Sjećanje na Uzvišenog Allaha i učenje Kur’ana

Sjećanje na Allaha (zikr)[1] je redovita opskrba za srca onih koji Allaha poznaju. To je voda njihova kojom na putu žeđ gase i bolove liječe. To je veza njihova sa Onim koji sve tajne zna. Zikrom (spominjanjem Allaha) molimo Allaha da otkloni zlo, da rasprši brige i da se nevolje lakše podnesu. Ljudi mu pribjegavaju kada ih pritisnu nesreće i u njemu traže utočište kada se na njih sruče udarci sudbine. Ono tužno srce čini veselim i nasmijanim i onoga ko zikri ne samo da dovodi do spomenutog, nego i njega samog čini dostojnim spominjanja.

Robovanje svakog od organa čovjekova tijela je povremeno, za razliku od robovanja njegova srca i jezika koji se neprekidno sjećaju svoga Gospodara. Njima je, uostalom, i zapovijeđeno da se u svakoj situaciji: kada se stoji, sjedi i na bokovima leži, sjećaju svoga Gospodara. Kao što bi vrt bez drveća i zelenila bio pustoš, tako bi i srce bez sjećanja na Allaha bilo pusta ruševina.

Spominjanje Gospodara čisti i glanca srce, a kada ono oboli onda ga sjećanje na Gospodara liječi. Sve što neko više svoga Gospodara spominje, u njemu se sve više budi ljubav i nestrpljenje da se sa Njime sastane. Kada se čovjek u srcu svoga Gospodara prisjeća, ono nagoni i jezik da Ga spominje, a ko Njega spominje sve ostalo zaboravi, Allah ga od svega čuva i sve mu nadoknađuje.

Hasan el-Basri je rekao: “Tražite slast imana u tri stvari: namazu, spominjanju Allaha (zikru) i učenju Kur’ana, pa ako je nađete dobro je, a ako ne, znajte da su vam vrata zatvorena!”

Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, navodi preko sedamdeset koristi zikra – spominjanja Allaha. U njih između ostalog spada i to što:

– Spominjanje Allaha raspršuje brigu, tugu i žalost, a u srce unosi veselje, radost i razdraganost. Ono progoni, muči i suzbija šejtana, a izaziva zadovoljstvo Milostivog.

– Spominjanje Allaha čisti i jača srce i jača tijelo. Ono obasjava lice i srce svjetlom vjere i donosi opskrbu.

– Spominjanje Allaha čovjeku omogućava samokontrolu i otvara vrata dobročinstva, tako da robuje Allahu kao da u Njega gleda. Jer, rob je Allahu blizak onoliko koliko Ga se često sjeća, a daleko onoliko koliko na Njega zaboravlja.

– Onaj ko se sjeća Allaha zaslužuje da se i Allah sjeti njega, kao što stoji u riječima Uzvišenog: Sjećajte se vi Mene, i ja ću se vas sjetiti. (Kur’an, 2:125)

– Spominjanje Allaha smanjuje i briše grijehe, pa je kao takvo jedno od najvećih dobrih djela, a dobra djela brišu hrđava.

Vjerovjesnik ﷺ je rekao: “Ko kaže u toku jednog dana sto puta: ‘Subhanallahi ve bi hamdihi‘ (Slavljen je Allah i Njemu pripada sva hvala), oprošteni su mu (mali) grijesi, pa makar ih bilo kao morske pjene.” (Muttefekun alejhi)

– Spominjanje Allaha je dovoljan razlog za spuštanje Allahove milosti i smiraja.

– Spominjanje Allaha ne ostavlja jeziku slobodnog vremena da se bavi ogovaranjem, klevetanjem, prenošenjem tuđih riječi, lažima, a ni bestidnim i nevaljalim govorom. Drugim riječima, onaj ko svoj jezik navikne da spominje Allaha, istovremeno čuva svoj jezik od neistine i besmislenog govora, dok se jezik onoga ko njime ne spominje Allaha upušta u svakojake laži, besposlice, bestidnost i vulgarnost.

Učeni su rekli: “Spominjanje Allaha je lijek, a spominjanje ljudi bolest.”

