Poziv Istine
Hvala Allahu Uzvišenom, zahvalom koja priliči samo Njemu, Gospodaru svjetova, Stvoritelju nebesa i zemlje, i neka je salavat i selam na našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, na njegovu časnu porodicu i ashabe.
Naređivanje na dobro i zabranjivanje zla je od centralnih stubova vjere zbog koga je Uzvišeni Allah slao sve Svoje vjerovjesnike, čija je propisanost potvrđena Kur’anom i objašnjena mutevatir predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, i na čemu se složio Ummet bez razilaženja.
Uzvišeni Allah kaže: I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro i odvraća od zla. To su oni koji su uspjeli. (Kur’an, Ali Imran, 104)
U navedenom kur’anskom ajetu, u riječima Uzvišenog: “Neka među vama bude” je objašnjena obaveznost naređivanja na dobro i zabranjivanja zla, a u riječima: “To su oni koji su uspjeli” dato je do znanja da bez toga nema uspjeha.
S druge strane, iz riječi Uzvišenog: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate. (Kur’an, Ali Imran, 110), se jasno vidi vrijednost naređivanja da se čine dobra djela i zabranjivanje nevaljalih, jer su muslimani, upravo zbog toga, postali najbolji narod od svih koji se ikada pojavio.
Od Ebu Se‘ida el-Hudrija, radijallahu anhu, se pripovijeda da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, da je rekao: ‘Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda, barem, neka ga srcem prezre, ali je to najslabiji iman!‘” (Muslim) Ovaj hadis upućuje na to da je osuda zla i odvraćanje od nevaljalih djela, onoliko koliko se može, obaveza.
Zaista je snaga vjere u naređivanju na dobro i zabranjivanju zla. Ako se ostavi naređivanje na dobro i zabranjivanje zla i zanemari znanje i rad po njemu nestat će vjera, zavladat će zabluda, neznanje će uzeti maha i proširit će se nemoral, uništit će se zemlje i upropastit će se ljudi, a stvarnu propast osjetitit će na Dan kada budu jedne druge dozivali.
Mnogo od navedenog je već očigledna pojava u mnogim zemljama, a od najbitnijih razloga je ostavljanje naređivanja na dobro i zabranjivanje zla.
Ono što ohrabruje ljude na ostavljanje naređivanja na dobro i odvraćanje od zla jeste posljedica šubhi (sumnji) oko njihove propisanosti, obaveznosti i koristi, kao i iskvareni izgovori ljudi s ciljem zanemarivanja važnosti naređivanja na dobro i zabranjivanja zla.
Neki ljudi kažu: “Ne naređujemo na dobro i ne zabranjujemo zlo iz razloga što se bojimo da upadnemo u fitmu (smutnju).”
Pokušat ćemo, uz Allahovu pomoć, pojasniti stvarnost šubhe (sumnje) kroz sljedeće naslove:
1) Da li ostavljanje pozivanja na dobro i zabranjivanje zla izlaze čovjeka fitni?
2) Sličnost ovog govora sa izgovorom munafika El-Džedda ibn Kajsa za izostajanje u bici.
3) Kontradiktornost spomenutog izgovora sa Poslanikovom, sallallahu alejhi ve selem, oporukom.
4) Kontradiktornost spomenutog izgovora sa sirom Allahovih poslanika, vjerovjesnika i dobrih prethodnika.
Prvo: Da li ostavljanje pozivanja na dobro i zabranjivanja zla izlaze čovjeka fitni?
Na nama je da upitamo one koji ovo govore: Da li ste se sačuvali fitne tako što ste se okanili pozivanja na dobro i odvraćanja od zla ili ste upali u nju?
Kur’anom i Sunnetom potvrđeno je da ostavljanje pozivanja na dobro i odvraćanja od zla izlaže ljude fitni.
Uzvišeni Allah kaže: I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (Kur’an, El-Enfal: 25)
Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže u tefsiru ajeta: ”Allah naređuje vjernicima da ne dozvole činjenje loših djela u svojoj sredini, jer će ih onda On sve obuhvatiti Svojom kaznom, i one koji su krivi i one koji to nisu.” (Tefsir Begavijj (3/33), Tefsir Taberi (13/ 474))
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, je, jedne prilike, naveo primjer grupe ljudi na lađi od kojih je jedni žele probušiti, pa je rekao: “Ako ih ovi ostave s takvom namjerom, svi su propali, a ako im uhvate ruke (spriječe ih), spasiće se oni i biće spašeni svi skupa.” (Buhari)
Zatim, prenosi se od imama Ahmeda ibn Hanbela od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, da kaže: ‘Kada vidite moj ummet kako iz straha ne smije nepravednom reći da je nepravedan, svejedno je postojali ili ne.”’ (Ahmed sa dobrim lancem prenosilaca)
Kaže Kadi ‘Ijjad u tumačenju ovog hadisa: ”…ostavljanje naređivanja na dobro i zabranjivanja zla je dokaz Allahove srdžbe.”
Nije se moguće zašititi od fitne osim naređivanjem na dobro i zabranjivanjem zla.
Šejh Dželaluddin el-Muhlijj u tefsiru ajeta i izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje kaže: ‘Sačuvat ćete se smutnje zabranjivanjem zla.”
Drugo: Sličnost ovog govora sa izgovorom munafika El-Džedda ibn Kajsa za izostajanje u bici.
Ono što potvrđuje ružnoću ovog govora jeste izgovor kojim se opravdavao El-Džedd ibn Kajs za odstupanje od borbe u bici na Tebuku. Istinsku pogrdnost njegova izgovora otkrio je Onaj koji je o svemu obaviješten, Sveznajući u ajetima koji će se učiti zauvijek.
Imam Taberi navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve selem, jednog dana, kada je bio u ratnoj spremi, rekao El-Džeddu bin Kajsu, bratu Beni-Seleme: ‘Hoćeš li ti, o Džedde, ove godine u borbu protiv Bizantinaca?’, pa je rekao: “O Allahov Poslaniče, a da me oslobodiš i ne dovedeš u iskušenje, tako mi Allaha, moj narod zna da nema čovjeka – većeg ljubitelja žena od mene, i ja se bojim, ako vidim žene Bizantinaca da se neću suzdrzati od njih!” Zatim se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, okrenuo od njega i rekao: “Oslobodio sam te”, pa je povodom El-Džedda bin Kajsa objavljen ovaj ajet: Ima ih koji govore: ‘Oslobodi me i ne dovedi me u iskušenje!’ Eto, baš u iskušenje su pali! A nevjernici sigurno neće umaći Džehennemu. (Kur’an, Et-Tevba, 49)
U nastavku tefsira ovog ajeta imam Taberi kaže: ”tj. bojao se žena bijelaca (Bizantinaca), a nije bilo tako, i iskušenje u koje je pao izostajanjem od Allahova Poslanika,sallallahu alejhi ve selem, i preziranje samog sebe bilo je veće od toga.” (Tefsir Taberi, 14/287)
Samim tim, ko je ostavio naređivanje dobra i zabranjivanje zla da bi se sačuvao od fitne, sačuvao se nije, već je upao u još veću fitnu, a to je ostavljanje onoga čime ga je Allah Uzvišeni obavezao.
Treće: Kontradiktornost spomenutog izgovora sa Poslanikovom, sallallahu alejhi ve selem, oporukom.
Ova sumnja je u sukobu sa onim što je oporučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, ashabima, da se ne plaše optužbi onih koji ih optužuju, i da ih strah za sebe ili opskrbu ne spriječi od naređivanja na dobro i zabranjivanja zla. O tome govore sljedeći hadisi:
Zabilježio je imam Ahmed od Ebi Seida El-Hudrijja, radijalllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: ”Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu ako je vidi ili bude njen svjedok.” (Ahmed)
U drugom predanju stoji: ”Neće mu se približiti smrtni čas, niti će mu se umanjiti opskrba ako bude rekao istinu ili nešto krupno.” (Ahmed)
Četvrto: Kontradiktornost spomenutog izgovora sa sirom Allahovih poslanika, vjerovjesnika i dobrih prethodnika.
Gdje su zagovarači ove šubhe u odnosu na životopise poslanika i vjerovjesnika i dobrih prethodnika koji su bili zlostavljani i istjerani iz svojih domova, prognati i ubijani zbog pozivanja na dobro i odvraćanje od zla???
Napomena:
Iz svega navedenog, ne znači da ne treba voditi brigu o onome što proizilazi iz naređivanja na dobro i odvraćanja od zla. Dakle, ako su štetne posljedice naređivanja na dobro i zabranjivanja zla veće od očekivane koristi, čovjek neće naređivati na dobro i zabranjivati zlo u tom trenutku, a ako je očekivana korist veća od štetnih posljedica, obaveza je čovjeku da naređuje na dobro i zabranjuje zlo, shodno mogućnostima.
Ali, kriterij veće koristi i štete se ne određuje ljudskim prohtjevima, već vagom Šerijata.
Priredila: Amra Dacić (عمرا كليتشا)
Rijad, Maj, 2020.
