Značenje i važnost dove

Dova je ibadet, i to jedan od najvrednijih i najčasnijih ibadeta. U dovi rob u potpunosti ispoljava poniznost, pokornost i ovisnost o Allahu, tražeći na taj način da mu se ostvari neka korist ili otkloni neka šteta. Zbog važnosti dove u islamu i bitnosti ispravnog shvatanja iste ovoj temi je potrebno posvetiti veliku pažnju.

Značenje dove

Riječ dova potiče od glagola de’a-jed’u, što znači moliti.

Postoje dvije vrste dove, i obadvije su spomenute u Kur’anu, kao što kaže Ibn Tejmijje: „Dova ili da’va u Kur’anu označava dvoje: dovu ibadeta i dovu mes’ele (dova s kojom se nešto traži i moli).“[1]

Ibnul-Kajjim kaže: „Postoje dvije vrste dove: dova koja je ibadet i dova kojom se traži nešto. Onaj ko čini ibadet čini i dovu, a i onaj koji nešto traži i moli, također čini dovu.“[2]

Tumačeći ajet: Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (El-E’araf, 55-56.)

Ibnul-Kajjim je kazao: „Ova dva ajeta sadrže pravila vezana za obje vrste dove, i dovu ibadeta i dovu kojom se traži i moli. Nekada se u Kur’anu dovom ukazuje na jednu, a nekada na drugu vrstu, ali svaka od njih obuhvata i podrazumijeva drugu.“[3]

Kada se rob obraća Allahu tražeći neku korist ili moleći Ga da mu otkloni neku nedaću, tada je to dova mes’ele (traženja). A kada se rob obraća Allahu iz straha, poniznosti, pokornosti ili nade, tada je to dova ibadeta, jer su i nada i strah i poniznost prema Allaha srčani ibadeti.

Svaka dova ibadeta podrazumijeva i dovu kojom se nešto traži, a također i svaka dova kojom se nešto traži podrazumijeva dovu ibadeta.[4]

Jer svako ko traži nešto od Allaha traži to sa strahopoštovanjem i poniznošću prema Njemu, a svako strahopoštovanje i poniznost prema Allahu u osnovi su ibadet, milost i oprost.

Islamski učenjaci spominju nekoliko definicija dove koje su slične jedna drugoj. Uzimajući u obzir te definicije, možemo kazati sljedeće:

Dova je ispoljavanje potpune poniznosti, pokornosti i ovisnosti o Allahu koje obuhvata molbu da se ostvari neka korist ili otkloni neka šteta.[5]

Iako se iz same definicije vidi da se radi o dovi kojom se nešto traži, ona ipak obuhvata i dovu ibadeta, jer svako ko nešto moli, ko se nada i strahuje, ustvari čini ibadet onome kome se obraća. Svako ko čini ibadet, u isto vrijeme nešto moli, i obrnuto.[6]

Kad neko traži i moli nešto od Allaha, on Mu izražava tevhid, a ako traži od nekoga drugog nešto što samo Allah može dati, tada Mu čini širk.

Upravo zbog toga, dova zauzima posebno mjesto i visok položaj u tevhidu a posebno u tevhidu ibadeta, jer je tevhidul-ibadet izdvajanje Allaha u djelima robova (ibadetima), a jedno od tih djela je i dova.

Nema ibadeta, a da u njemu nije sadržana dova, i ne samo to nego je upravo dova ibadet.

Položaj dove i njeno mjesto u vjeri veoma je značajno, jer ona obuhvata Allahovu jednoću, ibadet Njemu i pouzdanje u Njega.

Ovaj princip je temelj i osnova vjere.

Važnost dove

1. Allah dovu naziva ibadetom

Allah je stvorio čovjeka da Mu ibadet čini, a dova je ibadet, što jasno ukazuje na važnost dove i njen položaj u tevhidu.

Uzvišeni Allah kaže: Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me i zamolite (uputite mi dovu), Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.“ (El-Mu’min, 60.)

Tumačeći ovaj ajet, imam Ševkani veli: „Ajet ukazuje da je dova ibadet, a Uzvišeni Allah naređuje robovima da Mu čine dovu, kazavši: Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine… – što upućuje na to da je dova ibadet, a da je neupućivanje dove Gospodaru najgori vid oholosti.“[7]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Kesir kaže: „Ovo je dobrota i plemenitost Allahova, slavljen neka je On, Koji upućuje Svoje robove na dovu i jamči im njeno uslišаnje.“[8]

Dova je jedan od najboljih i Allahu najdražih ibadeta. Suština svih ibadeta ispoljava se u dovi, a ta suština se ogleda u poniznosti, pokornosti i ovisnosti o Allahu, dodajući tome i Njegovu milost i dobrotu koja obuhvata onoga ko dovi.

Uzvišeni Allah voli onoga ko Mu dovi i iskazuje svoju ovisnost o Njemu.

Poslanik ﷺ također je dovu nazvao ibadetom. Nu’man b. Bešir prenosi da je Poslanik ﷺ kazao: „Dova je ibadet.“ A zatim je proučio ajet: Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!“ (El-Mu’min, 60.)[9]

Šejh Sa’di veli: „To je zbog sljedećeg:

– Dovom se iskazuje poniznost prema Allahu i naša slabost i potreba za Allahom.

– Što je srce prilikom ibadeta skrušenije i što više o njemu  razmišlja, ibadet mu je sve bolji i potpuniji. Dova je najbolji ibadet kojim se postiže ovaj cilj, jer potreba roba utiče da srce bude skrušenije i prisutnije.

– Pouzdanje u Allaha i traženje pomoći od Njega su nerazdvojni dio dove. Pouzdanje u Allaha je oslanjanje srca na Njega i čvrsto uvjerenje da će se ostvariti tražena korist i otkloniti šteta. Dova ojačava pouzdanje i oslonac u Allaha, i ne samo to nego se njome iskazuje to pouzdanje.

– Onaj ko upućuje dovu svoju potrebu izlaže Allahu i zna da je ona u Njegovoj ruci, tražeći od Njega da je ispuni, nadajući se i čvrsto vjerujući u to. Upravo zbog toga dova je suština ibadeta.“[10]

Imam Ševkani kaže: „Dova je najuzvišenija i najvrednija vrsta ibadeta.“[11]

2. Dova je draga Allahu i Njemu najčasnija:

Ona je veliki uzrok širokogrudnosti, i uzrok kojim se otklanja Allahova srdžba. U dovi je spas za potlačene i utočište slabima, sigurnost zastrašenim i razlog otklanjanja nevolja.

Ebu Hurejre t prenosi da je Poslanik ﷺ kazao: „Kod Allaha nema ništa časnije od dove.“[12]

Hadis znači: Ništa se brže ne prihvata i ništa nije korisnije i uticajnije od dove.[13]

Poslanik ﷺ podsticao je na učenje dove i ukorio je onoga ko ne čini dovu, kazavši: „Allah se srdi na onoga ko Mu ne upućuje dovu.“[14]

Značenje hadisa je: Allaha se srdi ako se od Njega ne traži i ako Mu se dova ne čini. A Allah je ljut na onoga ko Ga srdi, jer On voli da Mu se čini dova.[15]

Selman el-Farisi prenosi da je Poslanik ﷺ kazao: „Sudbinu ne može spriječiti (promijeniti) ništa drugo osim dove, dok život ne može produljiti ništa osim dobročinstva.“[16]

Ibnul-Kajjim je govorio o položaju dove i njenom uticaju na sprječavanje nevolja. On kaže: „Dova je jedan od glavnih uzročnika za otklanjanje nevolja i ostvarivanje ciljeva.“[17]

Također je kazao: „Dova je jedan od najkorisnijih lijekova i zaštitnika od nevolja. Njome se nevolje sprječavaju i liječe, ili se, pak, ublažavaju, ako se dese. Dova je vjernikovo oružje.“[18]

Dova je jedan od najboljih ibadeta, jer obuhvata spominjanje Allaha, pribjegavanje Njemu, želju za Njim i oslanjanje na Njega, te ispoljavanje potrebe za Njim.

Ibn Abbas veli: „Najbolji ibadet je dova.“[19]

Dova je veza između roba i Allaha, što predstavlja tevhid.

Rob dovom od Allaha traži mnoge stvari, a Allah je najplemenitiji i najblagodarniji.

Svojim robovima naredio je da Mu se dovom obraćaju i da Mu često dovu upućuju, a On obećava da će im ih uslišati dove.

Status dove i njena bitnost u tevhidu ogleda se i tome da se Uzvišeni Allah čak i mušricima odaziva kada Mu se u nevolji obrate.

