Poziv Istine
Kada prenosimo poruke islama, nije dovoljno samo navoditi pozitivne stvari koje su opšteprihvaćene. Većina nemuslimana danas ima određenu dozu odbojnosti prema islamu, jer u njihovoj podsvijesti postoji nekoliko pitanja na koja oni nisu dobili adekvatan odgovor. Kada im pričate o lijepim osobenostima islama, složit će se sa vama. Međutim, istovremeno će pomisliti: “Hej, pa vi ste isti oni muslimani koji dozvoljavaju brak sa više žena i sa mladim djevojkama! Vi ste isti oni muslimani koji ponižavaju ženu, naređujući joj da nosi hidžab! Svi ste vi fundamentalisti” i sl.
Najčešći razlog zbog kog većina ljudi ima loše mišljenje o islamu je nepoznavanje islama, i to što su oni konstantno bombardovani dezinformacijama od strane medija.
Internacionalni mediji, poput satelitskih TV kanala, radio stanica, novina, časopisa i knjiga, a prije svega i internet su puni antiislamskog sadržaja, tako da ćemo ovdje dati odgovore na najčešće prigovore i zablude o islamu.
Prije toga, imamo nekoliko ključnih napomena:
– Ova tema spada u ogranke islama, a ne u njegove temelje.
– Mjerila da je nešto loše ili dobro moraju imati svoj izvor. Ko je izvor kriterijuma za ocjenjivanje nečega da li je dobro ili loše? Običaj? Nečije subjektivno razmišljanje? Međunarodne konvencije? Razum? Objava? Odgovor na ovo pitanje je temelj odgovora na sve prigovore koji su upućeni ograncima, tj. pojednačnim propisima islama.
– Istinitost vjere se ne dokazuje putem pojedinačnih ogranaka, već drugim dokazima od kojih smo neke naveli.
– Kada se dokaže istinitost određene Objave kategoričkim razumskim dokazima, ona postaje mjerilo dobrog ili lošeg u pojedinačnim propisima, jer je razumski već dokazano da dolazi od Apsolutno Savršenog, Mudrog, Pravednog i Dobrog.
Prema tome, svi ogranci islama kojima nevjernici prigovaraju apriori padaju u vodu, jer se radi o sukobu u izvorima kriterijuma, o sukobu između kriterijuma čiji su izvor ljudski običaji, ukusi, subjektivni doživljaji, koji se vremenom mijenjaju, i kriterijuma čiji je izvor Uzvišeni Svevišnji Svemudri Sveznajući Stvoritelj. Ljudski izvori kriterijuma vrijednosti mogu samo biti manje ili više subjektivni, jer su uvijek građeni pod uticajem nečega, iznutra ili spolja, i ne mogu obuhvatiti sve relevantne faktore za donošenje apsolutno objektivnog suda o nečemu, dok je božanski izvor kriterijuma apsolutno objektivan i nije pod ničijim uticajem, i ne samo da Bog obuhvata sve faktore od čijeg suda zavisi sud o nečemu, štaviše, On je apsolutni Sudija sam po sebi, izvor svakog dobra i aksiom svih aksioma. Pa kako, uopšte, porediti između ta dva kriterijuma!?
Nakon uvodnih napomena, možemo preći na sekundarna objašnjenja, koja služe radi dodatnog približavanja nekih ogranaka islama današnjem čovjeku. Međutim, kada uopšte i ne bismo naveli ova sekundarna objašnjenja – prethodne uvodne napomene bile bi dovoljno i univerzalno objašnjenje. Međutim, ovo navodimo radi dodatnog obogaćivanja znanja, uz napomenu bitnosti shvatanja prethodnih napomena, pravila, koja su ključ u ispravnom shvatanju svih ogranaka islama za sva vremena, ma koliko se ukusi i kriterijumi čovječanstva mijenjali kroz stoljeća i milenijume.
Višeženstvo u islamu i ženidba Poslanika ﷺ sa mladom Aišom
Najčešća i uglavnom prva stvar koja se spočitava islamu i muslimanima je tema višeženstva, i ženidba Božijeg Poslanika ﷺ sa mladom Aišom.
