Poziv Istine
Ljudi se po pitanju tevbe dijele na četiri kategorije:
1. Pokajnik koji ustrajava u tevbi i kajanju do kraja svog života. On nastoji nadoknaditi propušteno i nikada ne pomišlja da se vrati griješenju, osim nekih prijestupa od kojih se čovjek ne može osloboditi i koji su uobičajeni. Ovo je ustrajnost u tevbi, i ko je ovakav on prednjači u dobrim djelima. Ova tevba se zove nesuh (iskrena).
2. Pokajnik koji je ispravan po pitanju većine ibadeta i ostavljanja velikih grijeha, ali nije oslobođen prijestupa koje čini nenamjerno. Oni ga salijeću u svakodnevnim situacijama i on nema namjeru da ih počini. Kada god počini neki od tih prijestupa, on sebe kori i kaje se. Donosi odluku da će povesti računa o tome da se ne dovede u sličnu situaciju. I ovo je visok stepen, mada je ispod prvog. Ovo je stanje sa većinom pokajnika, jer zlo je upleteno u građu čovjeka. Rijetko ko se toga oslobodi. Većini je krajnji cilj da njegovo dobro bude veće od njegovog hrđavog kako bi vaga njegovih dobrih djela pretegla. Teško da će tas njegovih grijeha i prijestupa biti prazan. Ovakvima je dato lijepo obećanje od Allaha, Koji kaže: “…one koji se klone velikih grijeha i naročito razvrata, a grijehe bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta. (En-Nedžm, 32)
3. Pokajnik koji se pokaje i ustrajava u dobru jedno vrijeme, a onda podlegne svojim strastima, u nekim grijesima, i počini ih zbog svoje nemoći da se odupre prohtjevima. I pored ovoga, on obavlja ibadete i većinu grijeha ne čini, mada ih može činiti i osjeća nagon za njima. Ne može se oduprijeti jednom ili dva grijeha, mada priželjkuje da ga Allah učini sposobnim da ih ostavi. Međutim, on je sebe navikao na traženje oprosta i kajanje zbog tih prijestupa. Za ovakvog Uzvišeni Allah kaže: “A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali…” (Et-Tevba, 102.) Ovakav čovjek je zbog svoje ustrajnosti u ibadetima i svog preziranja grijeha, neko ko se može nadati dobru: “…njima će, može biti. Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.” (Navedeni ajet)
Međutim, njegov kraj je neizvjestan, jer odgađa kajanje i ostavljanje grijeha. Možda umre prije nego se uspije pokajati, a djela se vrednuju po svom završetku. Na osnovu ovoga postoji bojazan za to kakav će biti njegov kraj. Svaki udisaj je kraj onom prethodnom, i moguće je da je smrt vezana za njega, pa da baš taj udisaj bude posljednji. Neka vodi računa o svojim udisajima i neka se čuva onoga što je zabranjeno.
4. Pokajnik koji se pokaje i ostane čestit jedno vrijeme, a onda se povrati griješenju ne vodeći računa o pokajanju i ne žaleći za svojim postupcima. Ovakav je neko ko ustrajava u griješenju i za njega se treba bojati ružnog završetka. Ako i umre kao vjernik, postoji nada da će izaći iz Džehennema, pa makar nakon određenog vremena. Nije nemoguće da bude obuhvaćen oprostom zbog nečega što niko ne može dokučiti, ali oslanjanje na ovo nije najbolje rješenje.
Ima onih koji kažu: “Allah je Plemenit i Njegove riznice su beskrajne, a moj grijeh ne može nauditi Njemu!” – a onda ga vidiš kako plovi morima želeći zaradu. Kada bi mu se reklo: “Ako je Hakk Plemenit, sjedi u svojoj kući i On će ti dati opskrbu.” – on zaniječe ovakve riječi i savjete, pa kaže: “Opskrba je u zarađivanju i sticanju.” Reći će mu se: “Tako je i uspjeh na Onom svijetu u takvaluku.” (Muhtesaru minhadžil-kasidin, Ibn Kudame, 239.)
Iz knjige: “Enciklopedija islamskog ponašanja” – Ejmen Ahmed Muzejjen
