Poziv Istine
Vraćao sam se s dugog putovanja, Allah je odredio da u avionu sjedim u blizini grupe podrugljivih maldića koji su se glasno smijali. Vriska i galama su se povežale. Oblak duhanskog dima je ispunjavao prostor. Allahova mudrost je htjela da avion bude pun tako da nisam mogao promeniti sjedište. Pokušao sam se izvući iz škripca snom, ali je to bilo nemoguće. Kada mi je dosadilo, izvadio sam Mushaf (Kur’an) i tiho počeo učiti. Nakon nekoliko trenutaka neki od mladića se smiriše. Jedan poče čitati novine, a ostali zaspaše. Iznenadilo me je što je jedan rekao povišenim glasom, i ako je sjedio pored mene: “Dosta, dosta!”
Pomislio sam da mu je učenje zasmetalo. Nastavio sam tiho učiti, jedva sam se čuo. Vidio sam kako stavlja ruke na glavu i gundja. Puno se pomjerao, a zatim podigao glavu i rekao mi: “Molim te dosta je, prekini, ne mogu izdržati.”
Ustao je i jedno vrijeme ga nije bilo. Vratio se nazvao mi Selam i izvinuo se. Šutio sam ne znajući šta se dogadja. Ali, nakon nekoliko trenutaka šutnje okrenuo se prema meni suznih očiju. Tihim glasom mi se obratio: “Tri ili možda više od tri godine kako nisam čelo spustio na zemlju, niti proučio išta od Kur ana. Čitav ovaj mjesec sam proveo u putovanjima, nisam ostavio ni jedan grijeh koji nisam počinio. Kada sam te čuo kako učis, sve mi se smrklo. Prsa su mi se stegla, osjetio sam gušenje… Imao sam osjećaj da me svakim proučenim ajetom opšine munja.
Rekoh sebi: “Do kada ćes živjeti u nemarnosti, do kada ćes ići ovim putem? Šta slijedi nakon igre i zabave?” Zatim sam otišao do kupatila. Znaš li zašto? Osjetio sam snažnu potrebu zaplakati. Jedino sam se tu sklonio od pogleda.”
Puno sam mu govorio o pokajanu i povratku Uzvišenom Allahu… Pošto se avion spustio na aerodrom zaustavio me je kao da se želio udaljiti od prijatelja. Ozbiljnog izraza lica me je zapitao: “Misliš li da će Allah meni oprostiti grjehe?”
-Ako budeš iskren u pokajanju i odlučan u ostavljanju grijeha znaj da Allah sve grijehe oprašta.
-Ali, ja sam uradio i velike grijehe, veoma velike.
-Zar nisi čuo Allahove rijeci: “Reci O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješli, ne gubite nadu u Allahovu milsot. Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti On, doista mnogo prašta i On je mislotiv.” Na licu sam mu primjetio osmijeh i suzne oči. Ostavio me i otišao.
Slavljen neka je Allah. Koliko god čovjek činio zla i nereda u njegovom srcu ipak ostaje sjeme dobra. Kada dopremo do njega i zalijemo ga ono proklija, a zatim uz Allahovu pomoć, procvjeta, a kasnije i dadne plodove.
