Na kojem stepenu je političko razilaženje?

Znanje unutar kojeg stepena je mes’ela (pitanje) u kojoj se ljudi razilaze – olakšava nam da znamo kako se ophoditi prema neistomišljenicima u toj mes’eli. To je bitno da bi obični musliman znao kako da se postavi prije svega prema mišljenjima, a nakon toga prema drugim muslimanima koji zastupaju drugačija mišljenja. Stepen mesele u kojoj neko dođe sa drugim mišljenjem je bitan faktor u određivanju našeg stava prema njemu, ali ne i jedini faktor, jer se i drugi faktori moraju uzeti u obzir, bilo faktori vezani za samu tu osobu ili za opštu situaciju.

Međutim, gledajući na samo drugo mišljenje kao mišljenje (ne gledajući sad na nosioca tog mišljenja), tu je posebno bitan faktor poznavanje kojem stepenu mesela pripada ta mesela u kojoj se javilo to drugo misljenje. Znači zbog odnosa prema “drugom mišljenju” u tim meselama u tim stepenima, pa naš stav prema drugom mišljenju u prvom stepenu nije kao naš stav prema drugom mišljenju u šestom stepenu.

1. U nekim mes’elama postoji konsenzus svih generacija klasičnih učenjaka, preko hiljadu godina, i nije bilo razilaženja do pojave kolonizacije, kada muslimanski narodi postaju donji i počnu se javljati fetve suprotne utvrđenom konsenzusu, poput dozvole čestitanja nevjerničkih praznika, ili poput pojave mišljenja da nikab nije od islama i dr. U ovom slučaju kategorički kažemo za suprotno mišljenje da je apsolutno neispravno i osuđujemo razilaženje.

 

2. U drugoj vrsti mes’ela postoji konsenzus koji je uspostavljen prije razilaženja, makar u vremenu ashaba, a koji nije došao do nekog od ranih mudžtehida, zbog kojeg je on uzeo drugo mišljenje, ali je vjerodostojnim putem došao do drugog mudžtehida, a zatim do nas, pa je tu lahko odlučiti. I u ovom slučaju osuđujemo razilaženje i jasno kažemo da je drugo mišljenje neispravno, ali je blaže nego u prethodnom slučaju.

 

3. U trećoj vrsti mes’ela dokazi budu jasni, tj. po nekom pitanju postoji jasan vjerodostojan hadis po ocjeni svih imama muhadisa, i bude očigledno da do nekog od mudžtehida nije došao taj hadis koji je došao do drugog, ili se u dokazivanju jednog od mišljenja od strane sljedbenika nekog mudžtehida primjećuje navlačenje dokaza „na silu“, dok se istovremeno mišljenje drugog mudžtehida prirodno poklapa sa ajetom ili hadisom, bez da ostavi utisak izvještačenosti. Jedna od takvih mes’ela je udaja djevojke bez dozvole staratelja, ili kao što je dizanje ruku u namazu, o čemu postoje direktni vjerodostojni tekstovi. U ovom slučaju smatramo svoje mišljenje ispravnim, a drugo neispravnim, ali ne kategorično kao u prethodnim vrstama mes’ela, i osuda drugog mišljenja je na nižem nivou u odnosu na prethodnu vrstu.

 

4. U četvrtoj vrsti mes’ela dokazi ne budu tako direktni, ali kada se sakupe sve indikacije, poput opštih pravila šerijata i govora ashaba, kod nas jako prevagne određeno mišljenje. U ovom slučaju smatramo svoje mišljenje jačim, ali ne kategorično, uz ostavljanje mogućnosti da griješimo, a drugo mišljenje slabijim, uz mogućnost da bude ispravno. U ovom slučaju ne osuđujemo drugo mišljenje, a u svoje pozivamo na način objašnjavanja dokaza koji ukazuju da je ono jače.

 

5. U petoj vrsti mes’ela ne postoje šerijatski tekstovi ni govori ashaba, već se grade na osnovu određenih pravila koje su idžtihadom učenjaka vađena iz šerijatskih tekstova. Nekada su oko samih pravila složni učenjaci, ali se razilaze oko njihove primjene, ili oko toga koje se pravilo treba primijeniti u dotičnoj mes’eli, a nekada se razilaze i oko samih pravila. U ovom slučaju kod nas prevagne neko mišljenje, manje ili više, a nekada ne prevagne, i u tom slučaju slijedimo nekog od učenjaka shodno mišljenju na kojem nam se srce smiri.

 

6. Kada se sa nekim složimo u svemu prethodnom, a raziđemo oko stvari koje se tiču šerijatske politike, tj. stvari koje su taktičke i praktične prirode, to je najmanji vid razilaženja, ali vidimo da mnogi ljudi danas upravo ove mes’ele dižu na jedan od najviših nivoa. To što je neko odabrao da širi davu na ovaj ili onaj način, da se javnosti obrati na ovaj ili onaj način, je razilaženje raznolikosti.

Koji je razlog da je razilaženje vezano za šerijatsku politiku i praktične poteze najblaži vid razilaženja, iako ga ljudi često dižu na stepen koji mu ne pripada i na tome grade el-vela’ vel-bera’? I to sve u većini slučajeva, tj. pod uslovom da se oko prethodnih stepeni složimo.

U to spadaju i druga razilaženja koja su praktične i taktičke prirode, bilo vezano za klasičnu politiku, ili vezano za taktičke i tome slične poteze u životu, davi, poslu… Dokle god su prva četiri stepena kako treba. Ako se raziđete oko toga jel pametnije da se uči ujutru a radi popodne, ili obratno, ili nešto treće, na tome se ne gradi el vela’ vel bera’, niti se oko toga treba svađat. Isto to važi i za načine vršenja dave, ili u šta da uložiš imetak, koji posao da pokreneš, i u određenom segmentu (čak većini slučajeva) političkim odabirima, ako se mes’ele u prva tri (eventualno četiri) stepena kako treba.

A ključni razlog stepenovanja svih ovih mes’ela na sve te stepene je ustvari jasnoća ili skrivenost istine u tim mes’elama. Što je istina u nekoj skrivenija i do nje je teže doći, to je razilaženje u toj mes’eli blaže prirode i šerijatski podnošljivije, a što je istina jasnija i do nje je lakše doći, to je razilaženje u toj mes’eli teže i manje podnošljivo. Srazmjerno.

A s obzirom na to da se praktični, životni, taktički, politički (u širem smislu te riječi) i tome slični potezi grade na vaganju koristi i šteta,

– a to vaganje zavisi od količine i tačnosti informacija (i šerijatskih i praktičnih) koje neko posjeduje,

– a i jedno i (posebno) drugo je prilično skriveno većini ljudi,

– tu se prava istina u većini slučajeva smatra praktično nedokučivom, i sve se svodi na pokušaje i poteze od kojih se čovjek nada da je baš u tome veća korist i manja šteta, uz veliki stepen mogućnosti da nije tako.

A zašto je to prilično skriveno većini ljudi, a u mnogim stvarima i svim ljudima? Zato što uvijek postoji velika šansa da ti je – u tvom donošenju suda – promakao neki veoma bitan faktor (u vidu informacije), koji bi možda promijenio taj tvoj sud.

Osim kod prilično plitkih ljudi koji misle da sve znaju, to je posebna vrsta koja ima puno pripadnika. Opšte je poznato da što je čovjek veća neznalica, to ima više pouzdanje u svoje mišljenje.

 I zbog toga su, u većini slučajeva, neispravne izjave poput ove:

“Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine,cipela, lijekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca, i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.” ~ Bertolt Brecht

Ovo je školski primjer neznalica koji ne znaju da ne znaju. Ovakve “mudrosti” su, u većini slučajeva, veoma površne i bivaju pitke naivnim i površnim ljudima koji vole lahkomislene generalizacije smatrajući ih mudrostima. Koliko su samo puta muslimani, misleći da su politički pismeni i osviješćeni, glasali za svoga dušmanina. Za Buša (jes, muslimani…), za Obamu, za Tadića, za ovoga ili onoga. I to im često bili prevaga, da prevagnu protivnika. Kad god se javi neki novi slatkorječivi “spasilac” za kojeg ljudi misle da je drugačiji od drugih, da će promijeniti stanje na bolje, i uvijek se kasnije ispostavi da je ili isti ili gori od svojih prethodnika. Čak ako bismo rekli da se to dešava u apsolutnoj većini slučajeva, ne bismo pogriješili.

