Poziv Istine
Putnici – pobožnjaci, na svome putu do Uzvišenog Gospodara, ma koliko njihovi putevi i iskustvo bili različiti, jednoglasni su u mišljenju da su prohtjevi odnosno nefs – čovjekova duša ta koja srce ometa da stigne do svoga Gospodara.
U tom pogledu, dvije su vrste ljudi: jedna, čija je duša njima zagospodarila i prisilila ih da njenim prohtjevima budu pokorni i poslušni, pa su propali, i druga koja je svojom dušom zagospodarila i prisilila je da bude pokorna i poslušna njihovim naredbama. Zato onaj ko uspije savladati svoj nefs, uspio je i pobijedio, a onaj ko dopusti da ga savlada njegov nefs, izgubio je i propao.
Uzvišeni Allah kaže: …onda će onome koji je ohol bio i život na ovom svijetu više volio Džehennem prebivalište postati sigurno. A onome koji je od stajanja pred Gospodarom svojim strijepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno. (Kur’an, 79:37-41)
Nefs poziva na oholost i da se život na ovom svijetu više voli, dok Gospodar Svog roba poziva da Ga se boji i da dušu svoju od prohtjeva suzdržava. Uzvišeni Allah u Kur’anu je dušu opisao sa tri atributa, i to kao: smirenu dušu, dušu koja kori i dušu koja je sklona zlu.
SMIRENA DUŠA
Kada se duša povuče Uzvišenom Allahu, smiri se Njegovim spominjanjem, pokajnički Mu se obrati, i onda kada jedva čeka susret sa Njim i kada je sretna u Njegovoj blizini, ona je smirena.
To je vjernik čija je duša potpuno predana onome što je Allah obećao. Čovjek sa ovakvom dušom potpuno je predan vjerovanju u Uzvišenog Allaha i pokornosti Njemu.
Kada se čovjek umjesto sumnje prihvati sigurne spoznaje, umjesto neznanja znanja, umjesto nehaja sjećanja na Allaha, umjesto nevjere pokajanja, umjesto oholosti i laži iskrenosti, umjesto nesposobnosti pronicljivosti, umjesto uobraženosti i nadmenosti skrušenosti i skromnosti, tek tada će njegova duša biti smirena.
Temelj svega ovoga je budnost koja srce oslobađa nehaja i osvjetljava mu džennetske palate, ugledavši u svjetlu budnosti šta mu je sve Allah stvorio i šta će pred njega biti stavljeno, od dana kada umre, pa sve dok ne uđe u Kuću vječnosti.
Ugledavši, također, kako ovaj svijet brzo prolazi, kako ne ispunjava očekivanja njegovih stanara, kako ubija one koji su u njega zaljubljeni i na najrazličitije ih načine muči, on se diže na noge i govori: Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio! (Kur’an, 39:56), provodeći ostatak života u nadoknađivanju onoga što je propustio, oživljavajući ono što je umrtvio, ispravljajući greške koje je ranije počinio, koristeći svaku priliku da, koliko god može, što više dobra učini žaleći, ako kakvo dobro djelo propusti, kao da je sva dobra djela propustio.
Ovo su samo neki od rezultata koji proizilaze iz budnosti i prvi stupanj smirene duše, sa koga počinje njen put ka Allahu.
DUŠA KOJA KORI
Jedni kažu: “To je duša koja ne može da se smiri u jednom stanju. Kao takva ona je sklona čestoj prevrtljivosti i promjeni svoje naravi.”
Drugi kažu da je to duša vjernika. Hasan el-Basri kaže: “Zato jer je vjernika teško sresti, a da ne kori svoju dušu i da stalno ne govori: ‘Šta sam ovim htio?’, ‘Zašto sam ovo uradio?’”
Treći kažu da je to duša koja će se koriti na Sudnjem danu, jer svako svoju dušu kori; ako je grješnik, zato što griješi, a ako je dobročinitelj, zato što pravi propuste.
Imam Ibnul-Kajjim kaže: “Sve navedeno je tačno.”
DUŠA KOJA NA ZLO NAVODI
Ova vrsta duše navodi na zlo. Budući da je u njenoj prirodi navođenje na zlo, od njenog zla se niko, do onaj kome Allah pomogne, ne može spasiti. U tome smislu Uzvišeni Allah navodi riječi Upravnikove žene koja je rekla: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Kur’an, 12:53)
Obraćajući se svojim drugovima i podučavajući ih kako će u nuždi moliti za pomoć, Vjerovjesnik ﷺ je često izgovarao: “Zahvalnost, doista, pripada Allahu! Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo, od Njega oprost molimo i Njemu se, od zla naših duša i naših zlih djela, utječemo!‘” (Muslim)
Dušu koja navodi na zlo, prati šejtan koji je zavarava, ulijeva joj lažna obećanja, nadahnjuje neistinom, naređuje joj i uljepšava zlo, zavlači sa lažnom nadom i pokazuje laž u lijepom liku.
Ukratko, duša je jedna, samo što se različito može ponašati: navoditi na zlo, koriti i biti smirena. Smirenost duše je vrhunac njenog savršenstva i čistote.
ISPITIVANJE SAVJESTI DUŠE[1]
Kada duša koja navodi na zlo zavlada srcem vjernika, jedini lijek protiv nje je ispitivanje njene savjesti i djelovanje suprotno onome što ona hoće. Imam Ahmed od Omera t navodi da je rekao: “Obračunajte se sa sobom, prije nego što od vas bude zatraženo da račun položite! Izvagajte svoja djela, prije nego što vi budete na vagu stavljeni! Sutra će vam, na Sudnjem danu, biti lakše položiti račun, ako se danas obračunate sami sa sobom. Zato se okitite (dobrim djelima) za dan Velikog obračuna, dan kada ćete ispitivani biti, i nijedna tajna vaša neće skrivena ostati. (Kur’an, 69:18)”
Zato je rečeno: “Neka se Allah smiluje robu koji se kod svoje prve namjere da nešto uradi, zaustavi i dobro razmisli, pa ako vidi da je, Allaha radi, nastavi, a ako vidi da je radi nekog drugog, odustane.” A posljednje što bi trebao učiniti je da sve zanemari, da se preda i prepusti da stvari idu svojim tokom, da ne preispituje savjest, jer to najavljuje sigurnu propast i jer je to stanje zavedenih.
Sve u svemu, čovjek se prvo treba preispitati za svoje najpreče obaveze (farzove), pa ako se sjeti da je šta propustio, to će ponovo učiniti ili popraviti. Zatim će se preispitati u vezi zabrana, pa će se, ukoliko vidi da je šta od njih počinio, pokajati, zamoliti Allaha da mu oprosti i nastojati da te grijehe sa dobrim djelima izbriše.
Zatim će se preispitati za svoju nemarnost, pa će, ukoliko vidi da je šta zapostavio, to pokušati da nadoknadi što češćim sjećanjem i posvjećivanjem Uzvišenom Allahu. Zatim će se preispitati za svoje riječi koje je jezikom izgovorio, koracima kojima je koračio, djela koja je uradio, glasove koje slušao i da se upita šta je time htio, zašto je to učinio i kako je to učinio, jer će ga to i Uzvišeni Allah pitati: I Tako Mi Gospodara tvoga, njih ćemo sve na odgovornost pozvati za ono što su radili! (Kur’an, 15:92-93)
Pored toga, Uzvišeni Allah će nas pitati i za blagodati naše na ovom svijetu, šta smo s njima uradili, kako smo do njih došli, i u šta smo ih utrošili? Allah će svakog roba pitati za blagodati koje mu je dao i dužnosti s kojima ga je zadužio.
Uzvišeni kaže: …zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (Kur’an, 102:8)
Dvije su vrste blagodati za koje će se odgovarati: prva, koja je na dozvoljen način stečena i u dozvoljeno potrošena, da li smo na njoj bili zahvalni, i druga, koja je na nedozvoljen način stečena i u nedozvoljeno potrošena, odakle je stečena i gdje je potrošena?
Ako će već rob za svaku stvar biti odgovoran i pitan, čak i za ono što njegove uši čuju, oči vide i srce osjeti, kao što kaže Uzvišeni: I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, doista, odgovarati. (Kur’an, 17:36), normalno bi bilo da se sam pred sobom preispita, prije nego što na Sudnjem danu bude polagao račune.
Na obavezu preispitivanja upućuju i riječi Uzvišenog: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio! (Kur’an, 59:18), tj. da svako pogleda kakva je djela pripremio za Sudnji dan; dobra koja će ga spasiti, ili loša koja će ga upropastiti.
Iz svega navedenog htjelo se reći da čistota srca zavisi od preispitivanja savjesti duše, a pokvarenost od njene zanemarenosti i prepuštenosti sebi samoj.
KORISTI OD PREISPITIVANJA I SAVJESTI DUŠE
U koristi preispitivanja savjesti duše u prvom redu spada upoznavanje sa njenim porocima, jer onaj ko ne zna poroke svoje duše, ne može znati ni kako da ih ukloni. Kada čovjek upozna poroke svoje duše, on dušu, Allaha radi, počne prezirati. Neko od učenih je rekao: “Kada bi grijesi zaudarali na (neprijatan) miris, niko pored mene ne bi mogao da boravi.”
Također je rečeno: “Ko u svoju dušu stalno ne sumnja, u svako doba ne radi suprotno njenim prohtjevima i ne nagoni je na ono što joj nije drago, je zaveden, a upropastio ju je onaj ko na nju gleda blagonaklono (tj. onaj koji joj se prepustio).”
Imam Ahmed, rahimehullah, navodi: “Jedan Izraelćanin je proveo šezdeset godina u ibadetu moleći za neku svoju potrebu. Kada je ni nakon toliko vremena nije dobio, sam sebi je rekao: ‘Tako mi Allaha, da u tebi ima ikakva dobra, postigao bi ono što ti treba.’ Zatim mu je u snu rečeno: ‘Jesi li vidio kako si u tome momentu prezreo svoju dušu? Taj momenat je bolji od svih šezdeset godina tvoga ibadeta.’”
Ovo je zato što nefs navraća na propast, što pomaže neprijatelje, što je pohlepan za svim što ne valja, što se povodi za svakim zlom i što, po svojoj prirodi, prkosi.
Budući da je robovanje duši najveća prepreka između čovjeka i Uzvišenog Allaha u najveće blagodati spada osloboditi se toga robovanja. Zato se protiv nje najžešće bore oni koji svoju dušu najbolje poznaju. Zato je preziranje duše, Allaha radi, jedna od najprepoznatljivijih vrlina osvjedočenih vjernika. Prezirom duše, rob se u jednom trenutku može približiti Uzvišenom Allahu više, nego bilo kojim drugim djelom.
U najkorisnije što osoba može uvidjeti, spada preispitivanje svojih obaveza prema Allahu. Onaj ko razmisli o svojim dužnostima prema Gospodaru, sigurno će uvidjeti da ih ne ispunjava onako kako treba i da se može nadati samo u Njegov oprost i milost, a nikako da se osloni samo na svoja djela, jer bi u tome slučaju, sigurno, propao. Ovako o svojim dušama misle oni koji dobro poznaju Uzvišenog Allaha, oni koji su u sebe izgubili nadu i svu je položili u Allahovu milost i oprost.
Ako bolje razmisliš o tome kakva je većina svijeta, vidjećeš da su potpuno drugačiji nego što je navedeno, jer kod Allaha gledaju samo na svoja prava, a nikako i na svoje obaveze. Upravo zbog toga su i otuđeni od Allaha, a njihova srca prekrivena koprenom koja im smeta da Ga upoznaju, vole, čeznu za sastankom sa Njim i uživaju u sjećanju na Njega. To je razlog čovjekovog nepoznavanja, kako svoga Gospodara, tako i samog sebe.
Čovjekovo preispitivanje savjesti, prije svega je preispitivanje svojih obaveza prema Uzvišenom Gospodaru, a time i postavljanje sebi pitanja da li ih izvršava kako treba. Nema boljeg razmišljanja, od razmišljanja o tome, jer to čovjekovo srce usmjerava prema Allahu, s jedne, i pred Njim ga čini poniznim, skrušenim i skrhanim, s druge strane, uviđajući koliko je njegovo siromaštvo naspram Allahova bogatstva i niskost naspram Allahove uzvišenosti, i da je propustio da učini dobra više nego što je, možda, mogao da učini.
[1] Tri su načina ispitivanja savjesti duše. A to je da osoba prije, u toku i poslije svakog djela, pokreta, bilo ibadetskog ili običnog, obračunava svoju dušu zašto to radi i kako to radi, u cilju da svaki njen pokret bude Allaha radi i da bude ispravan.
Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”
Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.
Skinite knjigu u PDF-formatu:
