Prekomjerni govor je “nesreća jezika”

Hvala Allahu koji je čovjeka u najljepšem obliku stvorio i jezikom obdario da njime izražava ono što mu je u srcu i razumu. Jezik je jedna od velikih Allahovih blagodati i čudesa Njegova stvaranja. Po veličini je mali, a po pokornosti i griješenju jako velik. Onoga ko mu se prepusti, pa ne vodi računa šta govori šejtan vodi kuda hoće, dok ga na rub provalije ne dovede i u propast ne gurne. Od zla svog jezika sačuvaće se samo onaj ko ga zauzda uzdom islamskih propisa i pusti da govori samo ono što će mu koristiti i na ovom i na budućem svijetu.

U hadisu od Mu‘aza ibn Džebela t se prenosi da je Poslanik ﷺ uzeo jezik i rekao: “Čuvaj ovo!” Rekao je: “Allahov Poslaniče, zar ćemo biti obračunavani i za ono što pričamo?” Odgovorio je: “Majka te nemala Muaze, zar će ljudi na licima biti bacani u vatru osim radi njihovih jezika (tj. jer su govorili ono što je zabranjeno).” (Tirmizi i dr.)

Čovjek svojim riječima i djelima sije dobra ili loša djela, čije će plodove na Sudnjem danu požnjeti. Smisao hadisa koji prenosi Mu‘az je da će najviše ljudi u Džehennem ući zbog djela njihova jezika, jer u grijeh govora ulazi i širk. U njega spada i govoriti o Allahu ono što se ne zna, što je opet blisko širku, zatim: lažno svjedočenje, klevetanje, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi itd.

O pohvalnosti šutnje govori više hadisa:

Nakon što je Vjerovjesnik ﷺ upitan: “Ko je najbolji musliman?” – odgovorio je: “Onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (Muttefekun alejhi)

Allahov  Poslanik ﷺ je, također, kazao: “Ko veruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro, ili neka šuti!” (Muttefekun alejhi)

Allah U kaže: On (čovjek) ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije. (Kur’an, 50:18)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Ko mi garantuje za ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, garantujem mu Džennet.” (Buhari) Tj. ko prema svome jeziku ispuni obavezu, govoreći ono što treba i šuteći o onome što ne smije i ne treba, i prema svome spolnom organu koristeći ga u dozvoljenom bračnom odnosu, a čuvajući se od zabranjenih stvari – bluda, ja mu garantujem Džennet.

Ovaj hadis potvrđuje da su iskušenje jezika i spolnog organa dva najveća iskušenja na ovome svijetu. Ko se sačuva njihovog zla, sačuvao se najvećeg zla.

Od Ebu Hurejre t se prenosi da je čuo Allahova Poslanika ﷺ da je rekao: “Zaista rob, i ne misleći šta to znači, zna izgovoriti riječ zbog koje će propasti u Džehennem dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.” (Muttefekun alejhi)

Čovjeku je, dakle, zabranjeno govoriti ono za šta ne zna da li je lijepo ili ružno. Nevevi, rahimehullah, kaže: “U ovome hadisu se podstiče na čuvanje jezika. Zato onaj ko želi nešto reći treba prethodno dobro da razmisli, pa ako vidi da u tome ima koristi, kazaće, a ako ne, onda će se od tog govora suzdržati.”

Od Ebu Derda’a t se prenosi da je rekao: “Neka ti uši dobro slušaju šta usta govore, jer su ti data dva uha, a jedna usta, kako bi više slušao nego govorio!”

Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: “Ko ne čuva svoj jezik, ne razumije ni svoju vjeru!”

Ako se zapitaš: “Otkuda i zbog čega se šutnji pridaje toliki značaj?” – znaj da razlog leži u tome što je jezik sklon brojnim bolestima: čestom griješenju, laži, ogovaranju, prenošenju tuđih riječi, uobraženosti, licemjerstvu, vulgarnosti, sumnjičenju, pravdanju, prepiranju, hvalisanju, iskrivljivanju, uznemiravanju drugih i sl. Prema tome, jezik se odlikuje brojnim porocima kojima on lahko i neprimijetno podlegne, zato što se srcu uslađuju, i što na njih šejtan navodi. Onaj ko se navikne da se, u gore navedene poroke upušta, rijetko smogne snage da jezik obuzda i da ga kontroliše, pa da govori, samo, kada želi i da se od govora suzdrži, kada ne želi.

S druge strane u šutnji je sigurnost, zato što odiše pribranošću, dostojanstvom i daje prostora za razmišljanje. Osim toga, ona omogućuje da se čovjek posveti spominjanju Allaha i ibadetu i tako oslobodi privrženosti bespotrebnom govoru na ovome svijetu i odgovornosti na Sudnjem danu.

Neki od poroka jezika sa kojima su većina ljudi iskušani su: govor koji se ne tiče, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi i hvaljenje.

GOVOR KOJI SE NE TIČE

Znaj da je vrijeme čovjekovo najveće bogatstvo! Zato, kada god ga traći u onome što ga se ne tiče, i ne provodi ga u zarađivanju sevaba za budući svijet, gubi dio svoga najvećeg bogatstva. Zato je Allahov Poslanik ﷺ i kazao: “Od ljepote čovjekove vjere (islama) spada i to da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizi, Ibn Madže) Ovdje se misli: ko lijepo i kako treba ispovijeda islame govori i ne radi ono što ga se ne tiče, već se u svojim riječima i djelima ograniči samo na ono što ga se tiče (tj. ono što je bitno i korisno za njega kod Allaha).

Hasan el-Basri je rekao: “U znake da je Uzvišeni  Allah napustio i ostavio nekog roba spada i to što mu je omogućio da se zabavi sa onim što ga se ne tiče.”

‘Ata’ b. Ebu Rebbah je u tom smislu rekao: „Oni koji su bili prije vas nisu voljeli da se upuštaju ni u kakav nepotrebni govor, jer su sve što je bilo mimo Allahove Knjige, sunneta Allahova Poslanika ﷺ, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, smatrali suvišnim i nepotrebnim govorom.[1] Zato u životu govori samo onda kada moraš i kada ti je potrebno!”

[1] Uzvišeni Allah kaže: Nema nikakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne, Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati. (Kur’an, 4:114)

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: