Poziv Istine
Kada vidiš u Kur’anu, Sunnetu, govoru ashaba, tabi’ina, imama Selefa, ili uopšteno učenjaka, ili pak daija, upozorenje na neko djelo, osudu nekog prekršaja, velikog ili malog (bio to mekruh, ili mali grijeh, ili veliki grijeh, ili bid’at, ili pak kufr), ili vidiš nečiju napomenu ili nečije upozorenje na neku pojavu sa šerijatskim dokazima, prvo što ti treba pasti na pamet jesi TI sam, tj., trebaš se zapitati: “Da li ja imam toga pri sebi?”, iz strah za sebe.
Međutim, ako prvo što ti padne na pamet kada vidiš ili čuješ nešto od toga bude: “Aha, kao što radi taj i taj.”, “Aha, kao što je to kod toga i toga.”, ili: “Kao kod mnogih ljudi što postoji.”, znaj da je tvoje srce manje ili više bolesno, shodno reakciji koju imaš.
– Vjerovatno se svakom desilo, pogotovo u početku pridržavanja vjere, da kada na dersu sluša kako je to i to haram, mekruh, loše, negativno, itd., počne mu na pamet padati svako koga zna da to ima pri sebi, a zadnje (ili možda nikako) je da mu padne na pamet je on sam. Kod nekog ovakvo stanje traje kraće, kod nekog duže, a kod nekog zauvijek…
– Isto važi i za onoga ko vidi uopštenu napomenu ili uopšteno upozorenje na neku neispravnu stvar, bilo u vidu šerijatskog odgovora ili šerijatske analize, pa požuri da to spusti na svakog koga zna oko sebe, zanemarujući poentu i zaboravljajući sebe.
Praksa islamskih učenjaka je da uglavnom odgovaraju ili upozoravaju na nešto uopšteno, i ne spuštaju govor na pojedince osim ukoliko za tim postoji prijeka potreba i korist takvog postupka nadvlada štetu. U takvoj praksi islamskih učenjaka je bereket jer je korist uopštene šerijatske analize / replike / napomene / opomene / savjeta – kroz propise i pravila – daleko obuhvatnija, šire primjene, i dalja od spuštanja određene šerijatske tematike na lični nivo.
– Navedena bolest srca se manifestuje i u tome da se čovjek hrani raspravama radi samih rasprava, bez ibadeta, osame sa Allahom, promišljanja o Allahu i popravljanja svog duhovnog stanja, ali to na kraju ostavlja srce praznim od imanske slasti, a zatim vodi potpunom ostavljanju vjere. A znam dosta takvih koji su na kraju ostavili vjeru, jednostavno dosadila im vjera, srce se potrošilo i nije osjetilo slast imana, te nije više imalo snage oduprijeti se nefsu, i vratio se u džahilijet.
Koliko sam vidio “žestoke braće” koji su na kraju otišli u narkomane ili tome slično. Ovo je mnogo opasno stanje, a ima mnogo nivoa. To je slično kao kada ljudi u džahilijetu uživaju u gledanju kako se drugi biju, ili pak učestvuju u zavađivanju ljudi, bilo u djetinjstvu ili čak i kasnije, što je česta praksa u džahilijetu, a zatim navijaju, pa su tu praksu povukli za sobom u islam, zaodjenuvši je u “vjersku odoru”. Štaviše, može se reći da mnogi koji i u islamu uživaju da gledaju one divljačke nemilosrdne borbe za pare savremenih gladijatora imaju prilično dosta ove bolesti srca.
Srce je žedno i gladno duhovnosti, ako mu ne daš ono što mu stvarno koristi – hranit će se i pojiti onim što mu šteti – ne bivajući svjesno da mu šteti – dok na kraju ne umre.
Također, ko kritikuje ili odgovara ili se raspravlja da bi sebe uzdigao a drugog ponizio, ili da bi zadovoljio nefsansku žeđ da bude u pravu, umjesto da to radi kao vid obožavanja Allaha, jer vjeruje da Allah to traži od njega, uz punu objektivnost i istinoljubivost – u velikoj je opasnosti od propasti. Nekada čovjek može biti borac na šejtanovom putu iako vanjski brani istinu i Sunnet. To je neprestana borba sa nefsom, sa svim pravilima vezanim za muhasebu i murakabu, a nije ring.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: „Što se tiče pokuđene rasprave od strane onoga koji zna istinu jeste:
1. da njegova namjera bude čista nepravda i neprijateljstvo prema onome sa kim se raspravlja;
2. ili da mu želja bude čisto ispoljavanje svojeg znanja i izražavanja želeći time da bude gornji. Pa kada (svojom raspravom) želi da bude gornji – biće pokuđen.
Zatim, nekada može biti od griješnika preko kojih Allah pomaže vjeru, kao što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Doista Allaha pomaže ovu vjeru i sa čovjekom griješnikom.’ Pa kao što se nekada griješnik bori protiv nevjernika, te se njegovim džihadom okoriste i muslimani, tako se nekada griješnik raspravlja, pa se muslimani nekada okoriste njegovom raspravom, ali ovo šteti njemu samom zbog njegove loše namjere, da ga to čak može uvesti u razne vrste laži, novotarija, nepravdi, pa ga dovesti i do drugih stvari.“ (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Der’u-t-te’arudi-l-’aqli we-n-naqli, 7/168-169.)
A ovo djelo u kojem je rekao ove riječi je ustvari i posvećeno raspravi, i to raspravi koja traje 11 tomova, pa je podsjetio i sebe i druge šta je poenta svega i koje su opasnosti.
Ibn Tejmijje, također, kaže: “Sljedbenika prohtjeva njegova strast čini gluhim i slijepim, pa nije svjestan šta je za Allaha i Njegova Poslanika u tome, niti to traži, niti traži zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika, niti se srdi radi Allahove srdžbe i srdžbe Njegova Poslanika. On je zadovoljan kada se desi ono što voli njegova strast, i srdi se kada se desi nešto što srdi njegovu strast (prohtjev), a uz to ima šubhu da to radi zbog vjere: misli da je ono radi čega je zadovoljan ili radi čega se ljuti Sunnet, da je to istina, da to radi zbog vjere. Ako bismo i pretpostavili da je ono na čemu je on čista istina i vjera islam, ali njegova namjera ne bude – da sva vjera pripada Allahu i da Allahova riječ bude gornja, već:
je zadivljen sobom i svojom skupinom,
ili se pretvara da bi ga neko veličao i pohvalio,
ili zato što je prirodno hrabar
ili zato što je takva njegova priroda,
ili zbog nekog dunjalučkog cilja, to ne bi bilo radi Allaha i on ne bi bio onaj koji se bori na Allahovom putu.
Pa kako je tek onda sa onim koji tvrdi da je na istini i na Sunnetu, i njemu slični, a sa njim je i sunnet i bidat, a i sa njegovim suparnikom je i sunnet i bidat? Ovo je hal onih koji se razilaze, koji su razdvojili vjeru i postali sekte, protekfirili su jedni druge i proglasili griješnicima jedni druge.“ (Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/132-133.)
Dakle, ne smiju se nefsanske frustracije i bolesti ogovaranja i ismijavanja pravdati „naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla“, jer to ima svoje adabe i pravila, i sankcija nije cilj sama po sebi, kao što ni vezivanje sa nekim ljudima nije cilj sam po sebi, niti je rasprava cilj sama sebi, niti je odgovor cilj sam sebi. Šerijatska korist jeste upravo u tome da osoba kod koje se nadju neka negativna djela, od grijeha i novotarija, velikih ili malih, popravi
svoje stanje, a da se biraju ona sredstva kojima će se to najbolje ostvariti.
Šejhul-Islam, Ibnu Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi., kaže: “Kuđenje određenog novotara, i odvraćanje ostalog svijeta od njega – cilj svega toga je vratiti ga milosti i dobročinstvu, a ne iskazivanje zlobe i osvete prema njemu!” (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh, 5/239.)
Musliman mora biti iskren u svom govoru i djelima i sve što radi mora biti isključivo u ime Allaha. Nerijetko se čovjeku desi da mu njegova duša zamaskira njegov nijjet, pogotovo kod ljudi koji nisu prošli potrebni odgoj po ulasku u islam, pa insan pomisli da nešto radi u ime Allaha, kao što je kritika nekog, ili pak odgovor nekom, a to ustvari bude u ime sebe, radi nefsanske potrebe za isticanjem i tome slično. On biva prevaren od svoje duše da je iskren i da se bori za Allahovu vjeru, a ustvari je upao u skriveni širk, kojeg je izuzetno teško primijetiti. Tako čovjek kritikuje iz nefsa, odgovara iz nefsa, upozorava na ljude iz nefsa, bojkotuje ljude iz nefsa, vrijedja ljude iz nefsa, sve pod parolom „naređivanja dobra i zabranjivanja zla u ime Allaha.
I još jedna Ibn Tejmijjina briljantna psihoanaliza: “Na čovjeku je da njegovo naređivanje bude radi Allaha, da njegova želja bude pokornost Allahu u onome što mu je On naredio, a i da on voli dobrobit onoga kome je naređuje, ili radi uspostave dokaza. Ako to (naređivanje) bude radio tražeći vlast za sebe i svoju skupinu, i radi sramoćenja i ponižavanja drugog, to onda biva pristrasnost, fanatizam kojeg Allah neće primiti. Tako je isto kada to radi zbog reputacije i rijaluka, njegovo bi djelo propalo. Zatim ako mu se na to odgovori, ili biva ezijećen, ili mu se pripiše kako on griješi i kako mu je cilj pokvaren – njegova duša počne tražiti pomoć za sebe, pa mu tako djelo u početku bude radi Allaha, a zatim mu se pojavi prohtjev kojim traži da pobijedi onoga ko ga je ezijetio, pa možda time i nepravdu učini tome koji ga je uznemiravao. Ovo pogađa razne vrste onih koji imaju različita mišljenja, kada svako od njih vjeruje da je istina sa njim i da je on na Sunnetu. Većini njih u tome se javi prohtjev, želja da pomogne svoj ugled ili svoju vlast i ono što im se pripisuje, a ne žele da Allahova riječ bude gornja i da sva vjeru bude Allaha radi, već se srde na onoga ko im se suprotstavi makar bio i mudžtehid koji je opravdan i na kojeg se ni Allah ne srdi, i zadovoljni su onim ko se sa njima slaže makar bio džahil sa lošom namjerom koji nema znanja niti lijepe želje. Ovo vodi tome da hvale onoga koga Allah nije pohvalio, ni Njegov Poslanik, a da kude onoga koga nije pokudio Allah i Njegov Poslanik, i njihovo prijateljevanje i neprijateljevanje postaje u ime prohtjeva duša njihovih, a ne radi vjere Allaha i Njegova Poslanika. (…) Ne gledaju u prijateljevanje i neprijateljevanje Allaha i Njegova Poslanika (prema nečemu), i odavde potiču fitne. Kaže Allah Uzvišeni: ‘I borite se protiv njih sve dok ne bude fitne i dok sva vjera ne bude Allaha radi.’ (El-Enfal, 39.), pa ako nije sva vjera Allaha radi, onda postaje smutnja…
Osnova vjere jeste da ljubav bude u ime Allaha, i da mržnja bude u ime Allaha, i da prijateljevanje bude u ime Allaha, i da neprijateljevanje bude u ime Allaha, i da ibadet bude Allahu i da se pomoć traži od Allaha, i da se strah bude od Allaha, i da nada bude u Allaha, i da davanje bude u ime Allaha, i da zabranjivanje bude u ime Allaha, a ovo biva samo slijeđenjem Allahovog Poslanika, onog čija naredba je ustvari Allahova naredba, i čija zabrana je usvari Allahova zabrana, i čije neprijateljevanje je Allahovo neprijateljevanje, a pokornost njemu je ustvari pokornost Allahu.” (Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/133.)
Hal selefa…
– Od Bilala ibn Sa’da se prenosi da je rekao: „Nemoj biti Allahov evlija vanštinom, a Allahov neprijatelj nutrinom.“ (Vidjeti: Ibn Ebi-d-Dunja, el-Ihlas ven-nijjeh, 54.)
– Ez-Zehebi kaže: „Ko bude tražio znanje da bi po njemu radio – postat će ponizan zbog tog znanja i plakat će nad sobom, a ko bude tražio znanje da bi radio u školama, da bi izdavao fetve, da bi se ponosio i pokazivao ljudima postat će glup, uzoholit će se, potcijenit će ljude, umišljenost će ga uništiti, a duše će ga zamrzeti.“ Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela’, 18/102.)
– Hasan el-Basri je jednog dana držao vaz, pa neki čovjek glasno zaplaka, na šta mu Hasan reče: „Allah će te na Sudnjem danu pitati šta si htio time.“ (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela’, 5/92.)
– Hammad ibn Zejd pripovijeda: „Ejjub es-Sihtijani je jedne prilike zaplakao dok smo učili kod njega, pa reče: ’Izgleda da me uhvatila prehlada.’“ (Vidjeti: Ibn Ebi-d-Dunja, el-Ihlas ven-nijjeh, 63.)
– Jedan od mudraca, Ubejdullah ibn Ebi Džafer, je rekao: „Kada čovjek govori na nekom sijelu pa mu se svidi sopstveni govor – neka ućuti, a kada mu se svidi sopstveno ćutanje – neka govori.“ (Ibid., 6/10.)
– Jedne prilike izađoše Hasan el-Basri, Junus ibn Ubejd i Ejjub es-Sihtijani da se podsjećaju na poniznost, pa im Hasan reče: „Znate li šta je poniznost? To je da, kada izađeš iz kuće, svakog muslimana kojeg sretneš smatraš boljim od sebe.“ (Vidjeti: Ibn Ebi-d-Dunja, et- Tevadu’ vel-humul, 152.)
– Od Fudajla ibn Ijada se prenosi da je rekao: „O jadniče, ti si zločinitelj a misliš da si dobročinitelj, ti si neznalica a misliš da se učen, ti si škrtica, a misliš da si darežljiv, ti si ahmak, a misliš da si pametan. Tvog život je kratak, a pusta nadanja su ti duga.“ Ez-Zehebi na to dodaje: „Da, tako mi Allaha, istinu je rekao. I ti činiš drugima nepravdu, a misliš da su drugi prema tebi nepravedni, jedeš haram, a misliš da si pobožan, činiš grijehe, a misliš da si pravedan, svojim znanjem tražiš dunjaluk, a misliš da ga tražiš radi Allaha.“ (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela’, 8/440.)
– Jedne prilike je neko pohvalio imama Ahmeda rekavši: „Da te Allah nagradi za tvoj doprinos islamu.“, zbog čega se on rastuži i reče: „Hvala Allahu za islam, a ne hvala meni! Ko i šta sam ja?“ (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela’, 11/225.)
I ako ti nakon ovih predaja, o čitaoče, na prvom mjestu padne na pamet bilo ko drugi osim sebe samog – znaj da si bolestan.
PS: Stara a uvijek aktuelna tema
https://minber.ba/bolesti-naih-dua/
Za više o ovoj temi vidjeti posljednje poglavlje nedavno izašle knjige: Duhovne dimenzije ibadeta.
Ersan Grahovac, prof.