Uzvišeni, veli: Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu pridružuju (šrik čine). (El-Ankebut, 65.)

3. Plodovi i rezultati dove će biti ostvareni

Poslanik ﷺ kaže: „Nema nijednog muslimana koji uputi Allahu dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza, a da mu Allah neće podariti jednu od tri stvari:

– ili će mu odmah uslišati dovu,

– ili će mu je ostaviti za Budući svijet,

– ili će od njega otkloniti zlo shodno dovi koju je uputio.”

Ashabi su rekli: „Učićemo dove što više!“

Poslanik ﷺ je rekao: „Allah još više daje.” [20]

4. Allah u Kur’anu naziva dovu dinom (vjerom)

Na bitnost i položaj dove ukazuje to da je Allah u Kur’anu naziva dinom (vjerom).

Uzvišeni kaže: Zato, dovu činite samo Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru. (El-Mu’min, 14.)

Allah u Kur’anu dovu naziva dinom (vjerom), a odabrana vjera kod Allaha je islam, jer On kaže: Allahu je prava vjera jedino – islam. (Ali Imran, 19.)

Ako je islam izabran mimo ostalih vjera, tako je i dova izabrana mimo ostalih ibadeta, što ukazuje na značaj dove.

5. Namaz počinje i završava sa dovom

Jedan od pokazatelja da je dova veoma bitna jeste taj što namaz počinje i završava dovom.

Namaz – koji je drugi temelj islama i bez kojeg je islam čovjeka upitan, jer, kako kaže Poslanik: „Granica između islama i nevjerstva je ostavljanje namaza.“[21] – nakon početnog tekbira počinje učenjem dove, a također i prije predaje selama, završava dovom.

Također, dio namaza je i Fatiha, koja obuhvata obje vrste dove, i dovu ibadeta i dovu kojom se nešto traži i moli. Fatiha sadrži i dovu da nas Allah održi na Pravom putu.

Bez Fatihe nema namaza, a bez namaza nema islama. I zato status namaza u vjeri pojašnjava status dove u tevhidu ibadeta.

6. Kur’an i Sunnet sadrže veliki broj dova

Na vrijednost dove ukazuje i to što Kur’an i Sunnet, kao dva izvora šerijata, sadrže veliki broj dova čije nam se učenje naređuje, jer su one potpunije i savršenije.

Neke od kur’anskih dova su:

رَبَّنَا آتِنَا فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفِي الْآخِرَةِ حَسَنَةً وَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na Onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u Ognju! (El-Bekare, 201.)

رَبَّنَا لَا تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا ۚ رَبَّنَا وَلَا تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا ۚ رَبَّنَا وَلَا تُحَمِّلْنَا مَا لَا طَاقَةَ لَنَا بِهِ ۖ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَا ۚ أَنتَ مَوْلَانَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ  

Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice uči-nimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš, pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (El-Bekare, 286.)

Neke od Poslanikovih ﷺ dova su:

« اللَّهُمَّ إِنِي أَسْأَلُكَ الهُدَى، وَالتُّقَى، وَالعفَافَ، والغنَى »

„Allahu, ja od Tebe tražim uputu na Pravi put, bogobojaznost, čednost i zadovoljstvo.“[22]

« يَا مُقَلِّبَ الْقُلُوبِ ثَبِّتْ قَلْبِي عَلَى دِينِكَ »

„O Ti koji srca ljudi okrećeš, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.“[23]

  اللَّهُمَّ إنِّي أَعُوذُ بكَ مِنَ العَجْزِ، وَالْكَسَلِ، وَالْجُبْنِ، وَالْهَرَمِ، وَالْبُخْلِ، وَأَعُوذُ بكَ مِن عَذَابِ القَبْرِ، وَمِنْ فِتْنَةِ المَحْيَا وَالْمَمَاتِ 

„Allahu, utječem Ti se od nemoći, lijenosti, kukavičluka, škrtosti, oronulosti, i utječem Ti se od kaburske patnje i od iskušenja života i smrti.“[24]

7. Allah je u Kur’anu posebnu pažnju posvetio dovi i upozorio na opasnost činjenja iste nekome drugom mimo Allahu

Šejh Hamed b. Nasir b. Mu’ammer veli: „Nije nam poznato da se ijedna vrsta nevjerovanja i otpadništva u šerijatskim tekstovima više zabranjuje i upozorava na nju kao što je to slučaj sa upućivanjem dove nekome drugom mimo Allahu.“[25]

Upućivanje dove nekom pored Allaha je veliki širk, koji čovjeka izvodi iz islama i djelo je koje je u suprotnosti sa tevhidom ibadeta.

