Poziv Istine
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ovo je priča o jednom Allahovom robu koji svojim životnim putem dokazuje uzvišenost islama nad ostalim religijama i ideologijama, i koji nama, nemarnim muslimanima, pokazuje koju vrijednost islama, koje bogatstvo, zanemarujemo, a što je najgore – to nije ”uzaludno zanemarivanje”, to je zanemarivanje koje će nas sigurno koštati. Kamil Stefanski, još kao mladi student sociologije, željan stvari koje će ga voditi kroz čitav život, krenuo je putem potrage; čitao je o raznim ideologijama, raznim produktima ljudskog mozga i mašte. Kao rođeni kršćanin, mladić kojeg nije samo zanimalo materijalno, prihvatio je ono što je do tada imao i ono što je tada bilo njegovo opredjeljenje, radio je u crkvi i pomagao svećenicima punih pet godina. Studij sociologije i studij filozofije sa etikom (koju upisuje nakon druge godine studija sociologije i tako paralelno studira oba fakulteta) dovode ga do mnogih učenja, mnogih pitanja ljudskog uma za koje treba naći odgovor. Razmatrajući ta pitanja, postaje gnostik (osoba koja vjeruje u nevidljivo, ali ne prihvata tumačenje nijedne religije o tome), odbacuje kršćanstvo i svako učenje koje od njega potječe, proglašavajući ga nepotpunim, nedovoljnim za ljudsko tijelo i dušu. Tada u njegovom životu nastaje period potrage, za koji Kamil kaže: “Uvijek sam duboko u sebi znao za Boga, uvijek sam vjerovao da On postoji, Njegovo ime nisam znao, znao sam samo da postoji.” Taj period potrage trajao je blizu tri godine, kada ga njegovo interesovanje za ekologiju, pretražujući internet, dovodi do jednog teksta o lancu u prirodi, koji je napisao jedan musliman. Kamilu nije bilo strano tumačenje prirode kao lanca u kojem je sve povezano, ali ono što ga je iznenadilo u tome tekstu jeste jedna nova karika, tj. Allah, koja se nije nalazila u ostalim lancima prirode o kojima je čitao prije. Kamil vezano za taj tekst kaže: “Tekst je govorio o lancu u prirodi, da je sve povezano, ali nešto je novo bilo u tome, a to je Allah. Riječi da ništa ne može bez Allaha, impresionirale su me. Riječi da Allah drži ptice u letu (Kur’an, 16:59, op. prev.), riječi da su svi svjetovi poput nas (Kur’an, 6:38, op. prev.) i da smo mi u prednosti nad ostalim stvorenjima, u prednosti znanjem i razmišljanjem, ali to znanje nije znanje koje nam daje pravo da budemo oholi, to je znanje da budemo vjernici, da vjerujemo i robujemo Allahu. Poslije toga kupio sam prijevod značenja Kur’ana na maternji jezik (poljski, op. prev.).” Kamil je u tom periodu bio na jednoj raskrsnici, jedan smjer pokazivao je ka onom unutarnjem, drugi smjer je vodio onome što je učio i onome što je poznavao po vanjštini. Kamil o svojim počecima druženja sa Kur’anom kaže: “Kada sam počeo da čitam prijevode značenja Kur’ana, razmišljao sam o propisima islama, o pričama o prošlim narodima, o raznim događajima koji se nalaze u Kur’anu. Vidio sam da kada se čita i prijevod, samo po sebi se nameće razmišljanje o onome što Allah govori, to mi je bilo prirodno. Poslije sam uzeo iz biblioteke knjigu “Spoznavanje islama” u kojoj su se nalazili osnovni propisi islama.”
Prvi susret sa muslimanom
Jednom prilikom, Kamil razgovara sa svojim prijateljem, novinarom, koji mu kaže da poznaje jednog muslimana, a Kamil izražava želju da upozna tog muslimana. Nakon kratkog vremena, stupa u kontakt sa tim muslimanom u želji da upozna tu osobu. Prvo pitanje koje mu postavlja taj musliman bilo je to zašto on želi da upozna islam, a Kamil mu odgovara: “Čitao sam o islamu, želim da vidim kakav je islam u praksi!” Musliman mu odgovara da se mogu naći u džamiji. Kamil o tom periodu kaže: “Rekao mi je da se možemo vidjeti u džamiji, ali u mom gradu nije bilo džamija, bila je jedna zgrada i u toj zgradi je bila jedna soba u kojoj se klanjalo, to nije bila neka lijepa prostorija, to je bila obična soba sa nekoliko sedžada u njoj. Za mene, osobu koja nije pripadala ljudima koji vole ljepotu onakvu kakva se samo vidi očima i o kojoj drugi govore sa hvalom, ta soba je bila prekrasna. Nisam smatrao da mi trebaju neke najljepše stvari za moju vjeru, znao sam da je vjera nešto jednostavno. Nije mi bilo bitno kako izgleda, bilo mi je bitno šta srce prema tome osjeća. Sreo sam se s tim čovjekom i on me je upoznao sa Abduldžebbarom, imamom muslimana u mome gradu, poslije sam saznao od drugog muslimana da je čovjek, kojeg sam sreo u mesdžidu, bio postiđen. Pred njim je bila osoba koja je zainteresirana za islam, iz Poljske, a on koji je musliman od rođenja, nije obavljao namaz. Poslije tog vremena često sam razgovarao sa Adbuldžebbarom, samo je on bio osoba s kojom sam pričao o islamu. Nudio mi je pomoć, pričao mi o islamu, pitao da li mi trebaju bilo kakve knjige o islamu, ali mi nikada nije rekao da moram da primim islam. Govorio mi je da ako želim da uđem u islam, to je između mene i Allaha, nije između mene i ljudi, i često je ponavljao te riječi. Govorio mi je da oni nisu neka sekta, i da ako hoću da uđem u islam, hvala Allahu i to je to, ako neću, to je opet moja slobodna volja.”
Na pitanje koliko je prošlo vremena od tog razgovora i njegovog prihvatanja islama, Kamil odgovara: “Nije prošlo više od tri mjeseca, jer često sam se sastajao sa Abduldžebbarom u skladištu njegove trgovine, koju je imao u mom gradu, pričali smo o islamu, i jednoga trenutka me je pitao da li sam ja spreman za ulazak u islam, na što sam odgovorio da jesam, jer većinu stvari koje sam čitao o islamu imao sam u svome srcu, a nakon pitanja zašto odgađam s tim, rekao sam da ne znam odgovor na to pitanje i da se zaista u svome srcu osjećam kao musliman, ali da još nisam izgovorio šehadet, a to je nužno pri ulasku u islam. On mi je rekao da ja mogu to sada reći, jer zašto čekati. Gledao sam oko sebe skladište robe i pomišljao kako, kako da to uradim ovdje, naravno, nisam mislio ništa negativno, ali osjećao sam se čudno. Nije bilo bitno gdje se to izgovara, može da bude svugdje, samo je bilo bitno da to neko posvjedoči, da tu bude neko prisutan. Izrekao sam šehadet u tom trenutku, i poslije u mesdžidu sam to uradio po drugi put. Rekao sam da ne znam arapski, ali on je rekao da samo ponavljam, te sam ustao i ponavljao za njim riječi šehadeta: Ešhedu en la ilahe ilallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. Prilikom izgovora tih riječi, i poslije toga, nisam se osjećao puno drugačije, mislio sam da je sada sve u redu.” Poslije izgovorenih riječi šehadeta, Kamil postaje musliman, i Abduldžebbar mu govori o njegovim dužnostima: da vjeruje u jednog Boga, da klanja, posti. Kamil razmišlja da sada ima razlog da klanja i da posti, jer, prije nije mogao da to radi, nije bio musliman, nije izgovorio šehadet, sada je to uradio i sada može i da klanja i da posti. Imam mu poslije tih riječi govori da je on njihov brat i da su oni sada porodica, Kamil je osjećao da je to prirodno, da je to dio njih, dio svih muslimana, da između njega iz Poljske, imama iz Iraka i ostalih muslimana nema prepreka, svi su oni jedna porodica, sve njih povezuje jedan Gospodar, Allah. Kamil dalje pripovijeda: “I to vrijeme bilo je teško za mene, kada živite u neislamskoj državi, neislamskoj porodici, to je kao borba sa samim sobom, poznaješ ispravne stvari, ali okolnosti ti nekada ne daju da se to sve ispuni. Imam me je jednom podsjetio da ne smijem da pijem alkohol jer sam sada musliman, rekao sam mu da ja ne pijem alkohol već šest godina. On me je sa čuđenjem pogledao, nasmijao se i rekao da izgleda kao da sam musliman dugo vremena.” Dodao sam na ove riječi da je to samo jedna potvrda prirodnosti islama, a Kamil je odgovorio: “Da, dosta stvari koje sam nesvjesno radio prije prihvatanja islama, bile su uistinu od islama. Težio sam prirodnosti i moralu.”
Islam je cjelokupna sistem života
Poslije svog prihvatanja islama, Kamil još više vremena provodi sa Abduldžebbarom, koji mu objašnjava način života muslimana, govori mu o tome da islam nije religija kao kršćanstvo, odvojeno od običnog života. Da je islam jedan cjelokupan sistem života, da čovjek kada radi bilo koju stvar, da mora prvo misliti gdje je tu Allah i da čitav njegov život mora funkcionirati na taj način. Da čovjek radi bilo koji posao i da mora biti dobar musliman, jer u svakoj situaciji musliman je prvo rob Allahu pa tek onda sin, otac, učenik, biznismen, i sve ostalo. Abduldžebbar mu govori da bez takvog poimanja stvari islam nije prisutan u životu čovjeka.
Na pitanje o tome kako je reagovala njegova porodica na prihvatanje islama, Kamil odgovara: “U početku sam rekao majci da sam postao musliman, ali je moja majka mislila da je to samo prolazna etapa u mom životu, da je to samo nešto kao hobi koji bude i prođe. Znao sam da u islamu postoje stvari koje moraju da krase jednog muslimana, jer ako si musliman, moraš da klanjaš. U početku sam se čudio kako u ovakvim uslovima pet puta dnevno da se klanja, kako biti na univerzitetu i misliti o podne-namazu ili o ikindija-namazu, a sve te stvari nisam radio prije, morao sam da promijenim sve svoje navike. Jednoga dana majka me je pitala zašto se budim u noći. Rekao sam joj da se molim Bogu. U to vrijeme malo sam znao o islamu, a moja majka nije znala ništa o tome i obavijestio sam je da musliman mora pet puta dnevno da se moli, jer moja majka je bila jedna od osoba koja je svakodnevno čula moje ezane i ikamete iz moje sobe. Smetalo je mojoj porodici što sam prakticirao učiti ezan i ikamet naglas, što su oni to sve čuli. Znao sam da će se mojim ustrajavanjem na tome situacija promijeniti, da će se oni naviknuti vremenom.” Kamil priča da je situacija sa islamom u Poljskoj slična kao i u ostalim evropskim zemljama. Da ljudi misle o islamu ono što vide na televiziji, misle da su muslimani jedna negativna strana ljudske populacije, a tako je mislila i njegova porodica. Kamil se na sve načine trudio da tu sliku promijeni, barem kod svojih prijatelja i poznanika, te im je svakodnevno pričao o islamu. Znao da u njegovoj sredini vlada pravilo, kao i u skoro svim zemljama, ako nisi jedan od onih koji radi sve ono što i većina radi, smatraš se nepodesnim, nepoželjnim, čak u nekim situacijama i nenormalnim: “Trudio sam se da budem najbolji u većini stvari, najbolji, kako bi se slika o meni i o islamu promijenila u očima ljudi.”
Na pitanje kako sada, nakon četiri godine od prihvatanja islama, njegova porodica reaguje na njegov islam, da li u njegovoj porodici ima drugih muslimana osim njega, rekao je da je on jedini musliman u svojoj porodici. Njegova majka, iako on zna da ga ona voli, trudi se da što manje ljudi sazna da je musliman, naročito izbjegava da se to sazna u njegovoj široj porodici, jer se njegova majka boji sramote. Kamil nastavlja: “Kada si musliman, moraš izvršavati mnoge obaveze, ali te obaveze osiguravaju da budeš najbolji. Samim primanjem islama postao sam bolji prema svojoj porodici, islam me učinio boljom osobom. Kako da budem dobar musliman a nisam među najboljim. Ja sam najmlađi član u svojoj porodici, i smatram da se moram pokazati najboljim u porodici; nije to ono što stvara oholost, to je ono što nas tjera da budemo najbolji.”
Pitao sam Kamila kako je njemu filozofija pomogla u islamu, kako to sada sve posmatra, kako se opire svim filozofskim učenjima. Kamil pojašnjava da u svim stvarima prvo treba gledati islam, šta kažu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Sve druge ideologije trebaju da budu samo jedna vrsta znanja koje se koristi. Nužno je puno vremena provoditi u namazu, učenju Kur’ana, razmišljajući o Allahu, kako bi se pravo uvjerenje, Pravi put, jasno odvojilo od svih zabluda. Dalje kaže: “U filozofiji postoje stvari koje se slažu sa islamom, kao i sve ostale nauke što se slažu sa islamom. Ti si kao nosilac tih stvari, poznaješ samo ono što su rekli neki mislioci, ali ne robuješ tome, vjeruješ da su to samo riječi ljudi, jedan dio njihovog razmišljanja, ali ne smatraš to istinom. I da kažem još da moramo poznavati suprotne stvari između filozofije i islama, i da neke stvari zna samo Allah, ali ne i ljudi.”
Kamilova poruka muslimanima
Na kraju ovog našeg razgovora, na pitanje šta je njegova poruka drugim muslimanima, šta treba reći drugim muslimanima, na što ih upozoriti, šta treba prenijeti onima koji ne klanjaju a nose muslimansko ime, omladini koja traži neke hobije u zamjenu za islam, Kamil odgovara: “Mnogo je stvari koje bih rekao, ali pokušat ću da rezimiram sve to. Kada pređete put ovog svijeta u put islama, vi znate da nema ničeg bitnijeg od robovanja Allahu, nema ničeg bitnijeg od islama. Kada razmišljam o vremenu kada nisam bio musliman, sada mislim da taj život nije bio život, da je to što sam nekada možda i bio radostan, da je sve to bilo varka. Ja tek sada živim, mislim da je moje prošlo vrijeme, vrijeme prije islama, bilo samo trošenje vremena, besmisao, bez ikakve koristi. I…” Ovdje je Kamil zastao, razmišljajući, pogledao me i rekao: “Zašto ti ne govoriš poljski jezik da mogu barem malo približiti ono što mislim?” Zaista neke riječi koje je Kamil izgovorio prilikom našeg razgovora izgovorene su na način da ih je teško približiti našem jeziku, teško je opisati način na koji je to Kamil rekao. On nastavlja: “Ako neko misli da je islam samo običaj, samo jedna praksa koja se nasljeđuje, to je velika greška, jer ti zaista tada ne možeš da shvatiš vjeru, njen pravi smisao i način. Postoji osjećaj u srcu, sama želja za robovanjem Allahu, Njemu Jedinom, taj osjećaj je predivan, i vi samo želite da ga povećate, da bude što više postojan. To je osjećaj koji je između tebe i Allaha, koji je individualan, koji se ne može opisati riječima, ako bih nekome pokušao to da objasnim, ne bi me shvatio. Shvatiti mogu samo oni koji su to doživjeli i koji to osjećaju. Moram da kažem da je nužno da se obavlja namaz, taj osjećaj izvire iz namaza, namaz ga povećava. To je veza između Allaha i tebe. Ja želim da svaki čovjek ima dobru vezu sa Allahom, jer Allah u Kur’anu kaže da On daje svjetlo vjernicima. To svjetlo je možda taj osjećaj. Taj osjećaj nije nešto što se uči u školi, to je nešto što se postiže namazom i robovanjem Allahu. Kada ne robuješ Allahu, ti si tužan, kada ti činiš neki grijeh, ti si tužan, to je u duši jer duša zna da je to nužno, jer Allah je sva stvorenja stvorio u prirodnoj fitri, fitri robovanja samo Allahu. U svakoj duši je to zapisano, samo to treba otkopati i prepoznati, prepoznati ono što je priroda svakog čovjeka. Želim da svi ljudi jednoga dana osjete ono što ja osjećam sada, to je nešto predivno.”
Uzmimo pouku
Ovim riječima Kamil završava svoj govor, a time je i naš razgovor bio završen. Sada nam preostaje da uzmemo pouku iz ovih riječi, od osobe koja je spoznala islam, osobe koja ima samo dvadeset i šest godina, a već iza sebe ima dva fakulteta, magistrat, i, što je za nas najbitnije, osobe koja posti Davudov post, ne propušta noćni namaz… Sve ove stvari sam saznao iz druženja sa jednom takvom osobom. U njegovom govoru nema oholosti, on je osoba koja priča djelima. Svakodnevno Kamil uči po jednu ili dvije stranice Kur’ana napamet, a obavio je i hadž. Trenutno je u Jemenu i uči arapski jezik, a sljedeće školske godine ga čeka studij na islamskom fakultetu. Postoji još mnogo detalja iz života ovog skromnog Allahovog roba, način života, njegove riječi, sve svjedoči praksom Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Na nama je da se preispitamo, mi, koji smo muslimani čitav život, da li smo postigli taj stepen koji je Kamil postigao za svoje četiri godine islama? Gdje smo mi kada je u pitanju Kur’an, gdje smo mi kada je u pitanju pet dnevnih namaza, a da ne pitamo sami sebe gdje smo sa noćnim namazom, jer ni pet dnevnih namaza ne obavljamo u potpunosti!?
Razgovarao: Armin Kobilica, student u Jemenu
Izvor: Minber.ba
