Poziv Istine
Allahove blagodati prema Njegovim robovima neizbrojive su i neograničene, a među ovim blagodatima nalazi se veličanstvena blagodat govora koja omogućava da čovjek pojašnjava svoje namjere i da upućuje blage i lijepe riječi. Čovjeku kojem je podarena blagodat govora omogućeno je da naređuje dobro i zabranjuje zlo, a onaj ko je lišen ove blagodati, ne može se angažirati na tom polju, niti se može sporazumjeti sa drugima izuzev znakovnim jezikom ili pisanom riječju, ukoliko zna pisati. Kaže Uzvišeni: “Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sâm je na Pravom putu.” (En-Nahl, 76.) U tumačenju ovih riječi navodi se da je Uzvišeni ovo naveo kao primjer za Sebe i kumire, a drugo mišljenje jeste da je ovo primjer nevjernika i vjernika. Kaže El-Kurtubi (9/149): “Ovo tumačenje prenosi se od Ibn Abbasa i predaja je dobra zato što joj je dao opće značenje.” Sasvim je očigledna nepotpunost i manjkavost nijemoga roba koji drugome ne može biti od pomoći, a ne može biti ni od kakve koristi ni svome poslodavcu, gdje god ga poslao.
Kaže Uzvišeni Allah: “I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 23.) U ovom ajetu Allah se zaklinje samim Sobom potvrđujući istinitost i stvarnost proživljenja na Sudnjem danu i nagradu shodno djelima, isto kao što je istina da mi imamo sposobnost govora. Ovim ajetom Allah ukazuje na to da je govor velika blagodat.
Kaže Uzvišeni: “…stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Er-Rahman, 3-4.) Hasan je protumačio da se pod riječju bejan, koja je spomenuta u ovom ajetu, misli na govor, iz čega se opet dâ zaključiti da je govor blagodat kojom čovjek iskazuje ono šta želi.
U vezi sa riječima Uzvišenog: “Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije.” (El-Beled, 8-9), Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Riječi Uzvišenog: ‘Zar mu nismo dali oka dva…’, tj. kojima vidi: ‘…i jezik…’, tj. govori njime i pojašnjava ono što mu je u duši: ‘…i usne dvije…’, koje mu pomažu prilikom govora, jela i pića, a ujedno su ukras njegovom licu i ustima.”
Iz prethodnog se može zaključiti da je govor stvarna i istinska blagodat ako se koristi u dobru, ali ako se koristi u zlu, onda slijede loše posljedice, tako da je u tom slučaju u boljoj poziciji onaj kome je oduzeta ova blagodat (koji je nijem).
__________________________________________________
Iz knjige: MEĐUMUSLIMANSKA BLAGOST,
Autor: Šejh Abdu-l-Muhsin el-‘Abbad el-Bedr
