Poziv Istine
“Znaj da nema istinskog boga osim Allaha, i traži oprosta za svoje grijehe.” (Muhammed, 19.)
Najvažnije je na svijetu da čovjek zna i prizna Allahovu jednoću, pa da se samo Njemu obraća. Ljudi i džini stvoreni su upravo radi spoznaje ove velike istine, zbog toga su knjige objavljene i poslanici poslani. Spoznaja ove velike istine dolazi prije izučavanja svake druge discipline, prije pozivanja, prije navraćanja na dobro, a odvraćanja od zla.
Okosnica sretnog života, lijepog završetka i vječnosti u Džennetu jesu riječi la ilahe illallah, sa svim značenjima koja nose, a čije ostvarenje Allah, dželle šanuhu, traži od Svojih robova. U riječi la ilahe illallah mora se čvrsto vjerovati, ne smije postojati sumnja u njih; mora ih se iskreno voljeti, ne smije spram njih postojati srdžba; moraju se iskreno izgovarati, nedopustivo je da se u tome bude neiskreno; mora se postupati sukladno njima, ne smiju se ničim skrnaviti, ni velikim ni manjim širkom, niti novotarijom; mora se u njih neumorno pozivati. Onaj ko ostvari sve ove uvjete bit će najsretniji čovjek na ovom i na budućem svijetu.
Ovaj je ajet objavljen Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, prvom daiji, kako bi bio uzor svijetu u spoznaji značenja šehadeta la ilahe illallah i spoznaji suštine posljednje poslanice.
Ukratko, izričaj svjedočenja, la ilahe illallah, znači da se svako uvjerenje i djelo u vjeri zasniva na njemu, i da je on simbol i temelj svih temelja, put do uspjeha, i da je samo Allah savršen, velik i uzvišen, pa smo dužni, ovim riječima, iskazivati Njegovu jednoću, i da mi griješimo, podbacujemo i imamo mnogo mahana, te smo obavezni tražiti oprost od Allaha, zbog čega je i rekao: “Traži oprosta za svoje grijehe…” (Muhammed, 19), nakon što je rekao da nema istinskog boga osim Njega. Budući da Svemogući Allah stvara, daje nafaku, sve posjeduje i zaslužuje da Mu se robuje, i da je čovjek, s druge strane, nemoćno stvorenje – obaveza je čovjekova tražiti oprost od Gospodara.
Između konstatacije da nema istinskog boga osim Allaha i imperativa u vezi s traženjem oprosta postoji veza, kao što postoji veza između konstatacije da je Allah jedini darežljivi Gospodar, i konstatacije da je čovjek nemoćno potrebito prolazno stvorenje. Drugim riječima, obavezni smo priznati da nema istinskog boga osim Allaha, jer su sve blagodati i darovi od Allaha, a svi grijesi i nedostaci od nas su, pa moramo tražiti oprost od Milostivog.
Čovjek živi između blagodati i grijeha, i stoga se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio sljedeću dovu: “…Tebi se vraćam pomoću Tvoje blagodati i priznajem svoje grijehe…”
Allah je jedinstven, u stvaranju, upravljanju, Svojim imenima, osobinama, djelima, On u tome nema saučesnika, a čovjek, koga šejtan zavede, prevari ga i navede na slijeđenje strasti i odanost ovozemaljskim užicima, može se spasiti samo čineći istigfar.
Eto, sad si shvatio tijesnu a indirektnu vezu između izričaja svjedočenja i donošenja istigfara. Ta se indirektna veza uočava u nekoliko kur’ anskih ajeta, kao, naprimjer, u ajetima:
” …zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite!” (Fussilet, 6);
“Nema istinskog boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (EI-Enbija, 87)
Ona se još jasnije ističe u hadisu koji je zabilježio Ebu Ja’la, a u njemu stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Šejtan govori: ‘Uništavam ljude pomoću grijeha, a oni mene uništavaju pomoću svjedočenja da nema istinskog boga osim Allaha i traženja oprosta od Allaha.”‘
_____________________________________
Aid el-Karni / Na kapiji Objave
