Propisi vezani za haram imetak

Haram imetak

Haram imetak jeste imetak koji nije pomiješan sa halalom. Taj haram imetak može biti zabranjen sam po sebi, tj. radi stalnog svojstva koje se nalazi pri njemu, a može biti zabranjen zbog načina na koji je stečen. Primjer imetka koji je zabranjen sam po sebi jeste svinjetina, meso uginule životinje, alkohol i sl. Sama materija ovakvog imetka je haram, pa je stoga jasno da muslimanu nije dozvoljeno da je kupuje, prodaje, poklanja, prima kao poklon i sl. Primjer imetka koji je zabranjen zbog načina na koji je stečen jeste novac do kojeg se dođe na šerijatski nedozvoljen način, poput krađe, otimanja, kamate, kocke, prevare ili zabranjenim djelom poput sihra i zinaluka. Ovakav imetak je zabranjen muslimanu, ne sam po sebi, jer materija ovakvog imetka je dozvoljena, nego zbog načina na koji je stečen. Postavlja se pitanje da li je dozvoljeno imetak za koji se pouzdano zna da je stečen na nepropisan način i nije se pomiješao sa halalom primiti na šerijatski dozvoljen način, poput trgovine, poklona i sl., odnosno, da li je grješna samo osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način ili je i sama imovina postala zabranjena tako da drugom nije dozvoljeno prihvatati takvu imovinu? Ako želimo odrediti spornu tačku zbog koje je imetak, koji je u osnovi dozvoljen, postao zabranjen, moramo je locirati u samom imetku ili postupku onoga ko ga je stekao. Ako bismo rekli da je zabrana u samom imetku, ne bismo potrefili istinu i ne bismo za to imali dokaz. Očigledno je da se zabrana odnosi na način stjecanja i vezana je za samog stjecatelja, a ne za imetak. Osoba koja na nepropisan način dođe do kakve imovine obavezna je učiniti tevbu, pokajati se Allahu, te vratiti imetak njegovom vlasniku ako je u mogućnosti, a u protivnom će ga podijeliti kao sadaku. S obzirom na to da je grijeh na onom ko uzima imetak na nedozvoljen način, a imetak sam po sebi je dozvoljen, da li to znači da je dozvoljeno uzeti takav imetak trgovinom, poklonom i sl.? Šerijatski dokazi upućuju na to da čovjek nije grješan zbog djela drugih ljudi i da neće biti pitan o tuđim grijesima. Uzvišeni Allah kaže: “…da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi” (En-Nedžm, 38–39). Prema tome, grijeh uzimanja imetka zabranjenim putem jeste na onome ko ga tako uzima i ne prenosi se na drugog, osim ukoliko taj drugi ima učešća u zabranjenom djelu. U tom slučaju je grješan, ali ne prelaskom tuđeg grijeha, nego zbog vlastitog postupka. Šerijatski dokazi, također, upućuju na to da nije dozvoljeno raspolagati tuđim imetkom bez dozvole njegovog vlasnika i takvo raspolaganje imetkom je neispravno. Imovina stečena na nepropisan način ustvari nije postala vlasništvo onoga ko ju je na takav način stekao. Takva imovina uzeta je bez dozvole ili uz nevažeću dozvolu, jer onaj ko, naprimjer, dobrovoljno daje svoj imetak vračaru, dozvolio je ono što je Allah zabranio pa tako njegova dozvola nije validna. Drugim riječima, osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način raspolaže tuđim imetkom bez dozvole jer ta imovina nije ušla u njegovo vlasništvo, stoga je i obavezan vratiti imovinu vlasniku ili je podijeliti kao sadaku ukoliko nije u stanju pronaći vlasnika. Prema tome, kada musliman stekne imetak na nedozvoljen način, a zatim želi tim imetkom poslovati sa drugima, a poznato je da će se ugovor realizovati baš na tom zabranjenom imetku, haram je muslimanu da s njim sklopi ugovor, ne zbog toga što će grijeh stjecanja preći na njega, nego zbog toga što će sklapanjem ugovora odobriti i potvrditi njegov postupak, te onemogućiti vraćanje imetka vlasniku, s jedne strane, i s druge strane: taj imetak ustvari nije vlasništvo osobe koja ga je stekla na nepropisan način i raspolaganje njime je neispravno. Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao je: “Musliman je dužan izbjegavati svaku otetu imovinu ili uzetu nedozvoljenim ugovorima, ako mu je poznat način na koji je stečena ta imovina. Kada se zna za nekoga da je ukrao tuđi imetak, pronevjerio povjereni emanet ili bespravno oteo imetak drugog, tada čovjeku nije dozvoljeno da na bilo koji način uzme taj imetak, svejedno, radilo se o poklonu, robnoj razmjeni, uzimanju zarađene naknade, dugu za prodanu robu ili pozajmici, jer to je upravo imovina onog kome je učinjena nepravda.” (Medžmuul-Fetava, 29/323) Jedan od šerijatskih dokaza koji upućuju na ovaj propis jeste hadis u kojem jedan ensarija kaže: “Izašli smo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prateći dženazu. Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, stojeći kod kabura, govori onom koji je kopao: ‘Raširi sa strane nogu! Raširi sa strane glave!’ Kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio, jedna žena ga pozva na jelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao se pozivu i postavila se hrana. Zatim je stavio ruku i počeo jesti, pa su i prisutni jeli. Naši očevi gledali su u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako žvače zalogaj u ustima, a zatim govori: ‘Osjećam meso ovce uzete bez dozvole njenog vlasnika!’ Na to je žena rekla: ‘Allahov Poslaniče, poslala sam da mi se kupi ovca na El-Beki, ali je nije bilo, te sam poručila mom komšiji koji je bio kupio ovcu da mi je pošalje za cijenu po kojoj je on kupio, međutim, on nije bio kod kuće, pa sam poručila njegovoj ženi da mi je pošalje, te je ona poslala.’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nahranite njome zarobljenike!’” (Ebu Davud, sahih). Vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio da jede meso ovce koja je uzeta bez dozvole vlasnika, jer prihvatanje imetka za koji znamo da je uzet na nepropisan način nije dozvoljeno. Iz ove zabrane izuzima se slučaj kada se, kao sadaka, daje na haram način stečena imovina s ciljem da se izdvoji iz halal imovine, nakon pokajanja i nemogućnosti vraćanja pravom vlasniku. U tom slučaju dozvoljeno je prihvatiti takvu imovinu.

Imetak koji je sastavljen od halala i harama

Kako se odnositi prema osobi čiji je imetak sastavljen od halala i harama? Kao primjer možemo navesti trgovca koji prodaje dozvoljene stvari, međutim, ušteđevinu čuva oročenu na banci i uzima kamatu, te raspolaže tim novcem bez razdvajanja dijela koji je stekao trgovinom od onog koji je stekao kamatom. Da li postojanje harama u halal imetku muslimana čini sklapanje ugovora s njim zabranjenim? Da li se njegov poklon odbija i ne jede njegova hrana, zbog nemogućnosti raspoznavanja harama od halala, ili je poslovanje s njim dozvoljeno bez obzira na to što je dio imetka stečen na nedozvoljen način? Učenjaci imaju četiri mišljenja o ovom pitanju:

Prvo mišljenje:

Dozvoljeno je sklapati ugovore sa osobom čiji je imetak sastavljen od harama i halala, ukoliko halal prevladava i ukoliko nismo ubijeđeni da je predmet ugovora iz haram dijela. Međutim, ako znamo da je predmet ugovora haram ili ako prevladava haram, sklapanje ugovora nije dozvoljeno. Ovo je mišljenje hanefijskih, te nekih malikijskih i hanbelijskih učenjaka, a to je i mišljenje Ibn Tejmijje (Ujunul-Mesail, Semerkandi, Hašijetud-Dusuki, Kavaidu ibnu Redžeb, Medžmuul-fetava). Dokaz za ovo mišljenja jeste šerijatsko pravilo koje kaže da se propisi grade prema onom što prevlada, kao što je spomenuto u Kur’anu o vinu i kocki: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi’” (El-Bekara, 219). Vino i kocka su zabranjeni jer je šteta u njima veća od koristi, što znači da se propis vezao za ono što je prevladalo.

Drugo mišljenje:

Dozvoljeno je, uz pokuđenost, sklapati ugovore sa muslimanom u čijem je imetku pomiješan halal sa haramom, jesti njegovu hranu i primati od njega poklone, svejedno bio procenat harama veliki ili mali. Ovo je mišljenje šafijskih te nekih malikijskih i hanbelijskih učenjaka (Muhezeb Širazi, Fetava ibnu Rušd, El-Insaf, Merdavi). Pobornici ovog mišljenja uzimaju za dokaz pravilo koje kaže da je osnova, kada je u pitanju obrtanje imetka, dozvola, tako da sama mogućnost zabrane nije dovoljna da bi poslovanje bilo zabranjeno, međutim, zbog sumnje preče je izbjeći dodir sa takvom imovinom.

Treće mišljenje:

Dozvoljeno je, bez pokuđenosti, sklapati ugovore sa osobom u čijem je imetku pomiješan halal sa haramom, svejedno bio haram prevladavajući ili halal. Ovo mišljenje zastupa imam Eš-Ševkani (Es-Sejlul-džerrar). Dokaz za ovo mišljenje jeste postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba koji su sklapali ugovore sa mušricima i jevrejima koji uzimaju kamatu, bespravno jedu tuđe imetke i posluju na nedozvoljen način. Da je sklapanje ugovora sa njima bilo zabranjeno ili pokuđeno, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to ne bi praktikovao i na to bi upozorio. Dakle, trgovina sa jevrejima i mušricima bila je izuzetno zastupljena i nije preneseno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranjivao ili na to upozoravao, što govori da je poslovanje s njima dozvoljeno.

Četvrto mišljenje:

Zabranjeno je sklapanje ugovora sa muslimanom čiji je imetak sastavljen od harama i halala, bez obzira na to bio procenat harama veliki ili mali, njegov se poklon ne prima i ne jede se njegova hrana. Ovo je mišljenje nekih malikija i hanbelija (Fetava Ibnu Rušd, El-Insaf Merdavi). Pristalice ovog mišljenja vide da haram koji se pomiješa sa halalom ulazi u sve njegove pore, tako da se uzimanjem tog imetka uzima i dio harama.

Zaključak

Analizirajući prethodna mišljenja, možemo primijetiti da prvo mišljenje slabi teškoća primjene, jer, pitamo se koliki je to procenat harama koji se može tolerisati? Da li je to četvrtina, trećina ili polovina? Ako i odredimo neki od ovih procenata, teško je znati da li je haram prešao taj procenat ili ne, jer vrijednost ukupnog imetka jednog čovjeka nepoznata je drugima. Mišljenje prema kojem je u potpunosti zabranjeno sklapanje ugovora sa muslimanom u čijem imetku ima harama nosi u sebi veliku teškoću, naročito u ovom vremenu kada se haram raširio i kada je malo onih čiji je imetak potpuno čist. Ovakav stav zatvara vrata međusobnih razmjena dobara. Uz to, haram imetak ovdje nije zabranjen sam po sebi, nego zbog načina zarade, pa je stoga grijeh vezan za osobu, a ne direktno za imetak. Mišljenje prema kojem je dozvoljeno prihvatanje ovakvog imetka bez pokuđenosti temelji se na dokazu u kojem se poredi musliman u čijem imetku ima harama sa nevjernikom koji stječe imetak iz halala i harama. U pravilu, musliman se ne poredi sa nevjernikom, jer Allah kaže: “Zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?” (El-Kalem, 35). Musliman podliježe šerijatskim propisima za razliku od nevjernika, koji smatra mnoge zabranjene načine zarade dozvoljenim, poput prodaje alkohola, kocke, kamate i sl. Uzvišeni je rekao: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici” (El-Bekara, 278). Primjećujemo da Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje da se ostavi kamata koja nije preuzeta, a ne naređuje da se vrati kamata koja je uzeta prije zabrane, jer su to smatrali dozvoljenim. Nevjernik koji stječe imetak kamatom, kockom, prodajom alkohola i sl., smatra to dozvoljenim, pa je stoga dozvoljeno s njim trgovati ili na drugi način poslovati. Kada bismo imetak nevjernika smatrali zabranjenim, ne bismo smjeli uzeti od njih džizju niti ratni plijen, a to niko od učenjaka nije rekao. Što se pak tiče muslimana, on vjeruje da je stjecanje imetka kamatom i sličnim zabranjeno, pa se stoga ne može izjednačiti sa nevjernikom. Može se reći da je prihvatanje imovine od muslimana čiji je imetak sastavljen od halala i harama dozvoljeno uz pokuđenost zbog mogućnosti da predmet ugovora bude iz haram imetka, te povećanjem procenata harama raste i pokuđenost. Ukoliko se radi o imetku koji je stekao nevjernik na način koji njegova (ne)vjera ili društvo tolerira, a nije zabranjen sam po sebi, poput alkohola, svinjetine i sl., dozvoljeno je muslimanu bez pokuđenosti prihvatiti takav imetak putem trgovine, poklona i tome slično. Pored toga, muslimani su poput jedne građevine, jedni druge pomažu i podupiru, te daju prednost svom bratu u vjeri nad drugima, naročito danas kada privredni napredak igra tako veliku ulogu na polju dave, borbe na Allahovom putu i cjelokupnom životu.

Kako se ophoditi prema muslimanu kada sumnjamo da je njegov imetak pomiješan sa haramom?

Kada nam musliman daje poklon, pozove nas na ručak ili želimo s njim trgovati, a nije nam poznato njegovo stanje u smislu da li je njegov imetak stečen na halal ili na haram način, dozvoljeno je primiti poklon, odazvati se pozivu na hranu ili s njim trgovati. Nije propisano da provjeravamo porijeklo njegove imovine i da li je stečena na halal način, jer svaki musliman je pravedan i njegov imetak je halal sve dok se ne pokaže suprotno. Štaviše, neprihvatanje imetka od muslimana čije stanje nam je nepoznato iz opreza i straha da ne bude stečeno haram načinom novotarija je u vjeri. (Ibn Tejmijja Medžmuul-fetava; Ibn Kudama, Muhtesaru Minhadži Kasidin). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kad neko od vas dođe kod svoga brata muslimana, pa mu ponudi jelo, neka jede njegovu hranu, i neka ne pita o njoj, a ako mu ponudi svoje piće, neka ga pije i neka ne pita o njemu.” (Ahmed, Musned, i Hakim, Mustedrek, a Hakim je hadis ocijenio autentičnim). Ukoliko postoji bojazan da je imetak muslimana s kojim želimo poslovati haram, međutim, nema dokaza ili indicija koje na to upućuju, nema smetnje da se s njim posluje i nećemo ga pitati o izvoru njegove imovine, međutim, ako postoje jake indicije i sumnje da je imetak dotičnog haram, propisano je pitati o tom imetku i njegovom porijeklu. Rekao je Ebu Hurejra, radijallahu anhu: “Kada bi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila donesena hrana od nekog mimo njegove porodice, upitao bi o njoj, pa ako bi mu kazali da je to poklon, jeo bi, a ako bi mu kazali da je to sadaka, rekao bi: ‘Jedite vi’, i ne bi jeo” (Ahmed). Ukoliko nije moguće pitati ili upitani ne odgovori, preče je ne prihvatati takvu imovinu dok se ne razjasni da li je halal ili haram, postupajući po riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Halal je uistinu jasan, a i haram je uistinu jasan, a između njih su sumnjive stvari, koje mnogi ljudi ne znaju, onaj ko se kloni sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjive stvari, zapast će u haram, poput pastira koji napasa oko zabranjenog, gotovo da zapadne u njega…” (Buhari i Muslim). Ako se nakon pitanja sazna da je imetak u cijelosti haram ili je dotični imetak koji se želi preuzeti haram, nije ga dozvoljeno uzeti, a ako je pomiješan sa halalom, dozvoljeno je uz pokuđenost, kao što je ranije pojašnjeno. A Allah najbolje zna!

Autor: Dr. Hakija Kanurić:

Izvor: el-asr.com