Poziv Istine
U to vrijeme bio sam mali i nisam razumio ništa od onoga što se u tajnosti događalo u našoj kući, ali sam često zatjecao svog oca, Bog mu se smilovao, uznemirenog, požutjelog u licu. Kada god bih se vratio iz škole, recitovao bih mu sve što sam tog dana zapamtio iz Biblije i upoznao bih ga sa lekcijama koje sam naučio iz španskog jezika. Nakon što bi me saslušao, povlačio bi se u svoju sobu, koja se nalazila na kraju kuće, i nikome nije dozvoljavao da se približi njenim vratima. U svojoj sobi ostajao je dugo, satima, i ne znam šta je radio unutra. Zatim bi izašao zacrvenjelih očiju, kao da je dugo plakao. Nakon toga, danima bi me gledao sa žalošću i tugom, i kada bi zaustio da nešto progovori, barem mi se tako činilo, a ja stao željno očekujući šta će mi reći, on bi se tada okrenuo i otišao bez ijedne riječi. Moja majka me svaki dan ispraćala u školu, tužna, plačnih očiju, ljubeći me sa čežnjom i toplinom, i ne bi me se mogla zasititi, pa bi me zvala, i po drugi put poljubila, i ne bi se od mene razdvajala osim plačući, tako da sam cijeli dan osjećao toplinu njenih suza na svom obrazu. Čudio sam se njenom plaču, i nisam mogao uopće pojmiti zašto stalno plače. Kada bih se vratio iz škole, ona bi me dočekala žalosna i sa čežnjom, kao da sam bio odsutan od nje deset godina.
Često sam zatjecao svoje roditelje kako se udaljavaju od mene i govore nešto šapatom na jeziku koji nije španski, koji nisam znao ni razumio. Kada bih im se približio, prekinuli bi govor, i promijenili bi ga, te bi počeli govoriti španskim jezikom. Čudio sam se, i patio, i u sebi razne misli gajio, čak sam mislio da nisam njihov sin, da su me našli na putu, pa bi me mučio bol, te bih otišao u ćošak kuće, izolovan, i gorko plakao. Taj period mog djetinjstva bio je protkan duševnim bolima, što je dovelo do toga da se razlikujem od druge djece svog uzrasta, tako da sa svojim vršnjacima nisam učestvovao u njihovoj igri i zabavi, već sam se udaljavao od njih i na osamljenim mjestima znao sam sjediti dugo sam, obujmujući glavu rukama, udubljujući se u razmišljanje, pokušavajući naći rješenje ovih problema… sve dok me svećenik ne bi povukao za rukav košulje da idem na molitvu u crkvu.
Jedanput je moja majka rodila, i kada je mom ocu saopćila radosnu vijest da je dobio sina, prelijepog dječaka, on se nije obradovao i na njegovom licu nije se ukazao ni najmanji smiješak radosti. Sav skrhan, s patnjom koja se ocrtavala na njegovom licu, tromo vukući noge, otišao je svećeniku i pozvao ga da krsti njegovo dijete. Kada je svećenik došao da obavi krštenje, otac je išao iza njegovih leđa, pognute glave, a lice su mu preplavljali znakovi tuge, agonije, ubijajućeg očaja, sve dok ne bi došao sa njim do kuće, i ušao kod moje majke… Tada sam vidio njeno lice kako dobija zastrašujuću boju, a oči joj prikovanog pogleda dok daje svećeniku dijete, uplašena, oprezna… Zatim bi zatvorila oči, i izgarala bi u objašnjenju ovih pojava, povećavajući još više moju bol.
Jedne noći dok su na ulicama Granade proslavljali Uskrs, a Granada bila preplavljena parfemima i svjetlima, i Alhambra (najveličanstvenija džamija koja je u to doba sagrađena u Andaluziji) sijala od svijeća i svjetala, a raspeće sijalo na njenim balkonima i minaretima, pozvao me je moj otac u dubini noći, dok su svi ukućani spavali, te me je poveo u svoju sobu, šuteći, u svoj sveti kutak. Srce mi je počelo žestoko kucati, i zbunio sam se, potom sabrao i bio strpljiv, i kada me je uveo u sobu, dobro je zatvorio vrata, i otišao tražiti svjetiljku. Ostao sam stojeći u tami nekoliko trenutaka, koji su mi bili duži od godina, zatim sam upalio malu svjetiljku koja je tamo bila, pa sam se okrenuo oko sebe i vidio da je soba prazna, u njoj nije bilo ničega što sam očekivao da ću vidjeti, nikakvih čuda, ništa osim tepiha i knjige na rafi i sablje okačene o zid. Otac mi je rekao da sjednem na tepih i šuteći me posmatrao čudnim pogledima, koji su, uz noćnu tišinu i strah zbog sobe u koju me uveo, izazivali dodatni strah, te sam osjetio kao da sam se odvojio od ovog svijeta, koji sam ostavio iza ovih vrata, i da sam se premjestio u drugi svijet, nisam mogao da opišem šta osjećam… Tada je moj otac obuhvatio svojim rukama moje ruke, nježno i samilosno, te mi je rekao tihim glasom:
„O sinčiću moj, ti si sada u desetoj godini svog života, i postao si čovjek, pa ću ti otkriti jednu tajnu, koju sam tako dugo krio od tebe, pa da li je možeš čuvati u svojim prsima, i sakriti i od svoje majke, porodice, drugova i svih ljudi? Doista samo jedan tvoj išaret ka ovoj tajni može da izloži tvoga oca kazni dželata, ljudi iz inkvizicije.
Kada sam čuo riječ inkvizicija, zadrhtao sam od vrha glave do dna svojih stopala. Istina je da sam bio mali, ali sam znao šta je inkvizicija, i vidio sam njene žrtve svakog dana, kada sam išao u školu i natrag, kako su ljudi razapeti na krst ili spaljeni, ili žene obješene dok ne umru, ili im rasječene utrobe, pa sam zašutio i nisam odgovorio.
Otac mi opet reče:
„Šta ti je, što ne odgovaraš!? Da li možeš da kriješ ono što ću ti reći?“
„Da“, rekoh.
„Da kriješ čak i od svoje majke i tebi najbližih ljudi?“, upita opet otac.
„Da“, rekoh.
Tada mi otac reče: “Priđi bliže i dobro slušaj, jer ja ne mogu da podignem svoj glas. Bojim se da i zidovi imaju uši, da me čuju pa da me prijave inkviziciji, pa da me živog spale…”
Približio sam mu se i rekao mu: “Ja dobro slušam, o babice moj.”
Zatim on pokaza na knjigu koja se nalazila na rafi, i reče: “Da li znaš ovu knjigu, sinak moj?”
Rekao sam: “Ne.”
“Ovo je Božija Knjiga”, reče otac.
Upitah: “Biblija sa kojom je došao Isus, sin Božiji?”
Otac se zbuni i reče: “Ne, nikako! Ovo je Kur’an, kojeg je objavio Allah, Jedan Jedini, Koji nema druga i Koji je utočište svemu, Onaj koji nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije, najboljem od svojih stvorenja i vođi Njegovih poslanika, našem miljeniku Muhammedu ibn Abdullahu, vjerovjesniku Arapinu, neka je mir i blagoslov na njega.”
Oči mi se otvoriše od uzbuđenja, i nisam mogao ništa razumjeti.
Potom otac reče: “Ovo je knjiga islama, islama sa kojim je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svim ljudima. Pojavio se tamo, iza mora i pustinja, u pustinji dalekoj i suhoj, u Mekki, u narodu beduinskom, razjedinjenom, mnogobožačkom, koji nisu znali za pravu vjeru, pa ih je uputio ka tevhidu (monoteizmu). Dao im je jedinstvo, snagu, znanje i civilizaciju, pa su izašli da oslobađaju od tame i nepravde i istok i zapad, dok nisu stigli do ovog poluostrva, do Španije. Njen kralj je bio silnik i oholnik, njegova vlada nasilnička i tiranska, a njen narod potlačen i siromašan, neprosvijećen i zaostao. Pobijedili su kralja tiranina, oborili nasilničku vlast, zavladali Španijom, uspostavili pravdu među ljudima, i lijepo se prema njima ophodili, i osigurali im živote i imetke, te su u njoj ostali 800 godina, i u njoj su napravili najnaprednije i najljepše gradove svijeta. Da, sinčiću moj, mi smo Arapi muslimani.”
Nisam imao vlast nad svojim jezikom od uzbuđenja, čuđenja i straha, pa sam mu povikao: “Šta?! Mi?! Arapi muslimani?!” Otac reče: “Da, sinčiću moj, ovo je tajna koju ti prepuštam… Da… Mi… Mi smo vlasnici ovih gradova… mi smo napravili ove dvorce, koji su bili naši, pa su postali naših neprijatelja… mi smo podigli ove minarete na kojima se čuo glas mujezina, pa je počelo na njima zvoniti zvono… mi smo izgradili ove džamije, u kojima su klanjali muslimani poredani u saffove pred Allahom, a ispred njih njihovi imami, učeći u mihrabima Allahovu Knjigu, pa su to postale crkve u kojima su svećenici i monasi, koji recitiraju Bibliju…
Da, sinak moj, mi smo Arapi muslimani, ostavili smo trag na svakom mjestu u Španiji, i ispod svakog otvora u zemlji ostaci su nekog od naših predaka, ili nekog od naših šehida. Da, mi smo napravili ove gradove, mi smo izgradili ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo iskopali ove kanale i mi smo posadili ovo drveće. Ali prije četrdeset godina… Da li slušaš? Prije četrdeset godina, prevaren je jadni kralj, Ebu Abdullah Mlađi, posljednji od naših kraljeva u ovim gradovima, obećanjima Španaca i ugovorima sa njima, pa im je predao ključeve Granade, i dozvolio im prostore svog naroda, i grobove svojih predaka, pa je otišao na Zapad, da tamo umre sam, usamljen, kao beskućnik i bjegunac. A oni su nam obećali slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su zavladali, prekršili su sve svoje ugovore, pa su osnovali inkviziciju i prisilili nas na kršćanstvo, i jako nas pritiskali da ostavimo svoj jezik, uzeli su našu djecu, da ih oni odgoje u kršćanstvu.
To je ta tajna koja je oličena u našem skrivanju našeg ibadeta, našoj tuzi zbog ponižavanja naše vjere na svakom koraku i tuzi zbog ispaštanja naše djece. Četrdeset godina, sinčiću moj, a mi smo strpljivi nad ovom kaznom, koju ne podnosi ni kamenje, stijena, čekamo olakšanje od Allaha, ne očajavamo, jer je očajavanje u našoj vjeri zabranjeno, vjeri snage, sabura i borbe. Ovo je ta tajna, o sinčiću moj, pa je sakrij, i znaj da život tvog oca visi o tvojim usnama, a ja se, tako mi Allaha, ne bojim smrti, niti mrzim susret sa Allahom, već volim da ostanem živ dok te ne poučim tvom jeziku i vjeri, pa te izbavim iz tmina nevjerstva u svjetlost imana. Idi sada u svoju postelju, sinak moj…
Poslije toga, kada god bih vidio balkone Alhambre ili minarete Granade, uhvatila bi me snažna trzavica, i osjetio bih kako čežnja i tuga, mržnja i ljubav preplavljaju moje srce, i tokom tih dugih sati razmišljanja, često sam zaboravio i na sebe i na prostor i vrijeme u kojem živim, a kada bih se prenuo, zatekao bih sebe kako kružim oko Alhambre, kako joj se obraćam i kako je korim. Govorio bih:
“O Alhambra… O voljena i krasna, zar si zaboravila svoje graditelje, i svoje vlasnike, one koji su te nahranili dušama i srcima svojim, i napojili te krvlju i suzama svojim, pa si zaboravila njihovo obećanje i odbila njihovu ljubav? Zar si zaboravila kraljeve lovce, one koji su kružili tvojim hodnicima, naslanjali se na tvoje stubove, i koji su te preplavili… Ono što želiš od slave i veličanstva, sjaja i ljepote, pa oni su ponosni i plemeniti, oni koji, ako govore svijet šuti, a ako narede, odgovorilo bi vrijeme. Zar si se navikla na zvona poslije ezana? Zar si zadovoljna monasima poslije imama?”
Zatim bih se pobojao da me ne čuju neki svećenici inkvizicije, pa bih pohitao kući, da naučim još jedan ders arapskog koji mi je držao moj otac. Kao da ga sada vidim kako mi naređuje da mu napišem strano slovo, pa bi on napisao njegov ekvivalent na arapskom, i govorio: “Ovo su naša slova”, i kako me podučava njihovom izgovoru i pisanju, a zatim mi drži predavanje o vjeri, podučava me abdestu i namazu dok stojim iza njega i klanjamo tajno, u ovoj sobi punoj bojazni. A strah da ne pogriješim pa da otkrijem tajnu nikako se nije odvajao od njega, pa bi me iskušavao govoreći mojoj majci da me pita:
“Čemu te je naučio tvoj otac?” “Ničemu”, rekao bih, a ona bi rekla: “Ja znam čemu te poučava, pa ne krij to od mene.” “On me doista ničemu ne poučava”, rekao bih.
Kada sam usavršio arapski, i razumio Kur’an, i znao pravila vjere, upoznao me je sa svojim bratom u ime Allaha, pa bismo se nas trojica sastavljali da ibadetimo i učimo Kur’an.
Nedugo nakon toga, inkvizicija je pojačala mučenje ostatka Arapa, tako da ne bi prolazio dan u kojem ne bismo vidjeli dvadesetericu ili tridesetericu razapete na krst ili žive spaljene, kako ih kažnjavaju najgorom i najstrašnijom kaznom, pa bi im otpadali nokti, a oni to gledali svojim očima, pa bi ih napajali vodom dok im ne bi nestalo daha, zatim bi im pritiskali noge i bokove vatrom, pa bi im kidali prste i sipali ključalu vodu u usta, i bičevali ih dok im meso ne otpadne.
To je trajalo dugo vremena, pa mi jednoga dana reče otac: “Sinčiću moj, ja doista osjećam da mi se smrtni čas primakao, i da ću pasti kao šehid od njihovih ruku, pa će mi možda Allaha podariti Džennet, te da tako ostvarim veličanstvenu pobjedu. Ja više nemam svrhu na ovom svijetu pošto sam te izvadio iz tmine nevjerstva, i prenio ti najveći emanet, onaj pod čijim teretom skoro da padnem, pa kada me zadesi smrt, ti se pokoravaj ovom svom amidži, i ne suprotstavljaj mu se ni u čemu.”
Prolazili su dani i u jednoj mračnoj noći, jednoj od zadnjih noći u mjesecu, pozvao me moj amidža i naredio mi da idem sa njim, jer nam je Allah olakšao put bjekstva ka zapadnoj obali, gradu muslimana, pa sam rekao: “A moja majka i otac?”
Tada me amidža jako povukao za ruke i strogo rekao: “Zar ti otac nije naredio da mi se pokoravaš?” Ušutio sam i krenuo sa njim, mali, prisiljen, dok se nismo udaljili od grada i okružila nas noć, te mi on reče: “Strpi se, sinak… jer Allah je propisao tvojim roditeljima sreću, na rukama inkvizicije…”
Stigao je dječak u zapadnu zemlju, i od njega je nastao alim, pisac, gospodin, Muhammed ibn Abdurrefi’ el-Endelusi,[1] i Allah je ummetu dao korist od njega i njegovih djela…
Priča iz djela ‘Kazivanja iz historije’ – Šejh Ali Et-Tantavi
Prijevod: Muhammed (Ersan) Grahovac
[1] On je Muhammed ibn Abdurrefi’ ibn Muhammed el-Mersi el-Endelusi, koji je kasnije živio u Tunisu. Njegovu biografiju spominje Tahir ibn ’Ašur u djelu Et-Tahrīr vet-tenvīr, 27/50., Ed-dārut-tūnisije, 1984.; Također, sam Muhammed ibn Abdurrefi’ el-Endelusi spominje svoju životnu priču u djelu: El-envārun-nebevijje fī ābā’i hajril-berijje, koja je u manuskriptu, Hizanetur-Ribatu, 1238. Vidjeti: Ez-Zirikli, El-Ealām, 6/204.; Šekib Arslan, Teassubul-garb Medželletul-Bejan, 39/100. Umro je 1052. hidžretske god., ili 1642. po Isau. (Op. Prev.)
