Poziv Istine
Uzvišeni Allah kaže: Onaj koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. (Kur’an, 67:2)
Veliki islamski učenjak El-Fudajl b. ‘Ijad kaže da ovaj ajet znači: “Koji od vas će biti iskreniji i ispravniji” – pa su ga upitali: “Kako to iskreniji i ispravniji?” – Na što je on odgovorio:
“Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno, a ne bude iskreno, sve dok ne bude i iskreno i ispravno. Iskreno učinjeno djelo znači, učinjeno u ime Allaha, a ispravno, urađeno po praksi Allahova Poslanika ﷺ.”
Uzvišeni Allah kaže: Ko je bolje vjere od onoga ko je predao svoje lice Allahu, a dobročinitelj je… (Kur’an, 4:125)
A za djela koja nisu učinjena po sunnetu Muhammeda ﷺ ili su učinjena u nečije drugo, a ne Allahovo ime, Uzvišeni kaže: I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvorili. (Kur’an, 25:23)
Neko od ranijih učenjaka je rekao: “Nema ni jednog djela, makar bilo i neznatno, a da se za njega ne postave dva pitanja: ‘zašto‘ i ‘kako‘ tj. zašto si i kako to učinio?”
Prvo pitanje je, dakle, o namjeri zašto se djelo učinilo; je li u cilju postizanja nekog ovosvjetskog interesa, ili u želji za slavom među ljudima, ili iz bojazni od kritike, ili je nijjet bio postizanje Allahova zadovoljstva? Drugo pitanje se odnosi na to da li je konkretno djelo Uzvišeni Allah, preko Svoga Poslanika, propisao ili nije i da li je On Uzvišeni time zadovoljan ili nije?
ISKRENOST
Iskrenost znači da u nijjetu (namjeri) i dobrim djelima na umu imaš samo Uzvišenog Allaha i Njegovo zadovoljstvo.
Uzvišeni Allah na više mjesta u Kur’anu, naređuje da se prema Njemu postupa iskreno: A naređeno im je da samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju. (Kur’an, 98:5)
I kaže: Iskreno ispovjedanje vjere dug je (prema) Allahu! (Kur’an, 39:3)
Prenosi se od vladara pravovjernih, Ebu Hafsa Omera sina Hattaba t da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika ﷺ kada je kazao: ‘Zaista se djela cijene prema namjerama i zaista će svaki čovjek dobiti ono što je naumio svojim djelom, pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku; a ko bude hidžru učinio zbog materijalne dobiti, ili zbog žene da bi se njom oženio, njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio.’” (Muttefekun alejhi)
Čovjek je sklon uživanjima i povodljiv za svojim prohtjevima. Rijetko je kad njegov postupak u potpunosti lišen želje da postigne neki od ovosvjetskih ciljeva. Čovjeku je drago isticanje, hvalisanje i upravljanje. Najteže mu je postići da mu namjera prema Uzvišenom Allahu bude čista i iskrena.[1] Šejtan opsjeda čovjeka i kvari mu djela do te mjere da je čovjeku teško sačuvati makar i jedno djelo iskreno. Zato je makar i jedno iskreno djelo nada da će čovjek biti spašen. Kada je upitan: “Šta je duši najteže postići” – Imam Sehl je odgovorio: “Iskrenost, jer nefsu, odnosno prohtjevima, u iskrenosti nema mjesta.”
Zato onaj ko želi biti iskren svoje srce mora očistiti od privrženosti prohtjevima, ispuniti ga ljubavlju prema Uzvišenom Allahu, i svoju brigu usmjeriti prema vječnosti – Onome svijetu. Stoga, put ka ostvarivanju iskrenosti je u obuzdavanju naslađivanja duše, u prekidanju sa pohlepom za ovosvjetskim dobrima i posvjećivanju Onome svijetu. Ako navedene vrline prevladaju srcem, iskrenosti je otvoren put.
Koliko je samo djela oko kojih se čovjek namuči, misleći da su ona iskrena radi Allaha, a za njih se kasnije ispostavi suprotno i dokaže da se čovjek zavaravao. Tako se od nekog, ko je uvijek klanjao u prvom safu, prenosi da se postidio od svijeta kada je jednom prilikom zakasnio i stao da klanja u drugom safu. Tek tada je shvatio da su zanos i ushićenje koje je osjećao u srcu bili, ne zbog namaza, nego zbog želje da ga drugi vide u prvom safu.
