Poziv Istine
Vjernik iz faraonove porodice bio je mudri Egipćanin i bio je jedan od vjernika u poslanstvo Musaa, a. s.. Međutim, on je krio svoje vjerovanje od javnosti kako bi mogao pomoći Musau, a. s., u njegovoj misiji i pokušao onemogućiti faraonove spletke. Dakle, u svemu je bio pravi «Egipćanin». stavu da ubiju Musaa, a. s., kao i sve vjernike oko njega, nastupio je njegov čas, njegova dugo prikrivana vjera odjednom je bljesnula i snagom svoje svjetlosti potpuno zaslijepila i pomela faraona, Karuna, Hamana, kao i sve ostale Egipćane, a taj bljesak je bio toliko fantastičan i znamenit da ga Gospodar svjetova trajno spominje u Svojoj časnoj Knjizi. Približimo se na trenutak toj izvanrednoj svjetlosti ljudske duše, pronicljivosti i oštroumnosti istinskog daije i najboljem primjeru najvećeg nedostatka muslimana današnjice: činjenju pravih stvari u pravo vrijeme!!
Planiranje ubistva Musaa, a. s.
Nakon što su vračevi povjerovali u istinitost Musaovog poziva i pokajnički pali na sedždu Gospodaru svjetova, faraonova ljutnja i bijes su kulminirali. Kako to obično i biva, njegovi savjetnici, Haman i Karun, su prepoznali stanje svoga gospodara i stali rasplamsavati ionako ogromni plamen mržnje u već razjarenoj glavi najvećeg taguta čovječanstva koji je ustvrdio: «Ja sam vaš najveći gospodar!». Pretpostavljate da im nije trebalo puno napora za to. Kakvi su savjetnici, takav je i savjet. Njihov odgovor na sve ponuđene dokaze bio je da ponovo krenu sa ubijanjem muške djece Izraelćana koji su povjerovali Musau, a.s., kao i sa silovanjem njihovih žena, u čemu su već imali jako veliku praksu i što su uveliko činili uoči samog rođenja Musa, a.s.. Uzvišeni Allah nam u Kur’anu navodi njihov primjer: «Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: ‘Čarobnjak i lažov!’ A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: ‘Ubijajte mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!’ – Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.” (El-Mu’min, 23-25.)Ovo je trajni primjer filozofije i logike nevjernika- raspravljat će s tobom sve dok ne vide da su im dokazi slabiji od vjerničkih, a kada se to jasno obznani upotrijebit će svoj ključni i najveći argument na ovome svijetu, argument pred kojim se, uglavnom, povijaju svi argumenti, jednako kao i glave onih koji ih nose i zastupaju – nemilosrdna sila. Međutim, ovaj put faraon je imao drukčiji stav od svojih dokazanih savjetnika, Karuna i Hamana. Njegova ideja je bila sjajan primjer današnje politike čovječanstva. Želio je ubiti Musa, a.s., i tako se definitivno riješiti svih novonastalih problema, a kroz to će ujedno dokazati da ne postoji drugi bog osim njega, jer da postoji Musaov Bog, valjda bi ga zaštitio!? Tako su svi problemi trebali biti riješeni, a inače plitka a sada i dobrano poljuljana logika njegovih sljedbenika zadovoljena, i još je samo trebalo da neki govornik iz dubine grla poviče: ‘Živio faraon!!!’ Osvrnimo se na tu situaciju iz sigurnog okrilja časnog Kur’ana:“Pustite vi meni” – reče faraon – “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.”( El-Mu’min, 26.)
Najveći zulumćari glume da su čuvari svjetskog poretka
Zadnji dio faraonovog govora nam je jako dobro poznat i gotovo svakodnevno ga slušamo na televiziji i radiju, a da niko od govornika pri tome uopće ne spominje Kur’an, kao ni faraona. Jasno vam je da govorimo o svjetskom poretku, redu i miru u svijetu: «…jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.” (El-Mu’min, 26.). Ovo se neizostavno ponavlja svaki put kada dođe do susreta između istine i laži. Faraonov ključni dokaz protiv Musaa je da on čini nered na zemlji!! Ključni argumenti današnjih svjetskih vođa su da ratuju protiv ljudi koji ruše red i mir na zemlji, sadašnji svjetski poredak, itd, itd.. Istina je da ove riječi može izgovoriti samo osoba koja, uopće, ne zna razliku između dobra i zla, između dobročinitelja i zulumćara, ili još bolje rečeno, to može izgovoriti samo osoba koja se pravi da ne zna tu razliku, a koja ustvari ima samo jedan jedini cilj, a to je da očuva svoju vlast i upravu nad stvorenjima.
Kao što faraonov, Hamanov i Karunov govor i ideje potpuno odgovaraju njihovim ličnostima, tako isto i Musaov govor potpuno odgovara njegovoj svijetloj ličnosti. Evo šta na njihov govor i ideje odgovara jedan od odabranih Allahovih poslanika: «Musa reče: ‘Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!’» (El-Mu’min, 27.). Musa, a.s., svu ozbiljnost i napetost situacije potpuno smireno i sa nesalomivim jekinom prepušta Uzvišenom Gospodaru svjetova. U ovoj smirenosti i sigurnosti oslonca na Gospodara svjetova se krije jako značajna činjenica koja nedostaje većini današnjih muslimana. Naime, nebrojeno puta ste imali priliku čuti slične riječi u kojima se neki problem, teškoća i stanje prepušta Uzvišenom Gospodaru svjetova, pa na kraju se taj problem okonča katastrofalno po nas, naša smirenost se pretvori u gorki očaj, a jekin se oboji u britku sumnju. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan. Musaova smirenost i pouzdanje u Gospodara svjetova su rezultat njegovog truda, rada i pokornosti. On zna da ni za jedan atom nije mogao učiniti ništa više od onoga što je već učinio, dok u našim slučajevima smirenost i pouzdanje u Allaha su rezultat naše lijenosti, neznanja i neozbiljnosti. Čim nam neki posao, obaveza ili misija dosadi, mi se automatski smirimo i prepuštamo dovama, a završetak i okončanje naših obaveza prepuštamo Gospodaru svjetova. Niko to ne govori, ali takvim ponašanjem mi molimo Gospodara svjetova da bude naš sluga i da umjesto nas završi naše obaveze! Neuzu-billah min zalik! Zato se nimalo ne čudite što se sve takve situacije okončavaju katastrofalno po nas! Da samo izmjerimo koliko smo učinili, a koliko smo još mogli učiniti, sve bi nam se samo kazalo.
Glas prirodne vjere prodire u srca
U toj napetoj atmosferi i društvu, dok je Musaova glava u pitanju, a uz nju i glave ostalih vjernika, u situaciji potpune neizvjesnosti u kojoj su sve vrijednosti ugrožene, na scenu stupa faraonov rođak, bliski ili daleki sasvim je svejedno, i progovara u masi, obraćajući se svima, ali njegove riječi nezaustavljivo prodiru u dubine okupljenih duša, slično kao što sjajni bljesak prodire na sve strane tame. Razlog je jednostavan- taj čovjek govori fitrom – urođenom vjerom koja je neodvojiva od ljudske duše. Njena površina se može iskvariti do neslućenih razmjera, ali joj srž uvijek ostaje netaknuta. Pogledajmo zajedno sjaj i ljepotu te duše, pogledajmo smislenost i logičnost tih argumenata, pogledajmo sistematičnost dokaza, ljepotu govora i stabilnost temelja njegove ličnosti. On se obraća masi koja ga još uvijek smatra «Egipćaninom», govoreći: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg?” Ovo je najkraće i najljepše obrazloženje u povijesti čovječanstva. Tako skladno, tako lijepo ih navodi na razmišljanje da sa fitrom razbija sve okove kufra i inada. On koristi samo njihove riječi i razloge koje mogu shvatiti i time im poručuje: »Zar ćete ubiti čovjeka samo zbog toga što govori: ”Moj Gospodar je Allah.» To su potpuno nevine riječi, potpuno utemeljene na dokazima koje ste sami vidjeli i koji dokazuju da je istina ono što govori. Svi dobro znate da su vračevi, koji najbolje poznaju granice magije, povjerovali u njegove dokaze i pred njima odbacili život na ovom svijetu u zamjenu za Ahiret. Zatim se povlači na samu središnjicu logike i postavlja neprikosnoveno pravilo objektivnosti kroz pravedno vaganje cijele situacije. On im govori:”Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti.” Pojašnjava im i jednu i drugu mogućnost, a treća i ne postoji, i posljedice svake od tih solucija, a na kraju toga im na jako suptilan