Tegoba muhadžirskog života i prvi šerijatski propisi u Medini

Prvi muslimani su učinili hidžru iz Meke, svoga ognjišta, mjesta njihova djetinjstva. Ponijeli su sa sobom lijepe uspomene iz djetinjstva i mladosti. Došli su u zemlju hidžre gdje će osjetiti tegobe muhadžirskog života, i tugu života u tuđem svijetu. Uz to, u svojoj novoj domovini, moraće se navići na drugačiju klimu, ali sve to su spremni podnijeti radi Allaha. Ibn Ishak kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je stanovao u Ebu Ejjubovoj kući dok nije izgrađen njegov mesdžid i pored njega prostorije za boravak. Nakon toga se Poslanik iz Ebu Ejjubove kuće preselio u te prostorije.“ Dok je još stanovao u Ebu Ejjubovoj kući Poslanik je Zejdu ibn Harisetu i Ebu Rafi’i dao dvije deve i petsto dirhema i poslao ih u Meku da dovedu njegove (sallallahu alejhi ve sellem) kćeri Fatimu, Ummu Kulsum i Zejneb, njegovu suprugu Sevdu bint Zum’a, Usamu ibn Zejda i Ummu Ejmen. Oni su ih doveli sve osim Zejneb koju je muž Ebul-As ibn Er-Rebi’ spriječio u odlasku, tako da je tek nakon bitke na Bedru uspjela učiniti hidžru. Ebu Bekrovu porodicu, među kojima je bila i Aiša, doveo je Ebu Bekrov sin Abdullah, kako navodi Ibnul-Kajjim.

Ženidba sa Aišom

U mjesecu Ševvalu prve hidžretske godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio je u bračni odnos s Aišom, radijallahu anha, i nastanio se s njom u sobi koja je za nju izgrađena s istočne strane mesdžida, a drugu suprugu Sevdu nastanio je u drugoj sobi. Tada nije razmišljao o ženidbi s Aišom niti je to želio nego je to bila Allahova naredba. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ženidba Aišom, radijallahu anha, bila je Allahova naredba. Poslanik je dva puta usnio da mu je to supruga te je shvatio da je to Allahova volja koju će On provesti. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da joj je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dva puta si mi pokazana u snu. Bila si pokrivena svilom te mi je rečeno: ‘Otkrij je, to je tvoja žena.’ Kad sam otkrio bila si to ti, pa sam pomislio: Ako je to Allahova volja, tako će biti.“ (Sahihul-Buhari, Kitabun-Nikah, br. 5078.) Vijest o tome da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je tada imao oko pedeset godina, oženio devetogodišnjom djevojčicom nije kod arapskih mnogobožaca izazivala nikakvo čuđenje jer i djevojčice i dječaci u to doba su vrlo rano stupali u brak, a razlika u godinama za njih nije predstavljala prepreku. Činjenica je da su arapski nevjernici, Poslanikovi neprijatelji, koristili svaku priliku da kompromituju Poslanika na bilo koji način pa su, ne našavši u njegovom životu ništa sramotno i skandalozno, iznosili o njemu laži i optuživali ga da izmišlja, da je čarobnjak, vračar, ludak i sl. Stoga nema sumnje da bi oni ovaj brak, da su u njemu vidjeli išta neobično, sramotno i suprotno njihovim običajima i praksi, iskoristili za napad na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sigurno bi mu prigovorili na tome. Pošto nisu vidjeli u tome ništa neobično nisu mu ni prigovarali. Prolazili su vjekovi, a ovaj brak nije pobuđivao nikakvu pažnju kod neprijetelja islama, sve dok nije došlo vrijeme orjentalizma, koji je nastao pod okriljem kršćanskog misionarstva kao projekat izučavanja islama s ciljem ubacivanja sumnje u ispravnost islama na putu pokrštavanja muslimana. Od ovih skupina islamomrzaca, tada su po prvi put potekle optužbe na račun Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vezano za njegov bračni život, te je predstavljen kao seksualni manijak i pedofil zbog mnogo supruga i zbog braka sa djevojčicom. Međutim, ovaj brak ako želimo biti objektivni moramo posmatrati u duhu vremena i običaja u kome je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živio. Umjesno je ovdje podsjetiti na riječi britanskog orjentaliste Bodlija (R.V.C. Bodley) koji je u svom djelu The Messenger: The Life of Mohammad napisao: „Nema potrebe vrednovati Muhammedov bračni život po zapadnjačkim mjerilima niti suditi o tome na osnovu zapadnjačkih zakona i tradicije koji proizilaze iz kršćanskog nasljeđa, jer ti ljudi, arapi, nisu bili ni zapadnjaci ni kršćani. Oni su odrasli u sredini i u vremenu u kome su prevladavali njihovi vlastiti moralni kodeksi. Unatoč tome, nema opravdanja za favorizovanje američko-evropske etike nad arapskom. Zapadnjaci moraju pristupiti preciznom istraživanju i velikom preispitivanju favorizovanja vlastitih moralnih načela i načina života u odnosu na druge. Stoga se trebaju distancirati od vrijeđanja drugih religija i civilizacija.“

Prvo novorođenče u muhadžirluku

Ebu Bekrova kćerka Esma, radijallahu anha, je na put hidžre pošla u poodmakloj trudnoći. Stigavši u Medinu nastanila se u mjestu Kuba’ gdje je rodila prvo dijete u islamu, nakon hidžre, Abdullaha ibn Zubejra. Esma, radijallahu anha, kaže: „Pošla sam na put hidžre, a bila sam pri kraju trudnoće. Stigavši u Medinu nastanila sam se u Kuba’u gdje sam rodila. Novorođenče sam odnijela Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i stavila ga u njegovo krilo. On je zatražio da mu se donese jedna datula koju je prožvakao, a zatim je puhnuo u djetetova usta tako da je prvo što je ušlo u njegov želudac bio dah Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon toga mu je protrljao dêsni prožvakanom datulom, dovio za njega i blagoslovio ga. To je bilo prvo novorođenče u islamu.“ (Sahihul-Buhari, Kitabu Menakibil-Ensar, br. 3909.)

Prvi problemi muhadžira

Desilo se da je baš u vrijeme hidžre Medinom zavladala groznica. Medina je bila ratarsko područje prepuno palmovika. Vlažnost zraka, usljed toga, bila je daleko veća nego u Meki. Neki muhadžiri, od kojih i Ebu Bekr i Bilal, nisu se prilagodili novim klimatskim uslovima te se razbolješe. Bilal je usljed velikih tegoba koje mu je pričinjavala groznica znao govoriti: „Allahu moj, učini prokletim Šejbeta ibn Rebi’u, Utbeta ibn Rebi’u i Umejju ibn Halefa, koji su nas protjerali iz naše zemlje u ovu zemlju groznice.“ Aiša je obavijestila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome a on prouči dovu: „Allahu moj, učini da zavolimo Medinu kao što volimo Meku i još više; podaj nam u njoj zdravlje, blagoslovi nam plodove u našim pregrštima i mjericama, i prenesi groznicu iz nje u Džuhfu.“ (Sahihul-Buhari, Kitabu Menakibil-Ensar, br. 3926; i Kitabu Fadailil-Medine, br. 1889.) Džuhfa, danas Rabig, je mjesto između Šama i Meke, u to doba nastanjivali su ga Židovi i mnogobošci. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tješio je ashabe, bodrio ih na strpljivost i podsjećao na džennetsku nagradu. Ebu Hurejre kaže da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko god od mog ummeta bude strpljivo podnosio bijedu i tegobe u Medini, činiću za njega šefaat i biću mu svjedok na Sudnjem danu. A ko god je napusti iz mržnje prema njoj, Allah će u nju dovesti boljeg od njega.“ (Sahihu Muslim, Kitabul-Hadž, br. 1378.)

Prvi šerijatski propisu u Medini

U početku nije bilo nikakvog načina na koji se oglašavao početak namaskog vremena nego su se ashabi okupljali oko Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i čekali početak namaza. Oni su o tome razgovarali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći način na koji će oglašavati početak namaza. Allah je želio da propis ezana objavi na poseban način. Ebu Umejr ibn Enes, radijallahu anhu, prenosi od jednog svog amidže ensarije da je rekao: „Vjerovjesnik je počeo razmišljati na koji način bi mogao okupljati ljude na namaz. Neko je predložio: „Kad nastupi namaz postavi zastavu pa će ljudi obavijestiti jedni druge,“ ali to mu se nije svidjelo. Neko mu spomenu trubu, a Zijad reče: „Truba je Židovska“, pa se ni to nije svidjelo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te reče: „To je Židovski način.“ Predložiše zvono ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „To je kršćanski način.“ Abdullah ibn Zejd je napustio skup sav zaokupljen brigom koja brine Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Navečer je usnio ezan pa je poranio da obavijesti Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je: „Allahov poslaniče, bio sam između sna i jave kad mi se prikaza nešto i pokaza mi ezan.“ Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, je također sanjao ezan, ali je to krio dvadeset dana, pa kada je obavijestio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je pitao: „Šta te je spriječilo da me obavijestiš?“ Omer odgovori: „Preduhitrio me Abdullah ibn Zejd pa me bilo stid.“ Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Bilale, ustani i vidi šta će ti narediti Abdullah ibn Zejd pa to uradi.“ Pa je Bilal proučio ezan. (Sahihu Ebi Davud, Albani, br. 468.) Prve godine po hidžri podne, ikindija, i jacija, povećani su za dva rekata kod kuće te su se počela klanjati po četiri rekata a na putovanju su ostala po dva rekata. Aiša kaže: „Namaz je u početku bio po dva rekata pa je na putovanju ostalo tako, a kod kuće je povećano.“ (Sahihul Muslim, Kitabu Salatil-Musafirine ve Kasruha, br. 685.)

Smrt nekih uglednih ashaba

U ovoj godini, prije nego je dovršena gradnja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžida, umro je Es’ad ibn Zurara, ensarija. Od ensarija je ove godine umro i El-Berra’ ibn Ma’rur ne dočekavši dolazak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu. On je prvi od dvanaestorice poglavara koji je umro. Od muhadžira umro je Damra ibn Džundub. On se razbolio u Meki pa je naredio svojoj familiji da ga odnesu u Medinu u nadi da će mu promjena klime popraviti zdravlje. Umro je na putu u mjestu Ten’im. O njemu je Allah objavio: „Ko se iseli na putu Allahovom, na Zemlji će naći mnogo mjesta i obilja! A onaj ko napusti svoj dom iseljavajući se radi Allaha i Njegovoga Poslanika, pa ga stigne smrt, od Allaha će dobiti nagradu! Allah mnogo prašta i milostiv je!“ (Prijevod značenja En-Nisa’, 100.)

Pouke, poruke i propisi

● Mudrosti i koristi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, ženidbe s Aišom, uprkos velikoj dobnoj razlici, su mnogobrojni. Neke od njih su:

a)

Upoznavanje sa propisom da je dozvoljen brak onog momenta kad je osoba postala šerijatski punoljetna. Međutim, ključnu ulogu u tome imaju običaji sredine i fizička konstitucija djevojke. Islamski učenjaci su dozvolili stupanje u brak sa djevojkom koja je šerijatski punoljetna uslovivši to time da je djevojka fizičkom građom spremna za bračni odnos. A što se tiče razlike u godinama islamski učenjaci ne preporučuju postojanje velike razlike između supružnika jer se to može negativno odraziti na stabilnost braka.

b)

Ummet se veoma mnogo okoristio Aišinim brakom sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer je ona prenijela od njega oko četvrtinu islamskih propisa. To ne bi bilo moguće da nije uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, provela ranu mladost u kojoj je čovjek uporniji i sposobniji za učenje, i željniji znanja. Osim toga u toj dobi nije imala nikakvih društvenih ili drugih obaveza te je mogla biti potpuno posvećena učenju i pamćenju znanja.

c)

Ne treba zaboraviti da islam reguliše sve sfere ljudskog života pa tako i bračni život, a nema boljeg načina da ummet sazna za Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, uputu u pogledu bračne intime i propisa braka od slušanja hadisa od njegovih supruga. Poznavalac islama zna da su većinu propisa iz ovog domena ummetu prenijele Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge, a najviše upravo Aiša, neka je Allah sa svima njima zadovoljan.

d)

Aiša je ovim brakom postigla visoke stepene i ugled, a neke od njih su: ona je Majka vjernika te stoga u srcima vjernika ima posebno mjesto i uživa njihovo veliko poštovanje; ona je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga u Džennetu što znači da će na onome svijetu imati visoke stepene-nagrade; ona je jedan od najvećih islamskih učenjaka svih vremena, a to je postigla bereketom bračnog života sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

● Iskušenja su uzrok brisanja grijeha i nagrade te pokazatelj koliko je čovjek čvrstog vjerovanja. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kome Allah želi dobro stavi ga na iskušnja.“ (Bilježi ga Buhari u Sahihu. Vidi: Sahihul-Džami’, br. 6486.) U Sahihu Ibn Hibbana se bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah nekome pripremi stepene nagrade koje ne može postići svojim djelom, pa ga Allah iskušava s onim što čovjek ne voli dok ga ne podigne na te stepene.“ (Hadis je hasen. Vidi: Sahihul-Džami’, br. 1621.)

● Prvi vjernici su doživljavali Objavu svim svojim bićem. Uputa je postala dio mentaliteta Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba do te mjere da su sanjali neke šerijatske propise. Koliko je Objava uticala na njih svjedoče brojne predaje o njihovom stanju prilikom slušanja kur’anskih ajeta. Džabir ibn Mut’im prenosi od svoga oca da je rekao: „Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na akšamu uči suru Et-Tur, pa kad je stigao do ajeta: „Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili? Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili? Ne! Nego oni nisu uvjereni! Da li su kod njih riznice Gospodara tvoga, ili oni vladaju?“(Prijevod značenja Et-Tur, 35-37.), osjetio sam da mi srce hoće da poleti.“

● Prvo što je propisano u Medini je ezan. Po ezanu se prepoznaje gdje žive muslimani i mujezin ima veliku nagradu, a meleki klanjaju sa čovjekom koji uči ezan i kad klanja sam. Bilježi Muslim da je Enes, radijallahu anhu, rekao: „Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napadao je u zoru. Čekao bi da vidi hoće li se čuti ezan, pa ako bi se čuo ne bi napadao, a ako se ne bi čuo ezan, napadao bi.“(Sahihu Muslim, Kitabus-sala, br. 328.) Bilježi Abdurrezzak od Selmana El-Farisija, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ako se čovjek nađe na pustoj zemlji pa nastupi namaz, neka se abdesti, a ako ne nađe vode neka uzme tejemmum. Ako prouči ikamet s njim će klanjati njegova dva meleka, a ako prouči i ezan i ikamet iza njega će klanjati ogroman broj Allahove vojske.“ (Sahihut-Tergib, Kitabus-Sala, br. 249.)

(Es-Siretun-Nebevijje Ala Menhedžil-Vahjejn, dr. Me’mun Hammuš)

Izvor: el-asr.com