- Sva Allahova svojstva su svojstva uzvišenosti i savršenstva, vid veličanja i pohvale Uzvišenog Allaha, i ona su tevkifi prirode, tj. precizno su definirana Objavom.
- Oblast koja tretira Allahova svojstva opširnija je i veća od oblasti koja tretira Allahova imena, dok je oblast informiranja o Allahu daleko opširnija od obje spomenute oblasti. Što se tiče Allahovog djelovanja, ono je proizvod i rezultat značenja Njegovih imena i svojstava.
Komentar: Allahova su imena samo onakva kakvim ih je spomenuo Uzvišeni Allah i u njima ne smije biti nikakvih promjena. Naprimjer, Allahovo ime Es-Semīu – Svečujući ne smije se na arapskom jeziku izreći ni u kojem drugom obliku osim u spomenutom. Allahova su svojstva nešto opširnije područje, pa se Allahovim svojstvom smatra sve ono što je potvrđeno bilo kojim glagolskim oblikom, bilo ono u prošlom ili sadašnjem vremenu, ukoliko ukazuje na određeno svojstvo. Naprimjer, semi‘a – čuo: “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala…” (El-Mudžadela, 1); jesme‘u – čuje: “…a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah je, uistinu, Svečujući i Svevideći” (El-Mudžadela, 1); esme‘u – čujem: “Ne bojte se!”, reče On, “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim” (Ta-ha, 46). Dakle, bez obzira na to što su spomenuti glagoli navedeni u različitim oblicima, oni upućuju na jedno Allahovo svojstvo, a to je Allahov apsolutni sluh kojem ništa ne promiče. Što se tiče oblasti informiranja ili obavještavanja drugih o Allahu (el-ihbar), Njegovim imenima i svojstvima i svemu što ona podrazumijevaju i na što se odnose, ta je oblast daleko opširnija od spomenute dvije oblasti. To znači da je ljudima o Allahu dozvoljeno govoriti na svaki lijep i šerijatski legitiman način, koristeći bilo koje riječi, sintagme, fraze i rečenice koje upućuju na značenje nekog od Allahovih imena i svojstava, te se tada nije obaveza držati nekih posebnih pravila i ograničenja kakav je slučaj kod Allahovih imena i svojstava. Naprimjer, pojašnjavajući ljudima Allahovo ime Es-Semīu – Svečujući i šta ono sve podrazumijeva, možemo kazati da je Allah upoznat sa svim što ljudi govore, pričali oni glasno ili šapućući, te da Njegovom apsolutnom i sveprisutnom sluhu ne promiče ništa, ili bilo šta drugo u tom kontekstu.
- Sva Allahova svojstva nikome u potpunosti nisu poznata, niti ih iko sva može obuhvatiti i dokučiti. Njihov broj nije ograničen niti preciziran, tako da ih sva niko ne može pobrojati. Neka Njegova svojstva su vrednija, tj. imaju prednost nad drugima svojstvima, ali to nikako ne znači da su ova druga manjkava. Pojedina Allahova svojstva tumače druga, međutim, to nikako ne znači da su ona identičnog značenja.
Komentar: Niko nije u stanju pobrojati Allahova svojstva iz razloga što stvorenja nisu u mogućnosti da pojme i shvate Stvoritelja osim u onom omjeru u kojem im je On to dozvolio. Rekao je Uzvišeni Allah: “…On zna šta je bilo prije njih i šta će biti poslije njih i oni ne mogu obuhvatiti od Njegovog znanja osim koliko On želi…” (El-Bekara, 255).
Da neka Allahova svojstva imaju prednost nad drugim, možemo ilustrirati primjerom Kur’ana koji je u cijelosti Allahov govor, međutim, neke njegove sure i ajeti vredniji su od drugih. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se Ubejju b. Ka‘bu, radijallahu anhu, i pitao ga: “O Ebu Munzire, znaš li koji je najveličanstveniji ajet u Allahovoj Knjizi?”, a on odgovori: “Allahu la ilahe illa huvel-Hajjul-Kajjum (Ajetul-Kursijja).” Tada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potapšao po prsima i rekao: “Sretno i prijatno ti bilo znanje, Ebu Munzire!” (Muslim) Isti je slučaj i sa Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima, koji se ubrajaju u najbolja Allahova stvorenja i nikoga od njih nije dozvoljeno na bilo koji način omalovažavati niti vrijeđati, međutim, neupitno je da su neki poslanici kod Allaha odabraniji i na većem stepenu od drugih. Uzvišeni je Allah rekao: “Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni izdigao…” (El-Bekara, 253). Identičan je slučaj i sa ashabima, radijallahu anhum, među kojima su, pored činjenice da su svi pripadnici najbolje generacije koja se pojavila na zemlji, ipak neki odabraniji od drugih, što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno potvrdio u mnogim hadisima.
- Allahova su svojstva raznovrsna i mogu se grupirati po različitim osnovama. Neka od njih su potvrdna svojstva – sifatun subutijja, a neka su odrična – sifatun selbijja ili negirana svojstva – sifatun menfijja. Potvrdna svojstva – sifatun subutijja mogu biti sifatun zatijja – svojstva Allahovog Bića i sifatun fi‘lijja – djelatna svojstva, i sva ona su vid iskazivanja hvale Uzvišenom Allahu i isticanja Njegovog savršenstva.
