Zagrobni život (Berzah)

[Berzah jezički označava pregradu, a znači život ili stanje nakon smrti pa sve do proživljenja na Sudnjem danu. Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah, je rekao sljedeće: “Allah je stvorio ljude radi ostanka, a ne radi nestanka. On je učinio da nakon stvaranja, ljudi prelaze iz jedne u drugu kuću. Nastanio ih je u dunjalučkoj kući da bi provjerio ko će od njih bolje postupati i raditi, zatim ih nastanjuje u svijetu berzeha i zadržava do Sudnjeg dana kada će ih ponovo okupiti i kada će im sviđati račun kako bi svako dobio ono što je zaradio. No, prije toga, oni i u kući berzeha osjećaju posljedice svojih djela. ” Kaburovi se stalno vežu za berzah, jer su oni jedan aspekat berzahskoga života. Berzah je širi pojam koji ima širi smisao nego kabur, jer će svako biti u berzahu, iako neki ne budu ukopani u kaburove.]

Znaj da čovjek poslije smrti uživa ili pati, i to, kako duhovno, tako i tjelesno. Duša nakon rastanka sa tijelom nastavlja da uživa ili pati. Ona i poslije ima određenu vezu sa tijelom, pa zajedno uživaju ili pate.[1]

Uzvišeni Allah kaže: I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni skovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutru i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: “Uvedite faraonove ljude u patnju najvišu!” (Kur’an, 40:45-46)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah je jasno spomenuo patnju i u zagrobnom životu i na budućem svijetu, tako da u to nema nikakve sumnje.

Pored Kur’ana mnogobrojni su i dokazi iz sunneta, prvenstveno vjerodostojni hadisi, koji potvrđuju istinitost kaburske patnje.

Od Ibn ‘Abbasa t se prenosi da je Vjerovjesnik ﷺ naišao pored dva kabura i rekao: “Njih dvojica su izloženi kazni, i to (na prvi pogled) ne zbog velikog grijeha: Jedan od njih se nije čuvao mokraće, a drugi je prenosio tuđe riječi.” (Buhari)

Od Zejda b. Sabita t se prenosi da je rekao: “Dok je Allahov Poslanik ﷺ na svojoj mazgi, zajedno sa nama, prolazio gradinom Beni en-Nedždžar, ona je potrčala i umalo ga nije zbacila sa sebe, a onda su se iznenada našli ispred šest, pet ili četiri groba, pa je upitao: ‘Ima li ko da zna čiji su ovo grobovi?’ – Pa je jedan čovjek rekao: ‘Znam ja.’ Na to je upitao: ‘Kada su ovi pomrli?’ – Pa je rekao: ‘Umrli su u doba paganstva.’ Na to je Poslanik ﷺ rekao: ‘Ovaj Ummet će biti iskušavan i u svojim grobovima. Da se vi ne ukopavate, ja bih dovio Allahu da vam omogući da čujete kabursku kaznu koju ja čujem.‘ Zatim se prema nama okrenuo svojim licem i rekao: ‘Zamolite Allaha da vas sačuva džehennemske kazne!’ – Pa smo rekli: ‘Tražimo utočište kod Allaha od džehennemske kazne!’ Zatim je rekao: ‘Zamolite Allaha da vas sačuva od kaburske kazne!’ – Pa smo rekli: ‘Tražimo utočište kod Allaha od kaburske kazne!’ Zatim je rekao: ‘Zamolite Allaha da vas sačuva od vidljivog i nevidljivog iskušenja!’ – Pa smo rekli: ‘Tražimo utočište kod Allaha od vidljivog i nevidljivog iskušenja!’ Zatim je rekao: ‘Zamolite Allaha da vas sačuva od Dedždžalova iskušenja!’ – Pa smo rekli: ‘Tražimo utočište kod Allaha od Dedždžalova iskušenja!‘” (Muslim)

Od Ebu Hurejre t se prenosi da je Vjerovjesnik ﷺ rekao: “Kada neko od vas završi sa posljednjim sjedenjem na namazu, neka Allaha zamoli da ga sačuva od četiri stvari: džehennemske kazne, kaburske kazne, iskušenja u životu i na samrti i iskušenja Dedždžala!” (Buhari)

Od Semure b. Džundeba t prenosi se da je rekao: “Kada bi Vjerovjesnik ﷺ klanjao namaz, okrenuo bi nam se svojim licem i rekao: ‘Ko je od vas sinoć sanjao kakav san?’ Ko je šta sanjao, on bi to, i ispričao, a Vjerovjesnik bi rekao: ‘Bit će ono što Allah bude htio!’

Jednog dana nas je opet pitao: ‘Je li neko od vas sanjao kakav san?’ ‘Nije’ – rekli smo. ‘Ali sam ja’, kaže on ﷺ, ‘sanjao sinoć kako su došla dva čovjeka (meleka), uzela me za ruku i odveli me do u Svetu zemlju (Palestinu).’

‘Kad tamo sjedi jedan čovjek, a drugi do njega stoji i u ruci mu željezne kuke, koje mu on gura u ugao njegovih usta, dok mu one ne dođu do na zatiok, potom to isto čini kroz drugi ugao njegovih usta. Kada mu rana na vilici zaraste, on mu se povrati i čini mu kao i ranije.’

 ‘Ko je to?’ – upitao sam. ‘Idi dalje!’ – rekli su mi oni. Potom smo išli i došli do jednog čovjeka naslonjenog na svoj zatiok, a jedan čovjek mu stoji više glave i kamenom odnosno stijenom mu razbija glavu. Kada ga god udari, kamen se odvaja, a on ode da ga uzme, ali se ne vraća dok mu glava ne zaraste i ne povrati kao što je bila prije. ‘Ko je to?’ – upitao sam. ‘Idi dalje!’ – rekla su obojica.

Potom smo došli do jedne uvale poput peći, gornji joj je dio tijesan, a donji širok. Ispod nje se loži vatra i kada se ona (plamenom) približi, svijet koji je u njoj, podigne se kao da će skoro izaći, a kada se malo ugasi (splahne), oni se opet u nju povrate (naniže). U njoj su i ljudi i žene goli. ‘Ko su ovi?’ – upitao sam. ‘Idi dalje!’ – rekli su.

Tako smo išli dok nismo došli do na jednu rijeku od same krvi. Jedan čovjek je stajao na sredini te rijeke, a drugi čovjek na obali, i pred njim jedan kamen. Utom se ovaj čovjek u rijeci okrenuo i kada je htio izaći, onaj drugi ga je pogodio kamenom u usta i vratio ga onamo, gdje je ranije bio. ‘Šta je ovo?’ – upitao sam. ‘Idi dalje!’ – rekli su.

Tako smo išli dok nismo došli do jedne zelene bašče u kojoj bijaše jedno veliko drvo i u njegovoj blizini bijaše jedan starac s djecom, a blizu toga stabla jedan čovjek ispred koga bijaše vatra koju on stalno ložaše. Oni me, potom, popeše na to stablo i uvedoše u dvor od kojeg nikada nisam ljepšeg vidio. U njemu je bilo ljudi, staraca, mladića, žena i djece. Zatim su me iz njega izveli, popeli više na stablo i uveli u dvor, koji bijaše još ljepši i vredniji i u njemu opet starci i mladići.

Tada sam rekao: ‘Sa mnom ste, eto, obilazili cijelu noć, pa obavijestite me sada o onom što sam vidio!’ ‘Dobro’ – rekoše obojica.

‘Onaj koga si vidio da mu se probija vilica je lažov koji izmišlja laži pa se od njega svuda naokolo prenose, i ono što si vidio, činit će se s njim sve do Sudnjeg dana.’

‘Onaj što mu se razbija glava, to je čovjek kome je Allah dao, pa je naučio Kur’an, i on ga noću prespava, a danju ne radi po njemu. S njim će se onako postupati do Sudnjeg dana.’

‘One koje si vidio u onoj uvali su bludnici. Onaj u onoj rijeci je čovjek koji je jeo kamate, onaj starac u blizini onog drveta je Ibrahim u a ona dječica oko njega su djeca svijeta, onaj pak što ložaše vatru je čuvar džehennemske vatre.’

‘Prvi dvorac u koji si ušao je opći dvor pravovjernika, a što se tiče ovoga dvora, to je dvor šehida. Ja sam Džibril, a ovo je Mikail. Sada podigni svoju glavu!’ Ja sam potom podigao glavu, kad iznad mene nešto poput oblaka! ‘To je’, rekla su obojica, ‘tvoja kuća.’ ‘Pa, pustite me’, rekao sam, ‘da uđem u svoj stan.’ ‘Tebi je’, odgovorili su, ‘ostalo još života koji nisi dovršio, a da si ga dovršio, ti bi došao u svoj stan.’” (Buhari)

Zbog čega se umrli u svojim kaburima kažnjavaju?[2]

Umrli se u svojim kaburima prije svega kažnjavaju zato što su bili nevjernici, što nisu izvršavali Allahove zapovjedi i što su činili ono što im je On zabranio da čine.

Svako ko, prethodno zasluživši kaznu, umre, moraće kaznu i iskusiti, bez obzira na to da li je zakopan u grob ili nije, čak i kad bi ga pojele zvijeri, do pepela sagorjela vatra, pa bio bačen da ga raznese vjetar, ili se utopio u moru i sl. Drugim riječima, ma gdje bilo ostavljeno, svako tijelo i dušu stići će zaslužena kazna u zagrobnom životu, isto kao da je zakopano u zemlju.

Budući da većina svijeta zaslužuje kabursku kaznu, većina umrlih će je i iskusiti. Malo je onih koji će je se spasiti. Zato su grobovi spolja zemlja, a iznutra nesreća i patnja. Iako spolja grobovi mogu biti obloženi i ukrašeni klesanim kamenom, iznutra su najčešće poprište muka, nesreća i žaljenja, od kojih ključaju kao što ključa kotao na vatri, zajedno sa onima što su u njima. A tada, nekadašnji prohtjevi i puste želje, nikome neće ni na pamet padati, istim onima koji su prije toga sve savjete odbijali i na upozorenja se oglušivali da grade kuću koju, samo što nisu napustili, a ruše drugu u koju, samo što se nisu preselili, da grade kuću za drugoga, a da istovremeno svoju ruše. Ukratko, ovaj svijet je kuća takmičenja, spremište djela i sjeme za sijanje, a onaj svijet je ili džennetska bašča ili vatrena provalija. [3]

Da bi čovjek poslije smrti izbjegao kabursku kaznu, on se prije svega na ovom svijetu mora čuvati onoga što do nje dovodi. Uzvišeni Allah neće mučiti dušu koja Ga je spoznala, voljela, Njegovim se zapovjedima pokoravala i zabrana klonila.

Od El-Bera’ b. ‘Aziba t se prenosi da je čuo da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: “O slučaju kada musliman u kaburu bude ispitivan, pa posvjedoči da nema istinskog boga osim Allaha Jedinog i da je Muhammed Allahov poslanik, govori se u riječima Uzvišenog Allaha: Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu. (Kur’an, 14:27)” (Buhari)

[1] Prebivališta ima tri: ovosvjetsko, zagrobno (berzah) i trajno (ahiretsko). Za svako od njih Allah je dao posebne propise. Čovjeka je sačinio od tijela i duše. Ovosvjetske propise vezao je za tijela, i tu se duše povode za tijelima, dok je propise zagrobnoga života vezao za duše, i tu se tijela povode za dušama, a kada dođe dan proživljavanja tijela i ljudi se dignu iz svojih kaburova, tada će se propisi, nagrade i kazne odnositi i na duše i na tijela podjednako.

[2] Postoje mnogobrojne predaje o grijesima zbog kojih će onaj ko ih je činio trpiti kaznu u kaburu, a mi ćemo spomenuti neke: prenošenje tuđih riječi, ogovaranje, nečuvanje od mokraće, klanjanje namaza bez prethodne potpune čistoće, ostavljanje namaza i nemaran odnos prema njemu, laž, zanemarivanje obaveze zekata, blud, krađa, izdaja, širenje smutnje među muslimanima, uzimanje kamate, odbijanje pomoći obespravljenom, konzumiranje alkohola, bespravno ubistvo i drugo.

[3] Svaki čovjek je ponekad u životu osjetio samoću, ali znaj da je istinska samoća onda kad ostaneš sam u kaburu. Šta si pripremio za prvu noć u kaburu? Zar nisi čuo da je to mučna i strašna noć, zbog koje su plakali učenjaci, na koju su se žalili mudraci i od nje strahovali pobožnjaci?! Prenosi se da je Rebi‘a ibn Hejsem, pripremajući se za tu noć, iskopao kabur u svojoj kući i kad god bi osjetio da mu je srce otvrdilo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči kur’anski ajet: Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (Kur’an, 23:99-100) A onda je sam sebi odgovarao: “Eto, vratio si se, Rebi‘a”, nakon čega bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.

Ibnul-Kajjim kaže: Što se tiče berzeha, tu je kazna koju prati bol zbog rastanka poslije kojeg nema povratka, bol zbog prolaska velikog užitka kojeg je propustio zbog zauzetosti nečim suprotnim tome, bol zbog zastora od Allaha, i bol propasti koji cijepa džigerice. Briga, sjeta, kajanje i tugovanje rade u njihovim dušama isto što crvi i insetki rade u njihovim tijelima. Čak je razaranje njihovih duša neprestano i stalno, dok ih Allah ne vrati u njihova tijela, nakon čega kazna postaje još užasnija i gorčija. Pa gdje je ovo u odnosu na užitak onoga čije srce igra od radosti, sreće i prisnosti sa svojim Gospodarom, čeznući za Njim, odmarajući se u ljubavi prema Njemu, i nalazeći spokoj u Njegovom spominjanju. (El-dževabul-kafi)

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: