Poziv Istine
Uzvišeni Allah u Svome časnom Govoru upoznaje nas sa jednim od najznačajnijih događaja iz povijesti Arabijskog poluotoka, u kome se tako zorno pokazala snaga, moć i mudrost Uzvišenog Stvoritelja svjetova i Gospodara Kuće (Ka’be). Mali je broj muslimana koji ne znaju napamet suru El-Fil – Slon, ali je također i mali broj onih koji znaju o čemu ta sura zapravo govori, s tim da moramo istaći da je to jedno od danas najpoznatijih kur’anskih kazivanja, a sve zahvaljujući medijskoj prezentaciji te sure kroz nekoliko crtanih filmova o toj temi koji su više puta prikazivani na malim ekranima. No, ovdje nećemo govoriti o crtanim filmovima, nego o istini do koje su pokušali doći mufessiri tumačeći kur’anske ajete ove sure i pokušavajući da daju konačni odgovor: Ko su, ustvari, ashabu-l-fil i u čemu je mudrost njihovog slučaja.
Kur’an o ashabu-l-fil
Ashabu-l-fil se na bosanski jezik prevodi kao: vlasnici slona, i to je kur’anska formulacija kojom se opisuju ljudi na čelu sa Ebrehom koji se ne spominje u Kur’anu, ali koji ih je predvodio, dok se ta sura koja govori o njima naziva sura El-Fil – Slon i objavljena je u mekkanskom periodu objave, odmah iza sure El-Kafirun – Nevjernici. Uzvišeni Allah u toj suri poručuje svim svjetovima: Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (El-Fil, 1-5.)
Svi mufessiri navode identično kazivanje o tom događaju pa kažu: ”Ebreha je u San’i, prijestolnici Jemena, sagradio neviđeno lijepu i glamuroznu crkvu, kakva nikada prije nije bila podignuta na zemlji, a on je bio kršćanin. Odmah po izgradnji crkve napisao je svom kralju Nedžašiju: ”O vladaru, sagradio sam ti crkvu kakva nije izgrađena ni za jednog vladara prije tebe, i neću odustati sve dok svi Arapi ne budu činili hodačašće i tavaf oko nje!“ Kada su Arapi saznali za to Ebrehino pismo Nedžašiju i stali ga prepričavati među sobom jedan od njih se silno rasrdio na to pa se smjesta zaputio na put sve do te crkve. Čim je došao do nje ušao je u crkvu i njoj izvršio veliku nuždu, a zatim je izašao i vratio se u svoju zemlju. Čim je Ebreha saznao za to upitao je: ”Ko je to učinio?”, pa mu rekoše: ”To je učinio jedan od sljedbenika one Kuće (znači Ka’be), oko koje Arapi čine hodočašće u Mekki, a koji se rasrdio kada je čuo da ti namjeravaš odvratiti Arape od Kabe i okrenuti ih ka svojoj crkvi, poručujući ti da tvoja crkva nije dostojna toga.” Čuvši to, Ebreha se još više rasrdio zaklevši se od silne ljutnje da će srušiti Ka’bu. Zatim je jednog od svojih glasnika poslao u arapsko pleme Benu-Kinane da ih pozove u obavljanje hodočašća oko njegove crkve, na što su se ljudi iz Benu-Kinane toliko naljutili da su smjesta pogubili tog glasnika. Sve to je još više povećalo ionako ogromni Ebrehin bijes i ljutnju pa je smjesta naredio svojim vojnicima da se spreme i krenu ka Ka’bi i na taj put je poveo čak i ogromnog slona. Arapi su saznali za njegov pohod i uplašili se slona, ali su, čuvši da namjerava srušiti njihovu svetinju Ka’bu, Allahov časni Hram, shvatili da im je dužnost suprotstaviti mu se u toj nakani. Na samom početku pohoda pred njega je istupio jedan od uglednika i vladara Jemena, zvani Zu-Nefer koji je pozvao svoj narod i ostale Arape na borbu protiv Ebrehe i borbu za očuvanje Bejtullaha od njegove namjere da poruši Ka’bu, pa mu se odazvao izvjestan broj boraca. Istupili su pred Ebrehu i njegovu vojsku i brzo su bili poraženi, a Zu-Nefer je bio zarobljen. Kada je Ebreha namjeravao da ga pogubi Zu-Nefer mu se obratio riječima: ”O vladaru, nemoj me ubiti, jer možda ti moje prisustvo bude korisnije od moje smrti!“ Na te riječi Ebreha mu je poštedio život i zadržao ga kod sebe kao zatočenika, jer Ebreha je u tim situacijama bio blag čovjek. Zatim je Ebreha nastavio sa svojim putem radi cilja s kojim je i izašao – rušenja Ka’be, sve dok nije došao do područja plemena Has’am gdje je pred njega istupio Nufejl bin Hubejb el-Has’ami predvodeći dva ogranka tog plemena: Šehran i Nahis, te ostala plemena koja su mu se pridružila. Oni su mu se suprotstavili pa su i oni bili poraženi, a njihov vođa Nufejl je, također, bio zarobljen i doveden pred Ebrehu. Kada je Ebreha namjeravao i njega pogubiti Nufejl mu je rekao: ”O vladaru, ne ubijaj me, jer ja ću ti biti vodić kroz zemlju Arapa, a ove moje dvije ruke kao i oba plemena Has’ama, Šehran i Nahis će ti biti pokorni i poslušni!“ Na te riječi Ebreha ga je pustio i poštedio mu život, a on je zaista izašao pred njih i počeo ih voditi kroz pustinjsku zemlju Arapa. Tako su išli sve dok nisu došli do Taifa gdje je pred njih izašao Mesud bin Muattib zajedno sa ostalim uglednicima plemena Sekif. Oni mu rekoše: ”O vladaru, mi smo tvoji pokorni robovi, mi te pomno slušamo i potpuno ti se pokoravamo i ni u čemu ti se ne suprotstavljamo, a ova naša kuća – hram njihovog kipa Lata – nije kuća koju ti želiš srušiti. Ti si krenuo da srušiš Kuću koja je u Mekki, a mi ćemo ti dati čovjeka koji će te odvesti do te Kuće.“ Na taj govor Ebreha ih je zaobišao i potpuno ih ostavio na miru, a oni su sa njim poslali čovjeka zvanog Ebu Rigal koji ih je vodio sve do El-Mugammisa, predgrađa Mekke iz pravca Taifa, ali čim je ušao u njega Ebu Rigal je umro, a njegov kabur su Arapi kamenovali i to je kabur koji se još uvijek kamenuje u El-Mugammisu. Jedan arapski pjesnik je to i opjevao rekavši:
I kamenujem njegov kabur svake godine
Kao što ljudi kamenuju kabur Ebu Rigale.
Pred Mekkom
Kada se Ebreha smjestio u El-Mugammisu poslao je jednog svog vojnika zvanog El-Esved bin Maksud sve do Mekke gdje je zaplijenio brojna stada Kurejšija i ostalih. U tom plijenu našlo se i dvije stotine Abdul-Muttalibovih bin Hašimovih kamila, a on je u to vrijeme bio prvak i uglednik Kurejšija. Na to su se okupile Kurejšije, Kinane, Huzejlije i ostala plemena koja su tada bila u Mekki radi suprotstavljanja Ebrehi, a onda su uvidjeli da oni za to nemaju dovoljno snage ni moći i da su im šanse ništavne, pa su odmah odustali od te namjere. Ebreha je tada upravo bio poslao Hunatu el-Himejrijja u Mekku rekavši mu: ”Raspitaj se za poglavara i vođu ovoga mjesta, a zatim mu reci da mu tvoj vladar poručuje: ‘Ja ovdje nisam došao da ratujem protiv vas, nego samo da srušim ovu Kuću, i ako mi se ne suprotstavite, ja nemam namjeru prolijevati vašu krv’, pa ako on ne bude želio rat protiv mene dovedi mi ga!“ Kada je Hunata ušao u Mekku pitao je za poglavara i uglednika Kurejšija pa su ga svi uputili na Abdul-Muttaliba bin Hašima. On mu je prišao i prenio sve onako kako mu je rekao Ebreha, na što mu je Abdul-Muttalim rekao: ”Tako mi Boga, mi ne želimo ratovati protiv njega, niti mi imamo za to dovoljno snage i moći. Ovo je Allahova časna Kuća, i kuća Njegovog prijatelja Ibrahima, alejhis-selam, pa ako ga On spriječi u tome, pa to je Njegov Harem i Njegova Kuća, a ako ga pusti pa to je između Allaha i njega. Tako mi Boga, mi mu se ne možemo suprotstaviti.“ Na te riječi Hunata mu je rekao: ”Hajde onda kreni do njega jer mi je on naredio da mu dođem s tobom!“ Pa je Abdul-Muttalib krenuo sa njim, a zajedno sa njim su krenuli i neki njegovi sinovi sve dok nisu došli u Ebrehin logor. Abdul-Muttalib je tu odmah pitao za Zu-Nefera, a njih dvojica su bili veliki prijatelji, sve dok ga nisu doveli do Ebrehe gdje je Zu-Nefer bio zarobljenik, pa mu je Abdul-Muttalib rekao: ”O Zu-Nefere, možeš li nam ikako pomoći u ovome što nas je snašlo?“, na što ga je Zu-Nefer iznenađeno pogledao rekavši mu: ”A šta može čovjek, zarobljenik, u rukama vladara, koji danonoćno iščekuje kada će ga pogubiti!? Ničim vam ne mogu pomoći u onome što vas je snašlo, izuzev toga što je Unejs, krotitelj slonova moj iskreni prijatelj, pa ću poslati po njega i preporučit ću da ti pomogne, i kazat ću mu o tvojoj časti i ugledu, te ga zamoliti da zamoli vladara da te primi, pa mu se obrati onako kako moraš, a on će se za tebe zauzeti kod kralja onoliko koliko bude bio u stanju.“ Na to je Abdul-Muttalib rekao: ”Dovoljno mi je to.” Zatim je Zu-Nefer poslao po Unejsa i čim je ovaj stigao rekao mu: ”Ovo je Abdul-Muttalib uglednik Kurejšija i glava Mekke. On hrani ljude prilikom hadža, kao i životinje u planinama. A kralj mu je zaplijenio dvije stotine deva, pa zamoli vladara da ga primi i pomozi mu kod njega onoliko koliko možeš!“ Unejs se je odmah rekao: ”U redu, učinit ću to.“ Unejs se zatim obratio Ebrehi rekavši mu: ”O vladaru, poglavar Mekke je pred tvojim vratima i moli te da ga primiš. On je glava Mekke i on hrani hadžije prilikom hadža, kao i životinje u planinama, pa dozvoli mu da ti uđe i da ti se obrati sa onim što ga tišti.“ Na te riječi Ebreha je dozvolio da uđe.
Abdul-Muttalib kod Ebrehe
Abdul-Muttalib je bio izrazito ugledan čovjek, najljepši i najdostojnstveniji u Mekki, pa čim ga je Ebreha ugledao odmah je osjetio poštovanje prema njemu, toliko veliko da nije mogao dopustiti da sjedi pod njegovim nogama, zbog čega je ustao sa svog prijestolja i sjeo na ćilim zajedno sa Abdul-Muttalibom. Potom je rekao njihovom prevodiocu: ”Pitaj ga šta mu treba?“ Prevodilac mu je to preveo, a Abdul-Muttalib mu je rekao: ”Da mi se vrati mojih dvije stotine deva koje su mi oduzete!“ Prevodilac je to prenio Ebrehi, a ovaj mu je iznenađeno i razočarano odgovorio: ”Kada sam te vidio zadivio si me svojom pojavom, a sada kad si mi se obratio totalno sam se razočarao tvojim govorom! Zar da mi govoriš o svojih dvije stotine deva koje su ti oduzete, a uopće ne spominješ svoju Kuću koja je tvoja vjera i vjera tvojih predaka!? Ja sam došao da je srušim, a ti mi ništa o njoj ne govoriš!?“ Abdul-Muttalib mu je rekao: ”Ja sam vlasnik deva i ja sam odgovoran za njih, a ova Kuća ima svog Vlasnika koji se brine o njoj!“ Na to je još više iznenađeni Ebreha povikao: ”E, od mene je neće moći odbraniti!“ Abdul-Muttalib mu je rekao: ”Vidjet ćeš!“ Pa mu je Ebreha vratio njegovih dvije stotine deva, a on se vratio Kurejšijama u Mekku i ispričao im o svemu što se zbilo. Zatim im je naredio da svi napuste Mekku i da se sklone na najviša brda plašeći se zla Ebrehine vojske kada već uđe u Mekku. Abdul-Muttalib je za to vrijeme ostao u Mekki, zajedno sa nekolicinom Kurejšija i uhvativši se za halku vrata Ka’be, stao moliti Allaha za pomoć i zaštitu, a zatim je i on ostavio halku ka’benskih vrata i uputio se zajedno sa preostalim Kurejšijama ka planinskim vrhovima gdje su se sklonili iščekujući šta će Ebreha učiniti sa Mekkom i Ka’bom. U tom se pojavio Ebreha i spremio se za ulazak u Mekku, pripremajući svoga slona i svoju vojsku. Njegov slon se zvao Mahmud i dok se Ebreha pripremao za rušenje Ka’be, slon se okrenuo ka Jemenu. Kada su usmjerili slona ka Mekki, prišao mu je Nufejl bin Hubejb i na uši mu tiho rekao: ”Lezi Mahmude, i vrati se tamo odakle si došao, jer ti si u Allahovom časnom Hramu!“ Onda se odmakao od njega, a slon je kleknuo i legao dok se Nufejl izmaknuo i sklonio u planine. Vojnici su udarali slona da ustane, ali bez koristi. Zatim su ga počeli udarati gvozdenim maljevima, ali slon je odbijao da ustane. Potom su mu počeli gurati gvozdene šipke, ali i dalje je slon odbijao da ustane. Zatim su ga okrenuli ka Jemenu i slon je odmah ustao žurno hodeći. Usmjerili su ga ka Šamu i slon je ponovo išao i u tom pravcu. Onda su se pojavile ptice Ebabil noseći u svome kljunu i svojim kandžama po jedan kamen i stale ih bacati na Ebrehinu vojsku. Kako bi kojeg vojnika pogađao kamen tako bi obolijevao od neke bolesti i mrtav padao na zemlju. Nisu svi bili pogođeni tim kamenjem tako da su mnogi bježali pokušavajući da se vrate putem kojim su i došli iz Jemena. Među njima je bio i Ebreha koji je bio pogođen kamenjem i sa koga je cijelim putem do Jemena otpadao djelić po djelić tijela. Kada je konačno došao do svoje crkve u Jemenu bio je poput očerupanog pileta, tako da je na kraju iz njegovih prsa pred njegovim još uvijek živim očima ispalo njegovo srce.
Tajrun-ebabil
Sa’d b. Džubejr kaže: ”Bile su to ptice s neba kakve nisu viđene nikada prije niti ikada poslije toga.” Ikrime je rekao: ”Bile su to zelene ptice koje su došle iz pravca mora i imale su glave poput glava zvijeri. Nikada ni prije ni poslije toga nisu viđene slične.“ Neki kažu da su bile bijele. Muhammed b. Ka’b je rekao: ”To su crne ptice s mora i u njihovim kandžama i kljunovima se nalazilo kamenje.“ Ikrime tumači riječ ”ebabil”, pa kaže da to znači okupljene, grupisane, dok neki kažu da to znači u redove poredane jedna iza druge. Postoji čak i mišljenje da to znači raštrkane, jer se navodi da su dolazile sa svih strana. Iako na prvi pogled djeluje da su ovo suprotstavljena mišljenja može se uočiti da se ipak radi o istini i skladnosti jer se upravo time želi ukazati na njihovu veličanstvenu brojnost i mnoštvo. Već smo nešto navodili o kamenju. Neki kažu da je to bilo kamenje od zemlje pečeno u džehennemskoj vatri, a da su na njima bila ispisana imena ljudi koji će biti pogođeni njime. Ez-Zedždžadž kaže da riječ ”sidždžil” ukazuje da je na tom kamenu bilo zapisano da će ti ljudi biti kažnjavani njime. Ikrime kaže: ”Ptice su ih gađale kamenjem koje je bilo sa njima, pa kada bi nekoga pogodio kamen na njemu bi se smjesta pojavila bolest kakva nije viđena nikada prije tog dana.“ Ibn Abbas kaže: ”Kako bi kamen pogađao nekoga od njih tako bi mu pucala koža na tom mjestu i to je bio prvi znak bolesti i početak zaraze.“ Navodi se da kako bi kamen pogađao nekoga od njih, tako bi istom iz njega ispadala sva njegova iznutrica i ličio bi na ljušturu pšenice kada iz nje izađe sjemenka. Ibn Mes’ud kaže: ”Čim su ptice izbacile kamenje, Uzvišeni Allah je poslao vjetar koji je još više ubrzao kamenje tako da je dobilo još veću snagu, a koga bi god pogodilo umro bi. Od svih njih se spasio samo jedan čovjek.“ U predajama se navodi da ih je ukupno u tom pohodu bilo šezdeset hiljada.
Priprema za dolazak Muhammeda, s.a.v.s.
Ibn Ishak kaže: ”Kada je Allah odbio Abesince od Mekke, Arapi su stali veličati i uzdizati Kurejšije govoreći da su oni Allahovi štićenici koje On brani i štiti od zla i spletki neprijatelja, što je bila Allahova milost njima.“
Mukatil kaže da se taj događaj zbio četrdeset godina prije njegovog rođenja. El-Kelbi i Ubejd b. Umejr kažu da je to bilo dvadeset i tri godine prije Poslanikovog, s.a.v.s., rođenja. Ipak, istina je ono što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Rođen sam u godini slona.“ (Ahmed i Tirmizi). U djelu ”A’lamu-n-nubuvveti”- ”Obilježja poslanstva“- se navodi kako se taj događaj desio svega pedest dana prije Polsanikovog, s.a.v.s., rođenja. Ulema kaže da ovo kazivanje predstavlja mu’džizu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iako se desila prije njegovog poslanstva, pa čak i prije njegovog rođenja. Razlog je jednostavan- ovo sve je bilo dio pripreme za njegov dolazak. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon objave navedenih ajeta, proučio suru El-Fil Kurejšijama, u Mekki je živio veliki broj onih koji su svjedočili o tom događaju, i niko, apsolutno niko nije negirao istinitost tog događaja. To je toliko veliki momenat kojem se dive i brojni orijentalisti često ističući kako su Kurejšije negirale brojne stvari iz Poslanikovog, s.a.v.s., učenja, dok konkretno ovaj događaj nikada nije negirao ama baš niko. Razlog je jednostavan: U Mekki nije živio niko a da nije vidio goniča slona i njegovog pojitelja kako slijepi sjede na ulici i prose hranu od ljudi. Čak i hazreti Aiša, koja je veoma kasno rođena nakon tog događaja, kaže: ”Vidjela sam goniča slona i njegovog pojitelja kako slijepi prose hranu od ljudi!“.
https://www.facebook.com/DieAeraErdogan/videos/1934353660168635/?t=0
Izvor: saff.ba
