Sjećanje na smrt

Hvala Allahu koji je sa smrću polomio vratove tiranima, smrvio leđa kraljevima i iznevjerio nade carevima, čija srca nisu htjela da čuju za smrt, sve dok im se nije obistinila prijetnja i dok nisu vraćeni u ono što su nekada bili, pa su tako prenešeni iz palata u grobove, sa svjetla počivališta u tamu grobova, sa zabava sa konkubinama u borbu sa crvima i gusjenicama, sa sofri uživanja u svakojakim jelima i pićima na raspadanje u zemlji, sa zabava u društvu u divljinu samoće i iz mehkih postelja na poprište stradanja.

Šta misliš, jesu li mogli od smrti da pobjegnu, da li su mogli u kakvu tvrđavu od nje da se sklone, ili silom da se od nje odbrane, iza kakvog zastora od nje da se sakriju ili da se nečim drugim zaštite? Pogledaj dobro: Da li ijednog od njih vidiš i da li najslabiji glas njihov čuješ? (Kur’an, 19:98)

Zato onome kome je smrt stradalište, zemlja postelja, crv prijatelj, Munkir i Nekir drugovi, grob stanište, utroba zemlje prebivalište, Sudnji dan sastanak, a Džennet ili Džehennem pojilište, nema ništa preče nego da o tome razmišlja i da se za to priprema.

Pohvalnost sjećanja na smrt

Ljudi se u pogledu sjećanja na smrt dijele na tri vrste: one koji su se prepustili ovom svijetu; one koji se tek kaju i one koji su već spoznali smisao smrti.

Prva vrsta: Oni koji su se prepustili ovom svijetu smrti se gotovo nikako i ne sjećaju, a kada se i sjete, sjete se samo radi žaljenja za ovim svijetom i kada je treba (smrt) grditi. Ovakve ljude sjećanje na smrt samo još više udaljava od Allaha.

Druga vrsta: Oni koji se kaju često se sjećaju smrti, kako bi u srcu pobudili strah i bojazan, koji opet kao takvi doprinose da čovjekovo pokajanje bude potpuno. Takve osobe, možda ponekad i preziru smrt, bojeći se da ih ne iznenadi prije nego što se potpuno pokaju i za nju pripreme, s tim što im se prezir smrti ne uzima za zlo. Oni podsjećaju na onoga ko voli da se pripremi za sastanak sa voljenim, makar na sastanak sa njim malo i zakasnio. Znakovi ovakvih pokajnika su da su uvijek preokupirani za sastanak i da ničim više nego tim nisu preokupirani. U suprotnom, ne spadaju u ovu vrstu, već u one koji su se prepustili ovom svijetu.

Treća vrsta: Što se, pak, tiče onih koji su već spoznali smisao smrti, njima smrt nikada ne silazi sa uma i u svako doba su spremni za susret sa voljenim. Takvi su se, obično, umorili čekajući na smrt i priželjkuju da im ona što prije dođe, kako bi se, jednom zauvijek, oslobodili društva neposlušnih na ovom svijetu i preselili u susjedstvo Gospodara svjetova.[1]

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Sjećajte se što više Onoga koji prekida naslađivanja!” (Tirmizi i dr.) Tj. zadavljujte naslađivanja ovog svijeta zalogajima sjećanja na smrt kako biste se lakše oslobodili oslanjanja na njega i usredsredili na sjećanje Uzvišenog Allaha!

Jedan od ashaba je upitao: “Allahov Poslaniče, ko je od ljudi najbistriji i najplemenitiji čovjek?” – Pa mu je rekao: “Onaj ko se od njih najčešće prisjeća smrti i ko je za nju najspremniji. To su najbistriji ljudi, jer stiču čast ovog i počast onog svijeta.” (Ibn Madže)

Pa kakvo je onda stanje onoga ko je zanemari ili o njoj uopće ne misli, ne spominje je i za nju se dobrim djelima ne priprema…!? Svi se slažu da je smrt sama po sebi pouka za svakoga ko imalo ozbiljno razmišlja i ima imalo zdrave pameti.

U jednom djelu stoji: “Braćo, znajte da surovo srce, s Božijom pomoći, omekšavaju: posjećivanje grobova, prisustvo vazovima, druženje s dobrim ljudima, slušanje kazivanja o čestitim robovima i pobožnim ljudima iz ranijih generacija i posebno, sjećanje na smrt, koja prekida uživanje u blagodatima na ovom svijetu, nakon lagodnog života, rastavlja družine i nakon ponosa sa roditeljima, djecu ostavlja bez njih.”

U koristi od sjećanja na smrt, također, spada: odvraćanje čovjeka od grijeha, prestanak radovanja ovom svijetu i lakše podnošenje nedaća.

U stvari koje omekšavaju srce i otupljuju njegovu surovost, svakako spada i posjeta bolesnika na samrti, jer se iz njihovih muka, patnji i borbe prilikom rastavljanja sa dušom, može izvući životna pouka, budući da svakoga uskoro čeka ista sudbina. Ukratko, onaj ko iz smrti drugog za sebe ne izvuče nikakvu pouku, taj je toliko ogrezao da mu nikakav savjet ne može pomoći.

Hasan el-Basri je rekao: “Ništavnost ovog svijeta ne razotkriva ništa toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo zdrava razuma, ona ne ostavlja nikakvog prostora da se ovom svijetu raduje. Kada god se rob sjeti smrti, u njegovim očima ovaj svijet i sve što je na njemu postanu bezvrijedni.”

Omer b. Abdulaziz je rekao: “Zar ne vidite da svaki dan nekoga dočekujete, spremate i ispraćate na putu ka Uzvišenom Allahu i da svaki dan nekoga stavljate u zemlju, zatrpavate i odvajate od prijatelja i imetka?”

Smisao smrti

Znaj da mnogi ljudi o smrti imaju pogrešno mišljenje! Jedni misle da je smrt čovjekov kraj zauvijek, da poslije nje nema proživljenja niti bilo kakve nagrade ili kazne. Drugi misle da umrli ne uživa nagradu za svoja dobra djela i da ne iskušava kaznu za svoja nedjela. Treći misle da duša ostaje i nastavlja da i dalje živi, a da tijelo propada, raspada se u zemlji i da više nikada neće biti proživljeno. Sva ova mišljenja su pogrešna i odudaraju od istine. Naprotiv, zdrava pamet nalaže, a brojni kur’anski ajeti i islamska tradicija potvrđuju da smrt nije ništa drugo do promjena stanja, i da duša nastavlja da živi i poslije odvajanja od tijela, bilo da se kažnjava u Džehennemu ili da uživa u Džennetu. Grob, također, može biti ili jedan od džennetskih vrtova, ili jedna od džehennemskih provalija.

Ponekad se desi da čovjek ostane bez imetka tako što mu se pokrade, a ponekada da imetak ostane bez vlasnika tako što čovjek umre. I u jednom i u drugom slučaju, bol za rastankom je žestok. U svakom slučaju, smrt znači čovjekovo otrgnuće od njegovog imetka i njegovo preseljenje na drugi svijet, koji je drugačiji od ovog. Ukoliko čovjek na ovom svijetu ima nešto što mu je drago, što mu je prionulo za srce ili nešto sa čime se ponosi, teško će mu biti da se rastane i da ga sa smrću napusti. Ukoliko se, ipak, na ovom svijetu, čovjek raduje samo spominjanju Allaha i uživa u druženju sa Njim, njegovo uživanje i sreća, poslije smrti, biće neizmjerni, jer između njega i Voljenog neće više biti nikakvih prepreka kao na ovom svijetu, a sve žurbe za svakodnevnim poslovima na ovome svijetu su neka vrsta zapreka.

Smrt čovjeku otkriva i pokazuje ono što je u životu na ovom svijetu bilo pokriveno i nepoznato, slično kao što su budnome neke stvari na ovom svijetu bile poznate, za razliku od onoga ko spava. Drugim riječima, ljudi su u snu, pa se probude tek kada umru.

Prvo što će čovjeku biti otkriveno su koristi od njegovih dobrih djela i štete od njegovih loših djela, tako da će zbog svojih loših djela zažaliti. Vjerniku će se, odmah nakon smrti, ukazati širina onog svijeta u odnosu na ovaj i učiniti, kao da je na ovom svijetu bio zatvorenik i da je sa smrću, iz tijesne i mračne zatvorske ćelije, na otvorena vrata, izašao u prostranu i nepreglednu bašču punu raznovrsnih plodova, drveća, ptica i zelenila, tako da više nikada neće poželjeti da se vrati u mrak zatvorske ćelije.