Prije svega treba reći da je višeženstvo bila normalna praksa još davno prije islamskog perioda. Dakle, islam nije izmislio i započeo višeženstvo. Zatim, poligamija je u islamu dozvoljena ali ne i obavezna. Štaviše, Kur’an je jedina vjerska knjiga na kugli zemaljskoj koja sadrži frazu: “Oženite se samo jednom ženom!”
Ni u jednoj drugoj religijskoj knjizi nećete naći ograničenje po pitanju broja žena u jednom braku! Po ovim knjigama, čovjek može oženiti neograničeno mnogo žena. Nekada je hrišćanima bilo dozvoljeno oženiti koliko god žele žena, jer im Biblija ničim to ne ograničava, i ne postoji zapis koji dokazuje da je Isus bio protiv višeženstva. Višeženstvo je dozvoljeno i kod Jevreja. U Bibliji ćete naći da je Solomon imao 700 žena i 300 priležnica.[1]
Prije nego što je Kur’an objavljen, nije postojala gornja granica za broj žena u jednom braku. Mnogi Arapi su prosto skupljali žene, neki su ih imali na desetine! Islam je postavio gornju granicu od četiri žene. Islam je dozvolio muslimanu da ima dvije, tri ili četiri žene, ali samo pod uslovom da prema svima njima bude pravedan. Uzvišeni Allah kaže: Ženite se onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri! A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom. (Kur’an, 4:3)
Odnos između broja novorođene muške i ženske djece je približno isti. Međutim, ženska djeca imaju bolji imunitet od muške. Žensko dijete se lakše izbori sa bolestima. Zbog toga je u ranom periodu, veći broj smrtnih slučajeva među dječacima nego među djevojčicama. Tokom ratova, mnogo više muškaraca bude ubijeno. Mnogo više muškaraca umre u raznim nesrećama i od raznih bolesti. Prosječan životni vijek žene je veći od prosječnog životnog vijeka muškarca. Bilo gdje u svijetu ćete naći više udovica nego udovaca. U mnogim državama broj žena je veći nego broj muškaraca. Dakle, ograničavanje muškaraca da se žene samo jednom ženom nije praktično.
U zapadnim društvima je uobičajeno da muškarac ima ljubavnicu ili nekoliko vanbračnih veza. Time se žena dovodi u nezaštićen i ponižen položaj. Ista ta društva, međutim, ne mogu prihvatiti da čovjek ima legitimno više od jedne supruge, čime bi se ona zaštitila i zbrinula, živeći častan i uredan život, gdje će imati svoj poseban dom i svoju porodicu. Islam je spasio čast žene dozvoljavajući višeženstvo, a zabranjujući razvrat. Dakle, višeženstvo rješava mnoge socijalne probleme društva poput: slučaja bolesnih i neplodnih žena, slučaja udovica i razvedenih žena, prostitucije, itd. Ograničavanje čovjeka na brak sa jednom ženom znači prisilno ostavljanje drugih mnogobrojnih žena bez braka.
Ograničavanje čovjeka na brak sa jednom ženom znači prisilno ostavljanje drugih mnogobrojnih žena bez braka.
Višeženstvo poslanika Muhameda ﷺ
Višeženstvo je bila normalna praksa prije islama. Poslanici poput Abrahama (Ibrahima), Davida (Davuda), Solomona (Sulejmana), bili su oženjeni sa više žena. Međutim, neprijatelji islama su činjenicu da je Poslanik Muhammed ﷺ imao više žena tokom povijesti često koristili da bi napadali na njegovu ličnost i na taj način devalvirali njegovu misiju i djelo. Takvi napadi su dobili na intenzitetu u posljednje vrijeme.
Potrebno je istaći da onaj ko ozbiljno proučava životni put Muhammeda ﷺ s lakoćom dolazi do saznanja da se on nije opredjeljivao za višeženstvo zbog pukog zadovoljenja strasti. To je više nego očito. One, pak, koji prigovaraju da je to učinio zbog zadovoljenja tjelesnih potreba uputno je podsjetiti na nekoliko istorijski neospornih činjenica:
Prvo: Poslanik ﷺ je mogao sebi za supruge birati najljepše mlade djevojke i na taj način postići veliki tjelesni užitak. Međutim, on nije tako postupao: jedina djevica koju je oženio bila je Aiša, a sve ostale bile su žene koje su ranije bile udavane i većina ih je bila u srednjoj životnoj dobi.
