Poziv Istine
Mnogi naši muslimani su, hvala Allahu, shvatili važnost dove i njen odnos spram tevhida, te su razumjeli da se ona ne upućuje nikome drugom do Allahu. Njihova dova došla je do izražaja i u posljednjem ratu, kada su din dušmani htjeli da unište islam i muslimane, no međutim, Allah ih je pomogao, uslišavši dove koje su Mu oni upućivali, znajući da im niko ne može pomoći mimo Njega.
I prijašnji i savremeni naši učeni su ulagali mnogo truda da pojasne ispravan put vezan za dovu i da se ona ne smije upućivati nikom mimo Allahu.
Međutim, i pored toga, postoji veliki broj onih, pa čak i onih za koje se smatra da su učeni, koji su napravili velike greške po pitanju dove što ih je odvelo u razne i krupne vjerske prekršaje.
Prva greška: Posjećivanje dovišta[1]
Ovo je jedan od napoznatijih i najčešćih oblika kršenja pravila i adaba vezanih za dovu. Većina posjetilaca smatraju da ova mjesta imaju posebnu vrijednost (fadl), da su berićetna i da je dova na takvim mjestima primljena kod Allaha, i zbog toga ih posjećuju u velikom broju, gdje čine razne novotarije.
Treba napomenuti da su sva ova dovišta ostavština Bogumila (Bošnjaka prije islama), a sa prelaskom na islam nastavili su svetkovanje sa islamskim karakterom.
Ljudi kao da se takmiče ko će naći pogodno mjesto koje bi odgovaralo za okupljanje. Kada god se na nekom mjestu pronađu određeni bogumilski tragovi, ono se odredi za dovište, a većina takvih mjesta nalazi se u blizini kaburova nekih sufijskih šejhova.
U Bosni postoji nekoliko mjesta koje ljudi posjećuju zbog učenja zajedničke dove, a ovdje ću spomenuti samo najvažnija i najpoznatija: Ajvatovica, Djevojačka pećina, Lastavica, Dobre vode, Ključ, Karići, Ratiš (blizina Srebrenika), Prisadi (Srebrenik).
Odlazak na određena mjesta radi zajedničke dove je veoma ružna novotarija, a nekada čovjeka može odvesti i u širk, zato što je odlazak radi dove na mjesta koja nemaju nikakvu vrijednost (na čiju vrijednost ne ukazuju dokazi iz Kur’ana i Sunneta) djelo koje je šerijat okarakterisao kao zabludu i veoma ružnu novotariju.
Svaki posjetilac dovišta suprotstavio se šerijatu u sljedećem:
Prvo: Vezivanje ibadeta za određeno mjesto
Nijedno mjesto u Bosni koje se posjećuje radi dove nema nikakvu svetost i posebnost. Ciljano učenje dove na mjestima za čiju vrijednost ne postoji šerijatski dokaz predstavlja zabludu i loše djelo. Zato što je dova ibadet, i posebno vezivanje nekog ibadeta za mjesto (ili vrijeme) bez šerijatskog dokaza niti iz Kur’ana, a niti iz Sunneta, očita je zabluda i grijeh i vrlo ružna novotarija.
Drugo: Oponašanje nevjernika i slijeđenje džahilijetskih običaja
Govoreći o mjestima i njihovoj podjeli, šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Prva vrsta: Mjesta koja nemaju nikakvu vrijednost u šerijatu, niti imaju bilo šta što ih čini vrijednim, nego se radi o običnim mjestima.Pohoditi takva mjesta radi zajedničkog obavljanja namaza, upućivanja dove ili zikra je očita zabluda. Zatim, ako na njima imaju neki tragovi nevjernika, Jevreja, kršćana i drugih, onda je posjeta takvih mjesta, sa takvim razlogom još gora, jer se računa zabludom s jedne, i oponašanjem nevjernika, s druge strane.“[2]
Ovo što je spomenuo šejhul-islam upravo se desilo u Bosni, jer većina tih mjesta gdje se ljudi okupljaju radi dove bila su svetišta na kojima su se okupljali Bogumili (kršćani) s ciljem molitve, a nakon prihvatanja islama taj običaj je nastavljen. Ovakav način posjete, sa ovakvim razlozima, predstavlja konkretan primjer slijeđenja običaja koji nisu islamski. Još su oni ova mjesta nazvali svetištima, a dane kada ih posjećuju nazvali su svetim danima dove.
Žalosna je činjenica da određeni broj učenih ljudi u Bosni podstiče na posjetu ovakvih mjesta i okupljanje na njima, ponoseći se time, i govoreći da su ova mjesta svetišta koja ne postoje osim kod nas, te da su to naši autohtoni običaji koje smo naslijedili od Bogumila, i na takav način podstiču ljude da slijede džahilijetske običaje.
Hanefijski učenjak Imam Serhasi veli: „Svaki običaj koji se suprotstavlja vjerskom tekstu (dokazu) ništavan je i ne uzima se u obzir.“[3]
Treće: Poduzimanje putovanja koje je šerijatom zabranjeno
Ebu Hurejre t prenosi da je Poslanik ﷺ kazao: „Ne poduzima se putovanje u neko mjesto (radi njegove svetosti) osim ka tri mesdžida: ovom mom mesdžidu, El-Mesdžidul-Haramu, El-Mesdžidul-Aksau.“[4]
Četvrto: Posjećivanje dovišta može biti razlog upadanja u širk
Odlazak na ova mjesta može biti i put koji vodi do širka iz razloga što na većini njih postoje kaburovi. Mnogi ljudi odlaze do tih kaburova, klanjaju kod njih i dove uče, te traže blagoslov putem njih. Ovakvo postupanje može biti uzrokom činjenja širka, jer postoji bojazan od obožavanja kaburova, izražavanja strahopoštovanja prema njima, i pouzdanja u njih,[5] kao što se to desilo sa nekim turbetima u Bosni.
Druga greška: Izmišljanje dova
Dova je ibadet, a ibadet se određuje samo Objavom (Kur’anom i Sunnetom), tako da nikome nije dozvoljeno da inovira dove, određujući za njihovo učenje posebnu nagradu i sevap.
Kod naših muslimana rasprostranile su se mnoge izmišljene dove za koje stoji da su veoma vrijedne i da će onaj ko ih uči imati veliku nagradu, ostvariti svoju želju, izliječiti se ili, pak, biti sačuvan od zla, bez ikakvih šerijatskih dokaza za te tvrdnje, što govori o neispravnosti istih i predstavlja veoma ružnu novotariju, poput Nur-dove, Arš-dove, itd. A mnoge od njih sadrže i širk, gdje se dova upućuje melekima i džinima.
Uzvišeni kaže: I ne moli se, pored Allaha, drugom! Nema boga osim Njega! (El-Kasas, 88.)
Tumačeći ovaj ajet, šejh Šenkiti veli: „Najveći je nevjernik onaj koji se, pored Allaha, moli drugom, bez ikakva dokaza o njemu. Negiranje neuspjeha, veoma jasno ukazuje na propast takve osobe, te da će ona završiti u Vatri.“[6]
Dove, gledano kroz prizmu šerijata, dijele se na dvije skupine: opća dova (du’a mutlak), određena dova (du’a mukajed).
Opće dove su dove kojima šerijat nije odredio riječi, niti ih je ograničio sa vremenom i načinom, nisu vezane za određenu situaciju, nisu propisne za posebnu namjenu, niti im je propisan poseban sevap. Primjer te dove je sljedeća dova: Gospodaru, podari mi svako dobro i na ovom i na Budućem svijetu, i spasi me svakog zla i na ovom i na Budućem svijetu. U ovoj situaciji nije dozvoljeno inoviranje niti specificiranje tih dova za određenu situaciju, jer bismo uradili ono što šerijat nije dozvolio.
Tada bi u vjeru uveli ono što nije od nje, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“[7]
Onaj ko općim dovama odredi sevap i nagradu, ili ih posebno vezuje za određeno mjesto i vrijeme, uveo je u vjeru ono što Allah nije dozvolio i sam sebe je stavio na mjesto zakonodavca u vjeri.
Određena dova je dova kojoj je šerijat odredio riječi i ograničio je ili vremenom ili mjestom, ili dove koje su posebno vezane za neku situaciju i za nju šerijat propisao određenu nagradu. Niko nema pravo da mijenja bilo šta vezano za ovakve dove, u suprotnom se suprotstavio šerijatu. Primjer te dove je dova u namazu poslije početnog tekbira.
Treća greška: Upućivanje dove Allahu kod kaburova i turbeta
Ovaj oblik dove prisutan je kod nekih naših muslimana, još od dolaska islama na naše prostore. A danas se još više proširilo, pod uticajem širenja sufijskih i šitskih učenja.
Veliki je broj turbeta u Bosni koja se posjećuju[8], a razlog tome jeste što posjetioci misle da se dova kod kabura brže prima i da to mjesto ima posebnost kada je u pitanju uslišanje dove.
Također, oni koji vode brigu o ovim mjestima podstiču ljude na posjetu turbeta, jer svaki posjetilac uručuje poklon turbetu ili, pak, ostavlja određenu novčanu svotu.
Najpoznatije turbe u BiH jeste turbe Sedam braće u Sarajevu, koje posjećuju ljudi iz Bosne i okolnih zemalja tokom cijele godine, a posebno ramazanom. Svojim očima vidio sam to turbe i mnoštvo novca na njemu, bilo ga je toliko da su se staze (prostirka) oko kabura jedva vidjele, a novac se skuplja dva puta u sedmici.
Dakle, bio sam u prilici da posjetim neka od ovih turbeta, da razgovaram sa posjetiocima i njihovim čuvarima, i na osnovu toga zaključio sam da posjeta biva iz najčešće dva razloga:
Prvi razlog: Posjeta radi dove Allahu, kako bi Allah uklonio određenu nedaću, izliječio nekoga, dao uspjeh na ispitu, ako se radi o studentu, ili zbog nekog drugog cilja.
Što se tiče posjete kaburovima i turbetima radi dove Allahu, to je novotarija. Iako nije širk (jer se ibadet čini Allahu), sigurno je sredstvo koje vodi ka njemu, iz razloga što onaj ko čini dovu posebno izražava poštivanje prema kaburu i turbetu, a što može prerasti u to da im se pripišu stvari koje su svojstvene samo Allahu, kroz vezivanje srca za njih, putem straha i nade.
Allahov Poslanik ﷺ je zabranio da se namaz čini kod kaburova i prema njima, i da se oni pretvaraju u džamije (mesdžide), iz čega proizlazi i zabrana obavljanja bilo kakvog ibadeta kod kaburova.
Poslanik ﷺ veli: „Ne klanjajte prema kaburima i ne sjedajte na njih!“[9]
Zabrana obavljanja namaza kod kaburova ukazuje na zabranu dove kod njega, jer namaz se sastoji od dove, a oba djela su ibadet.
Također, naredio je da se sve građevine na kaburovima sruše i poravnaju sa zemljom.
Ebu Hejjadž el-Esedi prenosi: „Alija b. Ebi Talib t mi je rekao: ‘Želiš li da te pošaljem s istim zadatkom s kojim je mene poslao Allahov Poslanik ﷺ: da ne ostaviš ni jedan kip, a da ga ne uništiš, i niti jedan uzdignut kabur, a da ga ne poravnaš?!’“[10]
Iz ovog se jasno vidi da je zabranjeno veličanje kaburova, njihovo zidanje i uzvisivanje iznad zemlje, kao ni zidanje turbeta ili bilo kakvih građevina, poput kuće, soba i slično.
Pa ako je zabranjeno veličati kaburove i na njima graditi, onda je ibadet kod njih još više zabranjen, a sve iz straha da se ne bi obožavali kaburovi, kao što je to činio Nuhov narod, kao i drugi.
Također, Poslanik ﷺ pojasnio je ispravan način postupanja prilikom posjete kaburovima, a nije spomenuo propisanost dove kod njih, što jasno ukazuje da takav postupak nije šerijatski legitiman.
Poznato je da ashabi nisu odlazili do kabura Poslanika ﷺ radi upućivanja dove. A da je kojim slučajem to bilo propisano oni bi nas u tome pretekli.
Naprotiv, ashabi su “nakon što su osvojili Šam, Irak i druga područja, skrivali svaki kabur kod kojeg su ljudi učili dove.“[11]
Dakle, odlazak kod kabura radi upućivanja dove predstavlja grijeh i zabludu[12], jer dova je ibadet. A posebno određivanje mjesta za njega, bez bilo kakvog dokaza, novotarija je i očita zabluda, jer: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“[13]
Imam Malik veli: „To je novotarija koju prve generacije nisu praktikovale, i neće uspjeti (u vjeri) kasnije generacije osim ako budu radile kao prve generacije.“[14]
Drugi razlog: Posjećivanja kaburova i turbeta iz straha da se ne desi neka nevolja ili saobraćajna nesreća.
Neka od ovih turbeta nalaze se pored glavnih puteva, poput turbeta Abdulvehaba Ilhamije, u Travniku.
Posjetilac misli, ako prođe pored turbeta, a nije stao kod njega, da će mu se desiti neko zlo, nevolja ili, pak, saobraćajna nezgoda. Zbog toga on staje pored turbeta, udijeli dio imetka, prouči Fatihu i pokloni sevape učenja umrlom, a zatim moli Allaha za sebe, ili ništa ne dovi, ali je najvažnije da je stao kod turbeta i ostavio novac.
Ovakav postupak je veliki širk ukoliko posjetilac smatra da mrtvi u kaburu posjeduje snagu i moć da utiče na prolaznike i da im donosi štetu, nesreću ili bilo kakvo iskušenje, jer nije svratio do njega. Time se čini veliki širk jer se stvorenju pripisuje ono što je svojstveno samo Allahu.
Allah je jedini upravitelj i glavni uzročnik svega i On u tome nema sudruga. Uzvišeni Allah kaže: Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!“ (Alu Imran, 154.)
Poslanik ﷺ je pojasnio da jedino Allah može donijeti korist ili štetu. On je kazao: „Znaj da, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti korist donese, neće ti koristiti ništa više nego što ti je Allah već propisao i odredio. Isto tako kada bi se sakupili da ti nečim naude, ne bi ti naudili ništa više nego što ti je Allah već propisao i odredio.“[15]
Osim toga, onaj ko posjećuje turbeta na ovakav način, boji se i strahuje od umrloga kao što se boji Allaha, pa je zbog toga i došao kod njega, udijelio i dovu uputio radi njega, kako mu se ne bi ništa desilo na putu. A Allah nam naređuje da se samo Njega bojimo.
Uzvišeni Allah veli: …i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici! (Ali Imran, 175.)
Ovakva vrsta straha je ustvari vid ibadeta, a činiti ibadet nekome mimo Allahu jasan je širk.
Šejh Abdurrahman u djelu Fethul-medžid kaže: „Strahopoštovanje od Allaha je jedan od najvrednijih i najviših stepeni vjerovanja, te jedan od najsveobuhvatnijih vidova ibadeta koje je obaveza ispoljavati samo Allahu.“[16]
Nekada može biti mali širk, i to u slučaju ako posjetilac smatra da će mu Allah dati nedaću na putu ili kakvo iskušenje zato što nije svratio do turbeta i što nije udijelio ili dovio mrtvom. Ovaj širk vezan je za uzrok (širk fil esbab), jer Uzvišeni Allah nije propisao da ovo djelo bude uzrok koji čuva prolaznika od bilo kakve nesreće.
Četvrta greška: Dozivanje i traženje pomoći od umrlih
Većina onih koji učestvuju u ovakvoj dovi su sufije, ali su oni uticali i na mnoge, vjerski neupućene muslimane, koji su počeli posjećivati turbeta, dozivati umrle, od njih pomoć tražiti, i neke im ibadete činiti, poput klanja životinje, udjeljivanja sadake, obilaženja oko kaburova i namaza kod njih.
Razgovarao sam sa čuvarima i hizmećarima ovih kaburova i turbeta, pa su mi kazali da se većina posjetilaca obraća onima u turbetima, tražeći od njih lijek za sebe ili člana porodice. Pa ako se ispuni ono što su od njih tražili, vraćaju se do turbeta i ostavljaju im poseban poklon.
Traženje pomoći od umrlih veliki je širk i jasan vid nevjerstva[17], jer onaj ko ih doziva svoje srce i želje usmjerio je ka nekom drugome mimo Allaha, od njih traži pomoć, neku korist ili uklanjanje štete ili nešto drugo što je samo Allah u mogućnosti učiniti.
Onaj ko se obraća umrlima učinio je širk u rububijjetu i uluhijjetu (ibadetu).
Što se tiče širka u rububijjetu, to je iz razloga što onaj ko doziva umrle smatra da onaj kome se obraća ima moć i sposobnost da usliša molbu i da mu dadne ono što traži. On na takav način pripisuje Allahu druga u rububijjetu. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi negirao je da umrli i druga stvorenja imaju moć, vlast, mogućnost upravljanja i uticaja na stvari i pojave. Oni nikoga ne opskrbljuju, štaviše, oni su u potrebi da se za njih dova uči.
A što se tiče širka u uluhijjetu, to je iz razloga što je dova ibadet. Činjenje dove nekome je ustvari činjenje ibadeta njemu, što predstavlja širk u ibadetu (uluhijjetu), po jednoglasnom stavu učenjaka, i to je nužno poznata vjerska stvar. Jer kada se čovjek sa dovom obraća nekome, tražeći nešto od njega, obraća mu se sa strahopoštovanjem, poniznošću, s ljubavlju, zatim se oslanja na njega u onome što je tražio, a sve su to srčani ibadeti koji se smiju upućivati samo Allahu.
Uzvišeni Allah veli: Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, mole onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni. (El-Ahkaf, 5.)
Allahov Poslanik ﷺ je rekao: „Ko umre, a bude se mimo Allaha molio nekome drugome, ući će u Vatru.“[18]
Odlomak iz djela Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog – mr. Jakub Alagić; Knjiga treća: Dova
[1] Pogledati: Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 172-177. Autor ovog djela spominje dvadeset i jedno mjesto koje su muslimani posjećivali s ciljem upućivanja dove na njima. Neka od tih mjesta su obnovljena, dok neka nisu.
[2] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/155.
[3] El-Mebsut, 12/196.
[4] Bilježi ga Muslim, br. 511, str. 575.
[5] Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/196-197, i Minhadžus-sunne, 2/439.
[6] Edva’ul-bejan, 5/364.
[7] Bilježi ga Buhari, br. 2697, str. 478, Muslim, 17, str. 762.
[8] U časopisu Kelamuš-šifa, str. 33, br. 8, god. 1426. h, spomenuto je devedeset turbeta koja se nalaze u Bosni i Hercegovini, neka od njih u gradovima, dok su neka na vrhovima planina.
[9] Bilježi ga Muslim, br. 98, str. 389.
[10] Bilježi ga Muslim, br. 93, str. 388.
[11] Minhadžus-sunneh, 2/438. Slično se navodi i u: 1/480-481. Pogledati: Igasetul-lehfan, 1/319.
[12] Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/210; Minhadžus-sunneh, 2/439; Igasetul-lehfan, 1/308.
[13] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.
[14] El-dževabul-bahir fi zuvvaril-mekabir, str. 57. Pogledati: Medžmu’l-fetava, 27/394; Igasetul-lehfan, 1/314.
[15] Bilježi ga Tirmizi, br. 2516, str. 567, i kaže da je hadis hasen-sahih; Ahmed, 5/19, br. 2803, a ispravnim ga smatra Albani u svojoj ocjeni hadisa iz Tirmizijevog Sunena i Arnaut u Musnedu Ahmedovom.
[16] Fethul-medžid, 2/247. Pogledati: Tejsirul-azizl-hamid, str. 489.
[17] Pogledati: Futja fi ta’zimil-mešajihi vel-istigaseti bihim ve zijareti bihim, str. 15, i Medžmu’ul-fetava, 27/72.
[18] Bilježi ga Buhari, br. 4497, str. 816.