Komentar: Sifatun menfijja jesu svojstva kojih je Uzvišeni Allah u potpunosti lišen i koja Mu se nikada i ni pod kakvim uvjetima ne mogu pripisati. Na primjer, “On je Allah – nema drugog boga osim Njega – Živi i Vječni!” (El-Bekara, 255) Ovim riječima Uzvišeni Allah potvrđuje da je On jedan i jedini i da je Živi i Vječni, i to su potvrdna svojstva, dok riječima “Ne obuzima Ga ni drijemež ni san!…”, kategorički negira jednu od manjkavosti koja je svojstvena stvorenjima, i to spada u odrična ili negirana svojstva.
Sifatun fi‘lijja su djelatna svojstva ili svojstva Allahovog djelovanja. Dakle, određena Allahova svojstva podrazumijevaju neki vid Njegovog djelovanja. Naprimjer, Allahovo svojstvo el-gadab – srdžba i Allahovo svojstvo er-rida – zadovoljstvo, pa je Uzvišeni Allah srdit na nevjernike i grješnike, a zadovoljan je Svojim iskrenim robovima.
- Kada je riječ o svojstvima Allahovog Bića – sifatun zatijja, nijedno od tih svojstava, nikada i ni na koji način, od ezela – praiskona, pa do ebeda – postzavršetka, ni za trenutak ne može biti odvojeno od suštine Allahovog Bića, jer bi u suprotnom to bio vid manjkavosti, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko. Ova Allahova svojstva nisu produkt Njegove volje. S druge strane, za Allahova djelatna svojstava – sifatun fi‘lijja ne vrijede ova dva pravila i ona jesu proizvod Allahove volje.
Komentar: Allah je uvijek Živi i Vječni, On je oduvijek, uvijek i zauvijek, Sveznajući, Svevideći i Svečujući, a sve su ovo svojstva Allahovog Bića, tako da nije dozvoljeno ova Njegova svojstva vezati za Njegovu volju i reći: “Allah je živ kada On to želi”, ili “Allah sve zna, sve vidi i sve čuje, kada On tako hoće” i tome slično, jer bi sve to bio vid pripisivanja Allahu nesavršenosti i manjkavosti, što je vid hereze i otpadništva. Međutim, ako se radi o svojstvima Allahovog djelovanja (tj. o Allahovim djelima), tada je sasvim legitimno kazati da su ona produkt Allahove volje i da On, kada hoće, čini ono što hoće, i tada se to smatra Njegovim svojstvom savršenosti, dok ukoliko to ne radi, to nije nikakav vid manjkavosti. Na primjer, Uzvišeni Allah obavještava nas da će On doći na Sudnji dan: “I kada dođe Gospodar tvoj, a meleki budu sve red do reda” (El-Fedžr, 22), iz čega se razumije da je el-medžī’u – dolaženje jedno od Allahovih svojstava. I ovo Allahovo svojstvo poput je svih drugih, svojstvo Njegovog savršenstva i ono je produkt Njegove volje, tj. doći će kada On to bude želio, međutim, prije Njegovog dolaska na Sudnji dan, to Njegovo svojstvo (tj. djelo) nije bilo pri Njemu što se ni u kojem slučaju ne računa bilo kakvim vidom manjkavosti (a moć činjenja bilo kojeg djela je pri Njemu oduvijek i zauvijek).
- Svojstva Allahovog Bića – sifatun zatijja mogu biti: Sifatun ma‘nevijja – svojstva konkretnog značenja, poput: es-sem’a – apsolutni svesluh, tj. Allah sve čuje; el-besar – apsolutni svevid, tj. Allah sve vidi; el-kudra – Allahova svemoć, el-ilm – Allahovo sveznanje. Sifatun haberijja – izjavna svojstva, kao naprimjer: el-vedžh – lice, el-jedejn – ruke, el-kadem – stopalo, el-ajn – oko. Sifatul-fi‘lijja – djelatna svojstva, poput: ed-dahik – smijeh, el-medži – dolaženje, en-nuzul – spuštanje, el-istiva – uzdizanje. Sifatul-menfijja – negirana svojstva, tj. svojstva kojih je Uzvišeni Allah lišen u potpunosti i koja Mu se nikada i ni pod kakvim uvjetima ne mogu pripisati, kao naprimjer: el-mevt – smrt, en-nevm – san, en-nisjan – zaborav, el-adžz – nemoć.
Komentar: Sifatun haberijja – izjavna svojstva ovako su nazvana jer ih nije moguće potvrditi ni razumom, ni logičkim zaključivanjem, niti na bilo koji drugi način, osim jasnim i vjerodostojnim šerijatskim tekstom u kojem se izjavljuje i potvrđuje da Uzvišenom Allahu pripada to svojstvo. S druge strane, sifatun ma‘nevijja – svojstva konkretnog značenja moguće je potvrditi ne samo Kur’anom i sunnetom već i razumom i logičkim zaključivanjem. Na primjer, Allahovo svojstvo es-sem‘a – Allah sve čuje, potvrđeno je Kur’anom i vjerodostojnim sunnetom, međutim, na njega ukazuju i logika i zdrav razum, jer ako znamo da je Uzvišeni Allah El-Alīm, Sveznajući, onda nam logika i zdravi razum potvrđuju da On sve vidi i sve čuje, i da Mu ništa nije skriveno.
Što se tiče šerijatskih argumenata koji jasno ukazuju na primjere izjavnih svojstava – sifatun haberijja, koje je spomenuo autor, u narednim redovima navest ćemo argumente za svako navedeno svojstvo.
O svojstvu el-vedžh – lice, Uzvišeni Allah kaže: “Sve što je na Zemlji, prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, veličanstveno i plemenito” (Er-Rahman, 26–27). Također, Uzvišeni je Allah u drugom ajetu rekao: “I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega! Sve će, osim Njegovog lica, propasti! On će suditi, i Njemu ćete se povratiti!” (El-Kasas, 88). Ovim se, naravno, želi ukazati na to da je jedino Allah vječan i da jedino On ostaje sa svim Svojim svojstvima, dok će sve ostalo propasti i nestati.
O svojstvu el-jedejn – ruke, Uzvišeni je Allah rekao: “Jevreji govore: ‘Allahova je ruka stisnuta!’ Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!…” (El-Maida, 64) Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više je hadisa rekao: “A obje Njegove ruke su desne.” (Muslim)
O svojstvu el-kadem – stopalo, bilježi se hadis od Ebu Hurejre koji prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…Allah će za Vatru stvoriti one koje On bude htio, pa kada oni budu bačeni u nju, ona će tri puta upitati: ‘Ima li još?‘, sve dok Allah ne stavi Svoje stopalo na nju. Potom će se napuniti pa će se skupiti i povikati: ‘Dosta! Dosta! Dosta!’” (Muttefekun alejhi) U verziji ovog hadisa koju bilježi Tirmizi, Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, kaže: “…pa će Er-Rahman – Milostivi staviti Svoje stopalo na njega (na Džehennem).”
Kada je u pitanju svojstvo el-ajn – oko, Uzvišeni Allah, naređujući majci Musaa, alejhis-selam, kako će s njim postupiti, rekao je: “Stavi ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom Mojim….” (Ta-ha, 39). Također, kao dokaz kojim se potvrđuje ovo Allahovo svojstvo, učenjaci navode predaju koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, koji kaže da je neko jednom prilikom pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo Dedždžala, na što Poslanik reče: “Allah vam nije nepoznat. Uistinu, Allah nije ćorav – pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojom rukom pokazao na svoje oko – a Mesihi Dedždžal je ćorav u desno oko, koje izgleda kao da je ispupčena boba grožđa.” (Buhari)
Slično je i sa Allahovim svojstvom es-sak – potkoljenica, koje autor ovdje nije spomenuo, a koje se spominje u Kur’anu: “Na dan kada se potkoljenica otkrije i pozovu se da na sedždu padnu, pa to ne mognu učiniti.” (El-Kalem, 42). Također, govoreći o nekim predznacima i strahotama Sudnjeg dana, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “To je dan u kojem će djeca osijediti i u kojem će potkoljenica otkrivena biti.” (Muslim)
Kada je riječ o djelatnim svojstvima – sifatul-fi‘lijja, argumenti koji ukazuju na njih jesu sljedeći:
Ed-dahik – smijeh: Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se smije dvojici ljudi. Jedan ubije drugog, a obojica uđu u Džennet. Ovaj ubijeni se bori radi Allaha, a ubici Allah oprosti pa se i on bori radi Allaha i pogine kao šehid.” (Muttefekun alejhi)
El-medži – dolaženje: Uzvišeni Allah, govoreći o Sudnjem danu, kaže: “I kada dođe Gospodar tvoj, a meleki budu sve red do reda” (El-Fedžr, 22). O tome je više riječi bilo u prethodnom komentaru, tj. u komentaru tačke pod brojem 5.
En-nuzul – spuštanje: Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Naš Uzvišeni i Blagoslovljeni Gospodar svake se noći, u njenoj zadnjoj preostaloj trećini, spušta na dunjalučko nebo i govori: ‘Ko Mi dovu upućuje, pa da mu se odazovem? Ko od Mene nešto traži, pa da mu to dam? Ko od Mene oprosta traži da mu oprostim?” (Muttefekun alejhi)
El-istiva – uzdizanje: uzdignuće ili uzvisivanje iznad Arša. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Svemilosni, koji se nad Aršom (Prijestoljem) uzvisio” (Ta-ha, 5).
Sljedbenici sunneta smatraju da se ovakva i slična svojstva spomenuta u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu potvrđuju i pripisuju Uzvišenom Allahu i tvrde da su ta svojstva onakva kakva dolikuju samo Allahu i Njegovom apsolutnom savršenstvu, tako da nije dozvoljeno ni pitati ni razmišljati o kakvoći tih svojstava, niti je dozvoljeno poistovjećivati ih niti porediti sa bilo čime od onoga što je On stvorio, jer ni Njemu ni Njegovim svojstvima i svojstvima, ništa nije slično. Odmah nakon što je naveo spomenuti hadis o Allahovom svojstvu el-kadem – stopalo, imam Tirmizi kaže: “Islamski učenjaci i imami, kao što su Sufjan es-Sevri, Malik b. Enes, Ibn Mubarek, Sufjan b. Ujejna, Vekia i drugi, prenose ove hadise i kažu: ‘Ovakve predaje prenosimo i u njih vjerujemo, ali ne zalazimo u njihovu kakvoću.’ Ovo mišljenje preferiraju sljedbenici hadisa i kažu: ‘Ove hadise treba prenositi onako kako se navode, vjerovati u njih i ne komentirati ih, ne zamišljati izgled niti pitati za kakvoću.’” (Tirmizi)
- Sifatul-menfijja – negirana svojstva ne smatraju se pohvalom niti svojstvima savršenstva, osim ako se jasno potvrdi, istakne i naglasi potpunost i savršenstvo onoga što je njihova sušta suprotnost.
Komentar: Na primjer, negiranje Allahu svojstva el-mevt – smrt, smatra se svojstvom savršenstva samo onda kada se uz negiranje istakne ono što mu je sušta suprotnost, a to je el-hajat – Allahov vječni život, te se jasno potvrdi da je Uzvišeni Allah El-Hajj i El-Kajjūm – Vječni i Živi. Također, kada se u ajetu: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 64), Allahu negira svojstvo en-nisjan – zaborav, to odmah potvrđuje Allahovo svojstvo el-ilm – sveznanje itd.
