Vjera svih vjerovjesnika

Vjera svih vjerovjesnika je jedna vjera, iako su im se Šerijati (vjerozakoni) razlikovali, Uzvišeni kaže:

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” (Kur’an, Eš-Šura, 13.)

Također je rekao:

“O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite! Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (Kur’an, El-Mu’minun, 51-52.)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Mi vjerovjesnici smo iste vjere[1], svi vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, a vjera im je jedna.“[2]

Vjera vjerovjesnika je islam, osim koje Allah neće primiti drugu vjeru, a njegovo značenje je: Predanost Allahu kroz ispoljavanje tevhida, povinovanje Allahu kroz pokornost njegovom Šerijatu, i odricanje od širka i njegovih sljedbenika.

Uzvišeni kaže o Nuhu: “…meni je naređeno da budem musliman.” (Kur’an, Junus, 72.)

O Ibrahimu kaže: Kada je njemu Gospodar njegov rekao: “Predan budi!“, on je odgovorio: “Ja sam predan Gospodaru svjetova.” (Kur’an, El-Bekara, 131.)

O Musau kaže: I Musa reče: “O narode moj, ako vjerujete u Allaha, pouzdajte se u Njega ako ste muslimani!” (Kur’an, Junus, 84.)

I kaže za Isau: I kada sam učenicima naredio: ‘Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ‘Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.” (Kur’an, El-Maide, 111.)

Također, o vjerovjesnicima koje smo prije spominjali i o Tevratu, Uzvišeni je rekao: Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i pobožni ljudi… (Kur’an, El-Maide, 44.)

O kraljici Sabe Uzvišeni kaže: “Gospodaru moj” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (Kur’an, El-Kasas, 44.)

Dakle, islam je vjera svih vjerovjesnika, a to je predanost Allahu Jedinom. Ko se preda Njemu i nekom pored Njega postao je mušrik, a ko Mu se ne preda takav je oholnik. Onaj koji Allahu pridruži nekog i onaj ko se uzoholi da Mu ne čini ibadet, takva su obojica nevjernici.

Predanost Allahu se sastoji od činjenja ibadeta jedino Njemu i pokoravanja jedino Njemu, a to biva pokornošću u svakom vremenu djelima koja je naredio da se čine u to vrijeme. Pa ako je na početku islama naredio okretanje prema Bejtul-Makdisu, a nakon toga naredio okretanje prema Kabi, obje naredbe su od islama, jer je vjera pokoravanje, a oba djela spadaju u činjenje ibadeta Allahu, samo su se neki oblici tih djela razlikovali, poput pravca okretanja klanjača. Isto tako, vjera svih poslanika je jedna, iako su im se Šerijati, metodologije i obredi mijenjali, ali to nije prepreka da im vjera bude ista. Isto tako, mijenjanje nekih oblika propisa u Šerijatu jednog vjerovjesnika nema prepreku.[3]Kao što smo spomenuli primjer mijenjanja pravca kible od Bejtul-Makdisa ka drugoj kibli, Kabi, u Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Allah može u nekom vremenu propisati neki propis iz Njegove mudrosti, a zatim u drugom vremenu propisati drugu stvar, opet iz Njegove mudrosti. Stoga je postupanje po nekom derogiranom propisu prije njegove derogacije pokornost Allahu, a nakon derogacije obaveza je postupati po derogirajućem. Ako bi neko postupao po derogiranom propisu, a ostavljao derogirajući, takav nije na vjeri islamu i takav ne slijedi ni jednog od vjerovjesnika. Zbog toga su židovi i kršćani postali nevjernici, jer su slijedili i držali se vjerozakona koji je zamijenjen i derogiran. Allah je svakom narodu propisivao Šerijat koji odgovara njegovom stanju i vremenu, garantujući da je taj Šerijat za njihovu dobrobit i da sadrži sve koristi za taj narod. Zatim je Allah mijenjao jedan Šerijat drugim, kada bi došlo vrijeme za to, sve dok nije poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, posljednjeg vjerovjesnika svim ljudima na kugli zemaljskoj, dok bude vijeka sve do Sudnjega dana, i propisao mu Šerijat koji je sveobuhvatan i koji odgovara svakom vremenu i mjestu, koji se više neće mijenjati niti će biti derogiran. Stoga svi ljudi trebaju da ga slijede i vjeruju u njega. Uzvišeni kaže:

Mi smo te poslali zaista svim ljudima kao radosnih vijesti donositelja i upozoritelja…(Kur’an, Sebe’, 27.)

A tebe smo (o, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (Kur’an, El-Enbija, 107.)

Muhammed nije otac nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i pečat, posljednji vjerovjesnik… (Kur’an, El-Ahzab, 40.)

U ajetima koji su objavljeni Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Allah se obraća svim stvorenjima, ljudima i džinima svih nacija. Propisi se ne odnose samo na Arape, već se propisi vežu za imena poput: kafir, mumin, musliman, munafik, poslušan, grešnik, dobročinitelj, nasilnik i druga imena koja su spomenuta u Kur’anu i hadisu. Ni jedan propis u Kur’anu i hadisu se posebno ne odnosi na Arape, propisi se vežu za svojstva koja utiču na ono što Allah voli i ono što Allah mrzi, a razlog objavljivanja Kur’ana na arapskom jeziku jeste radi dostavljanja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je prvo dostavio svome narodu, a zatim posredstvom njih ostalim narodima. Allah je Taj koji mu je naredio da prvo dostavi njegovom narodu, zatim onima koji su mu u blizini, kao što je džihad naređen prvo protiv onih koji su u blizini. Ovo nije radi neke specifikacije već je ovo radi postepenosti u dostavljanju.

Smisao svega jeste da je vjera svih vjerovjesnika ista – a to je iskreno upućivanje ibadeta jedino Allahu i zabranjivanje širka i nereda – iako im se razlikuju Šerijati u zavisnosti od uvjeta i potreba, sve do završavanja poslanstva Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, čija je poslanica obuhvatila sva stvorenja i koja važi do Kraja svijeta, koja neće biti derogirana niti će se mijenjati. Ona odgovara i koristi za svako vrijeme i mjesto. Nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neće više biti poslanika do Sudnjeg dana. On naređuje ono što su naređivali poslanici prije njega – vjerovanje i iskreno upućivanje ibadeta Njemu na način kako je propisao. On je došao da potvrdi njegovu braću poslanike, a oni su donosili radosnu vijest o njemu, naročito poslanici koji su mu vremenski najbliži, a to je Mesih, Isa, sin Merjemin, alejhis-selam, kada je rekao:

“O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći” (Kur’an, Es-Saff, 6.)

U prijašnjim knjigama su pojašnjene osobine i karakteristike ovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje su jasne kao dan, makar se židovi i kršćani protivili iz zavisti i oholosti. Kao što kaže Uzvišeni:

Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (Kur’an, El-Bekara, 146.)

Allahu, prikaži nam istinu istinom i daj da je slijedimo, i prikaži nam neistinu neistinom i daj da je se klonimo.

[1] Islamski učenjaci kažu: „(…) značenje hadisa jeste da su im temelji vjerovanja isti, a to je vjerovanje u akidu tevhida, a propisi i zakoni su im različiti, tako da su oni složni na temeljima tevhida, a kada su u pitanju ogranci šerijata u tome se razlikuju.“ Imam Nevevi, Komentar Muslimove zbirke hadisa, br. 119/15.

[2] Bilježi Buhari.

[3] Misli se na mijenjanje ili derogiranje propisa od strane Allaha Uzvišenog u toku spuštanja objave, nakon toga ne može doći niko i mijenjati propise koje je Allah objavio, jer je vjera upotpunjena, kako kaže Uzvišeni u trećem ajetu sure El-Maide: Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (op. prev.)

Izvor: Knjiga “Vodič u ispravno vjerovanje”.