TRI NEDAĆE SMRTI

Smrt sa sobom nosi sljedeće tri nedaće:

1. Smrtnu agoniju;
2. Susret i viđenje sa melekom ili sa melekima smrti;
3. Strah od lošeg svršetka i nagovještaj grješnicima patnje u vatri.

1. Smrtna agonija

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Doista smrt ima svoje muke!” (Buhari)

Da jadnog čovjeka ne čeka nikakva druga nedaća, kazna, prijetnja i strah, osim smrtne agonije, i ona bi mu sama bila dovoljna pa da mu zagorča život, pomuti radost i da ga natjera da se ostavi nemara i zaborava, s jedne, i da se preda razmišljanju o sebi, svome kraju i pripremi za smrt, sa druge strane.

Začuđujuće je da bi čovjeku bilo pokvareno uživanje i zagorčan život, kada bi bio siguran da će, dok se provodi i sa društvom uživa, upasti vojnik i izudarati ga palicom, a da ga, istovremeno, dok to isto čini, ni najmanje nije strah da ne upadne Melek smrti i da sa sobom ne donese agoniju i gorčinu smrti, tim prije što smrtne muke mogu biti teže i od udarca sabljom, i rezanja testerom i prženja usijanim željezom. Osim toga, ako su udarci sablje po tijelu toliko bolni, samo zbog toga što u njemu još kuca duša, može se pretpostaviti koliko samo boli, kada se sama duša muči. To što, sve dok je tijelo izloženo udarcima i mučenju, čovjek pomaže i viče, ne znači ništa drugo osim da u njegovom srcu i jeziku ima još snage života. Kakav li je tek bol od smrtnih muka od kojih čovjek izgubi glas i snagu do te mjere da ne može ni da pomaže ni da viče?!

Bolovi od smrtnih muka su toliko žestoki da zahvaćaju svaku poru tijela i potpuno oduzimaju svaku snagu, ne ostavljajući od nje ni toliko da čovjek može zvati u pomoć. Smrtni bolovi bili bi neizdrživi i kada bi zahvatili samo jedan nerv, a ne cijelo tijelo. Šta tek misliš kakvi su bolovi koji ne zahvaćaju samo tijelo, nego i dušu?! Šta misliš kakvi su bolovi od kojih svaki dio tijela, jedan za drugim, umire i počinje da se hladi, prvo stopala, pa potkolenice, pa bedra itd., sve dok se ne ugasi i posljednji znak života. Svaki dio čovjekovog tijela ima svoju smrt i svoje patnje, jednu iza druge, dok smrt ne dođe do grkljana, a kada dođe do grkljana prekida se obaziranje na ovaj svijet i kontakt sa onima koji na njemu ostaju.

U tom momentu se zatvaraju vrata pokajanja, a nastupaju kajanje i patnje. U tom smislu, učenjaci kažu da se riječi Uzvišenog: Uzaludno je pokajanje onih koji, čine hrđava djela, a koji, kada se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se doista kajem!” (Kur’an, 4:18) odnose na momenat kada se ugleda melek smrti. Allahov Poslanik ﷺ  je rekao: “Čovjekovo pokajanje se prima sve dok mu duša ne dođe do grkljana.” (Tirmizi)

2. Susret i viđenje sa melekom ili melekima smrti

Ova vrsta nedaće tiče se neposlušnih grješnika i nje će pravi vjernici biti pošteđeni.

El-Bera’ bin ‘Azib t pripovijeda: Otišli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom ﷺ na dženazu jednom ensariji i došli do groba. Kada je umrli zakopan, Allahov Poslanik ﷺ je sjeo, pa smo i mi oko njega posjedali. Bili smo mirni kao da su nam na glavama ptice. On je u ruci držao štap i njime kuckao po zemlji. Zatim je podigao glavu i rekao: “Zamolite Allaha, da vas sačuva od kaburske patnje!” To je ponovio dva ili tri puta, pa je nastavio:

“Kada se robu vjerniku približi rastanak sa ovim svijetom i otvori put za onaj svijet, sa neba se spuste meleki, svijetlih lica poput sunca, noseći sa sobom za njega džennetsku odjeću i džennetski miris. Zatim sjednu bliže kako bi ih mogao vidjeti. Zatim dođe Melek smrti, sjedne pored njegove glave i pozove: ‘O smirena dušo, izađi iz tijela i uđi u Allahov oprost i zadovoljstvo!’ Duša zatim napušta svoje tijelo poput kapljice koja klizi sa svoga mjesta, potom je prihvataju, pa kad je prihvate ne puštaju je ni jednog trena sve dok je ne postave u tu odjeću i mirise.

Od nje se zatim, proširi miris tako lijep da ga na zemlji nema. Zatim se sa njom počnu dizati. Kada tako sa njom naiđu, ne prođu ni pored jedne grupe meleka, a da ih ne upitaju: ‘Kakav je ovo lijep miris?’ – Pa im odgovore: ‘Miris toga i toga’, prozivajući ga najljepšim imenima kojima su ga zvali dok je bio na ovom svijetu. I tako sve, dok ne dođu do nama najbližeg neba, gdje zatraže da mu se otvore vrata, pa se otvore. Odatle ga od jednog do drugog neba ispraćaju najodabraniji stanovnici, sve dok tako ne dođe do sedmog neba, gdje Uzvišeni Allah kaže: ‘Zapišite Knjigu Moga roba u Illijjun, i vratite ga u zemlju, jer Ja sam ih od nje stvorio, u nju ću ih vratiti, i iz nje ću ih ponovi izvesti.’”

On ﷺ je dalje rekao: “Pa će mu se duša ponovo vratiti. Zatim će mu doći dva meleka i upitati ga: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ – Pa će odgovoriti: ‘Moj Gospodar je Allah.’ Zatim će ga upitati: ‘Koja je tvoja vjera?’ – Pa će odgovoriti: ‘Moja vjera je islam.’ Zatim će ga upitati: ‘Ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?’ – Pa će odgovoriti: ‘On je Allahov Poslanik ﷺ.’ Zatim će ga upitati: ‘Šta je tvoje znanje?’ – Pa će odgovoriti: Čitao sam Allahovu knjigu i vjerovao u ono što tamo piše.’ Zatim će sa neba glas povikati: ‘Istinu je rekao Moj rob, pa mu prostrite prostirku u Džennetu, obucite mu džennetsku odjeću i otvorite mu džennetsku kapiju, pa će do njega doprijeti lijep i ugodan miris iz Dženneta i  proširiće mu se kabur dokle god mu pogled doseže.”

On ﷺ je nadalje rekao: “Zatim će mu doći jedan čovjek lijepa lica, u lijepoj odjeći i sa ugodnim mirisom i reći će mu: ‘Donosim ti radosnu vijest; ovo je onaj dan koji ti je obećavan.’ – Pa će ga upitati: ‘Ko si ti? Tvoje lice najavljuje samo dobro!’ Na to će mu odgovoriti: ‘Ja sam tvoje dobro djelo.’ – Pa će na to povikati: ‘Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom! Gospodaru, požuri sa Sudnjim danom da bih se susreo sa svojom porodicom i imetkom!’”

On ﷺ je zatim rekao: “Kada se robu nevjerniku približi rastanak sa ovim svijetom i otvori put za onaj svijet, sa neba se spuste meleki crnih lica, noseći sa sobom kostrijetno sukno, i sjednu nadomak njegovog vida. Zatim dođe Melek smrti, sjedne pored njegove glave i pozove: ‘O zla dušo, izađi (iz tijela) i uđi u Allahovu srdžbu i gnjev!’”

On ﷺ je zatim rekao: “Zatim se ona po tijelu raziđe, pa je počne čupati kao što se čupa trn iz mokre vune. Zatim je uzme, a kada je uzme, ni koliko je treptaj oka ne ostane u njegovoj ruci, dok je ne stave u to kostretno sukno. Tada iz nje izađe odvratan smrad kao od najpokvarenije lešine na cijeloj Zemlji. Zatim se sa njom počnu dizati. Kada tako sa njom naiđu, ne prođu ni pored jedne skupine meleka, a da ih ne upitaju: ‘Kakav je ovo odvratni smrad?’ – Pa im odgovore: ‘Smrad toga i toga’, prozivajući ga najružnijim imenima kojima su ga zvali dok je bio na ovom svijetu, i tako sve dok sa njom ne dođu do nama najbližeg neba, gdje zatraže da se otvore vrata, pa se ne otvore.”

Zatim je Allahov Poslanik ﷺ proučio riječi Uzvišenog: “Kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. (Kur’an, 7:40) Zatim će Uzvišeni Allah reći: ‘Zapišite knjigu njegovu u Sidždžinu na dnu Zemlje!’ Zatim će njegova duša odatle biti bačena.”

Potom je on ﷺ proučio: “A onaj ko bude Allahu širk činio – biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio. (Kur’an, 22:31)

Zatim će se duša njegova ponovo u njegovo tijelo vratiti. Zatim će mu doći dva meleka, sješće pored njega i upitaće ga: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ – Pa će reći: ‘Hm! Hm! Ne znam!’ Zatim će ga upitati: ‘Koja je tvoja vjera?’ – Pa će reći: ‘Hm! Hm! Ne znam!’ Zatim će ga upitati: ‘Ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?’ – Pa se neće moći sjetiti njegovog imena, pa će mu biti rečeno: ‘Muhammed’ – pa će, opet, reći: ‘Hm! Hm! Ne znam!’ Zatim će sa neba neki glas povikati: ‘Laže Moj rob, pa mu prostrite prostirku od vatre i otvorite mu vrata Džehennema’, pa će do njega dospjeti vrućina i užarenost vatre, a grob će mu se još više stijesniti, da će mu se rebra saplesti.

Zatim će mu doći jedan čovjek u ružnoj odjeći i sa ružnim zadahom i reći mu: ‘Donosim ti zlu vijest: Ovo je onaj dan kojim ti je prijećeno.’ – Pa će ga upitati: ‘Ko si ti? Tvoje lice najavljuje samo zlo.’ Na to će mu odgovoriti: ‘Ja sam tvoje zlodjelo.’ – Pa će reći: ‘Gospodaru, ne uspostavljaj Sudnji dan!’”

U kazivanju o vjerniku on ﷺ je još dodao: “…a kada izađe njegova duša, blagoslovi ga svaki melek između neba i Zemlje i svaki melek na nebu, pootvaraju mu se nebeske kapije i čuvari svih kapija mole Uzvišenog Allaha da se njegova duša popne prije njih.”

U kazivanju o nevjerniku je, također, dodao: “Zatim će mu biti poslan jedan slijep, gluh i nijem (čovjek) sa željeznom polugom u ruci, kada bi njom udario o brdo zdrobio bi ga u prašinu, pa će ga njome udarati dok ne postane prašina. Zatim će ga Uzvišeni Allah ponovo vratiti kao što je bio, pa će ga ovaj ponovo početi udarati, od čega će zapomagati i vikati toliko da će ga svako, osim ljudi i džina, čuti.”

El-Bera kazuje: “Zatim će mu se otvoriti vrata od Džehennema i pripremiće mu se postelja od vatre.” (Ebu Davud, Hakim, Ahmed)

3. Strah od lošeg svršetka i nagovještaj grješnicima patnje u vatri

Strah od lošeg svršetka kida srca onima koji znaju šta to znači. To je jedna od velikih nedaća smrtnih muka, jer tada će ljudi preživljavati svu gorčinu smrti, nakon što su prethodno izgubili svaku vrstu snage i predali se rastanku sa dušom. Međutim, njihove duše neće izaći dok od Meleka smrti ne čuju jednu od dvije najave: ili: “Raduj se Džennetu, Allahov prijatelju!” Ili: “Teško tebi od Vatre, Allahov neprijatelju!” To je ono čega se boje pametni!

Priča se da se Ebu Hurejre t na samrti rasplakao i rekao: “Tako mi Allaha, ne plačem iz žalosti za ovim svijetom, niti od tuge što se sa vama rastajem, već zato što iščekujem kakva će mi od moga Gospodara najava doći: za Džennet ili za Džehennem.”

Šta je pohvalno da se čini na samrti?

Znaj da je poželjno da onaj ko je na samrti bude, koliko god može više, smiren i priseban, da jezikom izgovara riječi šehadeta, da se nada dobru i da o Uzvišenom Allahu ima lijepo mišljenje.

Smirenost je poželjna zato što će se susresti sa melekima milosti koji su zaduženi da mu uzmu dušu i obraduju ga Džennetom.

Uzvišeni Allah kaže: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” – pa poslije ostanu pri tome dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu i na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je Milostiv.” (Kur’an,  41:30-32)

One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!” (Kur’an, 16:32)

Dok, o razvratnicima i nevjernicima Uzvišeni kaže: A da si samo vidio kad su meleki nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: “Iskusite patnju u ognju!” (Kur’an, 80:50)

Tražimo zaštitu kod Allaha od toga!

Što se tiče jezika, lijepo je da čovjek na samrti njime što više izgovara riječi šehadeta, tim prije što je Allahov Poslanik ﷺ rekao: “Onaj kod koga posljednje riječi budu: ‘La ilahe illallah’, ući će u Džennet.” (Ebu Davud) To je lijep znak da je umrli lijepo okončao život i da će, ako Allah da, u Džennet. U takve se ubrajaju i oni koji se budu slično držali, kao npr. ko poslije šehadeta progovori još nešto, ali lijepo što odiše pokornošću prema Uzvišenom Allahu ili uradi ili naredi da se učini neko dobro djelo i sl.

Od Omera b. el-Hattaba t se prenosi da je rekao: “Budite prisutni uz svoje na samrti i podsjetite ih na riječi šehadeta, jer oni vide ono što vi ne vidite.”

Također je lijepo da na samrti čovjeka budu prisutni pobožni ljudi, jer onome ko umire njihova dova može biti od koristi. Osim toga oni će, radi prisustva meleka i njihovih aminovanja na dovu, govoriti samo ono što je dobro i lijepo.

Što se tiče srca, ono treba da ima lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu, jer u hadisu koji prenosi Džabir b. Abdullah t stoji: “Na tri dana prije nego što je umro, čuo sam da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: ‘Neka niko od vas ne dopusti da umre, a da o Uzvišenom Allahu nema lijepo mišljenje.‘” (Muslim)

Pripovijeda se da su jednom beduinu, kada se razbolio, rekli da je na samrti, pa je upitao: “Gdje odlazim?” – Pa su mu rekli: “Allahu” – Pa je on odgovorio: “Drago mi je što odlazim Onome od koga dolazi samo dobro.”

Prve generacije muslimana su smatrale da je lijepo čovjeka na samrti podsjetiti na njegova dobra djela i na Allahovu milost, kako bi se sa Uzvišenim Allahom sreo, misleći o Njemu sve najljepše.

Šta su na samrti rekli neki vladari, namjesnici i dobri ljudi?

Priča se da je neko Abdulmelika na samrtnoj postelji upitao: “Kako se osjećaš, vladaru pravovjernih?” – Pa mu je odgovorio: “Kao što je rekao Uzvišeni: A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili dali. (Kur’an, 6:94)”

Priča se da je Harun Er-Rešid pred smrt lično svojom rukom odabrao svoje ćefine, zagledao se u njih i rekao: “Bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više. (Kur’an, 69:28-29)”

Kada je halifa Mervan b. Abdulmelik bio na samrti, u blizini Damaska je vidio perača kako svojim rukama pere haljinu i udara je prakljačom, pa je rekao: “Kamo sreće da sam i ja bio perač rublja i od jednog do drugog dana životario od rada svojih ruku i da na ovom svijetu nikada nisam postavljen ni na jedan položaj!”

Čuvši za te njegove riječi Ebu Hazim je rekao: “Hvala Allahu koji je dao da oni na samrti priželjkuju da budu ono što smo mi, a da mi na samrti ne priželjkujemo da budemo ono što su oni.”

Priča se da je Abdullah b. el-Mubarek, na samrti otvorio oči, nasmijao se i rekao: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici! (Kur’an, 37:61)”

Gospodaru naš probudi nas iz našeg sna i nemara, tako Ti Tvoje milosti i dobrote! Oprosti nam naše grijehe, tako Ti Tvoga pomilovanja i oprosta! Pridruži nas onima na koje si izlio Svoje blagodati u Kući Tvoga zadovoljstva! Opskrbi i nas kao što si njih opskrbio slašću došaptavanja sa Tobom! Oprosti nama, našim roditeljima i svim muslimanima, tako Ti Tvoje milosti, o od milostivih Najmilostiviji!

[1] To su oni Allahovi robovi, koji kada bi bili obaviješteni da će sutra umrijeti, ne bi imali šta da promijene i dodaju od dobrih djela.

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: