Poziv Istine
Marijet je kružila po kući, nije se mogla smiriti od svoje brige za mužem i straha da ga ne pogodi zlo. Držala je svoje dijete na prsima, govoreći mu šapatom i nježnošću, a zatim bi je dohvatio očaj, i prikazalo joj se da je osvanulo kao jetim, bez oca, pa se proliše suze iz njenih očiju na lice djeteta. Dođe k sebi, prestravljena, zaplaka, te se pomiješa suza ljubavi sa suzom djetinjstva…
Njen je muž izašao rano ujutru da odbije neprijatelje, muslimane, od Bejtul-Maqdisa, ali Sunce zađe, on se ne vrati, a ona nije znala šta je sa njim… Marijet je bila hrabra djevojka, postojanog srca, nije poznavala strah, niti je srce njeno usljed događaja klimavo postajalo, ali događaj Hittina nije ostavio junacima među Francima srca, niti je ostavio njihovim vitezovima nade u pobjedu. Zdrobljene su njihove vojske i kao mlinom smrvljene, pomjerila su se srca vitezova sa svojih mjesta, pa šta je tek onda sa srcima nježnih ljepotica?
Marijetin muž je bio konjanik iz arene, junak svog naroda, i vidio je sve djevojke Franaka, Njemaca, Engleza, i svakog evropskog naroda, kako pune strane Qudsa, i nije vidio među njima fascinantniju i ljepšu od Marijet, pa ju je poželjio, a i ona njega, te su se uzeli i bili najbolji par. Sav njihov život je bio užitak, njihova je kuća bila poput Dženneta za njih… Ali, njegova ljubav prema njoj ga nije odvratila od njegove ljubavi prema otadžbini, i zadržala od njegovog krstaštva, i podstakla ga je da zauvijek bude poznati konjanik i junak kršćanstva, pa kada bi god čuo zvono, poletio bi ka njemu, i kada bi god pozvao pozivač za borbu, prvi se odazivao…
Otvoriše se vrata, zalupa srce Marijet propraćeno njenim uzdasima. Nije znala da li je to donosilac radosnih vijesti ili vijesti o smrti. Okrenula se, kad ono njen muž, ulazi kod nje zdrav, pruža ka njoj ruke, a ona se baca među njih… I govori joj o priči pobjede:
„Isus je odbio neprijatelje, potkopao ih je, pa su pobjegli uplašeni prije nego što je rat i počeo, prije nego smo ušli u bitku.
O voljena moja, učvrstio se kralj Mesiha u Bejtu-l-Maqdisu zauvijek. Kada bi ih samo vidjela, o Marijet… Ušao im je strah u kosti kada su vidjeli zidine grada nad kojima se uzdižu junaci kršćanstva i konjanici krsta, pa su uništili svoje šatore i okrenuli leđa, ne želeći ništa osim spasa. Ne bi vjerovala da su ovo oni koji su na Hittinu uradili ono što su uradili. Pobjegli su poput uplašenih ovaca. Kamo sreće da su junaci Maqdisa bili na Hittinu, tada bi oni vidjeli šta je bitka. Doista je svet krst, blagoslovljeno ime kršćanin i Jerusalim je naš zauvijek!“
Šetala je sa njim do Velike crkve, da prisustvuje proslavi pobjede, a on joj je usput pričao o osim „nevjerničkim zvjerima“, i opisivao joj strahotu njihove vjere, i osorost njihovim ljudi, kako jedu meso svojih neprijatelja i piju njihovu krv, i predstavljao joj je njihovog kralja Salahuddina kako su im ga opisali vračari i crkveni ljudi. Rebra joj se protresoše od straha i jeze zbog ovih strašnih slika, pa je pritisla svoje dijete uza se, prekrstila se i zatražila utočište od svih svetaca, i Isusa i Device Marije, da ne dozvole njemu (Salahudinu) put do nje i da ne vidi njegovo strašno lice…
Proslava se završila i vraćali su se iz crkve, a ona je osjećala kako im je dunjaluk dao ključeve nade, da im je vrijeme presudilo i spustilo svoj sud nad njima, pa je legla na svoju postelju. Govorila je o svojim nadama kroz šapat, sve dok joj ne stigne zamisao kako vidi sve ove gradove da su se vratili Mesihu i njegovim sljedbenicima, nije ostao u njihovim krajevima nijedan minaret mesdžida, i nije odzvanjao u njihovom vazduhu ezan. Vidjela je svog muža kako se uspeo na položajima, dok nije postao glavni vojskovođa. Zatvorila je svoje oči na ovim slatkim slikama i uzela ih sa sobom u svojim snovima… Zaspala je, ali nije našla osim uznemirujućeg sna. Osjetila je kao da se grad trese i pomjera, kao da se njene tvrđave žestokim potresom tresu, kako pada njihovo kamenje, i ruše se poput rušenja gnijezda slabog vrapca jednim udarcem ptice grabljivice. Čula je jadikovanje i plač, kroz koje se probijaju uzvici ljudi, pa je znala da to nije san već java. Skočila je noseći svog sina, pogledala je u krevet svog muža i nije ga našla na svom mjestu… Izašla je, pitajući o čemu se radi, pa su je obavijestili da je Salahuddin opkolio grad dok se nije smestio na brdu Zejtun, a zatim je snažno udario na grad, protresao ga žestokim potresom, skoro da ga je iz temelja izvadio, kao što se izvadi drvo iz rastresite zemlje. Gađao ga je katapultima, balistama, i zapaljenim vatrama, a njegova je vojska napala na zidine poput niske poplave, čak poput šejtana dehennemskih, ne spaljuje ih naša vatra niti ih sječe naše gvožđe, kao da se svi divovi i šejtani bore sa njima…
Marijet je bila uvjerena u snagu odbrane, jer je Quds grad kršćanstva, ostao je u rukama njegovih sljedbenika sto godina, a ne godinu ili dvije. U Qudsu ima 60 000 najboljih vojnika krsta, vodi ih Balijan, a uredjuje ih Patrik Veliki. Ali ovo iznenađenje ju je uplašilo i unijelo sumnju u njeno srce…
Počele su joj sukcesivno stizati vijesti, svaka gora od prethodne. Kada bi god prošla minuta čula bi novu vijet o žestini i oštrini napada i o lomljenju odbrambenih naprava, dok joj nije došla vijest da su bijele zastave podignute na zidinama, i da je ugovoreno primirje, da izadje ko hoće iz grada u roku od četrdeset dana, a ko hoće da ostane pod vlašću Salahuddina, da mu grad otvori svoja vrata, i da se plati za svakog ko želi otići deset dinara: za ženu pet, a za dijete dva dinara. Marijet je ostavila svoj narod u šoku i izašla da traži svog voljenog muža, šetajući po tminama, kružeći oko zidina, gledajući u otvorena vrata, a pobjedonosne vojske ulaze sa bakljama i dobošima. Ona svojom rukom stisnu dijete i nastavi odvojeno ići dok ne stiže do mjesta bitke. Tu naiđe na vođe krstaša, rasturene, spaljene, izmiješane sa tijelima vojnika, isječenih zglobova, pa se njena duša ispuni strahom i jezom. Požele da se vrati, ali se savlada i nastavi hoditi. Tražila je svog muža, i nije mogla da se vrati dok ga ne sretne ili sazna vijest o njemu. Oko nje je bilo puno ljudi i žena koji poput nje tragaju za rođakom ili prijateljem. Ta velika nada je odslikavala nadu narodne krstaške domovine na koju se ona navikla, a koja je umrla i postala druga. Srela je leš te domovine… Vidjela je zemlju kako se vraća narodu koji ne vjeruje u Isusa i njegovu majku… To ju je rastužilo kao što ju je rastužio gubitak njenog muža, te se time udvostručila njena nesreća. Pokušala je prepoznati lica ubijenih, od njenih voljenih i njene porodice, ali nije uspjela, nije mogla vidjeti ništa od mraka, i od deformisanosti i promjene koja ih je zadesila. Prikazao joj se cijeli život, kako je otišao a na njegovo mjesto došao novi život, život straha, bojazni i nesreće, o kojem ne zna ništa. Ni ona niti iko od njenog naroda zna kakav će biti njegov kraj u sjenci nove vlasti, pa se sjeti onoga što joj je rekao njen muž o strahobi ovih osvajača… Ona osjeti kod spomena svog muža kao da joj srce iskoči iz prsa, i poleti za njegovim tragom. Razmišljala je o njemu, koja ga zemlja nosi? Koje ga nebo natkriva? Da li je on ubijen, pa je njegovo lijepo tijelo raskomadano i njegovi zubi rastureni, i… Nije mogla nastaviti hod sa ovakvim prizorom, pa je zatvorila svoje oči, na kojima se stvorio sloj od suza, i osjeti kao da joj srce pliva u tugi prema njemu, pa se je zauzela djetetom, ljubeći ga jako i željno, kao da prosipa u ove poljupce svoju tugu i osjećanja, sve dok dijete nije povrijedila, pa je povikalo i zaplakalo… Pohitala je bježeći od svih ovih scena, i nije mogla zamisliti kako će se sve promijeniti usljed ove brzine. Zamislila je ponekad da je u snu, i da će se probuditi i vidjeti sve kako se vratilo onako kako je bilo, ali kako se brzo ova zamisao suočila sa stvarnošću, nestajući pred njenim očima…
Najviše ju je plašilo i bol u srce unosilo okretanje ljudi od nje, i uskraćivanje pomoći, jer je ova crna nesreća svakog okupirala samim sobom, pa kao da je dan proživljenja u kojem svako govori „ja…“.
Nastavila je, vraćajući se, zamišljajući poglavlja ove priče koja predstavlja noć, koja je počela sa trijumfom i slavom, ljubavlju i zajedničkim susretom voljenih, a zatim se završila gorkim neuspjehom, destruktivnim porazom i dugotrajnim rastankom. Nije razumjela kako može u trenutku da padne tvrđava koja je tu stajala sto godina, i kako može jedan čovjek da sruši ono na čijoj gradnji su sarađivali svi Evropljani. Zar je muslimanski vođa ravan na vagi svim kršćanskim kraljevima i vođama zajendo? Pa kako tek onda kada bi se svi muslimani udružili? Kako onda kada bi ovi ratovi bili u danima hilafeta kada su sva njihova kraljevstva bila jedno kraljevstvo, protežući se od Kine do srca Francuske?
Počela je pitati svakog koga stigne o svom mužu, ali joj niko nije stajao niti odgovarao, a kada bi srela nekog plemenitog od njih, mehkog srca, i upitala ga, sažalio bi se nad njom, ali njegov odgovor ne bi bio osim „Ne znam“. Mjesec se pojavio iznuren, tanak, među otvorima oblaka, bacivši na to mjesto mutnu i tužnu svjetlost i učinivši da dunjaluk izgleda poput lica bolesnog i umirućeg čovjeka. Vidje parče ljudskog mesa pomiješanog sa blatom kroz koje se vide pozlaćeni štitovi, kroz koje se pojavljuju polomljene strijele i sablje, pa ju je rastužilo razmišljanje o ovim smrdljivim leševima koji su ujutru bili plemeniti junaci, koji su koračali obećanom zemljom. Oni su bili tvrđava krstaša i ograda njihova. Zatim se vratila potrazi za svojim mužem i gledanju u lica, dok nije pored nje prošao starac koji je saosjećao sa njom i volio njenog muža, pa se sažalio, uzeo je za ruku i izveo sa ovog polja. Nesreća je slomila njenu želju i ostavila je da šeta kao da je u snu, pa je pratila starca i išla sa njim, pitajući ga šapatom, kao da priča sama sa sobom:
„O oče, da li si vidio mog muža?“ Nije volio da je obavijesti o onome što joj nije milo pa je promijenio temu i okupirao je nečim drugim mimo onoga što ga je pitala.
„A šta misliš da će uraditi sa nama o oče? Da li će oteti moje dijete da jedu njegovo meso pred mojim očima?“, upita ona.
„Ko ti je rekao ove laži? Doista su muslimani plemenit narod, posjeduju čast i velikodušnost, i doista je njihov kralj Salahuddin najbolji kralj od svih kraljeva zajedno.“, odgovori on.
Nastavio je govoriti joj o njemu poznatim osobinama, a ona otvorila svoja usta od zapanjenosti, nije mogla da razumije ono što joj govori, niti je mogla povjerovati.
„I kada bi nas zaklali, i dalje ne bi bili agresori, već bi bili izjednačeni sa nama, jer doista smo ih mi, kada smo prije sto godina došli u Quds, pobili u njihovim kućama, ulicama, džamijama, i gdje god smo ih našli, sve dok se nisu počeli bacati sa zidina da bi se spasili od nas. Tako je bilo sve dok broj onih koje smo ubili nije dostigao 70 000, a da se naše srce nije sažalilo, niti je jezik zanegirao…“, govorio je on.
Osvanulo je jutro, ali ona nije prestaje tražiti i tragati. Dijete je u njenim rukama dozivalo: „Baba“, podsjećajući je na njega, a ona nije bila zaboravna. Doista je riječ baba najljepša riječ na dunjaluku, otvarač svih jezika i njihova majka. To je prva ljudska riječ koja poteče na jeziku djeteta, to je riječ čovječnosti. Jezici se razlikuju, ali se u njoj ujedinjuju. To je riječ čistoće, jer njome govori dijete prije nego što zna šta je zlo i spozna šta je spletka. To je slađa riječ od „voljeni“, jer je od ljubavi ono što je pohvalno i pokuđeno, a očinstvo je svo hajr, i ljubav je veza koju čini čovjek, a očinstvo je Allah napravio.
Ali Marijet ovog jutra vidjela samo vatru koja prži njenu džigericu, i sječiva kako je sječe, pa joj se muka povećala. Pohitala je svojim komšinicama, sastale su se i gledale kakve će se nesreće desiti. U tom se trenutku Quds potrese od jednog uzvika, oko kojeg su se okupili krugovi muslimana i kršćana. Jedni su uzvikivali Allahu ekber, a drugi jecali i plakali. One pogledaše, kad ono jedan od osvajačkih vojnika se uzdigao na Qubbetus-sahra, pa spustio zlatni krst, onaj koji je tu bio blizu sto godina, i za kojeg su mislili da će ostati do Sudnjega dana… Došle su im vijesti o onome što rade muslimani u gradu. Počele su se čuditi, nisu mogle povjerovati da muslimani nisu nikog uznemirili, niti su ikome imetak otjeli, da ko je želio da ode platio bi onako kako su se dogovorili, ponio šta hoće i otišao; I da kršćani prodaju ono što žele od svojih ukrasa na pijacama, a muslimani ih kupuju po njihovim cijenama, da mogu da odlaze i dolaze sigurni i mirni, i vidjeli su samo hajr, čovječnost i nježnost; I da su muslimani narod koji ima civilizaciju, a ne zvjeri ili ljudožderi. Rečeno im je o onome što su uradili u haremu, makli su iz njega sve ono što su uveli kršćani i vratili ga u prvobitno stanje, i došli su sa minberom kojeg je napravio šehid Nuruddin, da se na njemu stoji u toj džamiji. Postavili su ga u haremu, i sa njega je držao hutbu njihov hatib na dan Isra’a…
Dođe im svjedok koji im opisuje ono što je vidio i čuo u mesdžidu, pa reče: „Ušao sam, i niko mi nije zabranio, niti me je pitao ko sam, pa sam se pomiješao sa muslimanima. Svi su sjedeli na zemlji, njihova mjesta se ne razlikuju, niti se njihov vođa izdvaja od bilo kog od njih. Njihovi udovi su skrušeni, a njihovi pokreti smireni. Sebe su potčinili Allahu, pa sam im se čudio, kako su džinni u bitkama, šejtani na danu borbe, a kako su se promijenili tamo poput skrušenih monaha. I vidio sam hatiba kako se uspeo na minber, održao hutbu koja, da je bačena na pustinjski pijesak – pomjerio bi se i postali bi od njega konjanici, koji idu dok ne osvoje Zemlju. Da su je čule gluhe stijene, procvjetao bi u njima život i pokrenula se duša. Ove ljude neće pobijediti niko dok su muslimani, makar se nad njima sakupile sve zemlje svijeta, jer je snaga imana jača u njihovim dušama od svake snage. Njih ne plaši ništa, jer se ljudi plaše smrti i bježe od nje, a ovi ljudi vole smrt i žele da umru. Nikako ne može naš narod biti vlasnik ovih gradova, kažem vam, jer znam ovaj narod, govorio sam njihovim jezikom, obraćao im se, i znam njihovu vjeru i prirodu. Nikakve nade nema da će biti kršćani vlasnici ovih gradova. Danas su spustili krst, pošto je tu bio sto godina, i neće se vratiti, neće se uzdizadi nad ovim kubetom osim muhammedanskih parola, a ne kršćanstva ili judaizma. Doista, svaka tačka u ovim gradovima se okrenula kada se desio veliki događaj kod Hittina, i svako dijete među njima će postati Salahuddin, a naš narod neće proliti krv iz njihovih vena, i neće ih nemoćne ubijati.“
Marijet je pogledala, kad ono njen narod dijelom izabrao ostanak u okrilju zastave islama, jer su u njenom okrilju vidjeli pravdu, sigurnost i uputu, civilizaciju, napredak i bogatstvo, a drugi dio je isključivo birao da putuje. Ona je izabrala da bude sa ovom skupinom, ne bivajući prisiljena od strane muslimana. Sunce istine je razbilo tmine iluzija i raširenu laž koju je čula o njima u pričama, ali nije mogla da ostane sama u gradu koji je sav podsjeća na njenog muža, njenu ljubav i sreću koju je izgubila…
Karavana je išla, Marijet se osvrnula, a ovaj voljeni grad je ostao u njenom srcu, kao svetinja. To je grad u kojem je rođena i nije znala drugi grad mimo njega, pa je pogledala u mjesto zlatnog krsta koji je sijao poput Sunca ka njenom srcu, pa ga nije zatekla. Osjeti da je ostavila svoje srce u ovom gradu koji je pripadao njenom narodu, pa je postao njenog neprijatelja, u kojem je ostao njen muž, ne znajući u stomaku koje ptice ili čeljustima koje zvjeri je postao njegov kabur… U njemu su ostale uspomene njenog djetinjstva i ostaci njene sreće i ljubavi, ali se ipak radovala izlasku iz njega, dok više nije vidjela ono što je svakog dana podsjeća na njen gubitak, i pridružila se gradovima njenog naroda i milleta. Išla je, ploveći u mislima… Zamislila bi svog muža kako hodi sa njom i trijumfalnoj koloni pod zastavom krsta, pa je zaplakala i njeno se naricanje pomiješa sa naricanjem drugih žena oko nje koje plaču za zarobljenicima i poginulima koje su ostavile. Vojnici ih tada zaustaviše, one zašutješe od staha i zastadoše. Bijahu ubjeđene da će propasti. Oni ih vratiše, kad u dolini grupa muslimana među kojima je starac na svom konju, a Marijet i njeno društvo se nisu plašile ničega osim njihovog govora „Ovo je Sultan.“ Ovo je Sultan, ovo je „strašni“ Salahuddin, „ljudožder“, „koji pije krv“. Počela je pažljivo da gleda ka njemu, ali nije vidjela tragove zvjeri grabljivca, niti je vidjela očnjake niti kandže. Nije vidjela ništa osim dostojanstva, svjetlosti i veličanstva. Pa kada stadoše kod njega, on reče: „Šta želite?“ „Naši su ljudi zarobljeni, naši muževi…“, reče jedna žena. One povikaše i zaplakaše, a zaplaka i Sultan iz milosti prema njima, te naredi da se oslobode zarobljenici za kojima su tragale, i dade im jahalice, hranu i novac. Kada je Marijet vidjela svog muža živog i zdravog, zaboravila je tugu i poraz i bacila se njemu u naručje, ne bojeći se da će je vidjeti ljudi, jer je plemenitost Sultana učinela da se svako pozabavi svojom srećom. Zatim je išla putem sa ovim emigrantima koji nisu išli samo putem, jer su ga prepunili tako da nije mogao vidjeti prvi posljednjeg. Kao da je put postao rijeka puna vode od izvora do ušća, rijeka tuge i radosti, poraza u bici i trijumfa zbog susreta sa voljenima, mržnje prema pobjednicima i zahvalnosti prema njima zbog dobročinstva. Marijet je osjetila u svom srcu priznanje veličine ovog čovjeka dobročinitelja, i vidjela je kako se humanizam, istina i plemenitost ogledaju u njemu, a to nije vidjela ni kod jednog čovjeka iz njenog naroda. Skoro da ga zavoli, ali u njenom srcu je upozorava njena vjera i ono što je znala o islamu, pa bi zastala i pokušala da se sjeti jednog zla ovog čovjeka i njegovog naroda, što će povratiti njenu mržnju prema njima, ali nije ga našla… Počela ga je upoređivati sa Patrikom „Velikim“, koji je izašao sa karavanom pošto je opljačkao bogomolje i njihove riznice i crkve, i ponio sve što je u njima, ne dajući ikome išta od ovog imetka, niti se slabašna žena mogla naći da hodi pored njega, niti stari čovjek. Ona se sjetila onoga što je čula, kako ga je Sultan pustio da izađe sa ovim imetkom, s tim da mu je postavio uslov da izađu sa svojim imecima, a ne sa imecima crkvi, i sjetila se kako je njen narod kršio ugovore i pronevjeravao emanet. Zato je poželjela da je muslimanka, ali ovu želju nije javno izgovorila, već ju je prigušila u svojoj duši.
Ova ljudska rijeka je plovila noseći zapanjujuće prirode ljudi i najčudnije kontradiktornosti. U njoj ima majčinske milosti i njihovog davanja prednosti nad samima sobom, ali ima i sebičnosti bogataša i njihove osorosti; u njoj je strpljenje i očaj, iskrenost i prevara, u njoj je i Patrik „Veliki“ koji je mislio da je Mesihov zastupnik na Zemlji da pomaže siromašne i bude asketa na dunjaluku, a zatim sam jede Allahov imetak i okreće se od siromaha i potrebnih.
Ova karavana je išla napuštenim putevima i tragovima zvjeri, i nije voljela da bude u islamskim gradovima, a destinacija joj je bila Tripoli. Pošto stiže uz veliki trud i tešku muku, ostavljajući na putu žrtve gladi i umora koje su umrle iako su u karavani bili bogataši puni zlata, iako je u njoj bio Patrik koji nosi stotinu hiljada dinara od Allahovog imetka…
Pošto stigoše, vođa grada zaključa zidine pred karavanom i odbi ih, a zatim posla svoje ljude koji pokradoše ono što beše kod nje. Njima se suprotstaviše junaci i vitezovi kravane da ih odvrate, boriše se protiv njih i pobiše ih, a među ubijenima je bio i Marijetin muž.
Oni koji preživješe izgubiše se u divljini kao što se u dubinama mora gubi brod, a većina ih se vrati u svijet sigurnosti, čovječnosti, plemenitosti, u svijet muslimana… Marijet je bila sa izgubljenima, hodala je sa njima, a njena su osjeila zamrla. Osjetila je slabost i nije mogla ni o čemu razmišljati. Nastanila bi se gdje bi i oni, putovala bi gdje bi i oni putovali, jela bi ako bi je nahranili, šutjela ako bi je ostavili… Kao da se sa njenim razumom ludilo pomiješalo ili ga je pak dodornulo. Kad su stigli to zidina Antakije, njeni stanovnici su ih izbacili i odbacili.
Potom su se vratili u gradove islama, a bili su ubjeđeni da na Zemlji nema plemenitijeg, niti boljeg naroda od ovog, kojeg je podučio Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, šta je to ljudskost…
Što se Marijet tiče, ona je ostala na svom mjestu odsutna, kao da ne vidi i ne poima stvari, te ka njoj pridje momak iz Antakije, iz njenog naroda, uze joj ruku i utješi je. Ona ga je pratila i putovala je sa njim, sve dok je ne dođe u njegovo mjesto na obali mora, te pade od umora i iscrpljenosti u san…
Probudi je buka oko nje, te se osvijesti i ču glas čovjeka kako govori svome drugu: „Nećemo te pustiti da ona bude samo za tebe, ona je doista najljepša žena koju smo našli.“ Pa mu reče prvi: „Ali ona je moj ulov, ja sam je ulovio.“ Razumjela je kako je razilaženje oko nje, oko njene časti i čestitosti, te joj se povrati razum i sjeti se svega što je bilo i shvati da je izgubila svog muža i zaštitnika. Ona se rasrdi zbog svoje nemoći i reče im: „Teško vama, zar je ovo vaša čovječnost i ljudskost!? Zar je ovo vaša vjera, o Evropljani!?“
Nasmijaše se i prasnuše u grohotan smijeh, pa se ona još više rasrdi i povika im: „Kojim jezikom da vam se obratim!? Jezikom vjere, a vi ste nevjernici? Jezikom ljudskosti, a vi ste samo zvjeri u koži sinova Ademovih? Jezikom čovječnosti, a nju ste izgubili i njene granice zaboravili? Teško vama, zar se ne stidite da ovi muslimani budu sažaljiviji prema vašim ženama od vas, veći čuvari vaše časti od vas, i da budu plemenitiji i dosljedniji oporuka Gospoda Isusa? Ne Vallahi, niste ni Mesihovi, ni Muhammedovi, vi ste Šejtanovi! Oni su ti koji su spojili Mesiha i Muhammeda, oni su posjednici vrlina i nosioci časti i slave, oni su srž ljudskosti! Vi ih nećete pobijediti! Nećete uzeti vašu svetu zemlju iz njihovih ruku nikada! Nikako! Oni su joj preči, jer su od vas dosljedniji Mesihovih principa! Oni su bolji u ljudskosti od vas i doista njima pripada budućnost, njima pripada slava i trijumf! A vama pripada prokletstvo! Vama pripada propast i poniženje!“
Od njih je dobila samo utopljenost u smijeh, te se okrenu oko sebe i ne nađe pomagača. Gdje je pomagač na putu istine, branitelj časti u zemlji u kojoj nema muslimana? Vidjela ih je kako su joj prišli, zacvrenelih očiju, obuze je ludilo i baci se sa svojom dijetetom u more…
More bijaše mirno, te iz vode izađoše dva mehurića u kojima je crveno prokletstvo na ove uljeze Palestine koje je izašlo iz njenog zapaljenog srca.
More ponovo posta mirno kao što je bilo…
Spustiše se zavjese na priču koju uvijek ponavljamo i mi i ovi zapadnjaci: priča plemenitosti kojoj u njenoj veličanstvenosti ni more nije ravno, i priča zlobe čiju prljavštinu ne ispira more, i od čije se sramote ne može očistiti Zemlja…
Priča iz djela ‘Kazivanja iz historije’
Šejh Ali Et-Tantavi
