Poziv Istine
Samoljublje je bolest srca koja uništava Allahove robove upropaštavajući njihova djela, ona protjeruje iskrenost iz srca i njoj se suprostavlja, ona isušuje poniznost iz srca i osjećaj potrebnosti i siromaštva naspram Gospodara, a to je nedolično ophođenje prema Allahu Uzvišenom. Samoljublje udaljava Allahove robove od samoobračunavanja, i čini ih slijepim pa ne razaznavaju bolesti duše i njene mahane.
El-Udžb – samoljublje je gledanje na ibadet očima ponosa i njegovo veličanje od strane roba.
Ibn-Mes’ud r.a. je rekao: ”Spas je u dvome; u bogobojaznosti i nijetu, a propast je u beznadežnosti i samoljublju”
Prenosi se da je rekao Omer r.a: ”Zaista je od znakova ispravnosti tvoje tewbe, da priznaš svoje grijehe, a od znakova ispravnosti tvojih dijela je odbacivanje samoljublja, a od znakova ispravnosti tvoje zahvale Allahu je priznavanje vlastitih propusta”Zabilježeno je da je Omer ibn-Abdulaziz r.a. kada bi se bojao opčinjenosti sobom dok drži govor, on bi ga prekidao, a kada bi pisao, iz straha od samoljublja on bi pocijepao pismo, i dovio bi: ”Gospodaru moj, ja ti se utječem od zla moje duše”.
Rekao je Fekih r.h: ”Ko želi da slomi opčinjenost sobom neka se pridržava četiri stvari:
Prvo: Da zna da je ono što učinio od dobrih djela, tevfik od Allaha (uputa i pomoć) pa kad to bude smatrao podrškom od njegovog Gospodara, zaposliće se zahvalom, i neće se diviti samom sebi.
Drugo: Da pogleda u blagodati kojim ga je Allah opskrbio, pa kad to učini, zaposliće se zahvalom Allahu na blagodatima, a svoja djela će vidjeti malim, i neće se njima diviti.
Treće: Da se boji da mu djela neće biti primljena, pa kad bude strahovao da li će mu Allah ukabuliti djela, neće se sam sebi diviti.
Četvrto: da se prisjeti svojih grijeha koje je počinio prije toga, pa ako se bude bojao da ne prevagnu njegovi grijesi dobra djela time je već umanjio samoljublje, a kako da se opčini insan svijim djelima, a ne zna šta će izaći iz njegove knjige na sudnjem danu, jer će tek tada da se obejani njegov spas ili propast.
Rekao je Mesruk: ”Dovoljno je čovjeku znanja da se boji svoga Gospodara, i dovljno mu je neznanja da se divi svojim djelima”
Mudžahid prenosi da je Seid ibn-el-‘As poslao skupinu ljudi kako bi ga pohvalili kod Osmana r.a, pa je ustao Mikdad r.a. i bacio u njihova lica zemlju, a zatim je kazao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, da je rekao: ‘Bacite zemju u lica onih koji druge hvališu’ ”
Abdullah ibn-Mubarek je rekao: ”Udžb je da vidiš–smatraš da kod tebe ima nešto od ibadeta, a da to nema kod drugih.”
Ebu-Mehasibije je kazao: ”Udžb u vjeri je hvalisanje samoga sebe na onome što je uradio ili što je znao, a zaboravljanje blagodati od Allaha. On pohvaljuje samoga sebe, a zaboravlja Allahovih blagodati. To je udžb-samodopadanje u vjeri.”
Primjetno je da postoji sličnost između udžba i pretvaranja-rijaa, zato ćemo spomenuti neke razlike između njih.
Kaže Ibn-Tejmije: ”Što se tiče razlike između udžba i rijaa, onaj ko se pretvara on propust čini u Allahovoj naredbi: ”Samo Tebe obožavamo”, a što se tiče samoljubivog on propust čini u Allahovoj naredbi: ”Samo od Tebe pomoć tražimo”, a razlika između oholosti i udžba je u tome što se samoljubivac zavarava i zanosi svojim djelima pa sam sebe pohvaljuje a zaboravlja Allahovu blagodat i pomoć na putu činjenja tih djela, ali se ne oholi ni nad kim, stim da ga samodopadanje može navesti da sebe vidi boljim od drugih pa da ih onda prezire i potcjenjuje, pa tako i biva samoljubivac.
Radi ove sličnosti neka ulema je nazivala i ubrajala onog ko se oholi hvalisavcem, samoljubivcem, zato što je početak svakog kibura udžb, zanesenost samim sobom, te svaki zanesenjak samim sobom teško da se sačuva oholosti nego u nju najčešće upada.Opasnost udžba
Što se tiče opasnosti, pogubnosti i belaja koji dolazi posredstvom samodopadanja, ulema je o tome mnogo govorila, a mi ćemo nešto od toga spomenuti.
Rekao je El-Mehasibi: ”Samodopadanje nosi sa sobom mnogo loših svojstava:
1) Samodopadanje čini slijepim insana pa ne vidi svoje grijehe,
2) Ono što i vidi od njih radi opčinjenosti sobom zaboravi,
3) One grijehe kojih se prisjeti, opčinjen sobom, smatra malim i sićušnim
4) On biva slijep naspram svojih greški,
5) To ga odvodi u oholost, veličanje i uznošenje sebe nad drugim Allahovim robovima,
6) To ga navodi da se ponaša kao da je on Allahu Uzvišenom dao blagodati,
7) Zato sebe vidi nepogrješivim, bezgriješnim a on je kod Allaha fasik i zalim.
Imam El-Gazali je kazao o opasnosti i pogubnosti samodopadanja: ”Znaj da su opasnosti koje sa sobom donosi samodopadanje bezbrojne. Samodopadanje vodi u oholost, koji se rađa iz samodopadanja, a sama oholost nosi sa sobom toliko drugih grijeha koji se ne mogu pobrojati. Zatim samodopadanje vodi u zaboravljanje vlastitih grijeha i njihovo zapostavljanje (ne kaje se od njih) a što se tiče ibadeta on ga vidi u svojim očima velikim i njime se hvali. On kao da prigovara Allahu na činjenju ibadeta a zaboravlja Allahovu blagodat prema njemu time što mu je dao uputu i pomoć te mu omogućio da samo Njemu ibadet čini. Zatim, samoljubivac sebe uzdiže toliko da se smatra sigurnim od Allahove kazne i spletke, vidi sebe kod Allaha odabranim, pa ga to samodopadanje vodi do toga da sam sebe hvali i iznosi svoje kvalitete.
Allah dž.š. je na mnogim mjestima u Kur’anu upozorio na opasnost samoljublja:
”A i onoga dana na hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo.” (Prijevod značenja, Et-Tewba, 25.)
Rekao je Resul, sallallahu ‘alejhi we sellem: ”Dok je jedan čovjek ogrnut sa dva ogrtača, diveći se sam sebi, nadmeno išao, Allah je dao pa se pod nji zemlja provalila i da je u nju propao i tako će kroz nju propadati sve do Sudnjeg dana.” (Buhari i Muslim)
Također Resul, sallallahu ‘alejhi we sellem, kazao je: ”Tri stvari upropaštavaju: povođenje za strastima, povođenje za škrtošću i čovjekovo divljenje samim sobom.” (Et-Taberani, Bejheki, a Albani ga je ocijenio hasen hadisom)
Također Resul, sallallahu ‘alejhi we sellem, kazao je: ”Kada vi ne biste griješili bojao bih se za vas nečega što je gore od toga – udžb – samoljublje.”
Rekao je Ibn-Mesud r.a.: ”Spas je u dvome: u bogobojaznosti i nijjetu (iskrenom) a propast je u beznadežnosti (očaju) i samoljublju.”
Tumačeći ove riječi kazao je Muhasibi: ”Rekao je istinu, Allah mu se smilovao, jer čovjek kad se prepusti udžbu-samodopadanju ne primjećuje svoje grijehe, a ono i što primjećuje od grijeha on to smatra sićušnim, a ono čega se ne sjeća od grijeha, on ne vidi potrebu da se od toga kaje. A one grijehe koje smatra sićušnim on se toga i ne boji pa ih zato i ne ostavlja, te čini grijehe i tako propada.”Rekao je Huzejfe ibn-el-Jemen r.a: ”Dovoljno je čovjeku znanja da se boji Allaha, a dovoljno mu je neznanja da se sam divi svojim djelima”
Zato su selefu-salih, dobri prethodnici, znajući koliko je opasno samodopadanje, više voljeli činiti manje ibadeta nego izlagati se opasnosti da ih zadesi to samodopadanje.
Rekao je Mutarif ibn-Abdullah: ”Da provedem noć spavajući, pa da osvanem žalostan, prekoravajući sam sebe, draže mi je nego da noć provedem klanjajući pa osvanem zadivljen sam sobom i sa svojim djelima.”Pogledajmo šta kaže ulema koliko je opasno samodopadanje, a naročito za alime i učače.
Rekao je Ebu-Osman el-Hajri: ”Strah od Allaha dovest će te do zadovoljstva tvog Gospodara, a oholost i samodopadanje će te odvojiti i udaljiti od Allaha.”
Abdullah ibn-Mubarek je kazao: ”Ne znam da ima išta gore za klanjače od udžba-samodopadanja.”
Navodi se primjer da je neki čovjek klanjao u mesdžidu, a ljudi su ga posmatrali pa je on uljepšavao svoj glas, dugo se zadržavao na ruku’u i sedždi upotpunjavajući sve ruknove i sunnete, a ljudi su ga hvalili. Pa kada je predao selam, prišao im je i kazao:”Ja još danas i postim.”
Rekao je Karafi: ”Tajna zabrane samodopadanja je u tome što je to nedolično i ružno ophođenje s Allahom, jer ne priliči robu da velikim smatra ono čime se približava svome Gospodaru, nego on treba da svoj ibadet smatra sićušnim naspram veličine svoga Gospodara. Zato je Allah Uzvišeni kazao: ”Oni ne veličaju Allaha onako kako ga treba veličati, a čitava zemlja će na Sudnjem danu u Njegovoj vlasti biti.”
Pa zato, onaj ko se divi sam sebi i svojim djelima taj je propao i on je sebe izložio Allahovoj srdžbi i spletki.UZROCI UDŽBA-SAMOLJUBIVOSTI
Dvije su stvari glavni uzroci samodopadanja:
1) Džehl-neznanje, nepoznavanje Allahovog prava i neveličanje Allaha onako kako Ga treba veličati. Zatim, nepoznavanje Allahovih imena i atributa, a samim tim i slabo obožavanje Allaha tim imenima i svojstvima.
2) Gaflet-nesvjesnost o stvarnosti samoga sebe i svoje duše. Zatim, manjak znanja o prirodi same duše, nepoznavanje njenih mahana i bolesti, zapostavljanje sviđanja računa sa samim sobom i kontrolisanje svoje duše.
Zato je glavni lijek za udžb-samodopadanje upoznavanje Allaha Silnog i Uzvišenog, veličanje Allaha onako kako to On zaslužuje, zatim obožavanje Allaha Njegovim lijepim imenima i svojstvima uzvišenim jer je svako dobro u Njegovoj Ruci, a Njegova milost obuhvata svaku stvar. Kaže Uzvišeni: ”A od Allaha je svaka blagodat koju uživate”
Drugi lijek za samodopadanje je upoznavanje samog sebe, prohtjeva svoje duše i njenih mahana i bolesti, koje dušu napadaju.
Pogledajmo šta kaže ulema po pitanju liječenja ove bolesti srca.
Kaže Šekik el-Behli: ”Kada rob zatekne sebe u pokornosti Allahu, neka kaže sebi: ”Ovo dobro je od Allaha i On je Taj koji je dao tu blagodat meni”, ako to bude znao slomiće samodopadanje pri sebe.”
Kazao je El-Mehasibi: ”Kad biste znali Allahovu veličinu i njegovu silnost i plemenitost vi biste se stidili da spominjete vaša djela, a da znate istinsku veličinu Allahovih blagodati prema vama, ne biste se ponosili vašim djelima koja su prepuna krnjavosti i propusta. Pa kako se može uznositi i ponositi svojim djelima onaj čija su djela plod Allahovih blagodati prema njemu a Allah mu je dao toliko blagodati u vjeri i dunjaluku koje se ne mogu izbrojati.”
Rekao je imam En-Nevevi: ”Put ili način za izlječenje samoljublja jeste da znaš da je znanje koje imaš blagodat od Allaha i stvar posuđena, jer je Allahovo ono što uzme i ono što da, a svaka stvar kod Njega je na određen rok, pa zato ne doliči čovjeku da se oholi, uzdiže i hvališe s onim što sam nije učinio, niti je on toga vlasnik, a niti je je siguran koliko će to potrajati.”
Rekao je Ibn-Kajjim: ”Znaj da kad rob Allahov počne da čini kakvo djelo riječima ili tijelom, treba da tim djelom traži zadovoljstvo Allaha znajući da je to što čini blagodat od Allaha i pomoć od Njega u tom djelu i da to djelo čini s Allahovom voljom a ne svojim znanjem i snagom, znanjem i pameću, jer Allah je Taj koji mu je dao jezik i srce, oči i uši, pa ako ovo bude prisutno u mislima čovjeka dok čini djelo neće ga pogoditi belaj samodopadanja.”
Istinska spoznaja Gospodara i Njegovih lijepih imena i svojstava i obožavanje Njega tim imenima kroz dovu nosi sa sobom skrušenost i osjećaj poniznosti i potrebnosti Allahove pomoći i siromaštva naspram Gospodara. Zato onaj ko zna npr. da je Allah Onaj Koji prevrće i okreće ljudska srca, i da je njegovo srce između dva prsta Allaha Milostivog Koji ga okreće kako hoće, to u srcu mu’mina donosi strah, poniznost i skrušenost, a ubija svaki trag oholosti i samodopadanja.
Što se tiče drugog lijeka za samodopadanje koji je, kako smo kazali, spoznavanje svoje duše, samoobračunavanje, pogledajmo kako su se naši ispravni prethodnici liječili od ove bolesti.
Rekao je Ahmed ibn-Asim el-Entaki: ”Najkorisnija istinoljubivost je da priznaš Allahu Uzvišenom mahane samog sebe (duše), a zatvaranje puta udžbu-samodopadanju je upoznavanje sa svojom dušom-njenim mahanama.” Ebu-Vefa ibn-Akil spomenuo je neke od načina ulaska samodopadanja u srce insana i način njenog liječenja, pa je rekao: ”Samodopadanje ulazi na vrata neznanja i nesvjesnosti vlastitih propusta i grijeha, zatim ulazi na vrata pogleda u Allahova stvorenja očima prezira i manjkavosti.”
Rekli su Omeru ibn-Abdulazizu: ”Kad umreš ukopaćemo te u sobu Resula, sallallahu ‘alejhi we sellem. Pa je Omer kazao: ”Draže mi je da umrem sa svakim grijehom, osim širka, od toga da vidim sebe dostojnim toga.”
Kazao je Ibn-Hazm r.h: ”Ko bude iskušan samodopadanjem neka razmisli o svojim mahanama, pa ako i dalje bude zadivljen svojom dobrotom i ispravnošću nek dobro pogleda šta ima pri sebi od ružnog ahlaka, pa ako mu se i tad sakriju mahane pa pomisli da ih nema, neka zna da ga je zadesila neprekidna nesreća i nek zna da on ima najviše propusta i da je on od onih koji imaju najviše mahana a najslabiju moć zapažanja. Prvo, zato što je on vrlo slabog razuma i neznalica, a nema gore mahane od ovog dvoga, jer je pametan onaj ko razaznaje i prepoznaje mahane svoje duše pa se trudi da ih liječi i pobijedi, a ahmak ili budala je onaj ko ne poznaje mahane svoje duše.” Također je kazao: ”Ako si zadivljen svojim mišljenjem i pogledom, razmisli malo o svojim promašajima i padovima, zapamti ih dobro i nemoj ih zaboravljat. A ako si zadivljen svojim djelom pa znaj da ti u tome nemaš udjela, jer to je poklon od Allaha koji ti je On poklonio pa Mu zato nemoj uzvratiti onim što će Ga rasrditi. A ako te zadivi pohvala tvojih prijatelja razmisli o kuđenju tvojih neprijatelja pa će od tebe otići zadivljenost, a ako ne budeš imao neprijatelja nema hajra u tebi, jer ti onda nemaš nikakvu blagodat na kojoj ti zavide ljudi. A ako prezrenim i sićušnim smatraš svoje grijehe razmisli šta bi bilo da ih otkriju ljudi, pa ćeš uvidjeti onda svoje propuste i njihovu veličinu.”
Od potpunosti Allahove milosti i mudrosti je to što je učinio dušu insana sklonom dobru i zlu. Kaže Uzvišeni: ”I duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini” (Prijevod značenja, Eš-Šems,7-8.). Zato je svaki sin Ademov griješnik a najbolji griješnici su oni koji se kaju, a već smo spominjali hadis: ”Kada vi ne biste griješili bojao bih se za vas nečega što je gore od toga-udžb-samoljublje.”
Rekao je Ibn-Kajjim govoreći o tajnama i mudrostima propisivanja grijeha i nepokornosti: ”Allah Uzvišeni kada želi Svome robu dobro, učini da on zaboravi svoju pokornost i dobra djela pa ih odstrani s njegovog srca i jezika, a kada iskuša roba s grijesima, On ih učini ispred njegovih očiju a učini da zaboravi dobra djela, pa mu sva briga budu grijesi, pa ti grijesi ne prestaju biti ispred njega dok sjedi, i stoji, osvanjuje ili omrkuje, a u tome je milost Uzvišenog Allaha.
Zato su neki od selefa kazali:
”Zaista neko od robova učini grijeh pa s tim grijehom uđe u Džennet, a neko učini dobro djelo pa s tim djelom uđe u vatru. A kako to? Učini loše djelo pa mu to djelo ne prestaje bdjeti pred očima, kad god ga se sjeti zaplače i žali, kaje se i istigfar čini, Allahu se vraća, i njemu biva ponizan, pa uradi druga djela koja budu uzrokom njegovog ulaska u Džennet. A drugi opet učini dobro djelo pa ne prestaje to djelo držati pred svojim očima, sječajući ga se i njime hvališući pred drugim ljudima i svojim Gospodarom, pa se time oholi i divi se sam sebi, a čudi se ljudima kako ga ne veličaju i ne cijene radi tog što je učinio, pa ne prestaje hvalisati se dok ga to ne odvede u vatru.Pripremio: Selmir Hadžić
