Poziv Istine
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavate i selame šaljemo Allahovom poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.
Od Ka’ba b. Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dva gladna vuka poslata u stado ovaca neće napraviti štete tom stadu koliko čovjekova žudnja za imetkom i ugledom može napravi štete njegovoj vjeri.” (Ahmed, br. 15784; Tirmizi, br. 2376; Darimi, br. 2772; idr.)
Ovdje ćemo se dotaći samo jednog dijela ovog hadisa. Govorit ćemo o čovjekovoj žudnji za ugledom, za pohvalama, za pozicijama, za liderstvom… Iz dana u dan, osjećamo sve veću potrebu da govorimo o tome. Naše duše već odavno su potrebne imanske terapije. Krajnje je vrijeme da počnemo uzimati prave lijekove. Možda će mnogima od nas biti gorki, neukusni, neprijatnog ukusa i neugodnog mirisa, ali poslijedice će, inšallahu te’ala, biti korisne po sve nas.
Živimo u vremenu kada mnoga naučna dostignuća doživljavaju svoju ekspanziju. Svjetska međunarodna mreža, poznata kao internet, zasigurno je obilježila zadnji dio našeg stoljeća. Satelitski kanali, radio fekfrencije, društvene mreže, pametni telefoni isl, olakšali su ono što je u prijašnjim generacijama bilo itakako otežano i nepristupačno. Ta sredstva i pomagala, da tako kažemo, natječu se ko će svojoj publici istaći što privlačniju ličnost, koja će uticati na javno mijenje i privlačiti pažnju čitaoca, gledaoca i slušaoca. Nužno je da govorimo o ovoj tematici. Danas, svako od nas je možda u stanju – zahvaljujući ovim sredstvima – uzdignuti se, postati popularan, biti drugima predvodnik. Njegove riječi, tekstovi, razmišljanja, klipovi, objave isl., za veoma kratko vrijeme mogu se raširiti svugdje, i na istoku i na zapadu.
Međutim, ovaj govor ne odnosi se na one odabrane i bogobojazne među nama, koji rade sva svoja djela iskreno radi Allaha, koji se bave da’vom, rade za Allahovu vjeru, podučavaju druge, upućuju savjete, udjeljuju imetke. Sve to su dobra djela koja Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vole i za koja zaslužuju svaku pohvalu. Uzvišeni Allah će ih radi toga uzdići na visoke stepene i nagraditi ih najboljom nagradom.
Draga braćo i sestre, ispravan pristup ovom problemu je da svako od nas preispita samog sebe, da li pri sebi pronalazi nešto od ovih skrivenih strasti?! Ako pronalazi, mora sam sebe da liječi i popravlja. Potpuno je pogrešno da čovjek ostavlja dobra djela bojeći se da nije iskren, da to čini radi popularnost, da želi ugled itd. Ne, nije riječ o tome. Poruka koju želimo poslati je potpuno drugačija. Želimo da svako od nas popravi svoj nijjet, da se bori sa samim sobom koliko je u mogućnosti, da ne dopušta šejtanu da se poigrava sa njim.
Pogledajte samo prve generacije, Allah im se smilovao. Iako su izbjegavali popularnost, nisu se borili za ugled, nisu očekivali pohvale, ipak, i pored toga, to ih nije navelo da ostave činjenje dobrih djela, te da se zatvore u sebe, da se povuku u svoje kuće, da ne podučavaju druge. Naprotiv, oni su bili predvodnici drugima u svakom hajru, poput sunca koje svakom koristi. Isto tako važi i za nas, moramo raditi za Allahovu vjeru, moramo učiti, prenositi zananje, savjetovati, pozvati na dobro i odvraćati od zla, udjeljivati imetke na Allahovom putu – pogotovo u ovom našem vremenu. Mora biti onih koji će držati predavanja, koji će izlaziti na TV kanale, na radio emisije, koji će djelovati putem društvenih mreža… Ali, to nije za svakoga. Nije za svakoga da drži hutbe, da drži predavanja, javne tribine, da piše članke, da izdaje fetve, odgovora na pitanja itd.
Sada da se vratimo našem hadisu. Oni koji se bave stočarstvom, koji čuvaju ovce, najbolje znaju koliko je samo vuk opasan po stado ovaca. Poznato je da vuk kada upadne u stado pobije sve ovce i ode, pa makar bio u potpunosti sit. Sada, zamislite da pored njega ima i još jedan vuk, te da su obojica gladni i potrebni hrane. Šta će napraviti od stada ovaca!? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu nam poručuje da čovjek kada se bori da stekne imetak i da postigne ugled i popularnost, čini veću štetu svojoj vjeri nego ova dva gladna vuka kada upadnu u stado ovaca. Velika težnja za imetkom nema sumnje da čovjeka izlaže raznim opasnostima, svejedno radilo se o načinu sticanja tog imetka, ili načinu raspolaganja sa njime. Međutim, težnja za ugledom, za popularnosti, za liderstvom, mnogo je opasnija. Čovjek je u stanju da sebi uskrati mnoga uživanja, imetak, da bude siromašan, da se navikne na život u skromnoj kući, da oblači jeftinu odjeću, ali često se u njemu krije divlja zvijer. Nerijetko misli da je skroman, da ne žudi za dunjalukom, da mu je preokupacija ahiret, ali u stvarnosti obolio je najopakih bolestiju. Nema sumnje da je imetak drag duši. Kada ga čovjek udijeli duša traga za nečim drugim kako bi nadomjestila manjak nakon udjeljivanja, pa često tu prazninu nadomjesti samodopadanjem, samohvalisanjem, čežnjom za ugledom, za pohvalama itd. Isti slučaj je i sa ostalim dobrim djelima radi kojih žrtvuje svoje vrijeme, zdravlje, porodicu itd.
U tom kontekstu, šejh svih malikija u svom vremenu, Se’id b. Muhammed el-Haddad, rhm, kaže: “Ništa ne odvraća od Allahovog puta poput traganja za pohvalama i uzdizanjem nad drugim ljudima.” (Zehebi, Sijeru e’alamin-nubela, 14/214)
Sufijan es-Sevri, rhm, ističe: “Spas je u tome da ne voliš da budeš poznat!” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 7/13)
Imate ljudi koji sa svojim znanjem, dobrim djelima i skromnošću traže ugled, da budu iznad drugih ljudi, da bivaju veličani i hvaljeni, da im se ljudi pokoravaju, da ih slušaju, da pogledi budu upereni u njih… Za njih je se bojati kazne u Vatri, jer koriste ahiretska djela za dunjalučke, prolazne i bezvrijedne interese. Takvi su gori od onih koji koriste dunjalučka djela poput sposobnosti, imetaka, snage i snalažljivisti da bi se uzdigli nad drugima, vladali njima isl.
Razmislimo samo o hadisu kojeg prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Prvi kojem će biti presuđeno na Sudnjem danu je čovjek koji pogine kao šehid. Biće doveden i upoznat sa blagodatima koje su mu bile darovane, pa će ih on prepoznati. Biće mu rečeno: ‘Šta si radio sa njima?’ Tada će čovjek reći: ‘Borio sam se radi Tebe sve dok nisam ubijen!’ Uzvišeni će mu na to reći: ‘Lažeš, borio si se da bi bilo rečeno kako si hrabar, i rečeno je!’ Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Vatru. Drugi čovjek je onaj ko je učio znanje, podučavao druge i učio Kur’an. Biće doveden i upoznat sa blagodatima koje su mu bile darovane, pa će ih on prepoznati. Biće mu rečeno: ‘Šta si radio sa njima?’ Čovjek će reći: ‘Učio sam znanje, podučavao druge i učio Kur’an, samo radi Tebe!’ Uzvišeni će reći: ‘Lažeš, učio si znanje da bi bilo rečeno da si učenjak, i učio si Kur’an da bi bilo rečeno da si učač, i tako je bilo rečeno!’ Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Vatru. Teći čovjek je onaj kome je Allah dao prostranstvo i darovao mu veliki i raznorazni imetak. Biće doveden i upoznat sa blagodatima koje su mu bile darovane, pa će ih on prepoznati. Biće mu rečeno: ‘Šta si radio sa njima?’ Čovjek će reći: ‘Nisam ostavio ni jedno mjesto na kojem Ti voliš da bude udjeljeno, a da nisam udijelio radi Tebe.’ Uzvišeni će mu odgovoriti: ‘Lažeš, dijelio si da bi se govorilo kako si plemenit, pa je tako bilo i rečeno.’ Nakon toga biće naređeno da se odvuče licem po tlu i strovali u Vatru.”(Muslim, br. 1905)
Traganje za ugledom među ljudima povlači za sobom da čovjek pojeftini svoju vjeru. Spreman je da žrtvuje ono najvrjednije da bi se zauzvrat uzdigao među narodom i postao popularan. Takav posjeduje više lica, a ne samo jedno. Svakom govori ono što mu odgovora. Ujedno, kada postigne ono što traži, ne pitaj o njegovom stanju tada. Ne pitaj koliko se uzoholi, umisli i zanese. Ne pitaj ni koliko podcjenjuje druge ljude i uskraćuje im njihova prava. Ukrašava se tim prolaznim interesima, ali s druge strane, ništa se ne okoristi od svog znanja i dobrih djela. Savjeti mu ne koriste, jer je njegovo srce otvrdlo. Glavna preokupacija mu je kako ostati popularan i poznat i kako se još više uzdići među ljudima.
Znajte, draga braćo i sestre, da je ova bolest duboko urezana u dušama. Malo ko od ljudi je u stanju da se u potpunosti sačuva tih pojava. U tom smislu imam Sufijan es-Sevri, rhm, kaže: “Nismo vidjeli da je skromnost igdje manja od skromnosti u traganju za liderstvom. Vidiš čovjeka kako je skroman u hrani, piću, imetku i odjeći, ali ako mu neko pokuša preuzeti liderstvo brani se i napada.” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 7/39) Ovdje nije riječ o liderstvu u smislu da čovjek bude direktor neke firme, ili da bude nadređen određenom broju ljudi isl. Ne, ovdje se misli na to da žudi za ugledom, da bude hvaljen, da bude glavni, da bude veličan, da mu se ljudi pokoravaju. Ovako su govorili ispravni prethodnici, Allah im se smilovao, jer su znali koliko su te skrivene bolesti opasne po vjeru i vjernike. Ejjub es-Sehtijani, rhm, tvrdi: “Nikada iskren rob nije volio da bude poznat među ljudima!” (Zehebi, Sijeru e’alamin-nubela, 2/626) Jahja b. Mu’az, rhm, je kazao: “Neće se spasiti onaj kod koga namirišeš da voli liderstvo.” (Ibnul-Dževzi, Sifetus-safve, 2/294) Pogledajte samo ove riječi Bišra b. el-Harisa, rhm, kada kaže: “Neće osjetiti slast ahireta onaj ko voli da ljudi znaju za njega!” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evilja, 8/343)
Pa gdje su oni koji se slamaju da budu poznati, da ljudi govore o njima, da se spominju… Gdje su oni koji se trude da postanu ‘zvijezde’, da se pojavljuju pred svjetlima i ekranima… Nažalost, često sama sredina čovjeka tjera u tom smijeru. Možda od malena, još dok ga majka češlja, kada ga šalje u školu kaže mu: “Ti ćeš inšallah biti poznata ličnost!” Ne napominje ga na iskrenost, da djela čini samo radi Allaha, da bude od koristi muslimanima itd. Ne, nego ga bodri da bude poznat, da se njegovo ime često spominje, da njegove slike preplave na sve strane.
Pogledajte, dragi brate i sestro, kakav je bio odnos ispravnih prethodnika prema ovome. Poznati ashab Sa’d b. Ebi Vekkas, radijallahu anhu, imao je običaj boraviti sa devama daleko od Medine u pustinji. Jednom prilikom došao mu je njegov sin Omer, pa kada ga je Sa’d, radijallahu anhu, ugledao u daljini reče: “Utičem se Allahu od zla ovog jahača!” Kada je stigao, Omer mu reče: “Ti si se smjestio kod svojih deva i ovaca, a ljudi se bore za imetak i vlasništvo po Medini?!” Tada ga Sa’d, radijallahu anhu, udari u prsa i reče: “Umukni! Doista sam čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Allah voli roba koji je bogobojazan, bogat (u duši) i koji je skriven (bavi se hajrom i ne ističe se)!’“ (Muslim, br. 2965)
Jednog dana zaplakao je Rebi’a b. Abdurrahman, učitelj imama Malika, pa je bio upitan šta ga je to rasplakalo, a on reče: “Rijaluk (pretvaranje) koje je pri meni i skrivena strast (za pohvlama)” (Ibnul-E’arabi, El-Mu’džem, br. 1851)
Ibn-Sirin, rhm, rekao je Sabitu el-Bunaniju: “Nije me spriječilo da s vama više sjedim osim strah da postanem poznat!” (Ibn Sa’d, Et-Tabakatul-kubra, 7/149)
Šu’be b el-Hadždžadž, rhm, kaže: “Znao sam ići sa Ejjubom es-Sehtijanijem da obavimo neku potrebu, pa bi išao tamo i vamo (sporednim putevima) da ga ljudi ne bi prepoznali. Govorio bi: ‘Ljudi me spominju, a ja ne volim da bivam spomenut.’” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 3/6)
Ali b. Bekkar, rhm, tvrdi: “Da sretnem Šejtana, draže mi je nego da sretnem Huzejfu el-Mer’ašija. Stah me je da se počenem pretvarati pred njim i uljepšavati se, ali ne radi Allaha, i radi toga padnem u Allahovim očima.” (Ibnul-Dževzi, Sifetus-safve, 2/411)
Od Mutarrifa b. Abudullaha b. eš-Šihhira, rhm, prenosi se da je govorio: “Da prespavam cijelu noć i osvanem kajući se, draže mi je nego da provedem cijelu noć klanjajući namaz i osvanem zadivljen samim sobom.” (Ahmed b. Hanbel, Ez-Zuhd, br. 1342)
Hafiz Šemsuddin ez-Zehebi, rhm, kaže: “Neće uspjeti, tako mi Allaha, onaj ko je samohvaljiv i samodopadljiv!” (Sijeru e’alamin-nubela, 4/190)
Kada je hafiz Abdul-Ganijj el-Makdisi, rhm, bio upitan: “Zašto ne citiraš (hadise) bez knjige!?”, odgovorio je: “Bojim se samodopadanja!” (Ibn Redžeb, Zejlu tabakatil-hanabile, 3/7)
Jednom prilikom sastali su se Sufijan es-Sevri i Fudajl b. Ijjad, pa su jedan drugog posavjetovali i zaplakali. Sufijan, rhm, na to reče: “Nadam se da će ovaj naš sastanak biti najbolji sastanak i prepun bereketa bereketa!” Fudajl, rhm, na to mu reče: “Nadaš se!? Ali, ja se, doista, bojim da će biti najgore sijelo po nas! Zar nisi spominjao najbolje stvari koje poznaješ i tako se uljepšao predamnom, a isto tako i ja, uljepšao se pred tobom, pa si ti mene tako obožavao a i ja tebe obožavao!?” Sufijan, rhm, nakon toga zaplaka, zajeca i reče: “Oživio si me, Allah tebe oživio!” (Ebu Nu’ajm, Hiljetul-evlija, 7/64)
Jel’ ti drago kada dođeš na neko mjesto, u prodavnicu, u bolnicu, u općinu, na neko javno mjesto, kada se negdje pojaviš da te ljudi prepoznaju i odmah ti pomognu i izađu u susret!? Veliki imam, Muhammed b. Jusuf el-Asbehani, rhm, ne bi kupovao hljeb i namjernice uvjek na istom mjestu. Govorio bi: “Možda me prepoznaju i radi toga mi počnu popuštati i dodvoravati se. Ne želim da budem od onih koji jedu preko svoje vjere.” (Ibnul-Dževzi, Sifetus-safve, 2/286) Ibn-Muhajriz, rhm, jednom je ušao u prodavnicu da kupi nešto, pa je jedan od prisutnih rekao: “Znatel’ ko je ovo? Ovo je Ibn-Muhajriz, pa gledajte kako ćete mu prodati!”, a on reče: “Ja sam došao da kupim sa svojim imetkom, a ne sa svojom vjerom!” (Bejheki, Šu’abul-iman, br. 4920)
Imam ehlis-Sunneta vel-Džema’ata bez premca Ahmed b. Hanbel, rhm, govorio je:“Volio bi da budem nekoj od ulica u Mekki, da me niko ne poznaje. Iskušan sam sa popularnošću. Svakog jutra i večeri nadam se smrti.” (Zehebi, Sijeru e’alamin-nubela, 11/216)
Drugi dio:
Prethodno smo govorili o opasnosti traganja za ugledom među ljudima, za pohvalma, za liderstvom. Ovdje ćemo, također, spomenuti još nekoliko stvari na koje čovjek treba obratiti pažnju u tom pogledu.
Draga braćo i sestre, pojedini omladinci često prelaze stepen koji im pripada. Oni se uzdižu daleko i izlaze iz okvira svojih mogućnosti. Nakon toga upadaju u djela koja im nedolikuju i stavljaju se u nezahvalne pozicije. Uzmite za primjer požurivanje s pisanjem knjiga, članaka i slično tome. Ne može se reći da je to baš pohvalan fenomen. Dragi moji, čovjek nije svjestan svoje slabosti i nemoći. Ako želiš dokučiti ono o čemu ti govorim, uzmi i pročitaj nešto što si napisao nekada davno. Uzmi npr. nešto što si napisao dok si išao u osnovnu školu. Možda, tada kada si pisao, bio si zadivljen samim sobom, bilo ti je drago da to što više ljudi pregleda i pročita. Međutim, danas kada pogledaš u to, reci mi kako se osjećaš? Zar ne vidiš da je to na dječijem nivou, u nekom dječijem svijetu!? Zar nije tako!? Tada, kada si to pisao, da li si mogao dokučiti te manjkovosti? Ne! Pogledaj npr. ono što si napisao prije desetak godina, ako se i dalje baviš pisanjem, pogledaj u neki referat i sl. što si tada napisao; nakon toga pogledaj nešto što si napisao u skorije vrijeme, zatim napravi poređenje. Sam presudi da li ima razlike. Čovjek kada čita nešto što je napisao prije pet godina, sam se sebi čudi kako je mogao takvo nešto napisati. Želi izmijeniti mnoge stvari. Čovjek se mijenja i napreduje. Međutim, u to vrijeme, kada je pisao ono što danas želi izmijeniti, vjerovatno je smatrao da je to primjer kako se treba nešto napisati. Prema tome, požurivanje u pisanju je mahana i bolest koja se treba liječiti.
Spomenut ću vam jedan primjer. Prije otprilike neka dva mjeseca, dobio sam telefonski poziv od jednog mladića koji mi kaže kako želi napisati knjigu o određenoj temi. Nazvao je da pita na koje knjige da se vraća i gdje o tome da istražuje. Začudio sam se. Kako to da želi da piše o nečemu a ne poznaje čak ni knjige koje tretiraju tu tematiku. Upitao sam ga koliko ima godina, pa mi je rekao da ima samo sedamnaest godina. Potom sam ga upitao zašto želi napisati knjigu o tome, a on veli da želi uraditi nešto što će biti od koristi ovom ummetu. Čudim se, zašto tolika žurba u pisanju i izdavanju knjiga!?
Isti je slučaj sa tekstovima koji se pišu na internetu. Zna se desiti da čovjek napiše nešto pa bude određen broj onih koji ga hvale radi toga. Vidjet ćeš tog čovjeka kako, možda, u toku jednog sahata, više puta ulazi i otvara te forume da vidi da li je iko šta prokomentarisao, da li ga je neko pohvalio, da li se još nekom sviđa taj tekst. Možda pojedini od takvih imaju više profila pod različitim imenima i komentarišu sami na svoje tekstove: “Mašallah! Allah te nagradio!” – i slično tome. To je prisutno, ništa ne izmišljamo, da nas Allah sačuva. A o samom tekstu da ne govorimo. Kada bi ga pročitao onaj ko je malo bolje upućen u znanje i nauku, možda ga oblije znoj radi mnoštva pravopisnih grešaka i pogrešnih tumačenja. O autoru da ne govorimo. Misli da je neko bitan, jer je ipak bio u stanju napisati takvo nešto za kratko vrijeme. Možda čak zamjera i prigovara drugima što ga nisu podržali i što taj tekst nisu proslijedili drugima. Zar ne vidite to na internetu? Zašto se čovjek tako ponaša?
Također, draga braćo i sestre, imamo i drugi problem, a to je bavljenje čudnim pitanjima. Možete primjetiti da se pojedini ljudi bave iznimnim i čudnim pitanjima, zagonetkama, manje poznatim propisima i sl. Kada dođe na neko sijelo ili okupljanje ističe takva pitanja koja drugi ne poznaju. Pogotovo, ako je od onih oko kojih se okuplja omladina koja nije u stanju razlučiti ko je na kakvom stepenu u znanju. Nerijetko je u njihovim očima velik onaj ko u stvarnosti nije takav. Možda ga veličaju, hvale, prave od njega šejha, i tako on postane suha grožđica prije sirovog grozda. To je veliki belaj. Ako čovjek na vrijeme ne dokuči taj problem može ga odvesti neprimjetno u propast. Nije isključeno da je takva osoba inteligentna, marljiva, da ima visoke ambicije, ali radi takvih stvari će na kraju sam sebe upropastiti.
Takvih primjera posebno je mnogo među studentima. Jadan od takvih sam je priznao šta je radio. Prije nego je počeo studirati na određenom fakultetu naučio je napamet uvodne dijelove nekih knjiga koje se izučavaju, uz to je naučio i po koji citat iz sredine i sa kraja. Kada su počeli sa predavanjima, na prvim časevima, profesor bi tumačio te uvodne dijelove a on bi pokazivao kako to zna napamet, upadao bi profesoru u riječ i zajedno sa njim citirao neke dijelove iz knjige. Njegove kolege bi ostale izrazito začuđene i zadivljene. Pitali bi se kako je moguće da je tako učen, da je sve to već naučio napamet, a on, u stvarnosti, ne zna ama baš ništa. Drugi, možda, budu pozvani da održe predavanje na neku tematiku, pa citiraju napamet citate iz raznih knjiga, a oni koji ih slušaju pomisle da oni znaju sve te knjige napamet. A, u stvarnosti, oni su naučili samo te pojedinosti prije samog predavanja. Možda neki od njih citira hadis s lancem prenosilaca, a uopšte nema potrebe za tim. Zašto to ljudi rade? Jel’ da bi se kazalo da su hafizi, učeni, inteligentni!? Uzvišeni Allah, draga braćo i sestre, zna dobro ono što je u nama i što tajimo. Ništa Mu nije skriveno. Onaj ko pri sebi primjeti nešto od ovoga, mora se na vrijeme obuzdati i doći sebi.
Imate ljudi koji skupljaju mnoštvo knjiga, na to troše puno imetka, ali u stvarnosti ništa od tih knjiga ne čitaju, ili, pak, vrlo malo. Sakuplja knjige da bi se reklo kako ima veliku biblioteku, kako posjeduje puno knjiga i sl.
Drugi od takvih posvete se napadanju na velikane, odgovoranju uglednih ličnosti, prozivkama itd. Njihova slabost, nemoć i osiromašene ambicije ne dopuštaju im da se sami svojim trudom uzdignu nad drugima. I, šta onda rade? Posvete se nekom učenjaku ili velikom šejhu i istražuju njihove greške. Odgovoraju im, pišu im replike, pojašnjavaju njihove greške. Na osnovu toga postanu poznati. Jer, nije mala stvar kod ljudi da se napadaju velikani. Oni hoće da postanu poznati, pa makar se – ako treba – pomokrili u bunar Zemzem i tako privukli pažnju na sebe. To je opasna i zarazna bolest koja vodi u propast na dunjaluku i ahiretu. Molimo Allaha da nas sačuva!
Na drugoj strani, imate i onih koji se pretvaraju da su skromni, da su ponizni, da ne žude za dunjalukum i ugledom, da su skrušeni, bogobojazni itd. Oni misle da se to postiže vanjskim izgledom, crtama na licu, pohabanom odjećom, skrušenim hodanjem i sl. U tom smislu navodi se od Ebu-Seleme b. Abdur-Rahmana, rhm, da je rekao:“Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili izvitopereni niti umrtvljeni. Spominjali bi stihove na svojim sijelima i neke stvari iz džahilijjeta. Ali, kada bi jedan od njih bio izritiran radi vjere, pocrvenile bi mu oči od srdžbe kao da je nenormalan.” (Buhari, Edebul-mufred, br. 555) Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, kada je vidio nekog čovjeka kako je pogeo glavu iz skrušenosti, rekao mu je: “O ti, podigni glavu! Skrušenost je u srcu!” (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/559) Spominje se da je imam Šafija, rhm, rekao: “Ostavi one koji kada te vide pokazuju da ibadete čine, a kada se osame vukovi postanu.”
Draga moja braćo, imate osoba koje oblače odjeću uleme, ali nisu dostigli njihov stepen. Naći ćeš omladinca kako oblači džubbe (kaput, ogrtač, mantil) koje je karakteristično za šejhove. Oponaša neke šejhove, pravi pokrete kao oni, priča njihovim tonom, koristi njihove izraze i radi druge stvari koje mu ne dolikuju. Moramo se paziti ovakvih stvari. Znajte da čovjek ne postaje velikan radi odjeće koju nosi, niti radi vozila kojeg vozi. Imam Kurtubi, rhm, je rekao: “Jadna li je ambicija koja se postiže odjećom ili jahalicom.” Čovjeka uzdižu njegova dobra djela koja radi radi Allahovog zadovoljstva, te ispravno znanje koje uči isključivo radi Allaha. Stepen svakog čovjeka je na osnovu onoga što umije raditi, a ne na osnovu odjeće i vanjskog izgleda. Možda je čovjek veliki alim, ali ne nosa odjeću koju inače nosi ulema. Međutim, i pored toga, ljudi ipak znaju njegov stepen i vrijednost. Te stvari su poznate među narodom.
Sličan primjer imamo sa izdavanjem fetvi. Neki požuruju da budu od onih koji izdaju fetve. Takvi, najčešće, ne znaju reći: “Ja ne znam!” Ako im se postavi pitanje koje ne poznaju, pokušavaju na sve načine izbjeći odgovor. Možda kažu: “To pitanje je veoma bitno. Posjetite me da o tome govorimo na sljedećem predavanju, jer nam treba više vremena da detaljno objasnimo.” i sl. Ali, zapravo, oni time žele izbjeći odgovor. Žele izučiti ono o čemu su upitani i pokazati da imaju znanja o tome, da ne bi narod, slučajno, pomislio da nemaju znanja. Možda neki kažu: “E, hajde, ti nam to malo istraži, da ne bude da uzimate sve na gotovo. Morate se i vi malo truditi.” – a zapravo, ni on sam ne zna odgovor, ali ne želi reći da ne zna, da nije razumio to pitanje, da ne umije odgovoriti i sl.
Pogledajte, braćo i sestre, kako su se prve generacije ophodile prema tome. Abdur-Rahman b. Ebi Lejla, rhm, prenosi: “Zatekao sam stotinu i dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mesdžidu, i niko od njih nije držao predavanje niti je odgovarao na pitanja a da nije poželio da ga je neko drugi u tome zamijenio.”(Ibn Abdil-Berr, Džami’u bejanil-ilmi ve fadlihi, 2/41)
Neki čovjek došao je Ibrahimu en-Neha’iju, rhm, i upitao ga o nekom pitanju a on mu reče: “Pa zar nisi našao nekog drugog da o tome pitaš!?” Svima je poznato da imam Malik b. Enes, rhm, nije počeo sa izdavanjem fetvi sve dok mu sedamdeset šejhova iz Medine nije posvjedočilo da je na tom stepenu. Kazao je: “Da su mi rekli da to ne radim, ne bi to radio.” Takav je bio običaj prvih generacija. Nisu žurili niti se nametali da oni budu ti koji govore, koji izdaju fetve, da se oni pitaju za mišljenja itd. Neka svako preispita sebe, da li se pronalazi u ovim stvarima ili ne.
Nastavit će se, inšallahu te’ala…
(Pripremljeno prema audio predavanju “Ma zi’bâni džâ’iâni” od uvaženog šejha prof. dr. Halida b. ‘Usmana es-Sebta, hafizehullah, uz male izmjene)
Amir I. Smajić
Medina 1437 god.