Teško je naći djelo da je od ovakvih i sličnih natruha pošteđeno. Još teže je naići na osobe koje to kod sebe primijete. Na kraju, mnogi će, koji nisu vodili računa o iskrenosti, svoja djela za koja su mislili da su dobra, na Sudnjem danu zateći da su loša. Da nas Allah sačuva od toga.
SMISAO I ZNAČAJ NIJJETA (NAMJERE)
Smisao nijjeta, ni u kom slučaju, nije da neko mehanički samo izgovori: “Ja odlučih”,[2] nego to je duboki osjećaj koji u srce navire, odnosno čvrsta srčana odluka da se određeno djelo učini.
Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha t da je rekao: “Bili smo uz Allahova Poslanika ﷺ u jednoj bitki, kada je rekao: ‘Zaista u Medini ima ljudi koji su cijelo vrijeme sa vama (po nagradi), kud god vi makli i koliko god dolina prokrstarili, jer ih je samo bolest omela da stvarno budu sa vama.’” A u drugoj predaji stoji: “Oni imaju nagradu zajedno sa vama.” (Muslim)
Neko je, od čestitih predaka, u tom smislu rekao: “Koliko je samo malih djela zbog nijjeta postalo veliko i koliko je samo velikih djela zbog nijjeta postalo malo!”
Neko je drugi rekao: “Trgovina nijjetima je trgovina učenih ljudi” [3] želeći time reći da učeni ljudi najbolje znaju kako se Allahu ibadet čini i kako se stiče najviše sevaba. U nekim stvarima to se postiže tako što im se pristupi sa višestrukim lijepim nijjetima, npr. da se pri odlasku u džamiju namjerava posjetiti Allahova kuća, klanjati namaz u džematu koji je dvadeset i sedam puta vrijedniji od namaza obavljenog pojedinačno, čuti savjet od učenih ljudi, uputiti drugoga na dobro, pomoći brata u vjeri, itd.
Isto tako i svakodnevna, uobičajena, dozvoljena (mubah) djela, ukoliko se čine sa lijepim nijjetom, onome ko ih čini mogu biti upisana u dobra djela. Tako je npr. korišćenje lijepih mirisa, radi uživanja u njima, dozvoljeno. Međutim, ukoliko se, pri korišćenju mirisa, ima i nijjet ugledanja na Allahova Poslanika ﷺ to postaje dobro djelo. U suprotnom, ukoliko se time želi udvarati ženama ili hvalisati se onda to prelazi u čin nepokornosti. To znači da dozvoljene stvari sa lijepim nijjetom postaju dobra, a sa lošim nijjetom loša djela.
SLIJEĐENJE SUNNETA
Drugi uvjet za primanje djela je da ono bude u skladu sa Vjerovesnikovim ﷺ sunnetom. U tom smislu Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: “Ko u ovu našu vjeru ubaci ono što nije od nje, neće mu biti primljeno.” (Muttefekun alejhi) U Muslimovoj verziji stoji: “Ko uradi nešto što u ovoj našoj vjeri nije propisano, neće mu biti prihvaćeno.”
Ovaj hadis u sebi sadrži jedan od glavnih temelja islama. Naime, kao što je hadis: “Djela se cijene prema namjerama”, mjerilo valjanosti djela po unutrašnjem, tako je ovaj hadis mjerilo njihove valjanosti po vanjskom smislu.
Kao što izvršioci ni za jedno djelo, koje nije urađeno zbog Allahova zadovoljstva, neće imati nikakvu nagradu, tako će svako djelo, koje je učinjeno mimo onoga što su Allah i Njegov Poslanik propisali, biti odbijeno.
Zato je Poslanik ﷺ ljudima pokazao put koji trebaju slijediti, kako na Sudnjem danu ne bi bili kažnjeni. Uzvišeni Allah kaže: Čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade. (Kur’an, 18:104), dok u hadisu koji prenosi El-‘Irbad b. Sarije stoji da je Poslanik ﷺ rekao: “Ko poživi od vas nakon mene vidjeće mnogobrojna razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta pravednih halifa, čvrsto se držite (zubima zagrizite), a čuvajte se uvedenih stvari, jer, doista, svaka novotarija je zabluda.” (Tirmizi, Ahmed i dr.)
Vjerovjesnik ﷺ bi, također, govorio: “Zaista je najbolji govor Allahova knjiga, a najbolja uputa – uputa Muhammeda, a najgore stvari su novotarije (izmišljene stvari u vjeri), a svaka novotarija je zabluda[4].” (Muslim) Kod En-Nesaija sa vjerodostojnim lancem prenosilaca stoji dodatak: “A svaka zabluda vodi u vatru.” (En-Nesai’)
Uzvišeni Allah naređuje da se strogo slijedi sunnet Vjerovjesnika ﷺ riječima: Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju da postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo sa pravog puta. (Kur’an, 33:36)
Štaviše, slijeđenje Vjerovjesnikova ﷺ sunneta, Uzvišeni Allah je učinio znakom Svoje ljubavi prema onome ko to čini. Tako Uzvišeni kaže: Reci: “Ako Allaha volite, mene (Muhammeda) slijedite, i vas će Allah voljeti!” (Kur’an, 3:31)
Pridržavanje Poslanikova ﷺ sunneta je spas, poput Nuhove lađe. Spasiće se ko se na nju ukrca, a propasti ko izostane. Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Neprestano će skupina iz mog ummeta biti na istini, neće im naškoditi ko ih na cjedilu ostavi sve dok dođe Allahovo određenje[5], a oni takvi.”[6] (Muslim, br. 1920)
O POKUĐENOSTI NOVOTARIJA I ONIH KOJI IH UVODE
Uzvišeni Allah kaže: I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika; na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti. (Kur’an, 3:105-106)
Ibn Abbas t kaže: “Pobijeljeće lica zagovornika Poslanikovog sunneta i zajednice (džemata), a pocrnjeti lica onih koji unose novotarije i neslogu.”
Abdullah b. Omer t prenosi da je Vjerovjesnik ﷺ rekao: “Ko ne voli moj sunnet, nije moj.” (Muttefekun alejhi)
Od El-Fudajla se prenosi da je rekao: “Kada na putu vidiš čovjeka sklonog novotarijama, okreni se i idi drugim putem! Uzvišeni Allah ne prima djela onome ko uvodi novotarije, a onaj ko mu pomaže, pomaže rušenju islama.”
Neko će, možda, reći: “Hvališ Poslanikov ﷺ sunnet islama, a kudiš novotariju. Šta je sunnet, a šta novotarija, kada danas svi koji slijede novotarije tvrde da slijede Poslanikov ﷺ sunnet?”
Naš odgovor je da tradicija (sunnet) u jezičkom smislu znači: put, način i stil života i da su, bez sumnje, oni koji se ugledaju i vjerno slijede praksu Allahova Poslanika ﷺ i njegovih ashaba, Allah bio zadovoljan njima, istinski tradicionalisti i sljedbenici Poslanika ﷺ jer su na putu na kome nema nikakvih novotarija, budući da su novotarije u vjeri uvedene poslije Allahova Poslanika ﷺ i njegovih ashaba. Dakle, novotarija u vjeri je izraz za ono čega u vrijeme Poslanika ﷺ i ashaba nije bilo, nego je kasnije izmišljeno i uvedeno.[7]
[1] Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Prvi čovjek sa kojim će se potpaliti vatra na Sudnjem Danu je čovjek koji pogine kao šehid! Bit će doveden i upoznat sa blagodatima koje će mu biti darovane: ‘Sjećaš li se Mojih blagodati prema tebi’ – reći će mu Uzvišeni Gospodar. ‘Šta si radio sa njima?’ Tada će čovjek reći: ‘Borio sam se radi tebe dok nisam ubijen!’ Tada će mu Uzvišeni reći: ‘Lažeš, borio si se da bi bilo rečeno kako si hrabar i rečeno je!’ Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem. Drugi čovjek je onaj koji je učio nauku, podučavao druge i učio Kur’an. Bit će doveden i upoznat sa blagodatima koje će mu biti darovane: ‘Sjećaš li se Mojih blagodati prema tebi’ – reći će mu Uzvišeni Gospodar. ‘Šta si radio sa njima?’ On će reći: ‘Allahu moj, učio sam nauku u Tvoje ime i podučavao sam druge Kur’anu u Tvoje ime!’ Allah Uzvišeni će reći: ‘Lažeš, učio si da bi bilo rečeno da si učenjak, pa zar to nije rečeno! I učio si Kur’an da bi bilo rečeno da si učač, pa zar to već nije rečeno.’ Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem. Treći čovjek je onaj kome je Allah dao prostranstvo i darovao mu veliki imetak, i on ga je udjeljivao kako je htio. Bit će doveden i upoznat sa blagodatima koje će mu biti darovane: ‘Sjećaš li se Mojih blagodati prema tebi’ – reći će mu Uzvišeni Gospodar. ‘Šta si radio sa njima?’ On će reći: ‘Moj Gospodaru, nisam ostavio nijedno mjesto na kojem Ti voliš da bude udjeljeno, a da nisam udijelio radi Tebe.’ Uzvišeni će reći: ‘Lažeš, udjeljivao si da bi se govorilo da si plemenit pa je rečeno.’” Poslanik ﷺ zatim reče: “Ovom trojicom će biti potpaljena džehenemska vatra na Sudnjem Danu.” (Muslim)
[2] Izgovarati nijjet u sebi ili naglas je uopćeno pogrešno jer nije preneseno u nijednom hadisu da je Poslanik ﷺ izgovarao nijjet. Uostalom, koga čovjek obavještava o svojoj namjeri? Allaha!? – Onoga Koji sve zna…
[3] Učenjaci su rekli: “Ibadeti nemarnih su adeti (običaji), a adeti svjesnih su ibadeti.” Primjera radi ako bi čovjek postio radi običaja, za to ne bi imao nagradu, dok onaj ko jede u ime Allaha, da bi lakše obavljao ibadet, i da bi čuvao emanet svoga tijela, to će mu biti ibadetom i imaće nagradu. Zato nastoji da svaki tvoj pokret i djelo i sve što radiš bude radi Allaha.
[4] Što se tiče Omerovih t riječi: “Lijepe li ove novotarije!” kada je vidio da narod u džematu klanja teravih-namaz radi se o jezičkom, a ne o pravnom smislu, zato što nije uvedeno nešto novo, već je bilo oživljeno ono što je Poslanik ﷺ činio, tj. predvodio teravih-namaz u džematu, ali je kasnije od toga odustao iz bojazni da im to ne bude propisano kao obaveza, pa da je ne mogu ispuniti kako treba.
[5] Allahova odredba u ovom hadisu je blagi vjetar koji će uzeti duše vjernicima, tako da će na najgorim stvorenjima nastupiti Sudnji Dan.
[6] Ta skupina su Ehli-sunnet vel-džemat – sljedbenici sunneta i zajednice (džemata). To su oni koji slijede uputu Allahova Poslanika ﷺ i njegovih ashaba, znanjem, ubjeđenjem, riječima, djelima i ponašanjem. Nazivaju se ehlus-sunnet jer slijede sunnet Allahova Poslanika ﷺ i za njih se još kaže vel-džemat jer se okupljaju na istini i ne odvajaju se od nje.
[7] Imam Malik kaže: “Šta toga dana nije bila vjera (tj. u vrijeme Poslanika ﷺ) pa to isto nije ni danas naša vjera.” Nakon širka i kufra, najdraži grijeh šejtanu, čak i draži od velikih grijeha, jeste novotarija. Zato što novotarija ostavlja čovjeka u zabludi, jer čovjek misli da se on njome približava Uzvišenom Allahu, a u stvari radi suprotno, suprostavlja se indirektno uputi sa kojom je došao Allahov Poslanik ﷺ. Isto kao da govori da Allah nije upotpunio Svoju vjeru i da je Njegov Poslanik ﷺ nije dostavio, te sebe stavlja u poziciju da je on taj koji propisuje šta je vjera. Da nas Allah sačuva od toga.
Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”
Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.
Skinite knjigu u PDF-formatu:
