Poziv Istine
Uzvišeni kaže: “O Nuhu, on nije dijete tvoje, jer radi ono što nevalja.” (Hud, 46).
Nuh, alejhis-selam, je proveo u svom narodu 950 godina pozivajući ih na pokornost Jedinom Allahu, i da ostave obožavanje kipova. Ali oni su se uzoholili i bili ustrajni u idolatriji. Svaki put kad bi ih pozivao stavljali bi prste u uši i zamotavali se odjećom. Pozivao ih je danonoćno, tajno i javno, ali ih je njegovo pozivanje još više udaljilo. Uzvišeni Allah kaže: “I rekli su: Nikako, božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda ni Suvaa, a ni Jegusa ni Jeuka ni Nesra ne napuštajte!” (Nuh, 23). Odnosno ne ostavljajte njihovo obožavanje. Muhammed ibn Ka’b je rekao: “Ovo su imena dobrih ljudi koji su živjeli u periodu između Adema i Nuha. Poslije njih se pojavio narod koji ih je počeo oponašati u ibadetu. Onda im je Iblis rekao: ‘Kad bi naslikali njihove likove dosljednije bi slijedili njihov primjer u pobožnosti.’ Oni to i učiniše. Onda narodu koji je došao poslije njih Iblis reče: ‘Oni koji su bili prije vas su ih obožavali pa ih i vi obožavajte!’ Tada se pojavilo obožavanje kipova. I ove slike su nazvane ovim imenima zato što su ih naslikali prema liku tih ljudi.” [1]
Kur’an objašnjava da je Nuh, alejhis-selam, dugo pozivao svoj narod, ali mu se odazvao samo mali broj. Rekao je Uzvišeni: “A malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.” (Hud, 40). Njegov narod je požurivao Allahovu kaznu. O njima Uzvišeni kaže: “O Nuhu, rekoše oni, ti si želio da se s nama raspravljaš, i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš. To će vam učiniti samo Allah ako bude htio – reče on – i nećete moći umaći.” (Hud, 32,33). Zatim je Allah objavio Nuhu: “da osim onih koji su već vjernici niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati i zato se ne žalosti zbog onoga što oni stalno čine.” (Hud, 36).
Nuh, alejhis-selam, je jako želio da njegov narod povjeruje, pa mu je Allah, dželle šanuhu, objavio da niko od njih neće povjerovati kako bi mu tu žudnju sa srca uklonio. Te mu je Allah nagovjestio da će ih on kazniti i uništiti. Tvorac mu je saopćio da će ih kazniti potopom. I kada je jedini put spasa od potopa bio gradnja lađe, Allah, dželle šanuhu, je uistinu naredio Nuhu da pripremi materijal za lađu. Onda mu je objavio kako da je napravi. Naredio mu je da ga ne pita za one koji su prema sebi naselje učinili, među kojima je bila i njegova žena. (Ismijavala je Nuha i njegovo pozivanje. Ova nesretnica se predala šejtanu, kao put izabrala nevjerstvo, za vladanje uzela tvrdoglavost, a itoniju kao način ophođenja).
Njihova sudbina je zapečaćena. S njima je završeno. Nemoj me moliti za njih, niti ih proklinjati. Kad se Božije određenje (kada) obistini, dova ne pomaže. [2]
I stvar bi gotova. I donese Stvoritelj Uzvišeni pravednu presudu, da kazni nevjernike potopom.
I građeći lađu
Odazvao se Nuh, alejhis-selam, Allahovoj naredbi da gradi lađu. A nije znao Nuh ni bilo ko drugi kako se lađa pravi, zato mu je Allah objavio kako da je pravi i podučio ga kakva treba da bude. Kaže Uzvišeni Allah: “I gradi lađu prema Nama i pod Našim nadahnućem.” (Hud, 37).
Počeo je Nuh, alejhis-selam, gradnju lađe i spremio je za to svo potrebno oruđe. Izgleda da ga je žena viđala kako prebacuje drva. A potom on otpoče rad na njenoj konstrukciji u obliku lađe. Ali ne u blizini mora ili u blizini velike rijeke, što je izazvalo iznenađenje i zapanjenost kod njegove žene da ga je počela ispitivati i ismijavati: “Nuhu, šta gradiš od ovih drva?” Nuh reče: “Lađu da se spasim zajedno sa vjernicima kada dođe Allahova odredba.” Ona mu reče podrugljivo: “A gdje je voda na kojoj će ploviti? Mislim da si poludio ili te je pogodila opsjednutost radi ljutnje bogova. Zar se može pojmiti da lađa plovi po kopnu?” [3] I svaki put kada bi pored njega prošle glavešine njegova naroda ismijavali bi ga i govorili: “O Nuhu, poslije poslanstva postao si stolar! Zaista je ovo čudno!” El-Maverdi, Allah mu se smilovao, je rekao: “Kada su vidjeli da gradi lađu rekli su: ‘O Nuhu, šta to gradiš?’ ‘Gradim kuću na vodi,’ – odgovori Nuh. Čudili su se njegovom govoru i rugali mu se.” [4]
Pa im je Nuh govorio: “Rugaćemo se i mi vama onako kako se vi rugate.” (Hud, 38).
I okončao je Nuh gradnju lađe.
Navode mufessiri, a i drugi učenjaci, mišljenja o vrsti drveta od kojeg je sagrađena lađa, o njenom obliku, dužini, širini i visini.
Šihabuddin El-Alusi je rekao: “Svakom onom koji teži znatiželji bolje je da vjeruje da je Nuh, alejhis-selam, sagradio lađu onako kako je Allah spomenuo u Kur’anu, i da sebi ne dopuštamo da govorimo o njenoj dužini, širini, visini, od kojeg je drveta napravljena i koliko je vremena trebalo da se sagradi i slično tome, što ga Kur’an nije objasnio niti ga je vjerodostojan sunnet spomenuo.” [5]
Imam El-Razi kaže: “Ono što znamo jeste da je bila široka, kako bi stali u nju svi vjernici iz njegova naroda i ono što im je potrebno i kako bi u nju ukrcali par svih vrsta životinja. I zato što je ova mjera spomenuta u Kur’anu, a dok druge mjere nisu spomenute.” [6]
I šiknu voda
Uzvišeni Allah je da Nuhu, alejhis-selam, znak koji ukazuje na početak potopa, a to je izbijanje vode iz TENNURA (odnosno iz peći u kojoj su pekli hljeb) [7] ili je to izbijanje vode it vatre (vulkan). Rekao je Ibn Abbas “TENNUR je površina zemlje i Nuhu bi rečeno: “Ako vidiš vodu na površini zemlje ukrcaj se ti i ko je s tobom.” [8] A Arapi nazivaju površinu zemlje Tennurom. [9] I približi se istinita prijetnja i stiže Allahova odredba i šiknu voda. Allah otvori vrata nebeska ljevajući vodom, i učini da izbiju zemaljski izvori.
Nuh i vjernici se ukrcaše u lađu i uđe sa njima par od svake životinjeske vrste. Reče im Nuh: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha neka plovi i neka pristane. Gospodar moj, uistinu prašta i samilostan je.” (Hud, 41). Popevši se na lađu spasiše se svi vjernici i Allah ih zaštiti zla tog potopa, a nevjernici, podrugljivci se utopiše. [10]
Uzvišeni je rekao: “I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastale kako je određeno bilo, a njega smo na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj, a koja je plovila pod brigom Našom, nagrada je to bila, za onog koji je odbačen bio.” (El-Kamer, 11-14).
I potop učini da pobjedi vjera nad nevjerstvom i uzdiže se lađa ·na vodi, i uzvisi se val i prekri zemlju. Utopi se žena Nuhova (nije se ukrcala sa vjernicima misleći da će je njena kuća spasiti od vode i zaštiti je od njenog previranja). Niko danas neće biti zaštićen od Allahove odredbe. A Nuh, alejhis-selam, kada se ukrcao na lađu i uveo u nju vjernike i porodicu, kao što mu je bilo naređeno, vidje sina Kenana van lađe, ali ipak blizu, dovoljno da čuje poziv. Nije vidio svoju ženu. Obuze ga očaj radi njene sigurnosti. Mislio je da jee jedino ona izuzeta i da je samo ona ta o kojoj je Allah prije govorio (da je njeno nevjerstvo konačno i da je kazna za nju neizbježna). Poželje da njegov sin povjeruje, zato što mu je ranije već obećao.
Sin Kenan mu je prije potopa pokazivao vjeru, a skrivao nevjerstvo. Poslanici su vodili brigu o spoljašnjim stvarima, a Allah poznaje ono što je skriveno.
I kad je vidio sina u blizini lađe na mjestu gdje može čuti poziv, zaželio je njegov spas. Mislio je daje vjernik pa muje rekao: ‘‘O sine, ukrcaj se s nama i ne budi sa nevjernicima.” (Hud, 42). I njegove riječi (ne budi sa nevjernicima) su dokaz da je Nuh smatrao svog sina vjernikom. I kad mu je sin rekao: “Popeću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštiti.” (Hud, 43). Nuh mu je odgovorio: “Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onaj kome se Allah smilovao.” (Hud, 43).
Eš-Ševkani o Kenanu ibn Nuhu je rekao: “Bio je licemjer pa je Nuh pomislio da je vjernik.” [11]
Uzvišeni je rekao: “l val ih razdvoji i bi potopljen.” (Hud, 43). Zatim je Allah naredio Zemlji i nebu: “l bi rečeno: ‘O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani.’ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudi i bi rečeno: ‘Daleko neka je narod nevjernički.”‘ (Hud, 44 )
A kada pristade na planini El-Džudi, to je planina u blizini Mosula (l bi rečeno daleko neka je narod nevjernički) odnosno nek je uništen narod nevjernički. [12]
I ponovo Nuha obuze ljubav prema sinu pa se obrati svome Gospodaru: ”Gospodaru moj, sin moj je dijete moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito. Ti si od mudrih namudriji. Rekao je on. ‘O Nohu, on nije dijete tvoje jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš. Savjetujem ti da ne budeš neznalica.'” (Hud, 45, 46).
“Zato Me ne moli za ono što ne znaš” i kada mu je ukazao na neispravnost njegovog uvjerenja da je on iz njegove porodice, odatle proizilazi zabrana za pitanje o čemu nije obavješten. “Savjetujem ti da ne budeš neznalica”, odnosno upozoravam te da ne budeš neznalica. I ovdje je Nuh, alejhis-selam, požurio da prizna grešku: “Rekao je: Gospodaru moj, utičem ti se da više nikad ne zamolim za ono što ne znam. Ako mi ne oprostiš i smiluješ mi se, biću izgubljen.” (Hud, 4 7). “Bi rečeno N uhu iskrcaj se s
pozdravom Našim i blagoslovom tebi i narodu koji će se izroditi od ovih koji su s tobom. Biće naroda kojima ćemo dati da uživaju, a koje će poslije snaći Naša patnja nesnosna.” (Hud, 48).
“Iskrcaj se s Našim pozdravom”, odnosno siđi sa lađe na zemlju sa sigurnošću, “blagoslovima tebi”, odnosno sa stalnim blagodatima. U ovom Allahovom obraćanju Nuhu je dokaz da je njegovo pokajanje primljeno i da mu je oprošteno. [13]
Zatim Uzvišeni Allah našem Poslaniku, salla1lahu alejhi ve se1lem, kaže: ‘‘To su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo. Ni ti ni narod tvoj niste prije ovoga o tome ništa znali. Zato budi strpljiv, ishod će zaista u korist čestitih biti.” (Hud, 49).
Divna li je nagrada čestitima, a užasna li gubitka i uništenja licemjera i nevjernika! Iz ove priče nam se jasno očituje da porijeklo bez vjerovanja nema nikakve koristi, a dokaz za to su riječi Gospodara: ”On nije dijete tvoje.” Imam El-Fahr Er-Razi kaže: “Pokazalo se da blisko srodstvo ne koristi ako nema iskrenog vjerovanja. [14]
U časnom hadisu stoji: “Koga djelo uspori, porijeklo ga neće ubrzati.” Prenose ga Muslim i drugi. I u drugom hadisu se kaže: “Najbliži ljudi su mi bogobojazni ma ko da su i gdje god da su. [15]
Očevidno nam je da oholost, nepokornost roditeljima i traženje zaštite od drugih osim Allaha, završava sa gubitkom i uništenjem.
Odlomak iz knjige “Knjiga o zulumćarima” – Sa’d Jusuf Mahmud Ebu Aziz
[1] Fethul-Kadir, 5/300.
[2] Pod ”kada” ovdje se podrazumijeva konačni “kada” u kojem nema mogućnosti, a što se tiče određenja ”kada-a”, dova ima koristi, pa ga možda i otkloni.
[3] Nisul-Enbijai, str. 87,88.
[4] Nisaul-Enbijai, str. 90. Preneseno iz tefsira Maverdijevog.
[5] Ruhul-Meani, 12/4, preneseno iz djela Nisaul-Enbijai, str. 92.
[6] Mefatihul-gajbi, 1 7/170.
[7] Mudžahid, Atijja i El-Hasan su to naveli. Fethul-Kadir, 2/498.
[8] Navode ga Seid ibn Mensur, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatim i Ebu Šejh od Ibn Abbasa
[9] Fethul-Kadir, 2/501.
[10] Nisaul-Enbijai, str. 92, 93.
[11] Fethul-Kadir, 2/499.
[12] Fethul-Kadir, 2/499; Nisaul-Enbijai, str. 93, 94.
[13] Fethul-Kadir, 2/503.
[14] Mefatihul-gajb, 8/549.
[15] Prenosi ga Ahmed u Musnedu.
