Pravci i stavovi ljudi u pogledu Allahovih imena i atributa
Po ovom pitanju, ljudi se dijele na tri kategorije:
Prva kategorija:
Sljedbenici sunneta i džemata (ehli-sunneh vel-džema’ah). To su oni koji Allaha opisuju onim čime je On sam Sebe opisao i čime Ga je opisao Njegov Poslanik ﷺ onako kako priliči Njemu i Njegovoj veličini, bez bilo kakvog poistovjećivanja, poređenja, iskrivljenja ili negiranja.
Druga kategorija:
Mušebbihe. To su oni koji porede Allahova svojstva sa svojstvima stvorenja, govoreći npr: Allah ima sluh i vid kao što je moj sluh i vid.
Ishak b. Rahavejh kaže: „Onaj ko Allaha uporedi sa svojstvima stvorenja, postao je nevjernik u Velikog Allaha.“ (Bedai’ul-fevaid, 2/532.)
Ibn Tejmijje kaže: „Ko kaže: ‘Allahovo znanje je kao moje znanje, Njegova snaga je kao moja snaga, Njegova ljubav kao moja ljubav, Njegovo zadovoljstvo je kao moje zadovoljstvo, Njegove dvije ruke su kao moje dvije ruke, Njegovo uzdizanje je kao moje uzdizanje.’ – takav poredi Allaha sa stvorenjima.“ (Medžmu’ul-fetava, 3/16.)
Ovo je jasan širk i kufr koji izvodi iz islama, takav se ne smatra muslimanom, pa makar i klanjao i postio i na hadždž išao.
Treća kategorija:
Mu’attile. To su oni koji negiraju Allahova imena i svojstva, a oni se dijele na dvije grupe:
- Pobornici te’vila su oni koji neosnovano (bez dokaza), u prenesenom značenju, tumače kur’ansko-hadiske tekstove o svojstvima. Takvi za Allahovu ruku kažu da je to Allahova snaga, to je ustvari negiranje osobina i čisti vid iskrivljivanja. Ovakav stav imaju maturidije i ešarije.
- Pobornici tedžhila su oni koji u potpunosti negiraju značenja imena i atributa, koji potvrđuju samo izraze bez ikakva značenja. Negiranje Allahovih imena i svojstava je kufr, pa makar se negirala jedna osobina ili jedno ime. Ovakav stav imaju mu’tezile i džehmije.
Ne’im b. Hammad veli: „Ko Allaha uporedi sa nečim, počinio je nevjerstvo, a i onaj ko negira Njegovo svojstvo, također, učinio je nevjerstvo.“
Pravila na kojima su ispravni prethodnici gradili svoje vjerovanje u tevhidul-esmai ve sifat
Neki učenjaci spominju preko dvadeset pravila vezanih za svojstva, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo neka, to su ujedno i pravila sa kojima se odgovara svima koji su zalutali po pitanju Allahovih imena i svojstava.
Prvo: Govor o nekim svojstvima isti je kao i govor o nekim drugima.
Govor o svim svojstvima je isti, ne pravi se razlika između njih, tako da za neka svojstva važe jedna pravila, a za druga svojstva druga pravila.
Drugo: Govor o imenima isti je kao i govor o svojstvima.
Treće: Govor o imenima i svojstvima isti je kao i govor Biću.
Četvrto: Allahova imena i svojstva zasnovana su isključivo na Objavi.
Značenje ovog pravila jeste da nema načina spoznaje Allahovih imena i svojstava osim putem poslanika koji su govorili o Allahu. Zbog toga, obaveza je zaustaviti se samo na tekstovima Kur’ana i Sunneta, bez bilo kakvog dodavanja ili oduzimanja. Razum ne može pojmiti ono što Allah zaslužuje od imena i svojstva, zato se obavezno mora zadržati na onome što Objava kaže.
Peto: Sva Allahova imena su lijepa.
Šesto: Allahova imena nisu ograničena određenim brojem.
Sedmo: Poglavlje o svojstvima opširnije je od poglavlja o imenima. Razlog tome jeste što svako ime sadrži i svojstvo, i što su svojstva povezana sa Allahovim postupcima, a njima kraja nema.
Osmo: Prema svojstvima se ophodi shodno njihovom vanjskom iskazu i značenju.
Pod ovim se misli na to da Allahova svojstva imaju svoja značenja onako kako to priliči Allahu i Njegovoj savršenosti, te da se njihovo značenje tumači onakvo kako je rečeno vanjskim izrazom čije značenje Arapi razumiju.
Značenje Allahovih svojstava je poznato, ali kakvoća tih svojstava je nepoznata.
Deveto: Ono što se pripiše Allahu, a što nije odvojeno od Njega, ustvari je Njegov atribut koji nije stvoren, primjer za to jeste Allahov sluh, vid, zadovoljstvo, srdžba, a ono što Mu se pridoda, a što je odvojeno od Njega, stvoreno je i nije Njegov atribut, nego Mu je pridodano iz važnosti koju ima, primjer toga jeste Allahova kuća, Allahova kamila. Nije, dakle, sve što se pridoda Allahu, ujedno i Njegovo svojstvo.
Deseto: Preko Allahovih svojstava traži se zaštita kod Allaha i njima se zaklinje, ali se Allah ne doziva preko njih.
Poslanik ﷺ učio je: „Allahu moj, Tvojim se zadovoljstvom utičem od Tvoje srdžbe i Tvojim oprostom od Tvoje kazne.“ (Nesai)
Ali nije dozvoljeno dozivati neko od Allahovih svojstava, kao npr. da se kaže: o Allahova snago, o Allahova milosti, smiluj mi se.
Kada su u pitanju Allahova imena, ona se mogu dozivati, koristiti u zakletvi i preko njih se uticati i zaštitu tražiti.
Najpoznatije skupine koje imaju suprotan stav od ehli-sunneta po pitanju Allahovih imena i svojstava
Najpoznatije skupine koje imaju suprotan stav od ehli-sunneta po pitanju Allahovih imena i svojstava su skupine apologetičara koje se bave ilmul-kelamom, poput džehmija, muatezila, ešarija i maturidija.
- Džehmije
Džehmije su sljedbenici Džehma b. Safvana iz Semerkanda koji tvrdi da je rob prisiljen na djela koja čini i da nema nikakve snage ni moći, te da iman predstavlja samo puku spoznaju Allaha.
Oni u potpunosti negiraju Allahova imena i svojstva, tvrde da su Džennet i Vatra prolazni i da je Allahov govor stvoren.
Džehm b. Safvan je umro 128. hidžretske godine.
- Mu’tezile
Mu’tezile su sljedbenici Vasila b. Ata’a el-Gazzal. Bio je učenik Hasana el-Basrija, zatim se odvojio, zastupajući stav da veliki griješnik nije ni vjernik niti nevjernik, nego da se nalazi u međupoziciji.
Muatezile negiraju sva svojstva Uzvišenog Allaha, a potvrđuju imena samo kao puke izraze koji nemaju značenja.
Vasil b. Ata’ je umro 131. hidžretske godine.
- Ešarije
Ešarije su sljedbenici Ebu el-Hasana el-Eš’arijja i to u njegovoj drugoj fazi-periodu, nakon što je napustio mutezile.
Ešarije su skupina poput maturidija koja za izvor vjerskih pitanja vezanih o Bogu uzima razum. Potvrđuju samo sedam atributa, jer, kako tvrde, razum ukazuje samo na njih, a ne i na ostale. Te osobine su: znanje, moć, volja, život, sluh, vid i govor. Ostale osobine neosnovano u prenesenom značenju tumače.
Ebu el-Hasan el-Eš’arijj umro je 324. hidžretske godine.
- Maturidije
Maturidije su sljedbenici Ebu Mensura el-Maturidija, iz mjesta Maturid u Semerkandu. On je jedan od prvaka kelamske škole i vođa maturidija. To je skupina koja za izvor vjerskih pitanja vezanih o Bogu uzima razum.
Potvrđuju samo osam atributa, jer, kako tvrde, razum ukazuje samo na njih, a ne i na ostale. Te osobine su: znanje, moć, volja, život, sluh, vid, govor i tekvin (stvaranje). Ostale osobine neosnovano u prenesenom značenju tumače.
Ebu Mensur el-Maturidi umro je 333. hidžretske godine.
Šubha ili nejasnoća na kojoj su sve četiri skupine zasnovale svoj pravac i vjerovanje (a to je ili negiranje ili te’vil) jeste, kako tvrde, bježanje od toga da se Allah uporedi sa stvorenjima (tešbih), jer i stvorenja imaju neka od tih imena i svojstava, pa zajedničko učešće u izrazu i značenju imena i svojstava, znači i zajedničko učešće u suštini i stvarnosti, što neminovno dovodi do poređenja Allaha sa stvorenjima.
Da bi izbjegli poređenje (tešbih) pribjegli su dvjema metodama:
- Alegoričko tumačenje (te’vil) kur’ansko-hadiskih tekstova mimo vanjske forme koja je iskazana, kao što je tumačenje Allahova lica kao bića ili tumačenje Allahove ruke kao blagodati.
- Prepuštanje (tefvid) tih značenja Allahu. Oni kažu: „Allah zna šta je time htio kazati (a mi ne znamo).“ I smatraju da njihovo značenje nije onako kako je kazano u vanjskom iskazu, pa su tako negirali ono što je Allah o Svojim imenima i osobinama rekao.
Oni su u svojoj šubhi napravili tri greške:
- prvo, sude o Allahu svojim razumom,
- drugo, u svojim mislima uporedili su Allaha sa stvorenjima,
- treće, kada su shvatili da je to nevjerstvo, bježeći od toga, neosnovano su tumačili (te’vil) ili negirali ta svojstva, te su tako otišli u drugu krajnost ili nevjerstvo.
Odgovor:
Odgovor na menhedž ove četiri skupine obuhvata dva načina:
- Uopšteni odgovor na njihove stavove,
- Detaljni odgovor na njihove stavove.
Uopšteni odgovor na njihove stavove
Prvi: Allah je za Sebe potvrdio imena i svojstva, a potvrdio ih je i Njegov Poslanik ﷺ pa negiranje tih svojstava ili nekih od njih, predstavlja negiranje onoga što su Allah i Poslanik ﷺ potvrdili, što je vid suprotstavljanja Njemu i Njegovom Poslaniku ﷺ.
Drugi: Postojanje nekih od tih imena i svojstava kod stvorenja ne znači poređenje Allaha sa Njegovim stvorenjima niti sličnost među njima. Allah ima svoja imena i svojstva koja su specifična za Njega, onako kako Njemu priliči, a i stvorenja imaju svoja imena i svojstva koja su specifična za njih (npr. glava slona iako se zove glava nije slična glavi mrava). Kao što Allah ima Biće koje nije slično bićima stvorenja, tako ima i imena i svojstava koja nisu slična imenima i svojstvima stvorenja. Zajedničko posjedovanje imena i značenja ne znači sličnost u samoj njihovoj suštini.
Zato ćemo navesti par primjera gdje Allah i Sebe i neka od Njegovih stvorenja naziva istim imenima, sa istim značenjima, što upućuje da to ni u kom slučaju ne znači sličnost u samoj njihovoj suštini, u protivnom Allah ne bi stvorenja nazivao istim imenima kojima je Sebe nazvao.
- Allah je Sebe nazvao sa imenima Alim (عليم) i Halim (حليم), a tim imenima nazvao je i neka Svoja stvorenja.
Tako npr. Uzvišeni Allah za Ishaka kaže da je alim: …i obradovaše ga dječakom koji će učen (alim) biti. (Ez-Zarijat, 28.)
Za Ismaila kaže da je halim: …i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi (halim). (Es-Saffat, 101.)
Ali to ne znači da je Ishak učen (alim) kao što je Allah učen, niti da je Ismail blag (halim) kao što je Allah blag.
- Allah je za Sebe rekao da je blag i milostiv: Allah je, uistinu, prema ljudima blag i milostiv. (Al-Hadž, 65.)
Tim imenima nazvao je i Poslanika ﷺ: Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv. (At-Tavba, 128.)
Međutim, to ne znači da je Poslanik ﷺ blag i milostiv kao Allah.
Treći: Onaj ko nema svojstva savršenstva ne može biti istinski bog, zbog toga je Ibrahim govorio svome ocu: O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi. (Merjem, 42.)
Što znači da onaj ko nema savršena svojstva ne može biti istinski bog, pa negiranje Allahovih imena i svojstava je, ustvari, negiranje Allaha kao istinskog boga.
Četvrti: Potvrđivanje imena i svojstava je savršenstvo, dok je negiranje manjkavost, jer onaj ko nema svojstava ili ne postoji ili je manjkav, a Allah je čist od toga.
Peti: Tumačenje svojstava mimo njihovog vanjskog značenja (te’vil) nema dokaza, stoga je i neispravno, a prepuštanje značenja Allahu (tefvid) značilo bi da u Kur’anu postoji nešto čime nam se Allah obratio, a što ne razumijemo. I to je netačno, jer Allah nam je naredio razmišljanje o Kur’anu, pa kako da razmišljamo o nečemu što ne razumijemo!?
Zaključak: Iz ovog razumijemo da se Allahu moraju potvrditi imena i svojstva sa njihovim značenjima onako kako to Njemu priliči, a da se istovremeno mora negirati njihova sličnost sa stvorenjima, kao što Uzvišeni kaže: Ništa nije kao On, a On sve čuje i vidi. (Eš-Šura, 11.)
Allah u ovom ajetu negira da Njemu bilo šta sliči, a istovremeno potvrđuje da On posjeduje sluh i vid, što ukazuje da potvrđivanje svojstava ne znači ujedno i poređenje i sličnost.
Detaljni odgovor na njihove stavove
Prvo: Maturidijama, ešarijama i njihovim sljedbenicima koji potvrđuju neka svojstva, a druga negiraju, odgovaramo pravilom: Govor o nekim svojstvima je kao i govor o drugima.
Govor o svim svojstvima je isti, ne pravi se razlika između njih, tako da za neka svojstva važe jedna pravila, a za druga svojstva druga pravila.
Maturidijama i ešarijama kažemo: „Ako potvrđujete neka svojstva bez poređenja onda morate i ostale osobine potvrditi bez poređenja. Nema razlike između onoga što potvrđujete i onoga što negirate, jer govor o jednom svojstvu je kao i govor o drugom. Ako kažete da On ima život i znanje koji nisu kao život i znanje stvorenja, tj. ako to potvrđujete bez poređenja, onda morate to da kažete i kada su u pitanju Njegove ostale osobine, poput ljubavi i zadovoljstva. Kako govorite da Allah ima svojstvo znanja koje ne liči znanju stvorenja, a svojstvo zadovoljstva liči zadovoljstvu stvorenja, kako potvrđujete svojstvo znanja bez poređenja, a ne potvrđujete svojstvo zadovoljstva bez poređenja? Na osnovu čega pravite razliku, jer govor o nekim svojstvima je kao i govor o drugim.“
Drugo: Mu’tezilama i njihovim sljedbenicima koji potvrđuju imena, a svojstva negiraju, odgovaramo pravilom: Govor o imenima je kao i govor o svojstvima.
Kako to da potvrđujete Allahu imena bez poređenja sa stvorenjima, a ne potvrđujete osobine bez poređenja? – Govor o imenima je kao i govor o svojstvima.
Mu’tezile kažu da Allah ima imena bez osobina, pa kažu Allah je Milostivi bez milosti, priznali su ime Milostivi ali negirali su da ima osobinu milosti, Samilosni bez samilosti, i tako kažu za sva imena i osobine.
„Ovi koji prave razliku između imena i svojstava i između nekih svojstava, upali su u kontradiktornost za koju ne postoji ni vjerski ni razumski dokaz, štaviše, takvo tumačenje u koliziji je sa vjerom i razumom.“ (Tefsir Ibn Sa’di, 1/258.)
Treće: Džehmijama kažemo: Govor o imenima i svojstvima je kao i govor o Biću.
Ovim pravilom odgovara se onima koji negiraju imena i svojstva, poput džehmija i onih koji se s njima slažu, koji potvrđuju samo Biće bez imena i svojstava. Allah je daleko iznad ovog govora koji ne označava ništa drugo osim negiranje i nepostojanje Allaha. Ako Allah ima Biće koje nije slično bićima stvorenja, isto tako ima i imena i svojstva koja nisu slična imenima i svojstvima stvorenja.
Njegova svojstva su sastavni dio Njegovog uzvišenog Bića, a svojstva stvorenja su sastavni dio bića stvorenja i potvrđivati ta svojstva ne znači nikakvo poređenje među njima. (Tefsir Ibn Sa’di, 1/258.)
Četvrto: Što se tiče pravila: Prema svojstvima se ophodi shodno njihovom vanjskom iskazu i značenju, pod njim se misli na to da je njihovo značenje onakvo kako je rečeno vanjskim izrazom čije značenje Arapi razumiju, ali koje priliči Allahu i Njegovoj savršenosti.
U ovom pravilu odgovor je mušebbihama (onima koji porede svojstva), mu’attilama (koji negiraju svojstva ili te’vile) i mufevvidama (koji se prema svojstvima ophode shodno njihovom vanjskom iskazu, ali negiraju da poznaju značenje i prepuštaju ga Allahu).
Stav mufevvida je u potpunosti neispravan, jer prve generacije nisu prepuštale značenje imena i svojstava Allahu nego su Mu prepuštali samo njihovu kakvoću i suštinu. Njima su značenja bila poznata shodno arapskom jeziku i oni su Allahu pripisivali ono što Njemu priliči.
Ovo pravilo pojasnio je Ibn Tejmijje, kazavši: „Pravac ispravnih prethodnika bio je da su se prema ajetima i hadisima o atributima odnosili shodno njihovom vanjskom iskazu i značenju, negirajući svaku vrstu poređenja i poznavanja kakvoće. Mi ne kažemo da ruka označava snagu, da sluh označava znanje, jer je govor o atributima dio govora o Biću i prema njima se na isti način odnosi. Ukoliko potvrđivanje Bića označava potvrđivanje postojanja, a ne kakvoće, onda i potvrđivanje svojstava znači potvrđivanje njihovog postojanja, a ne kakvoće.“ (Medžmu’ul-fetava, 3/177.)
Šejh Muhammed b. Ibrahim veli: „Ehli-sunnetski pravac je vjerovanje u ono što je potvrđeno Knjigom i Sunnetom, a vezano je za Allahova imena i svojstva, bilo da se radi o izrazima ili značenjima, te ubjeđenje da ta imena i svojstva imaju stvarno, a ne preneseno značenje, te da su ta stvarna značenja onakva kako priliče Allahu i Njegovoj veličini. Dokazi za ovu tvrdnju su mnogobrojni.
Značenja ovih svojstava su jasna i poznata kao i druga i u tome nema ništa nejasno i sporno. Ashabi su od Poslanika ﷺ preuzeli Kur’an i od njega prenijeli hadis i ništa od toga nisu smatrali nejasnim, jer je sve to bilo veoma jasno i poznato. Isto stanje bilo je i sa odabranim generacijama nakon njih.“
Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić; Knjiga prva: Menhedž