Poziv Istine
Postizanje potpune iskrenosti predstavlja postizanje potpunosti tevhida – da nam samo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha bude cilj činjenja dobrih djela i udaljavanja od grijeha i loših djela. Iskrenost je prekidanje svih veza između srca i nečega mimo Allaha, uz potpunu vezanost za Njega i ispunjenost srca ljubavlju prema Njemu. To je vrhunac tevhida, a najveće prepreke na tom putu jesu: želja za pokazivanjem (rijaluk) i reputacijom (sum’ah), samoljublje (el-’udžb) i oholost (el-kibr).
Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Za svoj ummet najviše se bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija’, 1/268, sa vjerodostojnim senedom) Katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Rijalukom su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude da zadobiju blagodati ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali strasti i usmjerili ih na činjenje ibadeta, više nisu bili skloni vanjskim grijesima, koje čine udovi. Duše su im se zadovoljile ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor koji su osjetili na putu borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su kod Njega upisani na spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi.” (Vidjeti: Ibn Kudama el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 209, Darul-Bejan, 1978.)
Prve generacije muslimana, pogotovo velikani među njima, vodile su računa o čišćenju svog srca od svih natruha koje mogu zamutiti čistu iskrenost prema Uzvišenom Allahu, boreći se protiv rijaluka, samoljublja i oholosti. Upoznajmo svijetle primjere koji nam zorno svjedoče o njihovom nastojanju u postizanju iskrenosti:
Od Fudajla b. Ijada prenosi se da je ajet: “…da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati” (Hud, 7), protumačio riječima: “Tj. čija su djela iskrenija i ispravnija. Ako je djelo iskreno, a nije ispravno – ne prima se, a ako je ispravno, a nije iskreno – ne prima se. Ako je djelo učinjeno radi Allaha, tada je iskreno, a kada je u skladu sa sunnetom, tada je ispravno.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlasu ven-nijjeh, 50)
Od Bekra b. Maiza prenosi se da je rekao: “Rebi‘ b. Husejm nije viđen da klanja nafile u džamiji osim jedanput.” (Vidjeti: Ibn Dževzi, Sifetus-safva, 3/61)
Od Sufjana es-Sevrija prenosi se da je rekao: “Rebi‘ina sluškinja pričala mi je da Rebi’a sve radio tajno, pa ako bi neko došao dok bi on čitao iz Mushafa, on bi Mushaf prekrio odjećom.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 3/61)
Rebi’ b. Husejm rekao je: “Svako djelo kojim se ne želi Allahovo lice – propast će.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 3/61)
Kada bi Ibrahim b. Edhem bio pozvan na gozbu u danu u kojem je postio (dobrovoljni post), odazvao bi se i jeo, i ne bi rekao: “Postim.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija’, 8/9)
Davud b. Ebu Hind postio je četrdeset godina, a da za to nije znala njegova porodica. Bio je obućar, pa bi od kuće nosio hranu sa sobom, a zatim bi je usput podijelio, i uvečer bi se vratio i jeo sa porodicom.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/178)
Od Ebu Hamze es-Sumalija prenosi se da je rekao: “Alija b. Husejn uvečer bi na leđima nosio vreću hljeba i dijelio ga potrebnima. Govorio je: ‘Sadaka udijeljena u tajnosti gasi srdžbu Uzvišenog Gospodara.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/96)
Od Amra b. Sabita prenosi se da je rekao: “Kada je Alija b. Husejn preselio i kada su počeli da ga gasule, ugledali su crne tragove na njegovim leđima. Upitaše: ‘Šta je ovo?’, a neko odgovori: ‘Nosio je na leđima vreću brašna po noći i dijelio ga siromasima po Medini.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/96)
Ibn Aiša prenosi da mu je njegov otac rekao da je čuo od Medinjana kako govore: ‘Nismo izgubili tajnu sadaku dok nije umro Alija b. Husejn.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/96)
Od Dajgama b. Malika er-Rasibija prenosi se da je rekao: “Koliko ljudi misli da je popravilo svoje stanje, svoje približavanje Allahu, svoje težnje (namjere), svoja djela, a sve to zgužvat će se na Sudnjem danu i time će biti udaren po licu.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 3/360)
Ejjub es-Sihtijani je rekao: “Neka se zahid boji Allaha i neka svoj zuhd ne čini kaznom za ljude. Bolje mu je da skriva zuhd nego da ga obznanjuje.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/19)
Abdullah b. Sinan pripovijeda: “Bio sam sa Abdullahom b. Mubarekom i Mutemirom b. Sulejmanom u Tarsusu, kad ljudi povikaše: ‘U boj! U boj!’
Abdullah b. Mubarek izađe sa ljudima i dvije vojske se postrojiše. Jedan od Bizantinaca pozva na dvoboj i odazva mu se neko od muslimana. Međutim, nevjernik ga ubi i još šestericu nakon njega, te se poče hvalisavo kočoperiti između dvije vojske izazivajući na dvoboj, ali niko se nije javljao. Abdullah b. Mubarek okrenu se prema meni i reče: ‘O, ti, ako budem ubijen, postupi tako i tako’, a zatim potjera svoju jahalicu i izađe na dvoboj nevjerniku. Borili su se neko vrijeme i Abdullah b. Mubarek ubi nevjernika i pozva na dvoboj druge. Javi mu se drugi, a on ubi i njega, i tako pobi šestericu nevjernika. Dvoboji potrajaše sve dok se Bizantinci ne uplašiše Ibn Mubareka. On potjera jahalicu između dvije vojske, a zatim nestade tako da ga niko nije vidio. Nakon nekog vremena nađoh ga na mjestu gdje je ranije bio, te mi reče: ‘O, Abdullah, ako ikome o ovome ispričaš dok sam živ…’, i zaprijeti mi.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 8/408–409)
Džubejr b. Nufejr čuo je Ebu Derdaa kako na kraju namaza puno traži utočište od nifaka (licemjerstva), pa mu Džubejr reče: “O, Ebu Derda, kakve veze ti imaš s nifakom?” On odgovori: “Pusti me, pusti me! Tako mi Allaha, čovjek za tren može ostati bez vjere!” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/383)
Jedan pripovjedač upitao je Muhammeda b. Vasia: “Zašto vidim da srca ne postaju skrušena, da oči ne plaču i da se kože ne ježe?” Muhammed mu odgovori: “O, čovječe, smatram da si sâm kriv za to, jer riječi koje izađu iz srca spuštaju se na srce.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/122)
Meslema b. Abdulmelik, opisujući Hasana el-Basrija, kaže: “Od svih ljudi, njegova tajna djela najviše odgovaraju njegovim javnim djelima i ono što radi odgovara onome što govori. Ako sjedne u jednom stanju (srca), takav i ustane, i ako ustane u jednom stanju, takav i sjedne. Ako na nešto podstiče – on je taj koji to najviše primjenjuje, a ako od nečega odvraća – on je taj koji se toga najviše kloni. Vidio sam da je neovisan od ljudi, dok su ljudi u potrebi za njim.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 2/576)
Muhammed b. Isa pripovijeda: “Abdullah b. Mubarek puno je posjećivao Tarsus, a nekada bi odsjedao u hanu u mjestu Rekka gdje ga je jedan mladić služio i ujedno učio hadis od njega. Jednom prilikom Abdullah je stigao u Rekku, ali nije vidio tog mladića. Abdullah je žurio da izađe u jednu od bitaka, a kada se vratio u Rekku, raspitivao se o tom mladiću, pa su mu rekli da je uhapšen zbog duga. Abdullah b. Mubarek upita: ‘Koliko je dužan?’, pa mu rekoše: ‘Deset hiljada srebrenjaka.’ Neprestano je tražio čovjeka kojem je mladić dužan sve dok ga nije našao, a zatim mu je isplatio deset hiljada srebrenjaka i zakleo ga da to nikome ne kaže sve dok je on (Abdullah) živ. Zatim reče: ‘Ujutro izbavi čovjeka iz tamnice.’ Abdullah je otputovao, a mladić je oslobođen. Nakon što je izašao iz zatvora, mladiću su rekli: ‘Abdullah b. Mubarek bio je ovdje i spominjao te, a zatim je otputovao.’ Mladić izađe iz grada i sustiže ga na udaljenosti od dva-tri dana hoda od Rekke, a Abdullah mu reče: ‘O, mladiću, gdje si bio? Nisam te vidio u hanu.’ Mladić odgovori: ‘Da, Ebu Abdurrahmane, bio sam u zatvoru zbog duga.’ Abdullah ga upita: ‘Kako si se izvukao?’ Mladić odgovori: ‘Neko je došao i isplatio moj dug i oslobođen sam iz tamnice.’ Abdullah mu reče: ‘O, mladiću, zahvali Allahu što je omogućio da se isplati tvoj dug.’ Čovjek kojem je ovaj mladić bio dužan nikog nije obavijestio o ovome sve dok Abdullah b. Mubarek nije umro.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 7/152–153)
Sufjan b. Ujejna rekao je: “Ako su tajna djela dobra kao i javna – to je pravda, a ako su tajna djela bolja od javnih – to je izvrsnost i vrlina, ali ako su javna djela bolja od tajnih – to je zločin (nepravda).” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/234)
Kada su Hamduna b. Ahmeda upitali: “Zašto je govor selefa korisniji (berićetniji) od našeg govora?”, on odgovori: “Zato što su oni govorili s nijjetom uzdizanja islama, spasenja duša i zadovoljstva Svemilosnog, dok mi govorimo radi samouzdizanja, traženja dunjaluka i zadovoljstva stvorenja.” (Sifetus-safva, 2/313)
Nadr b. Šumejl pripovijeda: “Na jednom mjestu poskupi svila, a kada na tom mjestu poskupi, ubrzo se to desi i u Basri. Junus b. Ubejd trgovao je svilom. Kada je saznao za poskupljenje u tom mjestu, od jednog je čovjeka kupio svilu u vrijednosti od trideset hiljada. Kada je svila poskupjela i u Basri, Junus upita čovjeka koji mu je prodao svilu: ‘Da li si znao da je svila poskupjela u tom i tom mjestu?’ Čovjek reče: ‘Ne, a da sam znao, ne bih je ni prodao.’ Junus mu reče: ‘Ti meni vrati novac, a ja tebi vraćam robu’, te mu ovaj čovjek vrati trideset hiljada.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/294)
Kada su Bišra upitali: “Zašto ne prenosiš hadise?”, on odgovori: “Želim da prenosim hadise, a kada nešto poželim, ja to ostavim.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 10/470)
Od Fudajla b. Ijada prenosi se da je rekao: “O, jadniče, ti si zločinitelj, a misliš da si dobročinitelj, ti si neznalica, a misliš da si učen, ti si škrtica, a misliš da si darežljiv, ti si ahmak, a misliš da si pametan. Tvoj je život kratak, a pusta nadanja su ti duga.” Zehebi na to dodaje: “Da, tako mi Allaha, istinu je rekao! I ti činiš drugima nepravdu, a misliš da su drugi prema tebi nepravedni, jedeš haram, a misliš da si pobožan, činiš grijehe, a misliš da si pravedan, svojim znanjem tražiš dunjaluk, a misliš da ga tražiš radi Allaha.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 8/440)
Habib b. Ebu Sabit pripovijeda: “Jednom prilikom Abdullah b. Mesud izašao je negdje pa ljudi krenuše za njim. On ih upita: ‘Imate li kakvu potrebu?’, a oni rekoše: ‘Ne, već želimo da hodamo zajedno s tobom.’ Na to im on reče: ‘Vratite se, jer je to poniženje za onoga ko prati, a fitna za onoga ko je praćen.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 1/153)
Od Harisa b. Suvejda prenosi se da im je Abdullah b. Mesud odgovorio: “Da o meni znate ono što ja znam, bacali biste prašinu na moju glavu.” (Vidjeti:Sifetus-safva, 1/153)
Od Bistama b. Muslima prenosi se da je rekao: “Kada bi za Muhammedom b. Sirinom neko hodao, on bi ga upitao: ‘Treba li ti nešto?’ Ako bi imao kakvu potrebu, Muhammed bi mu pomogao, pa ako bi ovaj opet krenuo za njim, on bi ga ponovo upitao: ‘Treba li ti nešto?’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/143)
Hasen, učenik Abdullaha b. Mubareka, pripovijeda: “Bio sam sa Abdullahom b. Mubarekom na izvoru na kojem su ljudi čekali da se napiju vode. On se približio da se napije vode, a ljudi ga nisu poznavali, pa se počeše gurati sa njim dok ga nisu odgurali. Kada se vratio, reče: ‘Ovakav ti je život.’ Jednom prilikom bili smo u Kufi, a pred njim se čitalo poglavlje o obredima hadža iz hadiske zbirke, pa kada se dođe do predaje u kojoj je stajalo: ‘Abdullah (b. Mubarek) kaže, a od njega uzimamo znanje…’, on upita: ‘Ko je zapisao ove moje riječi?’ Rekoh: ‘Pisar koji je zapisivao hadise.’ On to poče trljati sve dok ga ne izbrisa, a zatim reče: ‘Ko sam ja pa da se zapisuju moje riječi?’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/323)
Od Husejna b. Hasena el-Mervezija prenosi se da je rekao: “Abdullah b. Mubarek savjetovao je: ‘Budi ljubitelj skrivenosti i ne žudi za reputacijom, ali nemoj pokazivati kako voliš da si nepoznat, pa da time uzdigneš sebe, jer čim sebe smatraš skromnim (zahidom), time si prestao biti skroman (zahid), jer time sebi prizivaš pohvale.’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/324)
Fadala b. Ubejd rekao je: “Drži se osobina od kojih će Allah dati da imaš koristi: ako možeš da znaš, a da ne budeš znan – uradi to, ako možeš da slušaš a da ne govoriš – uradi tako, ako možeš da sjediš, a da se ne sjedi pred tobom – uradi tako.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 3/116)
Jednom prilikom neko je pohvalio imama Ahmeda rekavši: “Da te Allah nagradi za tvoj doprinos islamu”, zbog čega se on rastuži i reče: “Hvala Allahu za islam, a ne hvala meni! Ko sam i šta sam ja?” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 11/225)
Muhammed b. Munkedir pripovijeda: “U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji bio je jedan stub pored kojeg sam običavao klanjati noću. Jedne godine Medinu zadesi suša pa ljudi izađoše moliti Allaha za kišu, ali im kiša ne pade. Kada pade noć, klanjao sam kasnu jaciju u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji, a zatim sjedoh naslonjen na stub. Tada dođe crni čovjek koji bijaše požutio, obukao izar, a oko vrata mu bijaše parče tkanine manje od izara. Približi se stubu koji je bio ispred mene, tako da sam bio iza njega, a zatim klanja dva rekata poslije kojih sjede i reče: ‘O, Gospodaru moj, stanovnici Poslanikovog harema izađoše moliti za kišu pa ih nisi napojio, a ja Te kunem da ih napojiš.’ Pomislih da je lud, ali čim spusti ruke, začuh grmljavinu i poče padati kiša toliko da sam odustao od vraćanja kući. Kada je čuo da pada kiša, uputio je Allahu zahvale kakve dotad nisam čuo, a zatim je rekao: ‘A ko sam ja pa da se meni odazoveš? Ja sam samo zatražio utočište kod Tebe Tvojom hvalom i moći.’ Zatim ustade, ogrnu se svojim ogrtačem koji mu bijaše izar, a onaj sa leđa stavi na noge, te poče klanjati sve do pred sabah. Kad osjeti da se sabah približio, učini sedždu i namaz završi vitrom, a zatim klanja dva rekata sabahskog sunneta. Nakon toga priključi se ljudima da klanja sabahski farz, a priključih se i ja. Kada je imam predao selam, taj čovjek ustade i krenu napolje, a ja krenuh za njim. Kad stiže do vrata džamije, podiže odjeću i krenu kroz vodu, te krenuh i ja za njim kroz vodu podignute odjeće, ali mi umače.
Sljedeće noći klanjah jaciju u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji, a zatim dođoh do svog stuba i naslonih se na njega. Utom dođe onaj čovjek, ogrnu se izarom, a tkaninom s leđa ogrnu noge, te poče klanjati. Bio je na kijamu sve dok se nije pobojao da će nastupiti sabah, te učini sedždu i završi namaz vitrom, a zatim klanja dva rekata sabahskog sunneta, a onda bi proučen ikamet te se on priključi džematu da klanja sabahski farz. Priključih se i ja sa njim, i kada imam predade selam, ovaj čovjek izađe iz džamije. Krenuh za njim, prateći ga, sve dok nije ušao u jednu od medinskih kuća koju prepoznah. Zatim sam se vratio u džamiju. Kada je izašlo sunce, klanjao sam, a zatim sam se zaputio ka onoj kući, gdje ga nađoh kako sjedi i nešto šije, te vidjeh da je obućar. Kad me vidje, prepozna me i reče: ‘Ja sam Abdullah, merhaba! Da li imaš kakvu potrebu? Želiš li da ti napravim mestve?’ Sjedoh i rekoh: ‘Zar ti nisi naj čovjek kojeg sam vidio preksinoć?’ Njegovo lice potamni i povika: ‘O, sine Munkedirov, šta ti imaš s tim?!’ Rasrdi se tako da ga se uplaših i rekoh: ‘Odoh sad od njega.’
Treće noći sam klanjao kasnu jaciju u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji, a zatim sam otišao kod svog stuba i naslonio se na njega. Međutim, onaj čovjek ne dođe, a ja pomislih: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun, šta sam uradio?’ Sjedio sam u džamiiji sve dok nije izašlo sunce, a zatim sam otišao onoj kući u kojoj sam ga našao. Međutim, vrata bijahu otvorena, a njega ne bijaše unutra. Ukućani mi rekoše: ‘O, Ebu Abdullah, šta se to jučer desilo između tebe i njega?’ Upitah: ‘Šta mu je?’, a oni odgovoriše: ‘Kada si jučer otišao od njega, prostro je svoj ogrtač nasred kuće, zatim je svu kožu i posude stavio na njega, nakon čega je to podigao i otišao u nepoznatom pravcu.’ Pretražio sam sve kuće u Medini ne bih li ga našao, ali uzalud. Allah mu se smilovao.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/190–192)
Piše: Ersan Grahovac