- Sifatul-menfijja u Kur’anu se uglavnom sažeto i rijetko negiraju, a podrobno i često potvrđuju.
Komentar: Uzvišeni Allah u Kur’anu rijetko Sebi negira neka svojstva manjkavosti, kao što je naprimjer en-nevm – san: “Ne obuzima Ga ni drijemež ni san!…” (El-Bekara, 253), ili en-nisjan – zaborav: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 64), međutim, On vrlo često Sebi potvrđuje svojstva savršenstva. Naprimjer, samo na jednom mjestu u suri El-Hadždž, sedam uzastopnih ajeta završava se tako što Uzvišeni Allah potvrđuje Svoja svojstva savršenstva: “…A Allah sve zna i blag je”, “….Allah je Onaj koji grijehe poništava i koji ih prašta”, “…i Allah je Onaj koji sve čuje i sve vidi”, “…i zato što je Allah uzvišen i velik”, “…Allah je zaista dobar i Sveznajući”, “…Allah, doista, nije ni o kome ovisan, i On je jedini hvale dostojan!”, “…Allah je, uistinu, prema ljudima blag i milostiv” (El-Hadždž, 59–65).
- Sve što se potvrđuje u pogledu Allahovih lijepih imena, potvrđuje se i za Allahova svojstva. Ono što kažemo za Allahovo Biće, kažemo i za Njegova svojstva.
Komentar: Kao što priznajemo da Uzvišeni Allah ima Svoja lijepa imena, koja su unikatna i u kojima Mu niko nije suparnik, isto tako priznajemo da On ima i Svoja svojstva savršenstva koja su unikatna i u kojima Mu niko nije suparnik. Ovo je stav ehli-sunneta, dok s druge strane, neke sekte, poput mutezilija, priznaju Allahova imena, ali niječu Njegova svojstva. Ovdje je bitno napomenuti da postoje određene razlike u općim pravilima koja se tiču Allahovih imena i svojstava. Tako, naprimjer, iz svakog Allahovog imena izvodi se jedno Njegovo svojstvo, međutim, iz svakog Njegovog svojstva ne izvodi se i Njegovo ime. Naprimjer, iz Allahovog imena El-Kerīm – Plemeniti, izvodi se Njegovo svojstvo el-kerem – plemenitost, međutim, iz Allahovog svojstva el-kelam – govor, ili svojstva el-irada – volja, nije dozvoljeno izvesti imena bazirana na tim svojstvima te ih pripisati Allahu. Dakle, Uzvišenom Allahu nije dozvoljeno pripisati imena kao što su El-Mutekellim – Govornik ili El-Murid – Onaj koji želi, i tome slično. Na to je autor već ranije ukazao rekavši da su sva Allahova imena tevkifi prirode (precizirana objavom).
- Ono što tvrdimo za određena Allahova svojstva, tvrdimo i za sva ostala svojstva.
Komentar: Sljedbenici sunneta, kako je to već ranije autor napomenuo, prihvataju i priznaju sva Allahova svojstva onakvima kakva su potvrđena u izvornom obliku u Kur’anu i sunnetu, bez ikakvih ambicija da izokreću njihova izvorna značenja ili da ih tumače kao metaforu. Oni vjeruju u sva Allahova imena i svojstva koja su poznata iz Njegovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, bez ikakve njihove izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili pojedinačnog negiranja, bez pokušaja njihovog potpunog shvatanja i objašnjenja njihove suštine ili komparacije sa svojstvima stvorenja. Sve ono što važi za jedno Allahovo svojstvo ili određeni broj Njegovih svojstava, to bez izuzetka važi i za sva ostala Allahova svojstva. Ovim vrlo važnim pravilom demantiraju se stavovi raznih grupacija koje su djelimično ili u potpunosti zanijekale Allahova svojstva ili su izokretale njihova značenja ili ih tumačili kao metaforu. Na primjer, eš‘arije, koje priznaju sedam Allahovih svojstava i to: el-ilm – sveznanje ili apsolutna spoznaja, el-kudra – svemoć, el-irada – volja, el-hajat – život, es-sem‘a – svesluh, el-besar – svevid i el-kelam – govor, dok sva ostala Allahova svojstva ili negiraju ili neprimjereno tumače, pod izgovorom da bi pripisivanje tih ostalih svojstava Allahu bio vid tešbiha, tj. komparacije svojstava stvorenja sa stvojstvima Stvoritelja ili vid tedžsima, tj. antropomorfizma. Oni kažu: “Ako priznamo er-rahme – milost kao jedno od Allahovih svojstava, to znači da Ga upoređujemo sa Njegovim stvorenjima jer i stvorenja imaju svojstvo milosti. Ovaj stav, naravno, nije ispravan, a argumentacija kojom ga brane izuzetno je slaba jer se istim argumentom može zanijekati i svih sedam svojstava koja oni priznaju. Recimo, kada je u pitanju svojstvo el-kelam – govor, koje eš‘arije priznaju i pripisuju Uzvišenom Allahu, možemo kazati da i stvorenja govore, pa bismo, prema toj neprimjerenoj argumentaciji, i to svojstvo trebali zanegirati jer je i to oblik tešbiha i vid tedžsima, što je besmislica i očita greška, jer svaki razuman čovjek zna da govor Stvoritelja nije kao govor stvorenja i da ih ni na koji način ne treba porediti. Zato, kao što eš‘arije priznaju ovih sedam svojstava i pripisuju ih Uzvišenom Allahu onako kako Mu to dolikuje, bez ikakve ambicije da se zalazi u njihovu kakvoću i da se na bilo koji način dovode u vezu ili porede sa svojstvima stvorenja, isto tako i mi priznajemo sva Allahova svojstva iz Kur’ana i sunneta držeći se istih principa i pravila.