Drugo: Poznato je da je Muhammed ﷺ proveo djetinjstvo i mladalačko doba u Mekki, živeći časnim i neporočnim životom. U tome su saglasni i muslimanski i nemuslimanski znanstveni krugovi. Poslanikovi biografi zabilježili su da je on, u vremenu kada se mekanska omladina odavala vinu, kocki i ženama, bio daleko od tih poroka.
Treće: Poslanik ﷺ u braku s jednom ženom proveo je veći dio svoga života, od dvadeset pete do pedesete godine. Dvadeset i pet godina je proveo u braku sa Hadidžom, koja je još od njega bila starija. Tek nakon njene smrti, kada je ušao u šestu deceniju života on se opredijelio da ima više žena.
Postoji više razloga zbog kojih se Poslanik ﷺ opredjeljivao da ima veći broj supruga. Učenjaci, između ostalih, navode četiri važna znamenja u Poslanikovim ﷺ brakovima: podučavanje islamu, ustanovljenje određenih vjerskih propisa, društveni razlozi i politički motivi.
1) Podučavanje islamu. Jedan od temeljnih ciljeva Poslanikovog višeženstva bio je obezbjeđivanje kvalitetnih učiteljica koje će podučavati muslimanke propisima islama, pogotovo kada su u pitanju propisi koji se tiču isključivo žena, gdje muškarac osjeća stid kad o tome treba govoriti ženama. Allahov Poslanik ﷺ je bio osoba sa veoma izraženim stidom. U hadiskim djelima se navodi “da je Poslanikov stid bio veći od stida djevice koja se skriva u svojim odajama”.
Zato je razumljivo da on nije mogao drugim ženama izravno odgovarati na sva njihova pitanja, tako da su često njegove supruge drugim ženama na direktan način prenosile vjerske propise. Islamska literatura je, također, prepuna primjera gdje se Poslanikove ﷺ supruge pojavljuju kao učiteljice i odgajateljice kasnijih islamskih naraštaja.
2) Ustanovljenje određenih vjerskih propisa navodi se kao jedan od razloga Poslanikovog ﷺ višeženstva. Poznato je da su predislamski Arapi imali običaj posinjavanja. Po tom običaju dijete koje bi se posinilo pripisivalo se onome ko ga je posinio iako on nije njegov otac. Muhammed ﷺ prije poslanstva je posinio Zejda ibn Harisa. S obzirom da su Poslaniku umirala muška djeca ljudi su počeli zvati Zejda – Zejd sin Muhammedov. Nakon što je došao islam, on je dokinuo posinjavanje.
Islam je preporučio da se vodi briga o siročadima i nezbrinutoj djeci ali nije dozvolio potpuno usvajanje na način da se usvojeno dijete pripisuje onome ko ga je usvojio. U to vrijeme vladao je običaj da ukoliko posinak razvjenča svoju ženu, onda onome ko ga je posinio nije bilo dozvoljeno da tu ženu oženi. Uzvišeni Allah, je zapovjedio Poslaniku ﷺ da oženi Zejneb, bivšu suprugu Zejda i da tako praktično potvrdi ukidanje običaja u vezi s posinjavanjem.
3) Društveni razlozi navode se u literaturi kao jedan od razloga Poslanikovog višeženstva. Naime, poznato je da islam posvećuje veliku pažnju instituciji braka, jer se putem braka ustanovljavaju i učvrščuju prisne ljudske veze, odnosi i prijateljstva, pa se tako Poslanik ﷺ ženio iz porodica svojih najboljih prijatelja ili je udavao svoje ćerke za njih.
Potrebno je istaći da u društvene razloge Poslanikovog višeženstva spada i njegovo nastojanje da zbrine žene koje su ostajale nezbrinute kao udovice ili koje su bile nezaštićene. Tako je Poslanik ﷺ stupio u brak sa šezdesetogodišnjom Sevdom. Mogao se oženiti mladom djevojkom, ali se oženio njom koja je ostala udovica, i nije imala nikoga da se brine o njoj u neprijateljskoj sredini u Mekki gdje su muslimani bili potlačeni, pa se Poslanik ﷺ oženio njome iz milosti i da bi je zaštitio od mogućih zlostavljanja.