Upravo zbog mnoštva činjenja ove vrste širka, Kur’an i Sunnet posvećuju veliku pažnju ovoj tematici, veću nego ostalim ibadetima, što veoma jasno ukazuje na njenu važnost u tevhidu.

Ibn Tejmijje veli: „Suština tevhida ogleda se u tome da se obožava samo Allah, da se samo Njemu dove čine, da se samo prema Njemu iskazuje strahopoštovanje, da se samo u Njega uzda i da se nikom pored Njega vjera ne ispoljava.“[26]

Imajući u vidu da je činjenje dove nekome pored Allaha širk, a da se širk, nakon smrti, nikome ne prašta, Kur’an i Sunnet posvećuju veliku pažnju dovi kao ibadetu koji se mora upućivati isključivo Allahu.

Uzvišeni kaže:

…i ne molite se, pored Allaha, nikome! (El-Džinn, 18.)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: „Ko umre, a bude mimo Allaha, molio se nekome drugome, ući će u Vatru.“[27]

Upućivanje dove nekome drugome mimo Allahu vid je širka i nevjerstva i upravo je zbog toga takva dova ništavna.

Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić; Knjiga treća: Dova

[1] Medžmu’ul-fetava, 10/237.

[2] Džela’ul-efham, str. 254.

[3] Bedai’ul-fevaid, 3/835.

[4] Pogledati: Bedai’ul-fevaid, 3/836; Et-tefsirul-kajjim, str. 241; Tejsirul-azizil-hamid, str. 211.

[5] Pogledati: Medžmu’u-l-fetava, 15/10., Bedai’u-l-fevaid, 3/835., Et-tefsiru-l-kajjim, str. 24.

[6] Pogledati: Medžmu’u-l-fetava, 10/239-240.

[7] Tuhfetuz-zakirin, str. 61.

[8] Tefsirul-Kur’anil-azim, 7/153.

[9] Bilježi ga Ebu Davud, br. 1479, str. 255, a ispravnim ga ocjenjuje Nevevi u djelu El-Ezkar, str. 387; Hakim, 1/667, koji ga ocjenjuje ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.

[10] Džmu’ul-fevaid vektinasul-evabid, br. 29, str. 46.

[11] Tuhfetuz-zakirin, str. 61. Pogledati: El-Fethur-rabbani, 14/266.

[12] Bilježi ga Tirmizi, br. 3370, str. 765, i Hakim, 1/666, koji ga ocjenjuje ispravnim.

[13] Pogledati: Hašijetus-sindi ala Sunen ibn Madže, 2/429.

[14] Bilježi ga Tirmizi, br. 3373, str. 766, i Hakim, 1/668, koji ga ocjenjuje ispravnim.

[15] Umdetul-Kari, 22/276.

[16] Bilježi ga Tirmizi, br. 2139, str. 483, i Hakim, 1/670, koji ga ocjenjuje ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.

[17] El-Dževabul-Kafi, str. 23.

[18] Prethodni izvor, str. 25.

[19] Bilježi ga Hakim, 1/667.

[20] Bilježi ga Ahmed, 17/213, br. 11133; Buhari u djelu El-Edebul-Mufred, str. 374; Hakim, 1/670, i kaže da hadis ima ispravan lanac prenosilaca, ali ga Buhari i Muslim nisu zabilježili od Alije b. Alije er-Rifaija, a sa njim se slaže i Zehebi.

[21] Bilježi ga Muslim, br. 134, str. 58.

[22] Bilježi ga Muslim, br. 72, str. 1173.

[23] Bilježi ga Tirmizi, br. 2140, str. 483; Hakim, 1/706, koji kaže da je hadis ispravan po uslovima koje je postavio imam Muslim, ali ga nije zabilježio.

[24] Bilježi ga Muslim, br. 50, str. 1168.

[25] Ed-Durerus-senijje, 11/20.

[26] Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 3/490.

[27] Bilježi ga Buhari, br. 4497, str. 816.