način provlači kroz uši svoju osnovanost, obraćajući se i Musau, a.s., i svim prisutnim: ”Allah neće ukazati na pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” Ako je Musa lažljivac, pa pustite ga na miru jer neće moći izbjeći Allahovu kaznu, ali se čuvajte da vi ne dođete pred Allahovu kaznu zbog takvih svojih postupaka prema Musau, a.s., ako nije lažljivac. Svojim malobrojnim riječima postigao je brojne ciljeve. Na prvom mjestu, obavijestio ih je da je u Allahovoj moći sve i da je obaveza vjerovati u Allaha i odbaciti sve samoproglašene bogove, poput faraona i ostalih. Stiče se dojam da se suprotstavio direktno faraonu i to na tako prefinjen način da ga čak ni sam faraon nije mogao koriti zbog toga. Ujedno je jako suptilno prozvao i sve one koji su se pokorili faraonu, njegove okupljene poslušnike bezvrijednih ličnosti koji klimaju glavom na svaki faraonov postupak, riječ, pa čak i mig. Protresao je dubinu njihovih duša tako sjajnim riječima u kojima su se prepoznali svi prisutni, a da mu niko nije mogao prigovoriti zbog njih. Početak njegovog istupa je tako blag i učtiv, dok je samo kroz nekoliko riječi tu blagost i učtivost uspio pretvoriti u nezaboravno predavanje i vaz. Kada su njegove divne riječi pokazale efekat i kada ih je pripremio za vaz i opominjanje, njegovo izlaganje je za nijansu dobilo na ozbiljnosti i zajedno sa njim upozorenje je preraslo u zastrašivanje Allahovom kaznom na dunjaluku i Ahiretu. Stavite sebe i svoju fitru pred ove riječi: «O narode moj, danas vama priprada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” Taj čovjek osjeća ono što osjeća srce svakog istinskog vjernika, a to je da su nam Allahova moć i snaga, daleko bliži nego što su nam bliski vladari i njihove vojske. Štaviše, upravo njih i treba najviše upozoravati zbog prividnog osjećanja moći i sile koje ih obuzima, a nerijetko i čvrsto drži sve do njihovog kraja. U isto vrijeme dok ih upozorava na Allahovu moć i snagu i sebe svrstava zajedno sa njima, jer dobro zna da ako dođe do Allahove kazne moguće je da niko neće biti izuzet. On je zaista pokazao vrhunac govorništva, prebacujući se tako sjajno iz situacije u situaciju i vodeći srca svih okupljenih zajedno sa sobom.
Faraonova intervencija
Faraon uopće nije bio vladar tipa kakve nam prikazuju u filmovima ili opisuju u romanima. Možda jest naslijedio taj položaj, ali je zato imao i sve potrebne osobine da se održi na njemu. Prije ostalih prisutnih prozreo je govor svog rođaka i učinio ono što čine svi vladari svijeta u situaciji kada se nađu pred savjetom koji im se ne sviđa. Zato ga on hitro prekida, obezvrjeđujući sav njegov govor i udare na fitru, te isto tako suptilno derogira savjete svog rođaka i ujedno ga upozorava naglašavajući obavezu pokornosti i neprikosnovenosti njegovih odluka. Zato on upada u govor svojim riječima: ”A faraon reče: ‘Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti.’”Dakle, vi imate pravo samo na moje mišljenje, a to je ono što ste već čuli od mene: “Pustite vi meni da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga.” To su moje prve i posljednje riječi. To su riječi u kojima je vaš spas, uputa i zaštita od ovog zla među vama, pa zar ima iko da se žali na moju zaštitu, brigu i pažnju prema vama!? Pred ovim riječima je nastao tajac i one su značile okončanje skupa i upravo u momentima dok su svi razmišljali o odlasku, ponovo ih skupu vrati onaj čovjek vjernik želeći dodati nešto i u tom trenu jedni htjedoše ostati i saslušati ga do kraja, a drugi su već bili ustali i krenuli da odu, kad ih njegove riječi vratiše na mjesto na kome je i bio prekinut.
