Poziv Istine
Znaj da je samoljublje[1] bolest i da je kao takvo prezreno u Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahova Poslanika ﷺ.
Uzvišeni Allah kaže: …a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo. (Kur’an, 9:25)
Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Tri su stvari upropaštavajuće, a tri spasonosne. Upropaštavajuće su: pokornost pohlepi, slijeđenje strasti i zadivljenost čovjeka samim sobom. A spasonosne su: bogobojaznost i tajno i javno, riječ istine i u zadovoljstvu i u srdžbi, i umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu.” (Taberani)
Znaj da od bolesti samoljublja vrebaju velike opasnosti. Budući da je samoljublje jedan od uzroka oholosti, ono najčešće prelazi i u oholost. S druge strane, u odnosu na Uzvišenog Allaha, samoljublje izaziva zanemarivanje, pa čak, i zaboravljanje da se vodi računa o grijesima. Otuda se, s jedne strane, zaboravlja na pokajanje, a s druge strane, preuveličava i pred Allahom ističe svoja zasluga za pokornost i činjenje bilo kakva dobra djela.[2]
Čovjek koji se sam sobom oduševljava, svojim mišljenjem zavarava sam sebe, do te mjere da se osjeća sigurnim od Allahovih iskušenja i kazne i misli da mu kod Allaha pripada, za njega posebno, odabrano mjesto. Zato ne sluša ničije savjete ni preporuke, niti mu njegovo samoljublje dozvoljava da se za mišljenje obrati učenim ljudima. Za sve ove i slične nedaće krivo je samoljublje. Ono se zato i ubraja u teške grijehe. Ovo zato, što za čovjeka nema veće nesreće od toga da misli da se spasio, da je postao neovisan i slobodan i tako zanemari činjenje dobra i ne znajući da je to otvorena propast. Molimo Uzvišenog Allaha da nas od takvih zabluda sačuva i da nam, učinivši nas Njemu pokornim, sreću i uspjeh podari![3]
Ukratko o liječenju bolesti samoljublja[4]
Znaj da se pri liječenju svake bolesti, prvo mora pristupiti uklanjanju njenih uzroka. Budući da je uzrok bolesti samoljublja neznanje, tj. čovjekovo nepoznavanje sebe i svog Uzvišenog Gospodara, najbolji lijek je upoznavanje sebe i svoga Gospodara, svejedno da li se radi o samoljublju vezanom za znanje, imetak ili porijeklo, jer je to sve dar Božiji, kao što stoji u riječima Uzvišenog: Od Allaha je svaka blagodat koju uživate. (Kur’an, 16:53)
Nema veće blagodati nego što je Allahova uputa i otvaranje vrata korisnog znanja i dobrih djela, a samoljublje nastaje od neznanja i čovjekovog poricanja blagodati Uzvišenog Allaha.
Uzvišeni Allah kaže: Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji. (Kur’an, 49:13)
Neko je lijepo rekao: “Nemoj da te prevari mnoštvo djela, jer ne znaš hoće li ti biti primljena ili neće! Ne budi siguran od svojih grijeha, jer ne znaš hoće li ti biti oprošteni ili neće! Sva tvoja djela za tebe su neznanica.”
Uzvišeni kaže: A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio. (Kur’an, 24:21)
Ovo je zato što niko, ma koliko bio znan i ma koliko se trudio da učini dobrih djela, neće ući u Džennet zahvaljujući svojim djelima, sve dok ga Allah ne obaspe Svojom milošću, kao što je Allahov Poslanik ﷺ najboljoj generaciji ljudi, svojim drugovima (ashabima), rekao: “Nema niko među vama koga će njegova djela spasiti.” Na to su ga upitali: “Zar ni tebe Allahov Poslaniče?” – pa je odgovorio: “Ni mene, osim, ako me Allah obaspe Svojom milošću.” (Muttefekun alejhi)
Zato se nikako ne zanosi sobom…
[1] El-Udžb – samoljublje je gledanje na ibadet očima ponosa i njegovo veličanje od strane roba. Samoljublje je bolest srca koja uništava Allahove robove upropaštavajući njihova djela, ona protjeruje iskrenost iz srca i njoj se suprostavlja, ona isušuje poniznost iz srca i osjećaj potrebnosti i siromaštva naspram Gospodara, a to je nedolično ophođenje prema Allahu Uzvišenom. Samoljublje udaljava Allahove robove od samoobračunavanja, i čini ih slijepim pa ne razaznavaju bolesti duše i njene mahane. Dvije su stvari glavni uzroci samodopadanja: 1) Džehl – neznanje, nepoznavanje Allahovog prava i neveličanje Allaha onako kako Ga treba veličati. 2) Gaflet – nesvjesnost o stvarnosti samoga sebe i svoje duše.
[2] Zato su neki od dobrih prethodnika kazali: “Zaista neko od robova učini grijeh pa s tim grijehom uđe u Džennet, a neko učini dobro djelo pa s tim djelom uđe u vatru.” A kako to? Čovjek, učini loše djelo pa mu to djelo ne prestaje biti pred očima, kad god ga se sjeti zaplače i žali, kaje se i istigfar čini, Allahu se vraća, i Njemu biva ponizan, pa uradi druga djela koja budu uzrokom njegovog ulaska u Džennet. A drugi opet učini dobro djelo pa ne prestaje to djelo držati pred svojim očima, sjećajući ga se, i hvališući se njime pred drugim, pa se time zanosi, oholi se i divi se sam sebi, zanemarujući naređeno, pa ga to stanje upropasti.
[3] Jedan od učenih je rekao: “Da provedem noć spavajući, pa da osvanem žalostan, prekoravajući sam sebe, draže mi je nego da noć provedem klanjajući pa osvanem zadivljen sobom i svojim djelima.”
[4] Ko želi da slomi opčinjenost sobom neka se pridržava četiri stvari:
Prvo: Da zna da je ono što učinio od dobrih djela, tevfik (uputa i pomoć) od Allaha pa kad to bude smatrao podrškom od njegova Gospodara, zaposliće se zahvalom Njemu, i neće se diviti samom sebi.
Drugo: Da pogleda u blagodati kojim ga je Allah opskrbio, pa kad to učini, zaposliće se zahvalom Allahu na blagodatima, a svoja djela će vidjeti malim, i neće se njima diviti.
Treće: Da se boji da mu djela neće biti primljena, pa kad bude strahovao da li će mu Allah ukabuliti djela, neće se sam sebi diviti.
Četvrto: da se prisjeti svojih grijeha koje je počinio prije toga, pa ako se bude bojao da ne prevagnu njegovi grijesi dobra djela time je već umanjio samoljublje. A kako da se insan opčini svojim djelima, a ne zna šta će izaći iz njegove knjige na Sudnjem danu, jer će tek tada da sazna da li se spasio ili propao.
Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”
Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.
Skinite knjigu u PDF-formatu:
