Uzvišeni je rekao: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge…” (El-Hudžurat, 12)
U ovom časnom ajetu naređeno nam je da se klonimo mnogih sumnjičenja, jer su neka sumnjičenja grijeh, kao što nam je zabranjeno i uhođenje, a uhođenje je istraživanje nedostataka kod ljudi, i to je grijeh koji je produkt sumnjičenja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najgori lažni govor. I nemojte istraživati mahane drugih i nemojte uhoditi druge, i nemojte zavidjeti jedni drugima, i nemojte mrziti jedni druge, i nemojte okretati leđa jedni drugima, nego budite Allahovi robovi, braća!” (Bilježe El-Buhari, 6064, i Muslim, 2563)
Vođa pravovjernih Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, kaže: “Riječ koju izgovori tvoj brat, vjernik, nemoj razumjeti (prihvatati) izuzev kao dobronamjernu, pa ćeš je naći u najljepšem kontekstu.” (Ovo je spomenuo Ibn Kesir u tefsiru ajeta iz sure El-Hudžurat)
Bekr b. Abdullah el-Muzeni, kao što se navodi u njegovoj biografiji u knjizi Tehzibu-l-tehzib, kaže: “Čuvajte se govora koji, ako i bude ispravan, sa sobom ne donosi nagradu, a ako pogriješite, bivate grješni, a to je ružno mišljenje o svojoj braći.”
Ebu Kilabe Abdullah b. Zejd el-Džermi, kao što se navodi u knjizi El-Hilje, 2/285, čiji je autor Ebu Nu’ajm, kaže: “Ako do tebe dopre nešto o tvom bratu što ti se ne svidi, pokušaj mu svim silama naći opravdanje, a ako ga ipak ne uspiješ opravdati, onda reci samom sebe: ‘Možda ipak ima opravdanje za koje ja ne znam.'”
Sufjan b. Husejn kaže: “Pred Ijjasom b. Mu’avijom spomenuo sam nekog čovjeka po lošem, pa je on pogledao u moje lice i upitao: ‘Da li si se borio protiv Rimljana?’, pa sam odgovorio da nisam, a on je upitao: ‘A protiv Sindijaca (narod koji živi u oblasti u zapadnom Pakistanu), Indijaca i Turaka (koji su u tom periodu još uvijek bili nevjernički narodi, op. prev.)?, pa sam opet odgovorio odrično. Tada je on upitao: ‘Zar su od tebe mirni Rimljani, Sindijci, Indijci i Turci, a nije miran tvoj brat musliman!?’ Nikada više nisam ponovio takvo nešto.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ve-n-nihaje, 13/121)
Zato kažem: Da li postoji bolji odgovor od ovoga koji je uputio Ijjas b. Mu’avija koji je bio poznat po oštroumnosti, a ovaj je slučaj primjer te oštroumnosti.
Ebu Hatim b. Hibban el-Busti u djelu Revdetu-l-‘ukala, 131, kaže: “Svakom pametnom obaveza je da uspostavi sigurnost tako što će ostaviti istraživanje i praćenje (uhođenje) nedostataka ljudi i zaposliti se ispravljanjem svojih nedostataka. Ko bude zaposlen svojim nedostacima i time ostavi nedostatke drugih, odmorit će svoje tijelo, a neće opteretiti srce. Kada god uoči propust kod samog sebe, onda bude ravnodušan prema sličnim propustima koje vidi kod svoga brata, dok onaj koji bude zaposlen mahanama ljudi i time ostavi svoje mahane, takav zasljepljuje svoje srce i umara svoje tijelo i opravdava samog sebe ostajući na sopstvenim nedostacima.”
Također je u istom djelu na str. 133, rekao: “Uhođenje je ogranak licemjerstva, kao što je lijepo mišljenje jedan od ogranaka imana. Mudar čovjek ima lijepo mišljenje o svojoj braći i posvećuje se svojim brigama i svom jadu. Neznalica gradi ružno mišljenje o svojoj braći tako da ne razmišlja o svojim nedjelima niti o svojim brigama.”
__________________________________________________
Iz knjige: MEĐUMUSLIMANSKA BLAGOST,
Autor: Šejh Abdu-l-Muhsin el-‘Abbad el-Bedr
Poziv Istine