4) Politički motivi. U razlozima Poslanikovog ﷺ višeženstva evidentni su i politički motivi. Štaviše, ti motivi su veoma važni. Kao primjer može poslužiti njegova ženidba sa Džuvejrijom bintu-l-Haris, koja je bila kćerka poglavara plemena Benu-l-Mustalik koje je bilo poraženo. Budući da je bio veoma obziran prema onima koje je zapalo poniženje nakon časti, Poslanik ﷺ sa njom se oženio da je poštedi mogućnosti da je neko uzme kao sluškinju, kao i s očekivanjem da će puštanjem zarobljenika pridobiti srca pripadnika plemena Benu-l-Mustalik. Muslimani su zbog tog braka, zarobljenike tog plemena oslobodili nazvavši ih tazbinom Allahovog Poslanika. Pripadnici plemena su nakon toga svi redom primili islam.
Na osnovu iznesenih podataka koji su zabilježeni u relevantnoj istorijskoj literarturi, jasno je da Poslanikovo vižešenstvo imalo mnogo dublji smisao od pukog fizičkog zadovoljenja.
Poslanikova ﷺ ženidba sa mladom Aišom
Ne postoji niti jedan jedini tekst Kur’ana ili govor Poslanika ﷺ koji se na bilo koji način bavi podsticanjem muškaraca u zreloj dobi da se žene djevojčicama. Sve što postoji u islamu jeste propis o tome da muško i žensko, kada postanu spolno zreli, tada postaju pravni obveznici, odnosno na njih se odnose vjerski propisi, između ostalog, to znači da mogu stupiti u brak ukoliko ispunjavaju uslove za to. Islam se ne bavi preciziranjem dobi u kojoj će se neko udati ili oženiti, niti razlikom u godinama. To je stvar psiho-fizičke zrelosti supružnika, običaja i društvenih normi sredine. Povodom toga bitno je naglasiti da islam propisuje brak uz dozvolu staratelja i pristanak djevojke koja mora biti polno zrela i psihofizički sposobna za brak. Jer islam zabranjuje nanošenje bilo kakvog oblika štete.
Nažalost, mnogi ljudi danas pogrešno razumiju i napadaju islam kritikujući Poslanikov ﷺ brak sa mladom Aišom. Međutim taj brak je bio zasnovan na kulturi jednog naroda i vremena, što je bila normalna stvar kod njih u tom periodu prije četrnaest stoljeća, i u tom kontekstu se treba i posmatrati.
Dakle, trebamo prvo razumjeti da je vrijeme prije 1400 godina bilo vrlo drugačije od današnjeg vremena. Vrijeme se mijenjalo pa su se tako i ljudi mijenjali. U vremenu prije 1400 godina, ljudi su živjeli teškim životom, brže su sazrijevali i kraće živjeli, i bilo je sasvim normalno oženiti mladu djevojku.
Nemoguće je porediti djecu od kojih se zahtijevala potpuna odgovornost i mukotrpan rad da bi preživjeli, sa današnjom djecom koja odrastaju uz slatkiše, crtane filmove i video igrice. Također, fizička zrelost djevojke biva drugačija od mjesta do mjesta, shodno klimatskim uslovima, pa djevojke u toplijim krajevim brže sazrijevaju u odnosu na djevojke u hladnijim krajevima.
Na Arapskom području djevojke su sazrijevale u ranoj mladosti, tako da djevojka od desetak godina je mogla biti fizički i psihički razvijenija, nego danas djevojka od 15 godina ili više. Također, i danas je poznato mnogo slučajeva gdje su na desetine mladih djevojaka, čak mlađih od devet godina, rodile djecu. [2] I momci su nekada brzo sazrijevali. Amr ibn El-‘As je od svog sina Abdullaha bio stariji samo 11 godina, što znači da je u brak morao stupiti sa oko 10 godina. I to nije bio rijedak slučaj u to vrijeme, nego nešto normalno. Sa 13. godina su kod Arapa dječaci učestvovali u ratu boreći se mačem. Sa 16. godina je Usama predvodio islamsku vojsku.
Dakle, tokom vremena poslanika Muhameda ﷺ udaja mladih devojaka bila je normalna praksa. Štaviše, Aiša je bila prošena prije nego što se vjerila za poslanika Muhameda ﷺ što, opet, ukazuje da je to bila sasvim normalna stvar. Jedna od žena poslanika Muhameda ﷺ sedamnaestogodišnja Safija bila je jevrejska djevojka, a već je bila dvostruka udovica. Bila je prethodno dva puta udavana za jevrejske muževe jer je brak sa mladim djevojkama bio uobičajen i u jevrejskoj zajednici. Također, mnogi hrišćanski naučnici smatraju da je Marija imala 12 godina kada je rodila Isusa.
Istorijska je činjenica da su se djevojke uzrasta od 9 do 14 godina, i još mlađe, udavale po Evropi, Aziji i Africi. Tako je, na primjer, Simonida (1294-1345) imala samo pet ili šest godina kada je njen otac, vizantijski car Andronik Paleolog, poslao na srpski dvor po cijenu mira. Mala princeza bila je zalog mira, a zatim i nevesta kralja Milutina, koji je tada imao oko pedeset godina, nekoliko brakova iza sebe i odraslu djecu, a koji je kasnije proglašen i svecem. Štaviše, prije braka sa Simonidom, bio je oženjen ćerkom bugarskog cara Georgija Tertera, za koju se smatra da se zvala Ana Terter, a kako navode istoričari Ana je prilikom sklapanja ugovora braka imala najviše pet godina.[3]
Kada pogledamo istoriju Evrope i Amerike možemo da vidimo zakonski kada djevojka biva punoljetna i kada joj se dozvoljava odnos ili brak. Primijetit ćemo da je taj period od deset do trinaest godina, bio čak do sredine devetnaestog stoljeća.[4] I ne osvrćući se samo na ranije običaje Evrope i Amerike, već gledajući situaciju u našem vremenu, četrnaest stoljeća nakon ženidbe Poslanika ﷺ sa mladom Aišom, nećemo da se iznenadimo ako primjetimo da se i danas djevojke zakonski udaju, ili, nažalost, stupaju u vanbračne odnose, u ranom djevojačkom dobu u mnogim djelovima svijeta.
Zato nije moguće, a nije ni realno da se priča o tome šta je bilo prihvatljivo prije četrnaest stoljeća, iz današnje perspektive. Poznato je da su Poslanikovi neprijatelji iz reda arapskih idolopoklonika iznosili razne prigovore Poslaniku ﷺ. Oni su, zapravo, koristili svaku moguću priliku da napadnu Poslanika i na nečemu mu prigovore. Biografska literatura je puna brojnih prigovora koje su Poslaniku iznosili arapski i, uopšteno, drugi neprijatelji. Međutim, nije zabilježeno da mu je neko u tom vremenu prigovorio zbog toga što je oženio Aišu kao mladu djevojku od devet godina, jer je to za to vrijeme, bila sasvim normalna pojava.
Činjenica da su takvi brakovi u tadašnje vrijeme bili običaj i da se polna zrelost postizala veoma rano bili su razlozi da se tek u prošlom stoljeću, a ne ranije diskutuje o sklapanju braka Božijeg Poslanika ﷺ sa mladom Aišom.
Dakle, ovaj brak, kao ni višeženstvo Poslanika ﷺ nisu pobuđivali nikakvu pažnju, sve dok nije došlo vrijeme orijentalizma, koji je nastao kao projekat izučavanja islama s ciljem ubacivanja sumnje u njegovu ispravnost. Od ovih skupina islamomrzaca tada su, po prvi put, potekle optužbe na račun Vjerovjesnika ﷺ vezano za njegov bračni život, te je predstavljan u najgorem svjetlu kao pohotljivi razvratnik. Međutim, činjenice govore sasvim drugačije i svako ko istraži razloge i okolnosti svakog pojedinog Poslanikovog ﷺ braka, naći će samo dokaze njegovih vrlina i najuzvišenijog morala, što umiruje srce vjernika, a objektivnom nevjerniku daje uvjerljiv odgovor.
Ono što je istina jeste da, kritičari ovog braka, uistinu, ne mare za brak mladih djevojaka, već im je cilj da oskrnave ličnost Božijeg poslanika Muhammeda ﷺ i da podstiču druge protiv njega kako bi mu narušili ugled. A ono što umanjuje njihov kredibilitet, jeste njihovo pravo lice brige o ljudima i pravima žena. Da su imali iskrene namjere da pričaju o ovom braku, počeli bi prvo da se zanimaju o sličnim brakovima koji su se desili u istoriji njihovih naroda i njihovih velikana.
Naprotiv oni su se usredsredili samo na Poslanika ﷺ i prikazaju je kao da je on došao sa nečim novim što ranije nije bilo, i kao da je on prvi stupio u brak sa mladom djevojkom ili kao da je on jedina osoba koja je to učinila u istoriji čovječanstva. Sve je to pokazatelj njihove mržnje i licemjerstva optužujući muslimane za istu stvar koju su oni sami radili ili sami rade. Zbog ove propagande mnogi su odbili islam. Zato je na nama obaveza da na najljepši način dostavimo i objasnimo ljudima istinu.
S druge strane, ako je kritičarima Poslanikovog braka samo cilj da mu ospore taj brak i podsticanje drugih da ospore validnost braka između čovjeka i mlade djevojke, također iziskuje se od njih da pričaju i o svim pozitivnim stvarima koje su bile za vrijeme njegove misije kao Poslanika.
Na kraju, ono što je bitno razjasniti jeste da je Aiša u vrijeme kada se udala bila spremna za udaju i bila je i fizički i psihički zrela. Ugovor o vjeridbi je napravljen prije njene punoljetnosti, a čekalo se na brak tri godine dok ona nije postala vjerozakonski punoljetna. Za to vrijeme je bila pripremana za brak i bračne obaveze. Brak poslanika Muhammeda i Aiše bio je u potpunosti legalan i prihvaćen od strane svih zakona, uključujući zakon društva iz njegovog vremena.
Onaj ko ne poznaje život Poslanika ﷺ i islamske propise, dokaze vjerovjesništva i savršenstva Božije Objave, i ne posmatra ovaj brak u duhu vremena i običaja sredine, gleda na njega kao na nešto čudno, strašno i nepravedno. Međutim, Aiša nikada se nije požalila na Poslanika ﷺ ni na taj brak s njim. Ona je s njim bila najsretnija žena na svijetu. Poslanik ﷺ jedanput je svojim suprugama dao priliku da se razvedu od njega ako žele ili da prihvate skroman život s njim. Znate li koja je prva supruga koja mu je odgovorila da bira život sa njim? Da, tačno! To je bila Aiša.
Poslanik ﷺ je ljudima bio savršeni uzor u svim sferama života, uzor kako biti idealan muž i puno mlađoj supruzi, i puno starijoj, i u monogamnom i u poligamnom braku. Brak Aiše, kao najmlađe supruge, i Hadidže kao najstarije supruge, predstavljaju primjere najskladnijih brakova, i obje žene su bile izuzetno srećne sa Poslanikom ﷺ i to ne bi mijenjale ni za šta.
Zatim, Poslanikov ﷺ brak s Aišom nije bio njegova ideja, već preporuka od drugih. Da bi mu to kasnije bilo oporučeno i Objavom od Uzvišenog Boga, jer Poslanikov brak sa mladom Aišom je bio od velike korist za islam i za muslimane. Njena mladost joj je ponudila ono što nije drugim ženama. Bila je inteligentna i mogla je brzo da pamti i napajala se znanjem o vjeri sa njenog izvora. U nasljeđe joj je Poslanik ﷺ ostavio znanje, a koje je kasnije učinilo da ona bude jedan od glavnih izvora islama, a to potvrđuje činjenica da su i stariji i mlađi ugledni učeni ljudi dolazili kod nje i raspitivali su se o mnogim propisima vjere.
Ona je jedan od najvećih islamskih pravnika u islamu. Nije bila upitana o nekoj stvari, a da nije odgovorila i više nego što je bila upitana. Četvrtinu pravnih propisa je baš ona dostavila širim muslimanima. Jedina žena u čijoj je kući Poslaniku ﷺ dolazila objava je njena kuća. Što je veliki pokazatelj da se htjelo od nje da bude ona koja će pričati o Allahovoj Knjizi onako kako je Uzvišeni Stvoritelj zadovoljan. Ostala je tako nepresušni izvor islama sve dok nije umrla. Ta činjenica je, također, veoma bitna ukoliko se želi pravilno razumijeti zašto se Poslanik ﷺ oženio mladom Aišom. Jer kao što smo već spomenuli, jedan od temeljnih ciljeva Poslanikovog višeženstva bio je obezbjeđivanje kvalitetnih učiteljica koje će podučavati muslimane i muslimanke propisima islama.
I na kraju, višeženstvo i naročito brak s Aišom, Allah bio zadovoljan njom, nastoje se prikazati kao dokaz pohotljivosti Muhammeda ﷺ a poenta ovog prigovora, osim vrijeđanja i omalovažavanja Poslanika ﷺ jeste da kao takav ne može biti Božiji poslanik. Međutim, kao što je već spomenuto, onaj ko poznaje život Poslanika ﷺ može uvidjeti da je on kao mladić u sredini u kojoj je blud bio vrlo često praktikovan, u kojoj su postojale prostitutke čije su kuće jasno bile obilježene kako bi ih mušterija mogao posjetiti, živio čedno, ne približavajući se užicima kojima su se odavali mladići u njegovim godinama. Zatim, nakon što se oženio, do kraja pete decenije svoga života živio je samo u braku s Hadidžom bint Huvejlid, Allah bio zadovoljan njom, kao vjeran suprug. Tek u pedesetim godinama stupa u poligamni brak.
O kakvoj pohoti onda nevjernici pričaju!? Da ostavimo sve dokaze vjerovjesništva po strani, odnosno da i bez njih logički razmislimo o ovom slučaju: Da li je logično da pohotan čovjek u mladosti, u dobi u kojoj su strasti najrazbuktalije, živi čedno, dostojanstveno, bude vjeran suprug ženi starijoj od njega, a da se zatim u pedesetim godinama, kada seksualna moć svakog čovjeka znatno opada, razuzda? Zatim, zar bi se čovjek koji je pohotan zadovoljio s tako malim brojem supruga od kojih je samo jedna bila djevica, a mogao je imati desetine ili stotine mladih djevica da je htio!?
Takve tvrdnje, koje kod muslimana izazivaju gnušanje, demantovali su i nepristrasni nemuslimanski intelektualni krugovi. U tom pogledu Ana Bizant (Annie Besant), napisala je veoma lijepe misli, koje ovdje navodimo umjesto zaključka:
“Nemoguće je bilo kome proučiti život i lik velikog arapskog vjerovjesnika i shvatiti kako je taj vjerovjesnik živio, kako je ljude poučavao, a da ne osjeti poštovanje za toga velikog vjerovjesnika, jednoga od najvećih poslanika. Iako ću ja u sklopu onoga što želim ispričati, možda izložiti i nešto što je mnogima poznato, svaki put kad čitam nešto u vezi s tim, iznova osjetim dodatno poštovanje za toga velikoga arapskog učitelja. Može li neko reći da čovjek u naponu snage, u dvadeset petoj godini života, oženi ženu stariju od sebe, bude joj odan tokom dvadeset pet godina, sve do svoje pedesete godine, do vremena kad kod žene presahnu tjelesne pobude, pa se tek nakon svega oženi radi zadovoljenja tjelesnih potreba, a da u tome nema životne mudrosti!? Ukoliko se pažnja obrati ženama koje je on ženio, nije teško uočiti da je svaka od njih bila razlog ulaska u neki savez za dobro njegovih sljedbenika i vjere, ili uporište ostvarenja nečega što je koristilo njegovim prijateljima, ili je ženi koju je ženio bila jako potrebna zaštita.”[5]
Odlomak iz knjige Poziv Istine – Irfan Hajrudin Klica (dipl. teolog i dipl. psiholog)
Skinite knjigu u PDF-formatu:
[1] Vidjeti: Biblija, Prva knjiga o carevima, 11:3.
[2] Vidjeti: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_youngest_birth_mothers
[3] Vidjeti: Mičeta, Luka (2017). Kralj Milutin, biografija svetog srpskog kralja. Beograd: Laguna. ISBN 978-86-521-2456-5.
[4] Vidjeti: The Age of Consent: Young People, Sexuality and Citizenship, (2005) Waistes, Matthew.
[5] Vidjeti: The Life and Teachings of Muhammad, Annie Besant, Madras, 1932., str.4.