- To što su neka Allahova imena ili svojstva istovjetnog naziva kao nešto drugo, ne znači da je njihova suština slična ili identična suštini toga drugog.
Komentar: Na primjer, Uzvišeni Allah u Kur’anu riječ es-semi‘a, što doslovno znači onaj koji čuje, upotrebljava i kada govori o Sebi kao Stvoritelju: “…Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista (sve) čuje i vidi” (En-Nisa, 58), ali i kada govori o čovjeku kao stvorenju: “Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi” (El-Insan, 2). Također, Svevišnji je Allah za Sebe kazao da zna: “Allah zna da ćete o njima misliti…” (El-Bekara, 235), ali isto tako, koristeći istu osnovu glagola, On i za ljude kaže da znaju: “…pa ako (sa)znate da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni…” (El-Mumtehina, 10). Dakle, pored toga što su u citiranim ajetima upotrijebljene iste riječi i nazivi, ono o čemu one govore i na što ukazuju potpuno su različite stvari između kojih nema nikakve suštinske sličnosti niti podudarnosti. Tako, na primjer, znanje Uzvišenog Allaha neograničeno je i apsolutno: “Allahu ništa nije tajna ni na Zemlji ni na nebu!” (Alu Imran, 5), dok je ljudsko znanje ograničeno: “…a vama je od znaja dato samo malo” (El-Isra, 85). Pored ovih i sličnih šerijatskih dokaza kojima potvrđuju spomenuto pravilo, učenjaci navode i mnoge logičke i zdravorazumske dokaze. Na primjer, kada za slona i mrava kažemo da posjeduju snagu, upotrijebili smo istu riječ, međutim, to nikako ne znači da postoji bilo kakva suštinska sličnost između snage prvog i drugog, već je razlika među njima neizmjerna.
- Zdrav razum ne suprotstavlja se ispravnoj metodi potvrđivanja Allahovih imena i svojstava.
Komentar: Autor ovdje aludira na vrlo bitno šerijatsko pravilo koje je punovažno u svim oblastima islamskih nauka, a glasi: “Kur’anski tekst (ili vjerodostojan hadis) jasnog i eksplicitnog značenja nikada ne može doći u koliziju sa kategoričkim i dokazanim činjenicama, a ako se na prvi pogled i čini da je do toga došlo, u tom slučaju ili se ne radi o kategoričkoj činjenici, već samo o pukoj i nedokazanoj teoriji, ili kur’anski tekst nije jasno suprotstavljen dotičnoj činjenici, ukoliko je ona uistinu kategorična i neupitna, jer su i kur’anski tekst jasnog i eksplicitnog značenja kao i stopostotno dokazana činjenica iz stvarnosti – kategoričkog karaktera, a dvije kategoričnosti nikada ne mogu doći u sukob i koliziju.” Ovo pravilo potvrdili su učenjaci iz prvih i potonjih generacija muslimana, a šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, svoje kapitalno djelo Der’u tearudil-akli ven-nakli utemeljio je na ovom veličanstvenom pravilu.
Sve šerijatske tekstove u kojima se spominju svojstva Uzvišenog Allaha obaveza je prihvatiti i prenositi shodno njihovom spoljašnjem značenju, na način kako to dolikuje Allahovoj uzvišenosti, i shodno značenjima arapskog jezika i onoga na što ukazuje kontekst.
Komentar: Uzvišeni je Allah rekao: “I Kur’an je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku” (Eš-Šuara, 193–195), “Ha-mim. Tako Mi Knjige jasne! Mi je objavljujemo kao Kur’an, na arapskom jeziku, da biste razumjeli” (Ez-Zuhruf, 1–3). Dakle, Uzvišeni je Allah objavio Kur’an na arapskom jeziku i naredio nam da ga slijedimo rekavši: “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika…” (El-A‘raf, 3). To, između ostalog, znači da smo Allahova imena i svojstava obavezni prihvatati i razumijevati shodno spoljašnjem značenju kur’anskih ajeta, onakvima kakva su i došla, bez ikakvih ambicija da se ta značenja iskrive (et-tahrif), nakaradno tumače (et-te’vil) ili uspoređuju sa svojstvima stvorenja (et-tešbih).
- Kada se neka imena i svojstva pripišu Svevišnjem Gospodaru, tada je njihovo značenje unikatno i može se odnositi samo na Njega. Mi potvrđujemo postojanje Uzvišenog Allaha, ali Njegovo postojanje, Njegov život, nije ni sličan postojanju, životu stvorenja, a isto tako i Njegova imena i svojstva jedinstvena su i unikatna i uopće se ne mogu porediti sa imenima i svojstvima stvorenja.
- Kao što je neprikosnovena istinitost i stvarnost Allahovog Bića, tako su istiniti i stvarni i Njegovo djelovanje i Njegova svojstva, a nisu metaforički.
- Tefvid se kod potonjih generacija odnosi na stvarna značenja i tumačenja Allahovih imena i svojstava i kao takav smatra se novotarijom, osim u slučaju da njime ciljaju na poznavanje suštinske kakvoće Allahovih imena i svojstava.
Komentar: U terminološkom smislu, postoje dvije vrste tefvida i to:
- tefvidul-ma‘na ili tefvid značenja, a podrazumijeva “prelaženje preko šerijatskih tekstova koji se odnose na Uzvišenog Allaha bez ikakvog zalaženja u njihovo značenje, jer je bilo kakvo tumačenje istog nemoguće i neispravno.” Dakle, zagovornici ovog pravca ni na koji se način ne bave značenjem određenog šerijatskog teksta (uglavnom se radi o Allahovim imenima i svojstvima) niti njihovim tumačenjem i pojašnjavanjem, već jednostavno “prelaze” preko njega, bez ikakvog komentara ili opaske, i na takav način ustvari negiraju da on ima ikakvo značenje, što je apsurdno, jer je Uzvišeni Allah ljudima objavio Kur’an kako bi ga razumjeli i shvatili njegove poruke. Ovom metodom, mufevvidi, tj. sljedbenici ovog pravca, željeli su izbjeći dvije krajnosti: s jedne strane, pravac sljedbenika te’vila, tj. onih koji su bez ikakvog šerijatski validnog argumenta Allahova svojstva tumačili nakaradno ili kao metaforu, i sljedbenika tedžsima – antropomorfista, s druge strane, tj. onih koji su krajnje bukvalno shvatali Allahova svojstva i zalazili u njihovu kakvoću do te mjere da su ih upoređivali sa svojstvima stvorenja. Mufevvidi su zato pribjegli metodi “prelaženja” preko svih šerijatskih tekstova koji se odnose na Allahovo Biće i Njegova imena i svojstva na način kako smo to pojasnili u definiciji, i tako ustvari otišli u još jedan vid zablude, baš kao i sljedbenici dvije krajnosti od kojih su se željeli distancirati. Naime, ovakvim shvatanjem spomenutog pitanja, mufevvidi ustvari tvrde da nam Uzvišeni Allah uopće nije pojasnio Istinu iako nam je naredio da je pojmimo, čvrsto prihvatimo i slijedimo. Također, to bi značilo da On od nas zahtijeva da shvatimo nešto što je za sve ljude, bez izuzetka, apsolutno neshvatljivo. Zbog toga su učenjaci kazali da su mufevvidi u većoj zabludi od svih muattila, tj. grupacija koje metaforički ili nakaradno ili na bilo koji drugi pogrešan način tumače Allahova svojstva, jer ovi drugi ipak potvrđuju da Allahova svojstva imaju neko značenje samo što su pogriješili u metodi tumačenja istih, dok mufevvidi negiraju da ta svojstva uopće nose bilo kakvo značenje koje bi ljudima bilo razumljivo;
- tefvidul-kejfijja ili tefvid kakvoće, a to je negiranje da ijedno stvorenje poznaje suštinsku kakvoću Allahovih svojstva. Ovu vrstu tefvida priznaju i prihvataju sljedbenici sunneta, tako da oni potvrđuju sva Allahova svojstva, vjeruju u njih i tvrde da ona imaju svoja značenja koja tumače i komentiraju shodno jasno definiranim pravilima o kojima je ranije bilo riječi, međutim, oni ne zalaze u suštinsku kakvoću tih svojstava. Legitimnost ove vrste tefvida autor potvrđuje riječima: “….osim u slučaju da njime ciljaju na poznavanje suštinske kakvoće Allahovih imena i svojstava.” Kako bi cijelo pitanje bilo jasnije, navodimo Allahovo svojstvo el-istiva – uzdignuće ili uzvisivanje iznad Arša, i stav ehli-sunneta, ali i drugih skupina koje smo spomenuli, u pogledu ovog svojstva. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Svemilosni, koji se nad Aršom (Prijestoljem) uzvisio” (Ta-ha, 5). Skupine koje su, u manjoj ili većoj mjeri, bile sljedbenici te’vila, odnosno metaforičkog i šerijatski neutemeljenog tumačenja Allahovih svojstava, za el-istiva kažu da je metafora za Njegovu vlast i moć, tako da prethodno citirani ajet tumače kao: “Svemilosni, koji je Aršom zagospodario.” Skupine koje su naginjale tešbihu – poistovjećivanju Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja, i tedžsimu – antropomorfizmu, kažu da el-istiva podrazumijeva “uspinjanje, uzvisivanje” baš na način kako to čine i stvorenja. Mufevvidi ovo svojstvo ne tumače nikako, već prelaze preko njegovog značenja tvrdeći da je značenje istog ljudima apsolutna nepoznanica. Što se tiče ehli-sunneta, oni kažu da se Uzvišeni Allah istinski, a ne metaforički uzvisio iznad Arša, onako kako to Njemu dolikuje, ne zalazeći u kakvoću istog. Za ovo svojstvo kažu onako kako je rekao imam Malik: “El-istiva je poznat, a njegova je kakvoća nepoznata. Vjerovati u njega stroga je obaveza, a raspitivanje o njegovoj kakvoći predstavlja bidat – novotariju.”
- Između svih frakcija koje se smatraju sljedbenicima kible, muslimanima, ehli-sunnet u pogledu Allahovih svojstava zauzima središnji stav. Sljedbenici sunneta potvrđuju sva Allahova svojstva, bez temsila, i pridržavaju se principa tenziha, bez ikakvog vida ta‘tila.
Komentar: Ovdje je nužno pojasniti razliku između izraza et-tešbih i et-temsil.
Izraz et-temsil podrazumijeva identičnost nečega s nečim drugim, tj. to nešto je istovjetno s njim u svakom pogledu, dok izraz et-tešbih podrazumijeva sličnost nečega sa nečim drugim, ali ne u potpunosti, već samo sa određenih aspekata. U pogledu Allahovih imena i svojstava, et-temsil predstavlja potpuno poistovjećenje i vjerovanje da su Allahova svojstva potpuno ista kao i svojstva nekog stvorenja, a et-tešbih je djelimično poistovjećenje Allahovih svojstava sa svojstvima nekog stvorenja. Ovo je jedna od razlika koju spominju učenjaci, s tim da se ponekad ovi izrazi upotrebljavaju u gotovo identičnom značenju.
Tenzih je kategorična potvrda da je Uzvišeni Allah oslobođen svakog vida nesavršenstva, te negiranje da su Allahova svojstva na bilo koji način slična svojstvima stvorenja.
U lingvističkom smislu, ta‘til dolazi od arapskog glagola ‘attale, što, između ostalog, znači oštetiti, pokvariti, uništiti, razoriti, onesposobiti, a u šerijatsko-akaidskoj terminologiji, ta‘tīl je potpuno ili djelimično negiranje Allahovih imena ili svojstva Njegovog savršenstva pod izgovorom da potvrda tih imena ili svojstava vodi ka tešbihu – poistovjećivanju sa stvorenjima i tedžsimu – antropomorfizmu.
Kada čovjek na bilo koji način uporedi Allaha sa Njegovim stvorenjima, u tom slučaju on je zanijekao svaki šerijatski argument koji jasno negira bilo kakvu sličnost između Stvoritelja i Njegovih stvorenja, poput riječi Uzvišenog: “Ništa nije kao On…” (Eš-Šura, 11). Također, pobornik temsila svojim krivim i zabludjelim uvjerenjem pokušava Uzvišenog Allaha lišiti savršenosti, tj. učiniti ta‘til, jer Njega, apsolutno savršenog, uspoređuje sa stvorenjima koja su manjkava. Zbog toga autor kaže da pobornici temsila kao da obožavaju idola jer čim Uzvišenog Allaha uspoređuju sa stvorenjima, to znači da Ga u svojoj percepciji pokušavaju utjeloviti.
- Svaki pobornik temsila u isto je vrijeme i pobornik ta‘tila i takvi kao da obožavaju idola, a s druge strane, svaki pobornik ta‘tila u isto je vrijeme i pobornik temsila, i takvi kao da obožavaju ono što ne postoji.
Komentar: Svaki pobornik temsila u isto je vrijeme i pobornik ta‘tila i takav kao da obožava idola, jer je uvjeren da potvrda Allahovih imena i svojstava vodi ka tešbihu pa, želeći pobjeći od te opcije, on djelimično ili potpuno negira Njegova imena i svojstva, tj. čini ta‘til. Dakle, kada čuje ajete i hadise u kojima se spominju Allahova imena i svojstva, prvo što mu padne na um jeste njihovo poistovjećivanje sa svojstvima stvorenja, što je čisti temsil. Drugim riječima, on je prvo upao u temsil, jer je pomislio da potvrđivanjem Allahovih imena i svojstava Allaha uspoređuje s Njegovim stvorenjima, pa da bi to izbjegao, pribjegao je ta‘tilu – zanijekao sva Allahova imena i svojstva, što na koncu znači da on obožava ono što uopće i ne postoji.
- Negiranje Allahovih svojstava predstavlja nevjerstvo, a potpuno ili djelimično uspoređivanje Allaha sa Njegovim stvorenjima (tešbih i temsil) također je nevjerstvo.
Komentar: Kada je riječ o potvrdi ili negiranju Allahovih svojstava, sljedbenici sunneta nevjernicima smatraju sljedbenike dvije ekstremne krajnosti, a to su džehmijje i mutezilije, koji u potpunosti negiraju sva Allahova svojstva, i ekstremne mušebbihe i mudžessime – antropomorfiste koji Allahova svojstva poistovjećuju sa svojstvima stvorenjima.
- Te’vil, kojem su pribjegle potonje generacije, izvor je grešaka i propasti.
Komentar: Zato što je alegorijsko i šerijatski neutemeljeno tumačenje Allahovih svojstava – te’vil, kojem su pribjegle potonje generacije muslimana proizvelo veoma mnogo zabludjelih stavova i skupina od kojih je zasigurno najgora sekta batinija. U početku, te’vil o kojem autor govori uglavnom se vezao za Allahova svojstva, da bi se kasnije proširio i na sasvim jasne i nedvosmislene šerijatske propise. Tako, naprimjer, batinije naučavaju unutarnji, skriveni, tajnoviti smisao svih, pa čak i najjasnijih kur’anskih ajeta i propisa, te ih podvrgavaju alegorijskom tumačenju – te’vilu, kako bi navodno dospjeli do unutarnje istine objavljenih ajeta i naređenih ibadeta. Batinije (ar. batin – skriveno, unutarnje) ovako su nazvane zbog svoje tvrdnje da vanjski, tj. literarni tekstovi Kur’ana i hadisa imaju unutrašnje značenje koje je poput jezgre oraha u odnosu na njegovu ljusku. Tvrde da spoljašnjost šerijatskih tekstova obmanjuje neupućene mase te ih oni percepiraju na jedan potpuno pogrešan način, dok su ti isti šerijatski tekstovi za one rijetke i inteligentne samo simboli i znakovi koji ukazuju na skrivenu suštinu. Idu čak dotle da tvrde da su šerijatskim obavezama zaduženi samo oni ljudi čiji um nije sposoban da prodre u skrivene tajne šerijatskih tekstova. S druge strane, onaj ko intelektualno napreduje i postigne tako visok stepen produhovljenosti, pa pronikne u takozvana unutrašnjih značenja tih tekstova, takav je oslobođen šerijatskih obaveza i rasterećen njegovog bremena. Zbog ovoga autor s pravom kaže da je te’vil izvor propasti.
- Te’vil može biti prihvaćen samo u slučaju da jasni i očiti šerijatski argumenti upućuju na njegovu legitimnost. U tom slučaju, tekst u kojem je zastupljen te’vil tumači se u skladu s drugim, sličnim tekstovima, koji jasno ukazuju na njegovo suštinsko značenje.
Komentar: Legitimni te’vil, koji autor spominje, u suštini je tefsir, tj. šerijatski utemeljeno tumačenje određenog teksta i ne odnosi se na te’vil koji zastupaju zabludjele skupine koje time ciljaju na alegorijsko, metaforičko i potpuno neosnovano tumačenje.
Kada se želi protumačiti neko od Allahovih svojstava, tada se tumačenje mora potkrijepiti i značenjem na koje se jasno ukazuje u drugim sličnim tekstovima, čime će se doći do suštinskog značenja svojstva koje se pojašnjava. Na primjer, Uzvišeni Allah kaže: “…On je s vama gdje god bili…” (El-Hadid, 4). Na prvi pogled iz ovog ajeta moglo bi se razumjeti da je Uzvišeni Allah Svojim Bićem sa Svojim stvorenjima, međutim, ako se sagleda značenje drugih ajeta, vidjet ćemo da to nikako nije slučaj. Prije svega, u drugom ajetu On potvrđuje da je Svojim Bićem iznad Arša: “Svemilosni, koji se nad Aršom (Prijestoljem) uzvisio” (Ta-ha, 5), a isto tako, citirani ajet tumači se shodno općem značenju drugih, sličnih ajeta koji jasno ukazuju na njihovo suštinsko značenje, tako da se ovdje misli na to da Uzvišeni Allah Svoja stvorenja uvijek nadzire i promatra, da ih uvijek vidi i čuje, da zna za sva djela koja učine, ma gdje oni bili i ma gdje se nalazili, i da zna i ono što izgovore pa i ono što pomisle. Na ovo tumačenje navedenog ajeta ukazuju drugi, mnogobrojni ajeti i hadisi, kao naprimjer: “Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji?” (El-Hadždž, 70); “Zar oni ne znaju da Allah zna ono što oni u sebi kriju i ono o čemu se sašaptavaju i da je Allah znalac svega skrivenog” (Et-Tevba, 78); “A zar oni ne znaju da Allah zna i ono što oni kriju i ono što javno iznose?” (El-Bekara, 77): “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi” (El-En’am, 59). Ovaj stil obraćanja poznaje i arapski jezik na kojem je Kur’an objavljen. Poznato je da Arapi kažu: “Sve vrijeme dok smo putovali, Mjesec je bio s nama”, tj. bio je iznad nas i “pratio” nas, što, naravno, nikako ne znači da je Mjesec doslovno bio na Zemlji i putovao s njima.
- Onaj ko na alegorijskom tumačenju – te’vilu Allahovih svojstava utemelji svoju akidu, definitivno se ubraja u novotare, dok za onoga ko na alegorijskom tumačenju Allahovih svojstava nije utemeljio svoju akidu, već je tek u određenoj mjeri upao u te’vil, kažemo da je pogriješio, pa mu na grešku treba ukazati i pojasniti ispravan stav, i takvoga zbog greške koju je počinio nije dozvoljeno degradirati niti negirati njegove zasluge.
Komentar: Sljedbenici nekih zabludjelih sekti, poput džehmija i mutezilija, svoju su akidu utemeljili na negiranju Allahovih svojstava i zbog toga se smatraju ortodoksnim novotarima. S druge strane, pojedini islamski učenjaci u osnovi su potvrđivali Allahova svojstva i vjerovali u njih, međutim, prilikom tumačenja nekih od tih svojstava, ponekad su pribjegavali te’vilu, pa njih ne smatramo novotarima, već za njih kažemo da su pogriješili te da im na određenu grešku na najljepši način treba ukazati. Ukoliko bismo svakog učenjaka koji je u određenim akidetskim pitanjima pogriješio i zauzeo stav koji nije u skladu sa općeprihvaćenim učenjem ehli-sunnetske provenijencije proglasili novotarom, gotovo da niko ni od prvih ni od potonjih generacija učenjaka ne bi izbjegao takvu kvalifikaciju, jer niko od ljudi nije nepogrješiv, pa tako ni islamski učenjaci. Zbog toga, kada je riječ, recimo, o Ebu Ebu Bekru el-Bakilaniju, Bejhekiju, Ibn Dževzijju, Neveviju, hafizu Ibn Hadžeru i njima sličnim učenjacima, koji su alegorijski tumačili ili interpretirali neka Allahova svojstva, smatramo da oni spadaju u red islamskih velikana čijim se znanjem islamski ummet mnogo okoristio i zato molimo Uzvišenog Allaha da im se smiluje i da ih nagradi najboljom nagradom Za njih kažemo da su sljedbenici ehli-sunneta u onoj mjeri u kojoj su njihove vjerske misli i naučna zaostavština sukladni stavu ashaba i imama ummeta iz prve tri generacije, a da su pogriješili u svojoj interpretaciji Allahovih svojstava i da se u tome razilaze sa ashabima i prvim generacijama.” (Šejh Abdulaziz b. Baz, šejh Abdurrezzak el-Afifi, šejh Abdullah el-Kuud, Fetava ledžne ed-daima, 3/241.)
Odlomak iz knjige “Sažeti prikaz islamskog vjerovanja” – dr. Muhammed Jusri
Prijevod i komentar: Amir Durmić, prof.