Spominjanjem Allaha zasađuju se džennetske voćke. U hadisu koji pripovijeda Džabir t stoji da je Vjerovjesnik ﷺ rekao: “Ko izgovori: ‘Subhanallahil Azim ve bi hamdihi‘ (Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah), biće mu zasađena palma u Džennetu.” (Tirmizi)[2]

– Spominjanje Uzvišenog Gospodara najbolja je garancija da čovjek na Njega neće da zaboravi. Čovjekovo zaboravljanje da se sjeća svoga Gospodara uzrok je njegove nesreće i na ovom i na budućem svijetu.

– Uzvišeni Allah se, pred Svojim melecima, ponosi onima koji Ga se sjećaju.

– Sjećanje na Allaha nadoknađuje druga dobra djela, dok to ništa drugo ne može da nadomjesti.

– Često sjećanje na Allaha najbolja je garancija da će čovjek biti pošteđen licemjerstva, jer se licemjeri rijetko sjećaju Allaha, kao što o njima kaže Uzvišeni: A Allaha gotovo da i ne spominju. (Kur’an, 4:142)

– Slavljenje Allaha, mimo svih drugih djela, ima posebnu slast. Kada čovjek od sjećanja na Allaha ne bi imao nikakvu drugu nagradu, do slast uživanja i zadovoljstvo koje zbog njega osjeća u srcu, i to bi mu bilo dovoljno.

– Sjećanje na Allaha je bolje i od same dove, jer je sjećanje na Allaha zahvaljivanje Uzvišenom Allahu, dok je dova čovjekovo moljenje da mu Allah da ono što mu je potrebno, a zar se to dvoje može porediti?! Sjećanje na Allaha dovoljan je razlog da dova bude uslišana, jer je dova kojoj prethodi sjećanje na Allaha i zahvaljivanje Allahu daleko bolja, i mnogo će prije biti uslišana nego dova u kojoj toga nema.

Vrste sjećanja na Allaha:

1. Spominjanje Uzvišenog Allaha po Njegovim lijepim imenima i svojstvima, kao i zahvaljivanje Uzvišenom Allahu riječima, kao što su: “La ilahe illallah” – Nema istinskog boga osim Allaha; “Subhanallah” – Slavljen neka je Allah; “Elhamdulillah” – Zahvala pripada Allahu, i slično.
2. Govor o Uzvišenom Allahu, Njegovim imenima i svojstvima, npr. reći: “Uzvišeni Allah čuje glasove Svojih robova i vidi njihove pokrete.”
3. Spominjanje Allahovih zapovijedi i zabrana, kao kad npr. kažeš: “Uzvišeni Allah naređuje to i to, a zabranjuje to i to.”
4. Spominjanje Allahovih blagodati i dobročinstva.

Najbolje sjećanje na Allaha je učenje Kur’ana. Ovo je zato što je Kur’an Allahov govor i što kao takav u sebi sadrži lijek. Mnogobrojni su ajeti i vjerodostojni hadisi u kojima se jasno ističe vrijednost ove vrste ibadeta i onih koji ga čine.

Uzvišeni Allah kaže: Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i namaz obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati. (Kur’an, 35:29)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Među vama je najbolji onaj ko uči Kur’an i njemu drugog podučava.”  (Buhari)

Osman b. ‘Affan t je rekao: “Da su srca čista, ne bi ste se mogli zasititi govorom svoga Gospodara.”

[1] Se’id ibn Džubejr je rekao: “Bogobojaznost znači da se bojiš Allaha tako da taj strah bude prepreka između tebe i grijeha. Zikr znači pokornost Allahu, pa ko Mu bude pokoran taj Ga je spomenuo, a ko Mu ne bude pokoran, taj Ga ne spominje makar puno izgovarao tesbih (subhanallah) i učio Kur’an.”

[2] Ovaj svijet je put ili za Džennet ili za Džehennem. Vrijeme je čovjekov kapital kojim trguje sa svojim Uzvišenim Gospodarom. Pogledaj koliko samo džennetskih palmi propušta onaj koji traći vrijeme!

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: