Poziv Istine
Rođena sam u tipičnoj modernoj obitelji: katolici koji idu u crkvu jednom godišnje i najčešće poslije mise odu u kafić. Svijet mi je bio pred očima: mlada, putovanja, provodi, hrpa prijatelja i svega ostalog što dunjaluk nudi. Imala sam sve. Vjerovala sam u svemir i njegovu “čudesnu energiju” i smatrala sam da uživam u svakom aspektu života, misleći da sam sretna osoba. Malo sam znala da to nisam…
I iako sam živjela u katoličkom mjestu, cijeli sam se život družila sa muslimanima, a nikad mi niko ništa nije pričao o islamu. Sad shvatam da ni oni, nažalost, sami ne znaju puno o vjeri u kojoj su se rodili. U svom džahilijetu počela sam odrastati i život shvatati ozbiljnije, i što sam više shvatala da prijatelji nisu uvijek tu kad ti trebaju, sve sam više osjećala kako poroci ne mogu ispuniti moju duhovnu prazninu. I što sam više poroka unosila, praznina je bila veća. Kafići su postajali svi isti i dosadni. Sve sam više bila nesretnija i sa velikim sam oduševljenjem prihvatila prijateljicin poziv da odemo u džamiju blizu Sarajeva, gdje će se klanjati jacija-namaz i činiti zikr.
Spakirala sam najkraću i najužu odjeću koju sam svakodnevno nosila i bila spremna na još jedan provod, a usput ću vidjeti šta ima i kod muslimana. Te noći bio je pun mjesec i znala sam da u takvim noćima kruži posebna energija, pa sam planirala meditirati. Prijateljica mi je rekla da ne moram uzeti abdest i ne moram klanjati ako ne želim, ali ja sam insistirala, te sam se pokrila i škiljeći lijevo i desno, klanjala kao i svi ostali.
Nikad u životu nisam učinila sedždu prije toga – jedna je sedžda bila dovoljna da osjetim ogromne suze na svojim obrazima. Kako objasniti nekome zašto plačem? Niko mi nije širio davu i još uvijek apsolutno ništa nisam znala o islamu. Sve što znam jest da plačem bez prekida i da samo želim još više plakati. Desilo se to da su drugi ljudi iz džamije znali što mi se događa, a da ja sama ne znam. Samo sam htjela klanjati i klanjati i čak spavati u džamiji ako treba! Allahu ekber!
Dani nakon te noći bili su čudni: imala sam veliki strah od alkohola i ostalih poroka, pa sam otkazivala sve prijatelje i sanjala svakakve snove, Isusa, rijeke vode i krv. Kući sam se sama ogusulila i izgovorila šehadet i svima glasno rekla kako sam se zaljubila u Allaha i da sam ponosna muslimanka. Ukućani su se smijali, misleći da će me proći, jer sam ionako uvijek bila ekstremna u svemu. Nakon što sam pročitala nekoliko knjiga i poslušala nekoliko predavanja na YouTubeu, odlučila sam postiti ramazan koji je slijedio i klanjati teraviju u džamiji. Sad sam ja bila ta koja je odlazila u džamiju, dok su svi moji muslimanski prijatelji odlazili u kafiće.
Počela sam klanjati, prvo u WC-ovima, bojeći se ljudi, pa po vrtu i u garaži bojeći se da me otac ne nađe. Toliko sam svačeg morala proći da u sebi nađem snage da praktikujem islam u potpunosti, bez straha i stida, da se još uvijek čudim kako je neko rođen u islamu, a ne cijeni ono što ima. Od trenutka kada sam se pokrila, napustila sam kuću i učinila hidžru Allahu odlazeći u drugu zemlju gdje ću ubrzo upoznati svog muža i gdje sam stekla krug prijatelja koji su mi našli posao, smještaj, poklonili mi hrpu islamskih knjiga, moj prvi Kur’an i moju prvu serdžadu.
Allah je Er-Rabb, Onaj koji nas odgaja i On nagrađuje Svoje robove. Toliko sam zahvalna Allahu na uputi, a On me odlučio još nagraditi i uputom moje majke! Sad zajedno klanjamo i ponosno nosimo hidžab. Molim Allaha da uputi ostatak moje obitelji i da nas sve ojača na Svom putu!
Sestra N. L.
