Poziv Istine
Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.” (El-Ahzab, 70 – 71); “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha. Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat,12); “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan sa desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 16 18); “A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (El-Ahzab, 58).
Imam Muslim u svom je Sahihu (2589) zabilježio hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom upitao prisutne ashabe: “Da li znate šta je ogovaranje (gibet)?” Prisutni odgovoriše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ogovaranje (gibet) je da spomeneš svoga brata po onome što on ne voli.” Neko upita: “A ako pri njemu bude ono što sam rekao?” “Ako pri njemu bude ono što si rekao, onda si ga ogovorio (ogibetio), a ako to ne bude pri njemu, onda si ga potvorio.”
Rekao je Uzvišeni Allah: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra’, 36)
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je zadovoljan sa tri stvari i mrske su Mu tri stvari. Zadovoljan je da Ga obožavate i da Mu drúga ne pripisujete, da se čvrsto Allahovog užeta držite i da se ne razjedinjujete, a mrzi da prenosite tuđe riječi, da mnogo zapitkujete i rasipate (uništavate) imovinu.” (Bilježi Muslim, 1715, dok su tri mrske stvari spomenute u hadisu Mugire koji bilježi El-Buhari, 2408.)
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ademovom potomku (čovjeku) zapisan je njegov udio u nemoralu (zinaluku) i on će ga, sigurno, počiniti. Tako je nemoral (zinaluk) očiju – gledanje, nemoral (zinaluk) ušiju je slušanje, nemoral (zinaluk) jezika je govor, nemoral (zinaluk) ruke je dodir, nemoral (zinaluk) noge je primicaj, dok srce žudi i priželjkuje, a spolni organ to ili potvrđuje ili negira!” (Bilježe El-Buhari, 6612, i Muslim, 2657.)
El-Buhari bilježi u svom Sahihu (10) od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” Ovaj hadis također bilježi Muslim u svom Sahihu (64), ali u nešto drugačijoj verziji: “Neki je čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koji je najbolji musliman?’, a on mu je odgovorio: ‘Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruke pošteđeni ostali muslimani.” (Isti hadis prenosi i Muslim, 65, od Džabira, u obliku kakav bilježi El-Buhari.)
U komentaru ovog hadisa, El-Hafiz kaže: “Kada je u pitanju jezik, hadis je uopćen, dok to nije slučaj po pitanju ruke, zato što jezikom možemo govoriti o prijašnjim, sadašnjim i budućim generacijama, a sa rukom nije tako. Da, moguće je da ruka postupi poput jezika u slučaju pisanja i ogroman je utjecaj koji se na taj način ostavlja.”
U ovom je značenju pjesnik rekao:
Pisao sam i bijah ubjeđenja u tom momentu
Da će ruka proći, a ostať će ono što ću napisati
Pa ako uradi dobro, imat će nagradu u istom procentu
A ako uradi loše, ja ću zbog toga odgovarati.
El-Buhari bilježi u svom Sahihnu, 6474, od Sehla b. Sa’da, radijallahu anhu, koji kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onome ko mi garantira (da će sačuvati) ono što se nalazi između njegovih vilica i ono što se nalazi između njegovih nogu, ja mu garantiram Džennet.” Pod ovim pojmovima misli se na jezik i spolni organ.
El-Buhari bilježi u svom Sahihu, 6475, a također i Muslim u svom Sahihu, 74, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori ono što je dobro ili neka šuti!”
En-Nevevi u komentaru Četrdeset hadisa kaže: “Šafija kaže: “Značenje hadisa jeste: ako čovjek želi nešto reći, neka najprije razmisli, pa ako uoči da nema štete za njega, onda to i kaže, a ako uoči da je u tome šteta ili nije siguran, onda prešuti.” Neki su prenijeli da je imam Šafija rekao: “Kada biste trebali kupovati hartiju melekima koji su zaduženi da pišu ono što radite, sigurno biste manje pričali.”
Imam Ebu Hatim b. Hibban el-Busti u svojoj knjizi Revdetu-l-ukala ve nuzhetu-l-fudala, str. 45, kaže: “Svakom pametnom čovjeku obaveza je da ustraje u šutnji sve dok mu ne postane obaveza da progovori. Mnogo je onih koji su se pokajali što su pričali, a malo je onih koji su se kajali zbog šutnje. Ljudi sa najviše muka i sa najvećim iskušenjima jesu oni koji su iskušani slobodnim jezikom, a zatvorenim razumom.”
Također na 47. stranici kaže: “Obaveza pametnog čovjeka jeste da pravedno podijeli odnos ušiju i usta, i da zna da su mu stvorena dva uha, a jedna usta da bi više slušao nego što govori, jer, možda, ako nešto kaže, može se kajati, a ako ne bude pričao, neće se kajati. Lakše je promijeniti mišljenje koje nije izrečeno, negoli opovrgnuti ono što je već iskazano, jer čovjek vlada i posjeduje svoju riječ sve dok je ne izgovori, a kada je izgovori tada ona njime vlada.”
Također na 49. stranici kaže: “Jezik razumnog nalazi se u pozadini srca, te ako ima potrebu da govori, najprije se vrati na srce, pa ako srce uvidi da je korisno, onda progovori, u suprotnom ne. Međutim, neznalici je srce na vrhu jezika, pa šta god mu dođe na vrh jezika, on to izgovori. Nije razumio svoju vjeru onaj koji ne čuva svoj jezik.”
El-Buhari, 6477, i Muslim, 2988, u svojim Sahihima bilježe da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista, čovjek može izgovoriti riječ, ne pridajući joj značaj, pa da se s njome strovali u Vatru dublju nego što je razdaljina između istoka i zapada.” U drugom hadisu koji je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, oporuka upućena Mu’azu, a koji bilježi Et-Tirmizi, 2616, ocjenjujući hadis kao hasenun sahihun, kaže se: “Pa da li ljude, na njihova lica i noseve, u Vatru strovaljuje išta drugo osim onoga što su požnjeli njihovi jezici!” Ovo je rekao kao odgovor na Mu’azovo, radijallahu anhu, pitanje: “O Allahov Poslaniče, zar ćemo biti pitani za ono što govorimo?”
Hafiz Ibn Redžeb u svojoj knjizi Džamiu-l-ulumi ve-l-hikemi, 2/147, komentirajući ovaj hadis, kaže: “Riječi: ‘požnjeli njihovi jezici (ogovaranjem i klevetom)’, znače: kazna za zabranjeni govor. Svaka osoba svojim govorom ili djelom posije dobro ili loše, a zatim na Sudnjem danu žanje ono što je posijala. Onaj ko je svojim govorom ili djelom sijao dobro, onda žanje počast, a onaj ko svojim govorom ili djelom sije nered, onda će sutra žnjeti kajanje.”
Također, Ibn Redžeb, 2/146, kaže: “Ovo dokazuje da je čuvanje jezika, njegovo kontroliranje i držanje po strani osnova svakog dobra, i onaj ko kontrolira svoj jezik, upravlja svojim postupcima, vlada sobom i samokontrolira se.”
Ibn Redžeb, 2/149, prenosi od Junusa b. Ubejde da je rekao: “Nisam vidio nikog ko vodi računa o svom jeziku, a da to nije pozitivno utjecalo na njegova ostala djela.” Dok se od Jahje b. Ebi Kesira prenosi da je rekao: “Nema čovjeka koji je uredio svoj govor, a da se to nije odrazilo na njegova ostala djela, niti ima čovjeka koji je pokvarenog govora, a da se to nije odrazilo na njegova ostala djela.”
Muslim u svom Sahihu, 2581, bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Znate li vi ko je pravi siromah (bankrot)?” “Mi pravim siromahom smatramo onoga ko nema ni novca ni imetka!”, rekli su. “Od mog će ummeta pravi siromah biti onaj”, kazao je on, “ko na Sudnji dan dođe s namazom, postom i zekatom, a nekoga je uvrijedio, nekoga potvorio, nečiji imetak prisvojio, nekoga ubio, nekoga udario, pa onda od njegovih dobrih djela bude dato svima njima, pa ako mu nestane dobrih djela, prije nego što se izmire njegovi dugovi, onda se njemu prebaci dio grijeha onih koje je oštetio, te se oni natovare na njega, a potom on bude bačen u Vatru!”
Muslim u svom Sahihu, 2564, bilježi dugi hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u čijem se zadnjem dijelu navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dosta je čovjeku zla da ponizi svog brata muslimana. Svakom muslimanu zabranjeni su krv, imetak i čast drugog muslimana.”
El-Buhari, 1739, i Muslim u svojim Sahihima prenose od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu ljudima na dan Kurban-bajrama, pa je upitao: “Koji je ovo dan?” Rekli su: “Sveti dan.” “Koji je ovo grad?”, upita. “Sveti grad.”, rekoše oni. “A koji je ovo mjesec?”, upita on. “Sveti mjesec”, odgovoriše. Zatim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zaista su vam vaši životi i vaši imeci i vaša čast sveti kao što vam je svet ovaj dan u ovom gradu i u ovom mjesecu.” To je ponovio nekoliko puta, a potom je podigao glavu i rekao: “Gospodaru moj, jesam li dostavio? Gospodaru moj, jesam li dostavio?” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, doista je to njegova, sallallahu alejhi ve sellem, oporuka ummetu!” “Onaj koji je prisutan neka prenese odsutnom. Ne vraćajte se poslije mene u nevjerstvo pa da se međusobno ubijate.”
Muslim u svom Sahihu, 2674, bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude pozivao ka Uputi, imat će nagradu ravnu nagradama onih koji ga budu slijedili, a njima to neće nimalo umanjiti njihovu nagradu, a ko bude pozivao u zabludu, on će imati grijeh ravan grijesima svih onih koji ga budu slijedili, a njima to nimalo neće umanjiti njihove grijehe!”
Hafiz El-Munziri u svojoj knjizi Et-Tergibu ve-t-terhib, 1/65, osvrćući se na hadis: “Kada umre sin Ademov (čovjek), prestaju njegova djela izuzev u tri slučaja…”, kaže: “Na osnovu ovog i drugih hadisa, onaj koji zapisuje znanje koje je korisno ima nagradu za samo pisanje, ali i za čitanje onih koji to budu čitali i za prepisivanje onih koji to budu umnožavali i za rad onih koji po tome budu postupali, i tako će biti sve dok traje taj njegov rukopis i dok se po tome bude radilo. A onaj koji zapisuje beskorisne stvari koje su grijeh, ima kaznu za to i kaznu za sve one koji budu čitali, prepisivali i radili po tome poslije njega, pa sve dok bude trajao njegov rukopis i dok se bude radilo po njemu. Sve se ovo dâ zaključiti na osnovu hadisa: ‘Ko uvede dobru ili lošu praksu’, a Allah najbolje zna!”
El-Buhari u svom Sahihu, 6502, bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah Uzvišeni kaže: ‘Ko iskaže neprijateljstvo Mome prijatelju (štićeniku), Ja mu objavljujem rat.'”
__________________________________________________
Iz knjige: MEĐUMUSLIMANSKA BLAGOST,
Autor: Šejh Abdu-l-Muhsin el-‘Abbad el-Bedr
