Poziv Istine
Jedan pod Poslanika koji je spomenut u Kur’anu, ali i Bibliji je Jakov ili Jakub, a.s., koji se u Kur’anu spominje na šesnaest mjesta, a u Bibliji, najčešće Starom zavjetu na oko dvjesto mjesta. Bio je sin Isaka, a.s., u čemu su saglasni navodi sve tri monotesitičke vjere, međutim, ono što je itekako sporno sa apsekta islama su navodi koje im Biblija pripisuje u tih, oko dvjesto biblijskih redaka.
Skoro da ne postoji poslanik kojem u Bibliji nisu spočitavana razna zlodjela od kojih se ježi koža i koje zdrav razum ne može prihvatiti, obzirom da se radi o poslanicima, ljudima koje je poslao Bog, kako bi bili primjer drugima, paradigme savršenog čovjeka.
Noa (Nuh), a..s., koji je u Bibliji opisan kao notorna pijanica, šeta se nag pred svojim sinovima – može li čovjek ovakvog ponašanja biti primjer drugima? Ili pak, Lot (Lut), a.s., koji je počinio incest sa svojim dvjema kćerkama? Ili Aron (Harun), a.s., koji je svom narodu izlio zlatno tele koje su obožavali? Ili možda Solomon (Sulejman), a.s., koji je optužen da je na kraju svog života počeo da obožava kipove? Lista ovakvih biblijskih navoda je mnogo duža, skoro svaki poslanik je opisan nekom ogavnošću, od kojih, niti jednu muslimani ne prihvataju, niti se slične optužbe mogu pronaći u tradiciji islama, bilo u Kur’anu ili u riječima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naprotiv, Kur’an brani i iskazuje počasti svakom spomenutom poslaniku i bezskompromisno odbacuje ovakve, blasfemične navode, zabranuje da se među poslanicima pravi razlika, a kamoli iznose ogavne optužbe:
Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.”[1]
Govoreći o poslaničkom univerzalnom bratstvu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Vjerovjesnici su braća od više majki, majke su im različite, a njihova vjera je jedna.”[2]
Gotovo da ne postoji čovjek kojemu nije poznato kur’ansko ili biblijsko kazivanje o Jusufu (Josipu), a.s., i zavjeri njegove braće te, neizmjernoj ljubavi oca Jakuba, koji je opisan najljepšim karakternim osobinama. Također, upečtljivo kur’ansko kazivanje su riječi Jakuba, a.s., na samrti – oporuka koju ostavlja svojim sinovima:
Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome ćete se, poslije mene, klanjati?” – “Klanjaćemo se” – odgovorili su – “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!”[3]
Na više mjesta Kur’an spominje da je Jakov (Jakub), a.s., bio upućen i da mu je data Objava, ali, nema niti jednog spomena, koji baca mrlju na njegov pretposlanički ili poslanički život.
Jedan od najvećih mitova i blasfemija, pored gore spomenutih, svakako je Jakovljevo hrvanje s Bogom, koje se spominje u Knjizi postanka. No, to nije jedina gnusna optužba koju Biblija spočitava ovom poslaniku, on ih shodno biblijskim kazivanjima ima mnogo više, a neizostavna je optužba da je Jakov zapravo bio prevarant i upravo prevarom stekao „blagoslov poslanika“, što je apsurd bez premca.
„Za razliku od kazivanja o Abrahamu i Izaku, u kojem se prepoznaje idealiziranje, ovdje toga nema. Jakov je prikazan sa svim svojim manama i vrlinama. Gotovo da tamne strane života prevladavaju nad svjetlima. Jedina svijetla nit jest spomenuta Jahvina vjernost i zaštita. Cijeli ciklus priča o Jakovu započinje njegovom neslavnom prijevarom i ucjenom brata Ezava da mu ustupi prvorodstvo (25, 29-34), a nastavlja se prijevarom vlastita oca, uz pomoć majke Rebeke, da dobije njegov blagoslov (27, 1-29), lukavim cjenkanjem s Labanom oko njegovih kćeri (30, 1-13), sukobom s Labanom i njegovim sinovima oko bogatstva (31, 1 sl.).“[4]
Autor teksta u nastavku kaže: „Tek na kraju dolazi nešto pozitivno, naime susret Jakova i Ezava i njihovo izmirenje (33, 1-17).“[5]
Koliko paradoksalno zvuči da Bog ljudima šalje poslanike, ali oni su zli, preljubnici, ubojice, prevaranti i povrh svega, ponegdje se pojavi neka svijetla tačka u životu poslanika, u ovom slučaju, oca jednog moćnog naroda – sinova Izraelovih (Israilovih).
Blasfemiji i paradoksima nikad kraja, međutim, vrhunac biblijske blasfemije i paradoksalnog kazivanja o poslanicima, svakako je kazivanje o Jakovu koji se hrvi s Bogom. O tome Biblija kazuje:
I neki se čovjek hrvao s njim dok nije zora svanula. Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se hrvali. Potom reče: »Pusti me jer zora sviće!« Ali on odgovori: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.« Nato ga onaj zapita: »Kako ti je ime?« Odgovori: »Jakov.« Onaj reče: »Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.«[6]
Zamislite, Bog se hrvi sa čovjekom, usljed evidentnog poraza išćaši čovjeku kuk i nakon toga preklinje čovjeka da ga pusti, jer zora sviće. Da li ovakvo poimanje Boga zvuči zdravorazumski? Shodno ovakvom blasfemičnom poimanju Boga i Njegova savršenstva, doista, nimalo ne iznenađuje judeo-kršćanska tvrdnja da su Jevreji potpomognuti Rimljanima uhapsili i razapeli Boga. Kakav je to Bog kojeg savlada čovjek ili pak kojeg ubije skupina ljudi? Bog je savršen i uzvišen, pa da li ovakvi opisi odišu savršenstvom i uzvišenošću ili blasfemijom i podsmijehom?
U Jakovljevom hrvanju s Bogom, osim blasfemije, evidentna je i jedna očigledna kontradiktornost.
U nastavku se kaže: „Jakov prozva ono mjesto Penuel[7], i reče on: “Vidjeh Boga licem u lice, a ipak ostadoh na životu.“[8]
Što je kontradiktorno navodima Evanđelja po Ivanu, gdje stoji: „Boga nitko nije vidio nikada.“[9]
Blasfemija i kontradiktornost na jednome mjestu – da li doista ovakvo što možemo pripisati Bogu i njegovom božanskom nadahnuću?!
Piše: Resul S. Mehmedović
Bilješke:
[1] El-Bekara, 136.
[2] Hadis bilježe Buharija, Muslim, Ahmed i Ebu Davud
[3] El-Bekara, 133.
[4] „Jakov – Izrael“, katolički tjednik „Glas koncila“, objavljeno na www.glas-koncila.hr (20.4.208.)
[5] Ibid
[6] Post 32, 26:30
[7] Hebrejski naziv Penuel (Pniel ili Pnuel) je mjesto nedaleko od Sukota, istočno od rijeke Jordan i sjeverno od rijeke Jabok. U prevodu Penuel znači „Lice Božije“.
[8] Post 32, 30
[9] Iv 1, 18
