Poziv Istine
Uživao sam kao sveštenik pomažući ljudima nekoliko godina. Međutim, duboko u sebi sam znao da nisam sretan i osjećao kako nešto nije uredu. Na sreću, i to je Allahova volja, neki događaji i okolnosti u mome životu, su me dovele do islama. Prije sam mislio da je Egipat zemlja piramida, deva, pijeska i palmi. Čak sam i otišao čarterom do Hurgade. Iznenadio sam se kada sam vidio koliko je sličan nekim europskim plažama. Zatim sam sjeo na prvi bus za Kairo gdje sam proveo najljepšu sedmicu u svom životu. To je bilo moje prvo upoznavanje sa islamom i muslimanima. Primijetio sam koliko su Egipćani nježni, blagi, divni ljudi, ali također i vrlo snažni.
Kao i kod većine Engleza, moje znanje o muslimanima u to vrijeme nije prelazilo više od onoga šta sam čuo na tv-u o bombašima i borcima, a što mi je davalo dojam da je islam vjera problema. Međutim, kada sam stigao u Kairo, otkrio sam koliko je lijepa ova vjera. Jednostavni ljudi koji prodaju svoju robu na ulici, ostavljali bi svoju trgovinu i okretali svoja lica Allahu i klanjali, isti tren kada bi čuli poziv za namaz (molitvu) iz džamije. Imali su jaku vjeru u Allahovu prisutnost i Allahovu volju. Klanjali su, postili, pomagali potrebitima i sanjali o putovanju u Mekku sa nadom u život u raju, na drugom svijetu.
Po mom povratku, nastavio sam sa svojim starim poslom, podučavajući religijama. Jedini obavezni predmet u britanskom školstvu je vjerski studij. Ja sam predavao hrišćanstvo, islam, judaizam, budizam i drugo. Tako da sam svaki dan morao čitati o tim religijama kako bi mogao predavati svoje gradivo studentima od kojih su većina bili Arapi muslimani, izbjeglice. Drugim riječima, predavajući islam, naučio sam mnoge stvari.
Za razliku od većine problematičnih tinejdžera, ti studenti su davali dobar primjer, kakvi bi muslimani ustvari mogli biti. Bili su pristojni i dragi, stoga se između nas razvilo prijateljstvo pa su upitali da li bi mogli koristiti moju predavaonicu za obavljanje namaza tokom posta u mjesecu Ramazanu. Srećom, moja soba je bila jedina koja je imala tepih pa sam se privikao da sjedim pozadi posmatrajući ih kako klanjaju, mjesec dana. Htio sam da ih ohrabrim tako što sam postio Ramazan sa njima, iako tada još nisam bio musliman.
Jedne prilike dok sam u razredu čitao prijevod Časnog Kur’ana, došao sam do ajeta:
“Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili” (Al Ma’ida, 83).
Na moje iznenađenje, osjetio sam kako mi se u očima skupljaju suze i jako sam trudio da ih sakrijem od studenata.
Naredni dan, nakon 11.09.2001, išao sam podzemnom željeznicom i primijetio sam koliko su ljudi bili prestrašeni. Također sam se bojao mogućnosti ponavljanja takvih djela u Britaniji. Tada su se zapadnjaci počeli bojati ove vjere koju su optuživali za terorizam. Međutim, moje me prijašnje iskustvo sa muslimanima odvelo u drugom smjeru. Pitao sam se: Zašto baš islam? Zašto krivimo islam kao vjeru zbog zlodjela terorista koji su igrom slučaja muslimani, a nitko nije optužio kršćanstvo za terorizam kada su isto tako pojedini kršćani postupili na isti način?
Jednog dana sam se uputio ka najvećoj džamiji u Londonu kako bi više saznao o ovoj vjeri. Kada sam došao u Londonsku centralnu džamiju, tamo je bio Jusuf Islam, bivši pop pjevač (Cat Stevens) koji je sjedio u halci (krugu) razgovarajući sa nekim ljudima o islamu. Nakon nekog vremena, pitao sam ga: Šta trebam učiniti kako bih postao musliman? On mi je odgovorio da musliman mora vjerovati u jednog Boga, klanjati 5 puta na dan i postiti mjesec Ramazan. Prekinuo sam ga rekavši mu da ja vjerujem u sve to i da sam čak i postio za vrijeme Ramazana. Pa me upitao: “Što onda čekaš? Šta te spriječava? Rekao sam: Ne, ja nemam namjeru postati musliman.
U tom trenutku, zaučio je ezan i svi su bili spremni i stali u saff da klanjaju. Ja sam se sjeo pozadi i plakao i plakao. Zatim sam rekao sam sebi: Koga ja lažem? Nakon što su završili sa namazom, otišao sam kod Jusufa Islama tražeći od njega da me poduči riječima kojima obznanjujem svoj prelazak na Islam. Nakon što mi je pojasnio značenje tih riječi na engleskom, ponavljao sam za njim na arapskom jeziku da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik.
Nisam ja taj koji je našao islam. Islam je taj koji pronašao mene. Moja hrišćanska vjera polako je počela odlaziti, a islam je postajao sve važniji i važniji. Nisam imao namjeru mjenjati svoju vjeru. To nije bio moj plan, niti u mislima. Volio sam svoj prošli život i svoj posao, ali sada sam pronašao mir koji prije toga nikada nisam osjetio. U islamu nema žestine. Islam je zaista prelijep, vrlo blag i drag. Prije nego što doneseš odluku, razmisli i poslušaj šta islam ima za reći, a zatim se odluči.
Idris Tawfiq
Nacionalnost: Britanac, bivši rimokatolički sveštenik
Prijevod: Amir Abdullah
www.pozivistine.com
