Spoj između oslanjanja na Allaha i uzročno-posljedičnih veza

Vrijednosti i odlike ustrajnosti u islamu (30)

Trideseta vrijednost: Spoj između oslanjanja na Allaha i uzročno-posljedičnih veza

Oslanjanje na Allaha je jedan od najvećih stepena ibadeta. Stoga ga je Allah, dželle šanuhu, uporedio sa ibadetom, pa Uzvišeni kaže:  “Njemu robuj i na Njega se oslanjaj.” (Hud, 123.)

Također Uzvišeni kaže: “Reci: ‘On je Milostivi, u Njega vjerujemo i na Njega se oslanjamo.’” ( El-Mulk, 29.)

U suri El-Fatiha (“Samo tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo”), većina ljudi ne prepoznaje ispravan tevekkul-oslanjanje na Allaha. Neki u potpunosti  odbacuju uzročno-posljedične veze i sve stavljaju pod plašt oslanjanja na Allaha, dželle šanuhu. Dok drugi u potpunosti ostavljaju tevekkul vežući se samo za uzročno-posljedični slijed stvari, činjenice, čineći tako širk Allahu, dželle šanuhu (smatranje Njemu drugih ravnim).

Učenjaci kažu: “Priznavanje ili okretanje jedino uzrocima/činjenicama predstavlja širk (mnogoboštvo), dok zapostavljanje uzroka i odricanje od njih predstavlja manjkavost u razumijevanju, a to je pokuđeno u šerijatu.”

Cilj ustrajnosti u praktikumu vjere čini da se musliman oslanja na Allaha uzimajući u obzir uzročno-posljedičnu vezu. To je suština ispravnog tevekkula.

Ostavljanje uzroka predstavlja imitiranje tevekkula, a ne istinski tevekkul.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Priveži je (devu) i osloni se na Allaha.” (Prenosi Tirmizi, a nalazi se u sahihu El-Džami.)

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Da se vi istinski oslanjate na Allaha, Allah bi vas zasigurno opskrbio, kao što opskrbljava pticu: osvane prazna stomaka, a zanoći sita.”  (Ahmed, Tirmizi, Sahihu-l-Dzamia, 5.254.)

Ko je ostvario monoteizam u svom životu i spoznao šta je to istinski oslonac na Allaha, uzeo je u obzir uzročno-poslijedični tok zbivanja ne vežući se toliko za njihovo iniciranje kako ga ne bi odvratili da se u potpunosti osloni na Allaha, Uzročnika uzroka, Slavljen i Uzvišen neka je On.