Zlatna pravila naređivanja dobra i odvraćanja od zla

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.”

Ovaj kur’anski ajet ukazuje na to da su najbolji vjernici oni koji naređuju dobro i odvraćaju od zla. Međutim, ovo polje, polje naređivanja dobra i odvraćanja od zla, izuzetno je važno i samim tim nije ostavljeno prostora da ga tumači kako ko želi, već su učenjaci na osnovu kur’ansko-hadiskih tekstova objašnjavali pravila vezana za njega. Ova pravila su veoma važna, jer onaj ko ih ne poznaje i ne zna kako se primjenjuju, može, misleći da naređuje dobro i zabranjuje zlo, biti uzrokom da ljudi, umjesto da više rade dobro, a zlo manje, postupe sasvim suprotno tome. A to je upravo suprotno rezultatu koji se traži, a to je umanjenje zla i preovladavanje dobra.

Da bismo makar malo približili ova pravila, navest ćemo onako kako ih je spomenuo poznati alim i autoritet šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah. Ona su bazirana na njegovom obimnom poznavanju kur’ansko-hadiskih tekstova, šerijata i bogate islamske historije.

Moramo podvući da je za primjenu ovih pravila potrebno mnogo šerijatskog znanja i da nije dovoljno da ih se pročita i da ih sebi tumači ko kako želi. Njihovo je spominjanje podsjetnik ulemi, daijama i mualimima, a želja nam je da ih načelno upoznaju i oni koji to nisu.

U ovom tekstu navest ćemo ono što su, po našem mišljenju, najvažnija od tih pravila.

PRVO PRAVILO
Uvjeti za naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Prvi uvjet jeste znanje o tome šta je dobro, a šta loše, razlika među njima, različiti stepeni dobra i zla, poznavanje stanja onoga kome se naređuje dobro i stanja onoga koji se odvraća od zlo.
Drugi uvjet jeste blagost.
Treći uvjet jeste strpljenje.

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja: “Neophodno je poznavati šta je dobro, a šta loše, i koja je razlika među njima, stanje onoga kome se naređuje dobro i stanje onoga kome se zabranjuje zlo.

Također je neophodno biti blag i odmjeren. Pored toga, mora se znati da će onaj ko naređuje dobro i zabranjuje zlo biti izložen uznemiravanju, i ako ne bude blag i strpljiv, šteta koja će nastati bit će veća od popravljanja stanja.

Zato je neophodno troje: znanje, blagost i strpljenje; znanje prije naređivanja dobra i odvraćanja od zla, blagost u toku, a sabur nakon toga; a ove tri osobine ionako moraju biti uvijek prisutne u sva tri stanja: prije, tokom i nakon naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Upravo zbog uvjetovanja ove tri osobine za naređivanje dobra i odvraćanje od zla, ono je teško za većinu ljudi.”

Zatim je šejhul-islam naveo da nije uvjet da čovjek dostigne potpunost u ovim uvjetima i da zbog toga ne trebaju ostaviti obavezu naređivanja dobra i naređivanja zla, te je rekao:
“Neki pomisle da, zbog toga što nisu sasvim upotpunili ove osobine, sa njih spada obaveza naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a ostavljanje ove obaveze može štetiti više nego da naređuje dobro i odvraća od zla.”

Potom pojašnjava da ljudi u pogledu naređivanja dobra i zabranjivanja zla mogu imati grijeh zbog:
nemarnosti prema naređivanju dobra i zabranjivanju zla,
pretjerivanja u tome.

“Zbog toga se dešava da grijeh onoga ko je nemaran prema naređivanju dobra i odvraćanju od zla može biti veći od grijeha onoga koji prelazi granice u tome, može biti i obrnuto, a mogu biti i na istom stepenu.”
Nakon toga pojasnio je zbog čega neki ljudi mogu biti grešni kada pretjeruju u naređivanju dobra i odvraćanju od zla: “U ovom polju griješe dvije skupine ljudi: oni koji ostavljaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla, i oni koji žele da naređuju dobro i odvraćaju od zla svojom rukom ili riječima bez razumijevanja, bez mudrosti, bez strpljenja i bez razmatranja šta treba, a šta ne treba narediti ili zabranjivati, šta je u stanju, a šta nije od toga… Takvom se dešava da naređuje dobro i odvraća od zla vjerujući da se na taj način pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on time zapravo prekoračuje Allahove granice.”

DRUGO PRAVILO
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla propisano je ako je korist veća od moguće štete

Šejhul-islam kaže: “Budući da naređivanje dobra i odvraćanje od zla spadaju u najveće vadžibe i djela koja su pohvalna – mustehab, to znači da je nužno da u vadžibima i mustehabima korist (ar. masleha) nadilazi štetu (ar. mefseda); sa takvim poimanjem naređivanja dobra i odvraćanja od zla je Allah slao poslanike i spuštao objave. …Stoga, kada je god šteta od naređivanja dobra i odvraćanja od zla veća od njihove koristi, onda u tom slučaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla ne spada u vadžibe, čak se zbog toga može desiti da se ostave ljudi da ne izvrše vadžib ili da se ostavi da ljudi urade haram.”

