Poziv Istine
Nema Boga osim Allaha, a Muhammed, neka je Allah zadovoljan sa njim, je Njegov Poslanik. Ovo su riječi oaze šehadeta – svjedočenja, i ja vjerujem da je tako. Stvoritelja spoznajemo po Njegovim brojnim lijepim imenima. Njegova mudrost uočljiva je na svakom mjestu, a Njegova prisutnost manifestuje se u ljubavi, toleranciji i saosjećanju koje nalazimo u komunikaciji i djelovanju članova našeg društva.
Njegova moć da nas odvoji od sukobljavanja i mržnje – kao pojedince, a što je tako jasno izraženo u društvenim odnosiima američke zajednice, – a zatim nas uputi u vjerovanje i veličanje Stvoritelja ljudskoga roda, predstavlja za mene spoznajno otkrovenje i ujedno sazrijevanje duhovne ličnosti, možda i najželjenije sazrijevanje, a to je ono psihološko “Ja”.
Moj put u islam – istinski šehadet (svjedočenje jedne i jedine istine) počinje kada moj direktor, Tony Richardson, umire od opake bolesti – SIDE. On je bio odličan i međunarodno poznati scenski profesionalac kojeg sam upoznala sa svojih 14 godina iza kulisa na jednoj predstavi.
Pisanje drama za mene je uvijek bio put da traženja i pronalska duhovnog i emitivnog smiraja, kako u meni samoj, tako i između mene i svijeta kojeg sam smatrala brutalnim još od djetinjstva. Putem predstava dopuštala sam svojim riječima i porukama da se umjesto mene bore protiv tog okrutnog svijeta u kojem živimo.
Od časa kada se moje ime počelo pojavljivati u završnoj špici predstava i filmova, već sa 17 godina, u meni je rasla želja iz djetinjstva da ću nekada raditi sa gospodinom Richardsonom.
Međutim, on je slijedio svoju homosexualnu orijentaciju i u Americi, a inače je iz Engleske, obolio je od SIDE koja ga je na koncu i ubila. S njim je umro i jedan dio mene koji mi je davao osjećaj da pripadam američkom društvu.
Od tog časa počela sam da tražim moralnu uputu van granica Amerike i zapadnog društva, tačnije u islamskoj kulturi. Moji preci po majci su bili španski Jevreji koji su živjeli sa muslimanima sve dok ih kršćanska inkvizicija nije protjerala 1492. godine.
U mom historijskom sjećanju, za koje smatram da je na visokom nivou, poziv mujezina na zajednički namaz u džamiji dublje je i emotivnije djelovalo na mene od tihih milozvučnih valova mora koji vas bacaju u bezbrižni san.
Osjećala sam kao da se u meni rađa životna priča, a kulminacija te priče počinje kada sam počela izučavati humanost otomanskih halifa prema jevrejskim izbjeglicama u vremenu krstaških protjerivanja i raseljavanja nekršćana iz Španije.
Bog Svemilosni mi je pomogao u učenju i upoznavanju islama. Na tom putu najviše sam se okoristila savjetima imama Siddikija ovdje u Americi, a učila me i moja sestra i mnogi drugi.
Moja prva ispitivačka ili istraživačka komunikacija o ovoj temi desila se u jednoj halah-mesnici gdje sam proširila svoje poimanje o islamu kroz dijalog sa muslimanskom koja je nosila mahramu-hidžab. Prema meni se ponašala izrazito kulturno i lijepo, i pored svega toga pričala je četiri strana jezika.
Njena inteligencija me zadivila, a uz to je bila oslobođena od arogancije i umišljenosti, što je na mene imalo tako jak dojam i dovelo do saznanja da islam uspijeva izvršiti tako snažan utjecaj na ponašanje ljudi.
Tako sam naučila da Islam nije samo pravilo i propis na papiru, već da je to vjera koja živi. Naučila sam kako muslimani uspijevaju da se časno i jednostano i uz osjećaj zadovoljstva uzdižu iznad američkog robovlasničkog tržišta seksualnih nadmetanja i nasilja.
Shvatila sam da muslimani i muslimanke mogu da budu zajedno bez toga da se međusobno sukobljavaju; verbalno i fizički. Uvjerila sam da odjeća časti i čestitosti (mahrama i haljina), uzdiže moralno i da jača ljudsko ponašanje, a ujedno garantuje muškarcima i ženama osjećaj njhove sopstvene duševne vrijednosti.
Kao i većina žena nemuslimanski u Americi odrasla sam na “tržištu robova”, koje je bilo ispunjeno seksualnom bolešću moje porodice i cijelog okruga gdje sam živjela.
Ono što moram reći jeste da djeca koja odrastu u ovakvoj atmosferi, djevojčice i dječaci, vrijeđaju jedne druge bez imalo ustručavanja, sve u cilju da budu prihvaćeni od svojih vršnjaka.
Ne pretvaram se da znam sve odgovore za konflikte na Bliskom Istoku, osim onoga što je rekao naš Poslanik, kao i drugi poslanici. Moja bolest me sprečava da postim i obavljam namaz u njegovoj pravoj fizičkoj formi ali izjavljujem da volim i poštujem islam zbog onoga što sam saznala o njemu i što sam vidjela njegove upute u ponašanju muslimana, muškaraca i žena koji borave u obližnjem islamskom centru.
Podržavam i duboko poštujem islamsko poštovanje za obrazovanje oba spola; za prava žena kao i muškaraca u društvu; njihovo čedno oblačenje; i povrh svega njihovo poštovanje braka i ne konzumiranje alkohola. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su to meni dva najvažnija temelja u žvotu, s obzirom da ne konzumiram alkohol više od dvadeset godina, a ujedno sam i sretno udata.
Kako je samo lijepo osjećati i znati da jedna i pol milijarda muslimana dijeli ovu vjeru kao i razvoj karaktera koji nam brak omogućava, zatim činjenica da mi vjera pomaže da budem čista od alkohola i droge. Društvo koje konstantno pravi pritisak na nas da se žrtvujemo pred oltarom bez mogućnosti raskida braka i bez obzira i ostvrtanja na posljedice ne može uspjeti. Islam od nas traži da se jedni prema drugima ponašamo kao ljudska bića koje je Bog stvorio kako bi pazili na relacije između nas.
I to sve preko molitve-namaza, sadake-milostinje i privrženosti ka ostavljanju svega što opija (alkohol, droga itd.) kao i veliki podsticaj za obrazovanje, naravno ako slijedimo put islama i ono što nas on uči, tek tada ćemo biti u mogućnosti da odgojimo djecu koja će biti zaštićena od nailja i eksploatacije koja porobljava roditelje i djecu.
Prijevod: Eldar H. Tutnić