Iako su nakon faraonovog govora svi mislili da je stvar okončana i da je odluka već ‘izglasana’, poput udara groma odjeknuše riječi jednog vjernika pred svima. Ljudi obično mjere vlast bogatstvom, brojem vojnika, tvornica i silom naoružanja, to isto je prevarilo i faraona, kao i sve vladare svijeta, ali da snagu vlasti mjere utjecajem svoje ličnosti na ljude, ugledom i čistim zasluženim poštovanjem koje im ljudi iskazuju sigurno bi se mnogi razočarali. Faraonova kruna je ostala na glavi, njegovi vojnici su i dalje tu negdje, bogatstvo je nedirnuto, ali njegova volja je odbačena i svi njegovi ljudi sada pomno slušaju tog čovjeka koji im govori: ”A onda onaj vjernik reče: ‘O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih. A Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja.”Sada su sve maske skinute, a iz srca ovog čovjeka je pohrlila tolika brižnost, ljubav, pažnja i nježnost prema svome narodu da ih je naprosto prikovala na mjestu i potpuno privezala za njegove riječi. Faraon nudi naređenja, a ovaj čovjek iznosi tako dobro poznate argumente i ozbiljna upozorenja i to sa toliko samopožrtvovanosti, ljubavi i blagosti da se niko više i ne dvoumi koga će slušati- njega ili faraona. Svi oni jako dobro znaju za Jusufa, a.s., i njegov slučaj i savršeno dobro znaju da je u svemu u pravu. Njegov govor je toliko lijep i skladan da Uzvišeni Gospodar svjetova dodaje i još više pojačava značaj tog govora Svojim časnim riječima. ”One koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.” (El-Mu’min, 28-35.)
Vrhunac faraonove obijesti
Brojni su predavači koji nakon predavanja padaju u brigu kako da njihovo lijepo pripremljeno predavanje nije izazvalo gotovo nikakav efekat! Čim je čovjek, vjernik, završio sa tim svojim riječima skup se raspršio i svi su se razišli, a da niko nije poslušao tako perfektne savjete njihovog mudrog, blagog i brižnog prijatelja i savjetnika. Ne zato što nisu bili zadovoljni njegovim govorom, argumentacijom i obrazloženjima, nego iz jednog sasvim drugog razloga- željeli su da svojim ponašanjem zadovolje faraona i da tako i dalje uživaju u blagodetima njegove službe i bogatstva. Pa oni traže dunjaluk, a ne Ahiret. Zato, nemojte se čuditi čak ni kada vidite da se predavač žrtvuje svojim riječima, a da niko od prisutnih uopće ne mari za to, pa oni uopće ne žele njegovu žrtvu, nego nešto sasvim drugo, a vi pogodite šta!”Faraonova pamet se pred silinom neočekivanih situacija toliko pomutila da je izdao svoje povijesno naređenje ( o njemu smo već detaljno pisali u prošlom broju): ”O Hamane” – reče faraon – “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao da staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.Nakon toga više ništa se nije imalo tajiti, nije bilo ni potrebe za tim. Čovjek vjernik nastavlja svoj govor i svoju misiju: ”I onda onaj vjernik reče: ‘O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na pravi put ukazati! O narode moj, život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa. O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovom ni na onom svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti, i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.” (El-Mu’min, 38-44.)Nakon što je tako lijepo, požrtvovano, skladno, pažljivo, logično, izražajno, iznio svoj govor i odradio svoju misiju, potpuno isto kao što je i Musa, a.s., na samom početku, sada se i on potpuno prepušta smirenosti i tevekkulu- oslanjanju na Allaha. Svoj govor pečati riječima koje su najveće riječi koje vjernik može reći u ratu i u miru, u teškoći i blagostanju: ”A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.”
Gospodarev odgovor na njegov tevekkul rada, truda, pameti i angažovanja je bio: ”I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.” (El-Mu’min, 45-46.) Molimo Uzvišenog Allaha da nas sačuva tevekkula lijenosti i neznanja! Amin.
Savjet
Što se tiče pravog imena, porijekla, visine, broja cipela i ostalih statističkih podataka o tom velikanu, o tome ćemo imati pravo da pišemo i govorimo tek kada dobro razumijemo i usvojimo ove univerzalne vrijednosti tog čovjeka koje nam je ponudio Gospodar svjetova u Svojoj časnoj Knjizi.