TREĆE PRAVILO
Ako će neko zbog toga što mu se naređuje činjenje dobra, ostaviti dobro koje je veće od onoga koje mu se naređuje, onda naređivanje dobra nije propisano

Rekao je šejhul-islam: “Ovo potpada pod opće šerijatsko pravilo: Ukoliko se međusobno isključuju dvije koristi ili dva dobra, ili dva zla ili se čine u isto vrijeme, onda je vadžib dati prednost važnijoj stvari.”

Ukoliko se zbog naređivanja dobra ostavi dobro djelo koje je veće od onog koje se naređuje, onda nije naređeno da se naređuje dobro. Isto tako, ukoliko se zabranjuje zlo, a ono što će se kao posljedica toga uraditi je veće zlo, onda ne samo da nije naređeno već je zabranjeno da se takvo djelo zabranjuje.

Koristi i štete se određuju vagom šerijata, i kada god čovjek može da slijedi tekstove Kur’ana i sunneta, neka ih slijedi i ne mora se truditi da spozna nejasne stvari, a malo je onih koji sveobuhvatno razumiju tekstove Kur’ana i sunneta i propise na koje oni ukazuju.”

ČETVRTO PRAVILO
Ukoliko neko uz dobro čini i zlo, tako da ih ne razdvaja, onda će se gledati šta je veće od to dvoje i dat će se prednost onome što je veće

Šejhul-islam Ibn Tejmijja ovo pojašnjava ovako: “Ukoliko jedna osoba ili skupina istovremeno radi i dobro i zlo tako da ih ne razdvajaju, već ili će ih uraditi zajedno ili ih neće nikako uraditi, nije dozvoljeno takvim ljudima naređivati dobro niti zabranjivati zlo koje rade, već će se gladati: ako je dobro koje rade veće, a uz njega se istovremeno čini i loše djelo koje je mnogo manje, onda se to dobro naređuje, a zlo se neće zabranjivati ukoliko bi se zbog toga ostavilo dobro koje se naređuje. U slučaju da se to zlo zabranjuje – to bi spadalo u odvraćanje sa Allahovog puta.

Međutim, ako je zlo koje se čini veće od dobra koje se uz njega radi, onda se zabranjuje to zlo, pa makar ono sa sobom povlačilo da se ne uradi to dobro. Naređivanje takvog dobra koje sa sobom povlači veliko zlo spada u nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Ukoliko jedno za sobom povlači i drugo, nekada treba naređivati dobro, a nekada zabranjivati zlo, a nekada nije ispravno uraditi ni jedno ni drugo.

Općenito treba naređivati dobro i naređivati zlo kako pojedincu, tako i skupinama. To se čini ukoliko ono ne vodi ostavljanju dobra koje je veće od onog koje se naređuje ili ukoliko ne povlači za sobom zlo koje je veće od njega i ukoliko zabranjivanje zla ne povlači za sobom ono što je gore od njega ili propuštanje dobra koje je veće od zla koje se zabranjuje.”

PETO PRAVILO
Ukoliko su dva vadžiba u koliziji tako da se ne mogu oba izvršiti, onda se daje prednost većem vadžibu

Šejhul-islam kaže: “Ukoliko dva vadžiba budu u koliziji tako da se ne mogu oba uraditi i dadne se prednost većem vadžibu, onda onaj drugi (manji) u tom slučaju nije vadžib – obavezan i onaj ko ne izvrši vadžib u tom slučaju u suštini nije ostavio izvršenje vadžiba bez obzira na to što se generalno kaže da je ostavio vadžib.”

ŠESTO PRAVILO
Ukoliko su dva harama u koliziji tako da se nužno mora učiniti jedan od dva harama, onda će se uraditi manji haram da bi se izbjegao veći

Rekao je šejhul-islam: “Isto tako, ukoliko su dva harama u koliziji tako da se onaj koji je veći mora izbjeći tako što će se uraditi onaj manji, onda činjenje onog manje u suštini nije činjenje harama bez obzira na to što se generalno kaže da je uradio haram.”

Na drugom mjestu kaže: “Nije dozvoljeno osporavati zabranjenu stvar sa onim što je gore od nje; stoga je zabranjeno prolijevanjem krvi ustajati protiv vladara da bi se naređivalo dobro i zabranjivalo zlo, jer su posljedice činjenja zabranjenih stvari i ostavljanja obaveznih stvari mnogo veće od zla kojeg vladari čine i njihovih gijeha. Ako su neki ljudi novotari ili veliki grješnici, i ako bi im se to (novotarija) zabranjivalo tako da se zbog toga desi veće zlo od onoga koje oni čine, onda im se zbog veće koristi (ar. masleha) ne treba zabranjivati ono što rade.”

