Poziv Istine
– Italijanski naučnik dr. Emanuel Gul
„Odrastao sam kao rimski katolik, iako ne baš tipičan. Sjećam se da sam zadavao probleme svećenicima zbog previše entuzijazma i upornosti, postavljajući im mnogo pitanja, koja su oni smatrali posljedicom neke vrste „nedostatka vjere“. Uvijek sam se pitao o prirodi Boga još od mlađih dana, još od 5. godine, uvijek sam vjerovao u Njegovu Jednoću. Moje shvatanje Boga je uvijek bilo da je On sveobuhvatno Biće iznad svega.“
„Uvijek sam nalazio da je moje najintenzivnije obožavanje Boga bilo od strane sebe samog, u samoći, ni sa čim između i bez posrednika! Polako sam dolazio do zaključka da je prava religija bila…bez religije! Samo lična veza sa Svemogućim.“
„Susret sa islamom došao je kroz prijateljstvo sa nekoliko kolega, tokom istraživačkog ugovora u Odjeljenju za hemiju u jednom od koledža Univerziteta u Londonu. Ono što me je pogodilo najviše bio je način na koji se muslimani ponašaju jedni prema drugima i kako se ponašaju prema strancima. Bio sam impresioniran posvećenošću prema njihovim dnevnim namazima, postom u njihovom ramazanu, sve to uklapajući savršeno u svoj studentski ili radni dan i što mi je bilo čudnovato, njihovoj posvećenosti nauci!“
„Što sam više čitao Jevanđelja, više sam zaključivao koliko je izvorna Poruka u njima bila jednostavnija nego doktrine kojima sam učen.“
„Oslobađanje od predrasuda je bila prva faza, a zatim je došlo do susreta sa muslimanima i početak čitanja o istini islama, pravoj historiji i pravom smislu iza sve te odanosti i discipline. Upoznavanje islama je bilo poput otkrivanja Istine koja je bila skrivena od mojih očiju cijelog mog života; autentično „zataškavanje“.
„Zapravo, čim su sve ove stvari počele da poprimaju smIsaao u mojoj glavi i u mom srcu, počeo sam da mrzim islam i muslimane! Jednostavno zato što je sve ukazivalo da sam živio u zabludi prvih trideset godina svog života. Par godina sam koristio svaku priliku da njihovu vjeru predstavim u lošem svjetlu i počnem da vodim neopterećujući se, zabavan stil života, bez ikakvih pravila ili analiziranja, vjerovatno zato jer je to bilo suprotno od onoga što su oni predstavljali, vjerovatno kao prirodni instinktivni znak odbijanja, ili možda, samo, što sam duboko u sebi znao da to neće dugo potrajati: Poricao sam ali duboko u sebi sam znao da će se nešto promijeniti. Tek kasnije sam saznao da je ovo prirodan proces kroz koji većina novih muslimana prolazi. To je zapravo Istina koja počinje da boli.“
„Sjetio sam se šta islam i muslimani predstavljaju i kad sam ih prvi put sreo, i kako mi je susret sa njima već jednom otvorio oči. Pomislio sam u sebi: „Ma koliko šokantna istina može biti, bez obzira šta ja kažem ili kako se ponašam, znam da vjerujem, verujem da je islam Istina“. Istina je upravo pred našim očima, a čim čovjek otvori oči i svoje srce, bez unaprijed kreiranog mišljenja i predrasuda, ona postaje jasna kao realnost u poređenju sa snom. Nešto najljepše bilo je kada sam gledao svoje lice u ogledalu i smijući se, bio u stanju da „prepoznam sebe“, najzad, nakon dugo vremena.“
„Kada sam otišao u džamiju u Londonu da prihvatim vjeru formalno, bio sam impresioniran njihovim stavom… Sjećam da nije bilo pitanja koje nije dobrodošlo, da nije bilo mog mišljenja, a da nije vrednovano i da nije bilo pritiska na mene da bilo šta uradim ili kažem, i prije svega sjećam se da su bili sretni zbog mene, nesebično, zaista sretni zbog mene. Od tada sam svakim danom bio sve više entuzijastičan svojim izborom i svojim životom. Našao sam unutrašnji mir, zadovoljstvo
istinitim radostima koje život nudi, objašnjenje za svaku pojavu u ljudskoj percepciji, kako emotivno tako i racionalno. Našao sam veliku zajednicu koja živi u istinskom jedinstvu i istinskom bratstvu što nikad ranije nIsaam znao. Posljednje, ali ne manje važno, našao sam savršeno pomirenje između čovjeka naučnika i čovjeka vjernika u Jednog Boga, jer su naučna čuda iz Kur’ana i dalje jedan od velikih dokaza čovječanstvu skrivena od svijeta. Da su samo ljudi željeli da pogledaju, uvjerili bi se.“
Preuzeto iz knjige dr. Emanuel Gula.