– Ko spozna da je poznavanje stvarnosti mnogo kompleksnije od površnih informacija koje dobija sa medija o nekome (što je uglavnom i njegov jedini izvor informacija o tom nekom) shvatiće da su ovakve analize sa slike veoma površne i naivne, i da je apsolutnoj većini ljudi u apsolutnoj većini slučajeva nemoguće da spoznaju u kojoj se opciji krije veća šteta, zbog krajnje ograničenosti izvora vjerodostojnih informacija preko kojih treba spoznati sve relevantne činjenice na osnovu kojih bi procijenio – nakon što ima znanje o kriterijumima te procjene – u kojoj opciji se krije veće dobro ili veće zlo…

I upravo zbog toga šerijat ima širinu prema tim razilaženjima praktične prirode, čak ima mnogo propisa koji se tiču tih razilaženja. Allah je znao da je istina u tim oblastima ljudima uglavnom skrivena i nedostupna, i da je mnogo više informacija koje ne znaju od onih koje znaju, a koje mogu biti ključne za donošenje suda o nekom potezu. Za razliku od mes’ela u prva tri stepena, u kojima su informacije lahko dokučive i istina jasna.

To ne znači da je farz da se svi izoluju od svijeta, da bude apsolutno apolitičan insan, ali znači da onaj ko se na to odluči – ima jaku osnovu i ne može biti osuđen ni sa kojeg aspekta. I da svaki argument kojem mu neko navede da je u krivu – ovaj mu može to lahko oboriti. Dok čovjek koji je naivan nasjeda na parole.

Kad ljudi svoje mišljenje o nekom praktičnom potezu u kojem nema dostupnost svim relevantnim faktorima za donošenje suda – spuste tamo gdje mu je mjesto i budu samokritični, onda će lakše i raspoređivat stepene mes’ela.

Uglavnom, poenta svega navedenog jeste:

Svaku stvar stavi na mjesto koje joj pripada, i u svemu se vraćaj na šerijat. Građenje el-vela’ vel-bera’ na pogrešnoj osnovi ne uzrokovano prethodnim pogrešnim shvatanjima onoga o čemu smo pričali ovdje.

Čak može bit islamska osnova, a građenje el-vela’ vel-bera’ na tome da bude pogrešno, kao što navedosmo, kad neko gradi el-vela’ vel-bera’ na mišljenju unutar mese’ele koja je na četvrtom, petom ili šestom stepenu. Bitno je da se naprave šerijatski principi poimanja stvari. Dokle god tako ne bude – samo će bit se više i više cijepanja, i to će neki ljudi misli da je u ime Allaha, a ono je ustvari cijepanje u ime šejtana, jer je el-vela’ vel-bera’ izgrađen na pogrešnoj osnovi.

Ovdje se bavimo akidetsko-šerijatskom dimenzijom odnosa prema meselama (temama), jer je naopako postavljanje stvari tu mnogo rašireno u svim društvima, a što se tiče spuštanja na konkretne situacije to je druga tema, koja je dugačka i razgranata i može da skrene pažnju sa te’sila, sa suštine i načela, i pomuti čistinu shvatanja onoga što je glavno. Zato treba prvo dobro urezati i kristalisati načela, pa onda za raspravu o detaljima unutar svakog stepena mesela zasebno pričati.

 To ide ovako:

– Čovjek treba da očisti srce od svega mimo Allaha;

– Iz toga proističe da ne voli niti prezire nit se srdi nit se raduje osim radi Allaha;

– A to ne biva osim ukoliko voli i prezire i srdi se i raduje se za ono za šta Allah želi i voli da on gradi ta djela srca na tome

– A to se gradi na poznavanju stepeni mes’ela i stepenu intenziteta navedenih djela srca koja se grade na svakom od tih stepeni

I sve to zajedno je – držanje za Allahovo uže. Sve mimo toga je – cijepanje džemata muslimana, makar ljudi mislili da se bore za islam. A to je vrhunac tevhida sa nekim njegovim plodovima. Što kaže Ibn Tejmijje, nekada čovjek može braniti istinu, a da to bude borba na šejtanovom putu, jer je stvari u srcu pogrešno poređao.

I naravno, u svemu tome pomaže praktikovanje duhovnih dimenzija ibadeta, promišljanje o Allahovim imenima i svojstvima i onome što proističe iz njihove spoznaje od djela srca i tijela. To su mnogo fine i precizne stvari koje iziskuju stalni samoobračun, jer time se čovjek više veže za Allaha, pa mu to pomaže da ispravnije srce veže za ono za šta mu Allah traži da veže srce.

‎Sva ova priča (ili skoro sva) je vezana za stanje srca. Što se tiče praktičnog odnosa, to je zasebna priča u kojoj se uzimaju dodatni faktori u obzir, pa nekad možeš vanjski imat bolji prema nekom s kim se razilaziš u svim onim stepenima mes’ela, pa i u samoj vjeri, nego prema nekom sa kim se slažem u svim njima, zbog nekog šerijatskog razloga, kao što je Poslanikov odnos bio prema nekim munaficima i prema onoj trojici ashaba koje je bojkotovao. Al to je zasebna tema.

A živi primjer toga kako nije sve onako kako izgleda i koliko je samo relativno ljudsko poznavanje toga u čemu je veća korist i manja šteta je i slučaj sa “islamistima” u Tunisu, a ranije i u Sudanu. Počeli kao pozivači na šerijat i rušitelji diktatura, završili kao murtedi i iskrivitelji Allahove vjere.

I još jedna interesantna posljedica neispravnog građenja el-vela’ vel-bera’ je da vidiš “selefiju” i džehmiju kako se vole i druže i poštuju i zajednički pljuju po selefiji koji s njima ne dijeli tu osnovu (stranku ili nešto drugo) na kojoj su izgradili tu svoju vezu…

U stvarnom životu čovjek gradi el-vela’ vel-bera’ na više osnova, koje se međusobno razlikuju u jačini. Pa kada dođu u sukob – daje se prednost onoj jačoj u njegovom srcu. Tako ovaj iz prethodnog primjera, ako bi se njih dvojica – koji dijele tu neku osnovu – razišli oko neke jače osnove kod nekog od njih, kao kada bi jednom drugom uvrijedio nekog iz porodice, pala bi u zaborav ona prethodna osnova, jer je kod njega ova druga jača. Mada kod nekog je obratno.

Neodredenost je osnova, jer je osnova da čovjek nije obuhvatio sve relevantne faktore za donošenje tačnog suda o nekom potezu, i za određenost ti treba dokaz a ne obratno. Ako pogriješiš u neodređenosti pogriješio si drzeći se za osnovu, ne treba ti dodatni dokaz, dok ako pogriješiš u određenosti pogriješio si u odstupanju od osnove a za to ti treba jak dokaz kao opravdanje kod Allaha. Ebu Zerr je bio ubijeđen da je u pravu kad je kritikovo Muaviju za određene političko strateške poteze, ali je prihvatio da se izoluje od svijeta na kraju, i bio je svjestan da je na kraju njegovo mišljenje samo idžtihad.

Danas neki misle mnogi da je njihovo mišljenje jasna istina ko Objava, a to je u osnovi odlika neznalica, jer što čovjek manje zna, uglavnom ima veće pouzdanje u svoje mišljenje.

I koliko se ashaba pokajalo što je bilo određeno, nakon što su shvatili da nisu obuhvatili sve relevantne faktore za povlačenje određenog poteza, i za vrijeme Osmanovog i za vrijeme Alijinog hilafeta.

Zatim, neko može bit bolji sam po sebi, ili bliži islamu, ali štetniji sa te određene pozicije. Neko obrnuto, može bit gori sam po sebi, a korisniji ili pak manje štetan za neke pozicije. Tu je mnogo faktora, a minimum minimuma ljudi može da obuhvati sve relevantne faktore za donošenje odluke u tim stvarima. Nema tu emocija, čisti račun.

A od veoma važnih sebeba jeste ispravno građenje akide el-vela’ vel-bera’, da ne bude odricanje u ime političkog plana, ili u ime stranke, ili u ime ovoga i onoga. Sve su to stvari idžtihada, i tu ima širine, dokle se god u insanu vidi da želi da čini hajr. Ali kada stvari idžtihadskog tipa podignemo na toliki nivo kao da se radi o imanu i kufru, pa se počnemo odricati jedni od drugih u ime stvari koje Allah nije učinio osnovom za el-vela’ vel-bera’ – tu nastaju problemi.

Svakom pitanju treba pristupati studiozno i staviti ga na mjesto koje mu pripada. Ono što je idžtihadskog tipa – ostaje idžtihadskog tipa makar ga svi proglasili drugačijim, makar svi govorili da onaj ko odabere to i to je izdajnik itd. Ono što je kategoričkog tipa, u čemu nema tolerancije, ostaće takvo, makar ga svi proglasili idžtihadskim.

Tako su neki činili nepravdu braći koja rade kroz instituciju, ulazeći im u nijjete i smatrajući to izdajom. Također su neki iz institucije činili nepravdu onima koji rade van, ulazeći im u nijjete i smatrajući to izdajom. A sve to je zato što su tu temu podigli na nivo koji joj ne pripada. Temu koja je stvar idžtihada podigli su je na nivo kategoričke stvari u kojoj ako odabereš drugo mišljenje postaješ zabludeo. I onda nastaju problemi.

Samo kad bi mi skontali dobro šta je to Allahovo uže oko kojeg trebamo da se ujedinimo, sve bi bilo dobro.

S napomenom da u vremenima fitne treba biti posebno tolerantan prema braći muslimanima, a pogotovo oni koji rade na da’vi. Ne smije se dešavati nešto poput “ada ne mogu ga, nešto mi ne paše”, ili “ne sviđa mi se”, ili “iritira me”, ili bilo kakav animozitet izgrađen na ličnom nivou, na nečemu što nije vjera. Nemamo taj luksuz.

Međusobna tolerancija je od ključnog značaja za jedinstvo, nakon ispravnog postavljanja osnove za el-vela’ vel-bera’, pogotovo u vremenima fitni, i kad si manjina.

http://saff.ba/medumuslimanski-sukob-u-bici-kod-deve-uzeo-je—muslimanskih-zivota/

Ovdje možemo praktično da vidimo kako su muslimani ashabi idžtihadili i svi mislili da je baš njihov potez ispravan, i želeli dobro tim potezom, i bili iskreni, ali su ti neki potezi doveli do  mrtvih – koje nisu zamislili ni u snu. Ovo se sve vraća na ono što sam rek’o u obrazloženju kako je istina u ovim mes’elama u osnovi skrivena ljudima. Naravno, nisu doveli ti njihovi potezi direktno, ali nisu predvideli šta će sve smutljivci da urade, jer su mase uglavnom nepredvidive. I Alija je plako i govorio ”Da sam bogdo umro prije dvadeset godina!”, ”Sine, ni sanjao nisam da će se moja odluka u ovo pretvoriti.” A to su govorili i predvodnici druge strane, poput Talhe i Zubejra…

Strahobe se dešavaju čak i kad misliš da te svi dokazi vode tom potezu kojeg trebaš da povučeš. I to si još mudžtehid kojeg je lično Poslanik odgajao. To ne znači da ne trebaš nikad nikakav potez povući, ali znači da u većini situacija ne smiješ pričati sa kategoričnošću i ubjeđenjem, već “Meni ovako izgleda, a možda griješim.”

*** Na kojem stepenu tek spadaju mes’ele o oblicima nebeskih tijela, ili pak vakcinama, koroni i tome slično? Za njih bismo možda morali napraviti novu, sedmu kategoriju, međutim njih neki ljudi podižu na više nivoe, pa na osnovu njih se svađaju sa ljudima, optužuju ljude, otpisuju ljude, čak sumnjaju u ulemu koja odabere drugo mišljenje u tome i na osnovu toga daje fetve, čak se ismijavaju sa tom ulemom i govore da su prodana ulema, jer „neće da kažu istinu o velikoj zavjeri“, bilo u vezi vakcina, korone ili nečemu drugom. Ulema izda fetvu da je dozvoljeno u današnjem stanju klanjali u odvojenim saffovima, i nađeš ljude koji se ismijavaju sa njim, vrijeđaju ih, i time sebi betoniraju put ka Džehennemu. Doista je to velika zabluda i put novotara i sljedbenika prohtjeva, koji el-vela’ vel-bera’ grade na novotarskim osnovama.

Ersan Grahovac, prof. šerijatskih nauka