Zatim nastavlja pojašnjavajući važnost ova dva pravila:

“Ovo poglavlje u kojem postoje oprečnost veoma je obilno, naročito u nekim vremenima i mjestima gdje su slabo poznate poslaničke predaje i poslaničko naslijeđe – u takvim sredinama mnogo je ovakvih pitanja. Svaki put kada se slabije poznaje poznaju poslaničke predaje više je ovakvih pitanja, a to je osnova za svaku fitnu – iskušenje i nesuglasice među muslmanima. Kada se pomiješaju dobro i loše, onda dolazi do nejasnoća i pogrešnih zaključaka.

Neki tada gledaju samo šta je dobro djelo, pa daju prednost tome uprkos tome što činjenje nekih dobrih djela sa sobom povlači ogromna loša djela.
Drugi gledaju samo šta su loša djela, pa daju prednost tome da se zabrani njihovo činjenje iako to povlači sa sobom dobra djela koja su veća od toga da se prestanu činiti neka loša djela.
Oni umjereni gledaju u obje stvari (i u dobra i u loše djela i razlike i među njima i njihove različite stepene). Nekima od njih ili većini možda i ne bude sasvim očito u čemu je veća korist od štete, ili im to bude sasvim očito i jasno, ali ne naiđu na podršku drugih u činjenju dobrih djela i ostavljanju loših zbog toga što drugi budu obuzeti hirovima.

Stoga učenjak treba dobro da razmisli o ovim pitanjima, kao što sam maločas pojasnio: treba preći preko nekih stvari kada je u pitanju naređivanje dobra i zabranjivanje zla, i to nije odobravanje onoga što je zabranjeno ili zapostavljanje vadžiba. Naprimjer, kada naredi (ili podstiče) na neko dobro djelo koje vodi činjenju grijeha koji je veći od tog dobrog djela, tada će ostaviti da naređuje (ili podstiče) dobro djelo da bi zbog toga se izbjeglo upadanje u grijeh koji je veći.

Alim će nekada naređivati (i podsticati) na neko dobro, a nekada zabranjivati (i kritikovati) loše djelo; nekada će dopustiti da se nešto uradi, a nekada će prešutjeti ono što je naređeno, ono što je zabranjeno ili ono što je dozvoljeno s ciljem da se postigne dobro ili ono što je preče, odnosno dat će prednost onome što je važnije u skladu sa mogućnostima.”

Ibn Kajjim, učenik Ibn Tejmijje, spomenuo je postoje četiri stepena negiranje zla – loših djela:

da nestane zla i da ga zamijeni dobro koje mu je suprotno,
da se umanji zlo, ali da još uvijek postoji,
da zlo zamijeni drugo zlo koje je iste težine,
da zlo zamijeni zlo koje je veće od onog koje se negira.

Prvi i drugi stepen su naređeni, treće je pitanje idžtihada (procjene), a četvrti je zabranjen.”

Potom je naveo neke primjere rekavši: “Kada vidiš velike grješnike koji igraju šah, osporavanje toga njima spada u nerazumijevanje vjere, osim ukoliko bi se na taj način moglo navesti da rade nešto što je Allahu i Njegovom Poslaniku draže, kao što je gađanje strijelom, utrkivanje konja i tome sl.

Ako vidiš velike grješnike kako se igraju i zabavljaju ili slušaju, onda se traži da se oni izvedu iz toga; ukoliko bi taj pokušaj izvođenja njih iz toga odveo u nešto gore, onda je bolje ih ostaviti u tome.”

Glavni razlog sukoba među islamskim učenjacima i ljudima koji ih slijede

Nakon što smo spomenuli prethodna pravila, želimo da navedemo kako je šejhul-islam Ibn Tejmijja spomenuo ono što je nazvao “najvećim iskušenjima i sukobima među islamskim učenjacima i ljudima koji ih slijede”.

A najveći razlog spomenutih sukoba jeste neispravna primjena navedenih pravila, odnosno pogrešno osporavanje onima za koje se misli da su pogrešno procijenili pri njihovoj primjeni.

Šejhul-islam na to kaže: “Može se desiti da neki čovjek ili neka skupina čine grijeh, a druga skupina to prešuti, pa ne narede im dobro i ne zabrane im zlo, a onda njima osporavaju treći na zabranjen način pa s tim sami upadnu u grijeh. Onda se zbog toga dešavaju podvajanja i razilaženja i zlo – ovo spada u najveće fitne u starim i novim vremenima.
Nepravda i neznanje onih prvih su jedne vrste, a nepravda i neznanje drugih i trećih su druge vrste.

Ko razmisli o fitnama koje se dešavaju, vidjet će da je ovo njihov glavni razlog među muslimanskim vladarima i islamskim učenjacima, i među onim šejhovima i običnim ljudima koji ih slijede u tim stvarima – ovo je osnova tome.”

Molimo Allaha da nam dadne Svog svjetla i da budemo od onih koji će naređivati dobro i zabranjivati zlo na najljepši način, sa mudrošću, onako kako je Allah time zadovoljan, a to je da s tim postignemo željeni cilj i da nikada ne budemo dijelom spomenutih fitni! A iskreno se nadamo da primjenom ovih pravila zajedničkim procjenama i zajedničkim radom možemo ići ka tome.

Piše: Mr. Rusmir Čoković

Izvor: minber.ba