Naređivanje dobra i zabranjivanje zla

Naređivanje dobra i zabranjivanje zla[1] je centralni stub vjere zbog koga je Allah slao sve Svoje vjerovjesnike. Da nije njega i znanja i rada po njemu nestalo bi vjere, došlo bi do općeg zastoja, zavladale bi zablude, neznanje bi uzelo maha, svuda bi se raširio nered, opustjele bi zemlje i propali ljudi.

Nažalost, desilo se, upravo, ono čega smo se najviše bojali – da je znanje i rad po ovom stubu izumrlo, pa je srcima zavladalo ulagivanje stvorenjima, a iz njih nestalo razmišljanja o Stvoritelju, tako da se svijet, poput životinja, odao slijepom slijeđenju strasti i prohtjeva i da je na cijeloj zemaljskoj kugli teško naći iskrenog vjernika koji se na Allahovom putu ničijeg prijekora ne boji.

Obaveznost i vrline naređivanja dobra i zabranjivanja zla

Uzvišeni Allah kaže:  I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro i odvraća od zla. To su oni koji su uspjeli. (Kur’an, 3:104)

U navedenom kur’anskom ajetu, u riječima Uzvišenog: “Neka među vama bude” je objašnjena obaveznost naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a u riječima: “To su oni koji su uspjeli” dato je do znanja da bez njega nema uspjeha.

Uzvišeni Allah, također, kaže: Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato sto su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je doista to kako su postupali! (Kur’an, 5:78-79)

Koliko je odvraćanje od nevaljalih djela stroga obaveza, najbolje se vidi iz navedenog ajeta, gdje se kao razlog zasluženog prokletstva navodi njihovo neodvraćanje od nevaljalih djela.

S druge strane, iz riječi Uzvišenog: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate. (Kur’an, 3:110), se jasno vidi vrijednost naređivanja da se čine dobra djela i odvraćanja od nevaljalih, jer su muslimani, upravo zbog toga, postali najbolji narod od svih koji se ikada pojavio.

Od Ebu Se‘ida el-Hudrija t se pripovijeda da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika ﷺ da je rekao: ‘Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda, barem, neka ga srcem prezre, ali je to najslabiji iman!‘” (Muslim)

Ovaj hadis upućuje na to da je osuda zla i odvraćanje od nevaljalih djela, onoliko koliko se može, obaveza. Ona se, u najmanju ruku, moraju srcem osuditi, jer ako se, barem, srcem ne osude, to je znak da nema imana. Ibn Mes‘ud t je – čuvši jednog čovjeka kako govori: “Propao je onaj ko ne traži da se čine dobra djela i ne odvraća od nevaljalih djela” – rekao: “Propao je onaj čije se srce ne obraduje dobrom djelu i ne osudi nevaljalo djelo.”

To znači da je odvraćanje od nevaljalih djela, rukama (tj. djelima) i jezikom ( tj. riječima) obaveza onoliko koliko se može, dok je odobravanje dobrih djela i osuda nevaljalih, srcem, stroga obaveza, koja ni sa koga ne spada i da je propao onaj ko, barem, toliko ne učini.

Od Vjerovjesnika ﷺ se, također, prenosi da je rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ili ćete tražiti da se čine dobra djela i od nevaljalih odvraćati, ili će Allah, uskoro, od Sebe, protiv vas poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, ali vam neće biti udovoljeno.” (Tirmizi)

Allahov Poslanik ﷺ je, drugom prilikom, naveo primjer grupe ljudi na lađi od kojih je jedni žele probušiti, pa je rekao: “Ako ih ovi ostave s takvom namjerom, svi su propali, a ako im uhvate ruke (spriječe ih), spasiće se oni i biće spašeni svi skupa.” (Buhari)

Pravi put u naređivanju dobra i zabranjivanju zla

Da bi pozivanje na dobro i odvraćanje od zla bilo valjano i uspješno, svako ko hoće da se tome posveti, mora se odlikovati sa tri sljedeće vrline: znanjem, blagošću i strpljivošću.

1. Znanje

Pod znanjem se podrazumijeva dobro poznavanje onoga što se naređuje i onoga što se zabranjuje, umijeće razlikovanja jednog od drugog, kao i poznavanje stanja onoga ko se poziva da čini dobro i onoga ko se odvraća od nevaljalih djela. Ovo zato što je znanje preduvjet za valjanost svakog djela.

Ukoliko čovjek zna da će usljed uklanjanja jednog zla doći do još većeg zla, onda ga je zabranjeno uklanjati. To isto važi i u slučaju, ako to znači uklanjanje dobra koje je veće od zla. Najbolji primjer za to je da je Vjerovjesnik ﷺ ostavio nekažnjenim Abdullaha b. Ubejja b. Selula i njemu slične kolovođe licemjera koji su imali svoje brojne istomišljenike. Ovo zato što bi, da ih je na neki način kaznio, to bilo na štetu većeg interesa, jer bi se u tom slučaju, s jedne strane, pobunile njegove pristalice i potpirile plamen raskola, a s druge strane, što bi svijet, kada bi to čuo, počeo govoriti kako Allahov Poslanik ﷺ ubija svoje ashabe.

Stoga, prije nego što se zatraži da se neko dobro učini ili neko zlo spriječi, prethodno mora da se razmisli o posljedicama i da se uporedi da li će od toga biti veća korist ili šteta.

2. Blagost

Prilikom traženja da se čine dobra djela i pri odvraćanju od nevaljalih, mora se biti krajnje blag i obazriv, upravo onako kako je Allahov Poslanik ﷺ rekao: “Čemu god se s blagošću pristupi, ona će to uljepšati, a čemu god se s grubošću pristupi, ona će ga pokvariti.” (Muslim)

3. Strpljivost

Onaj ko hoće da drugoga savjetuje, također, mora da bude strpljiv na uznemiravanja na koja će sigurno nailaziti. Obraćajući se Svome posljednjem Poslaniku Muhammedu ﷺ Uzvišeni kaže: O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi! (Kur’an, 74:1-7) – otpočinjući ajete sa zapovjedi da se drugi opominju, a završavajući ih sa  zapovjedi da se pri tome bude strpljiv.

Dakle, navedene tri stvari: znanje, blagost i strpljivost su neophodne i to: znanje prije naređivanja dobra i zabranjivanja zla, blagost pri tome i strpljivost poslije toga.

Motivi podsticanja na dobra djela i odvraćanja od loših

Znaj da motivi za podsticanje drugih da čine dobra djela i da se odvraćaju od loših mogu biti različiti. Nekada je to želja za nagradom, nekada strah od kazne, ukoliko se to ne čini, nekada ogorčenost zbog toga što se ne poštuju Allahove granice, nekada želja da se vjernicima da savjet, iz milosti prema njima i nade da će im se pomoći da izađu iz teškoća u koje su zapali i želje da se, na ovome i budućem svijetu, sačuvaju Allahove srdžbe.

Međutim, uz sve ovo, motiv je i želja da se Uzvišeni Allah što više slavi, veliča i voli, jer je jedino On dostojan da Mu se čovjek pokorava i da Mu nikada ne bude nepokoran, da Ga stalno spominje i da nikada na Njega ne zaboravlja, da Mu je stalno zahvalan i da Mu nikada ne bude nezahvalan i da mu ništa nije žao da žrtvuje, samo da se Allahove granice čuvaju.

[1] Svaki musliman je dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju, mogućnostima i odgovornosti.

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: