Strpljivost (Sabur)

Uzvišeni Allah, govoreći o vrijednosti strpljivosti[1], kaže: Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni. (Kur’an, 39:10)

I kaže: …i budite izdržljivi, jer Allah je, doista, na strani izdržljivih. (Kur’an, 8:46)

I kaže: A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu! (Kur’an, 2:155-157)

Navodeći strpljivost i bogobojaznost kao preduvjete za uspjeh, Uzvišeni Allah kaže: O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Kur’an, 3:200)

Zahvaljujući tome, strpljivi postižu dobro i ovog i onog svijeta, kako unutarnje, tako i vanjske blagodati.

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Muslimana ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu zbog toga Allah ne oprosti dio njegovih grijeha.” (Muttefekun alejhi)

Majka vjernika Ummu-Seleme, r.a., kaže: “Čula sam Allahova Poslanika ﷺ kako kaže: ‘Nema toga roba koga nešto pogodi, pa kaže: Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti! Moj Allahu, nagradi me za ono što me je pogodilo i daj mi umjesto toga dobro, a da ga Allah ne nagradi i da mu poslije toga ne da dobro.‘” Zatim ona kaže: “Kada je umro moj muž, ja sam postupila (govorila) kako je Allahov Poslanik ﷺa mi je Allah podario boljeg, Allahova Poslanika ﷺ.”

Neko je lijepo rekao: “Nijednog roba ne pogodi nesreća, a da zbog toga od Allaha ne dođu tri blagodati: da u vjeri ne doživi iskušenje, da ga zaobiđe teža nesreća od one koja ga je pogodila i da se desi ono što se moralo desiti.”

Najbolji život koji su sretnici zaslužili, zaslužili su svojom upornošću i strpljivošću, penjući se na najviše stepene svojom zahvalnošću, leteći krilima izdržljivosti i zahvalnosti iznad vrtova raznovrsnih blagodati. To je počast koju Allah ukazuje onome kome On hoće. Allah je, doista, neizmjerno dobar.

Vrste strpljivosti

U zavisnosti na šta se odnosi, strpljivost se dijeli na tri vrste: strpljivost u izvršavanju Allahovih naredbi i dobrih djela, kako bi se valjano uradila, strpljivost prema zabranama i grijesima, kako se u njih ne bi zapalo i strpljivost naspram odredbi sudbine (onoga što nas zadesi), kako se na nju ne bi ljutilo.[2]

S druge strane, u pogledu šerijatskih odredbi, strpljivost može biti:

a) Obavezna strpljivost – ona koja je potrebna da bi se izbjeglo ono što je zabranjeno i izvršilo ono što je obavezno i izdržalo ono što je sudbinom određeno.

b) Pohvalna strpljivost – ona koja je potrebna da bi se izbjeglo ono što je pokuđeno, da bi se činilo ono što je pohvalno i da se onome ko je pogriješio ne bi uzvraćalo na isti način.

c) Zabranjena strpljivost – je, primjera radi, namjerno trpiti glad i žeđ do smrti, odnosno u nuždi odbiti da se pojede meso uginule životinje, krv ili svinjetina, ukoliko postoji bojazan da će se, zbog odbijanja da se uzme i pojede, umrij U zabranjenu strpljivost, također, spada čovjekovo prepuštanje onome od čega mu prijeti opasnost po život kao što je: prepustiti se krvoločnoj zvijeri, zmiji, požaru ili neprijatelju koji ga želi ubiti.

d) Pokuđena strpljivost – je poput ustrajnosti u pretjeranom izbjegavanju jela, pića, odjeće, polnog odnosa sa ženom i sl., do te mjere da bi to štetilo zdravlju organizma.

d) Dozvoljena strpljivost je ustrajnost u činjenju ili ne činjenju onih djela koja je podjednako dozvoljeno i činiti i ne čini

Čovjek se u svome životu sve do smrti, svakodnevno susreće sa raznim situacijama i stvarima, od kojih su mu neke zapovijeđene da im se pokorava i izvršava, a druge zabranjene, pa ih se mora kloniti i izbjegavati ih. Čovjeku je potrebno da u svakoj situaciji bude strpljiv. Sve s čime se čovjek na ovom svijetu susreće: (1) ili mu ide na ruku i podudara se sa njegovim željama i ciljem, (2) ili mu smeta i stoji na putu ostvarenja željenog cilja. Da bi uspio, i u jednom i u drugom slučaju, on mora pokazati visok stepen umijeća i strpljivosti.

Vezano za prvi slučaj, u stvarima koje mu idu na ruku u postizanju željenog cilja, kao što su zdravlje, sigurnost, ugled, imetak i svakojake druge dozvoljene blagodati, prvo što mu je potrebno je da bude strpljiv i oprezan, i to u više pogleda:

1. Da se ni na jednu od navedenih stvari previše ne oslanja i njome ne zavarava, pogotovo, ako će ga to navesti na oholost, uobraženost, nadmenost i zadovoljstvo sa onim što je pokuđeno, jer takve Allah ne voli.
2. Da se previše ne upušta i ne pretjeruje u uživanju raspoloživih blagodati, da se one ne bi okrenule protiv njega, jer onaj ko previše pretjeruje u jelu, piću i spolnom odnosu, može dočekati da se to sve okrene protiv njega, pa da više ne može ni jesti ni piti ni spolno općiti.
3. Da bude odgovoran i zahvalan Allahu na Njegovim blagodatima i da ih ne razasipa, pa da jednoga dana ne ostane bez njih.
4. Da bude uporan u svojoj odlučnosti da ih ne troši u nedozvoljene i zabranjene svrhe.

Neko od ranijih učenjaka je rekao: “U nesreći mogu biti strpljivi i vjernik i nevjernik, dok u dobru svoju strpljivost mogu dokazati samo iskreni i Allahu bliski robovi.”

Vezano za drugi slučaj, u stvarima koje čovjeku stoje na putu u postizanju željenog cilja, imamo tri različite situacije:

Prva situacija:

Prva situacija je povezana sa čovjekovim slobodnim izborom. Ovdje spadaju sva čovjekova djela, svejedno da li se radi o dobrim djelima ili grijesima. Vezano za čovjekova dobra djela, treba naglasiti da je za njihovo činjenje potrebna strpljivost i upornost, jer je duša po svojoj urođenoj prirodi odbojna prema većini oblika robovanja.

Kada je u pitanju namaz, duša po svojoj prirodi njemu prilazi, sa manjom ili većom dozom lijenosti i tromosti jer joj više godi odmaranje i opuštenost, pogotovo ako je još srce surovo, zasjenjeno grijesima, i sklono prohtjevima. Teško da takav čovjek, uz sve ove i druge mahane, može obavljati namaz, a i ako ga obavlja, obavlja ga krajnje teško, odsutnih misli, nevoljno i čekajući da ga što prije završi. Kada se radi o zekatu, duša je po svojoj prirodi tvrda i škrta. Isti je slučaj sa hadždžom i ulaganjem truda na Allahovu putu. Ovdje je čovjeku potrebna strpljivost u tri stvari:

Iskren i čist nijjet i isključivanje motiva licemjerstva i želje za slavom, prije nego što se pristupi bilo kom činu pobožnosti.

Strpljivost za vrijeme obavljanja, pri čemu čovjek mora voditi računa o tome da što ne propusti, da ne pretjeruje i previše ne oduljuje, da mu misli ne lutaju, da bude skrušenog srca i svjestan da stoji pred svojim Gospodarom, da Ga ne smeće s uma, jer ne treba razmišljati o onome šta je naređeno, nego o onome Ko je naredio i Njega spominjati.

Strpljivost poslije obavljanja djela, koja se, također, ogleda u nekoliko stvari:

– Suzdržavanju od činjenja bilo čega što bi učinjeno djelo moglo pokvariti, kao što Uzvišeni kaže: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama! (Kur’an, 2:264)

– Suzdržavanju i čuvanju od samoljublja, oholosti, uobraženosti i ponošenja onim što je učinio, jer to može biti štetnije i od mnogih drugih grijeha koji se čine očitijim.

– Suzdržavanju od toga da se učinjeno dobro djelo u tajnosti iznese u javnost, jer kada čovjek učini neko dobro djelo tajno, između sebe i Allaha, ono bude upisano u posebnu, tajnu knjigu, a čim se o njemu progovori ono u tajnoj knjizi bude izbrisano i zapisano u drugoj, javnoj knjizi. Dakle, čovjek sa učinjenim dobrim djelom ne smije pomisliti da je sa njim gotovo i da više ne mora voditi računa o strpljivosti.

Što se, pak, tiče strpljivosti i suzdržavanju od grijeha i svih oblika neposlušnosti prema Allahu, više je nego očito da u tome najbolje pomaže prekidanje sa dotadašnjom praksom griješenja, raskidanje veza i nedruženje sa onima koji su im skloni. Posebno je važno prekinuti sa dotadašnjim navikama, jer navike imaju poseban uticaj na udovoljavanje prohtjevima, a kada se sastave prohtjevi i loše navike to postanu dvije snažne vojske šejtana, tako da motiv vjere, u najviše slučajeva, nije sam dovoljno jak da ih savlada.

Druga situacija:

Druga nije povezana sa čovjekovim slobodnim izborom, niti ima načina da ih izbjegne. U ovu vrstu spadaju različite nedaće poput gubitka voljene osobe, krađe imovine, bolesti, problemi i sl.

Naspram ovih stvari čovjek se može držati na jedan od četiri sljedeća načina:

1. Nemoćno i skrštenih ruku ne čineći ništa, jadikovati, žaliti se ili se ljutiti. U ovu vrstu spadaju oni koji su na najnižem stepenu vjere i razuma.
2. Strpljivo podnositi ono što nas zadesi, što je obavezno.
3. Sa zadovoljstvom podnositi ono što nas zadesi. Ovaj način podnošenja nedaće je odabraniji od prethodnog – strpljivog podnošenja. Sporno je među islamskim učenjacima da li je takav način obavezan, za razliku od strpljivog podnošenja koji je obavezan.
4. Sa zahvalnošću podnositi udarce sudbine, tj. osvjedočiti se da je nesreća blagodat, pa na njoj zahvaljivati.

Treća situacija:

U ovu vrstu spadaju situacije u koje čovjek dobrovoljno, sam svojom voljom, zapadne, ali kada zapadne nema slobodne volje ni načina da iz njih izađe. Takav slučaj je sa ljubavlju u koju se ulazi dobrovoljno, a izlazi samo na silu, zatim upuštanje u opijanje alkoholnim pićima, drogama i sl.

[1] Jezički, riječ sabur označava strpljivost, izdržljivost, ustrajnost, samosavladavanje, suzdržljivost… Terminološku definiciju za sabur dao je Ibnul-Kajjim koji kaže: “Sabur je da savladaš dušu kada je uznemirena i ljuta, i da suzdržiš jezik da se drugima žali i jadikuje, i da spriječiš tijelo da čini ono što ne treba.” (Medaridžu-salikin, 2/115) Isto tako možemo reći da je sabur izvršavanje Allahovih naredbi, klonjenje zabranjenih stvari i strpljenje na onome što nas zadesi (kaderu). U životu mi se nalazimo u jednoj od dvije situacije. Ili nam se nešto dobro dogodi, pa u tom slučaju, kao muslimani, mi se zahvaljujemo Allahu na milosti. Ili ako nam se nešto loše desi, nešto što ne volimo, mi se strpimo. Ovo je ključ sretnog života, koji vodi Allahovom zadovoljstvu.

[2] Najvrijednija vrsta strpljivosti je prva, kao što imam Ibnul-Kajjim kaže: “Sabur na onome što nam je nareðeno da izvršavamo od Allaha vrijedniji je od sabura na onom što nam je zabranjeno zato što je Allahu draže činjenje dobrih djela od ostavljanja loših.” (Medaridžu-salikin, 2/116)

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: