Odlike ashaba

Najbolji čovjek iz ovoga ummeta, nakon njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, zatim Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, zatim Osman b. Affan, radijallahu anhu. Ovu trojicu stavljamo ispred svih kao što su ih stavljali i ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i oko toga se nisu razilazili.

Zatim, nakon ove trojice dolaze petorica članova šure: Alija b. Ebi Talib, Talha, Ez-Zubejr, Abdurrahman b. Avf i Sa’d, svi sposobni za hilafet i svi su imami. Do ovoga dolazimo na osnovu hadisa Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Nabrajali smo a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je živ i njegovi ashabi mnogobrojni: Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, a zatim smo šutjeli.”  [1]

Zatim, nakon članova šure, učesnici Bedra iz reda muhadžira, zatim učesnici Bedra iz reda ensarija, zatim ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shodno njihovoj hidžri, jedan za drugim.

Zatim, najbolji ljudi nakon ovih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste generacija u kojoj je on poslan [2],  svaki koji se družio s njim godinu, ili mjesec, ili dan, ili sat, ili ga je vidio, ubraja se u njegove ashabe i od toga mu pripada onoliko koliko se družio s njim, slušao od njega i gledao u njega. Onaj koji se najmanje družio s njim bolji je od generacije koja ga nije zapamtila pa makar sreli Allaha, subhanehu ve te’ala, sa svim dobrim djelima. Ovi koji su se družili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, makar sat, slušali od njega, vidjeli ga svojim očima i vjerovali u njega, zbog tog svog druženja bolji su od tabiina makar oni činili sva dobra djela. [3]

__________________________________________________________

KOMENTAR:

Islamski učenjaci u knjigama akideta govorili su o ashabima kao odgovor rafidijama koji većinu ashaba smatraju nevjernicima. Razlog toga jeste što su se rafidije prihvatili ubjeđenja da je Alija, radijallahu anhu, bio najpreči za hilafet od svih ashaba koji su bili prije njega a to su Ebu Bekr, Omer i  Osman, pa su prenosili i lažne hadise da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio oporuku Aliji, radijallahu anhu, za hilafet. Međutim, kada su vidjeli da stvarnost ne odgovara njihovim ubjeđenjima, onome što su oni zastupali, počeli su širiti ubjeđenje da su Ebu Bekr, Omer i Osman kradljivci, da su prisvojili sebi ovu upravu i hilafet. Zbog toga su rafidije osudile sve ashabe koji su im dali prisegu, širili su ubjeđenje da je Aliji učinjeno nasilje jer je hilafet uzet od njega, a on je bio najpreči za vođstvo i hilafet.

Nisu se zaustavili na ovome, već su širili ubjeđenje da su ovi ashabi nevjernici, da su se odmetnuli primjenjujući na njih hadis: “Doista, ti ne znaš šta su oni uveli od novina nakon tebe!”[4] Također, rafidije su počele širiti laži o njima, stoga je  bilo neophodno da sljedbenici sunneta odgovore na ove laži, tako da su veliku pažnju posvetili hadisima o odlikama ashaba. Pojasnili su da je redoslijed ashaba u hilafetu krenuo od onoga koji je istinski bio najpreči za njega, a to je Ebu Bekr, radijallahu anhu, kojeg su nazvali halifa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u tom mišljenju bili su jedinstveni. Svi ashabi dali su mu prisegu jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio zadovoljan za svoga života da ga on mijenja u predvođenju namaza kada je bio bolestan, govoreći: “Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima.” [5] Dakle, često je govorio: “Naredite Ebu Bekru”, tako da su mu neke od njegovih supruga rekle: ” Kada bi naredio Omeru?” – to je rekla Aiša, a zatim Hafsa – a on je uzvratio: “Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima, uistinu, vi ste Jusufove prijateljice!” U tim danima u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolestan, Ebu Bekr je redovno i ustrajno predvodio namaz.

Nakon što je preselio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi su se složili oko prisege Ebu Bekru, radijallahu anh, kao imamu i halifi. Govorili su: “Zadovoljni smo za naš dunjaluk onim kojim je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio zadovoljan za našu vjeru”, tj. kada ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao za zamjenika u namazu, pa preče je da bude halifa – nasljednik u cijeloj upravi. Složili su se oko toga i nisu se razilazili.

Brojni su hadisi koji govore o odlikama Ebu Bekra, radijallahu anhu. Njihov najveći broj spomenuo je imam Ahmed u svojoj knjizi koju je nazvao “Odlike ashaba” u kojoj se nalaze i hadisi o odlikama Omera, Osmana i Alije, radijallahu anhum.

Sljedbenici sunneta zadovoljni su svim ashabima i ubijeđeni su da su ashabi najbolji ljudi ovoga ummeta, koji je najbolji od svih drugih ummeta. Najbolja generacija ovoga ummeta jeste generacija u kojoj je poslan Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od njih su najbolji ashabi, a najbolji od ashaba su četvorica halifa. Najbolji od njih je Ebu Bekr, pa je on najbolji iz ovoga ummeta nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Na ovome su složni imami selefa, imami ehli-sunneta. O tome govori hadis Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Govorili smo a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je živ: ‘Ebu Bekr, zatim Omer, a zatim Osman.’[6] Vijest o tome stizala bi do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on ne bi negirao.”[7]  Dakle, nije negirao ovaj redoslijed koji su oni sačinili na osnovu njihovih odlika.

Kategorično se prenosi od Alije, radijallahu anhu, da je on, dok je držao hutbu, rekao: “Najbolji iz ovoga ummeta nakon njegova Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Bekr, a zatim Omer.” To su njegove poznate riječi koje se prenose brojnim putevima.

Međutim, rafidije su zbunjen narod. Ne prihvataju od Alijinog govora ono što je suprotno njihovu ubjeđenju iako tvrde da je on bio najpreči za upravu i istinu. Ali, kada se suprotstavlja njihovom ubjeđenju, oni odbacuju ovaj jasni dokaz iz Alijinog, radijallahu anhu, govora.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, je pred kraj svoga života i na svojoj samrti oporučio hilafet Omeru, radijallahu anhu, što su ashabi i prihvatili, pa su dali prisegu Omeru, radijallahu anhu. Bili su složni oko prisege Omeru kao drugom halifi. Inače, Omer je prvi koji je prozvan nadimkom “emirul-mu’minin”. Upravljao je hilafetom deset godina sve dok ga nije ubio Ebu Lu’lu’a. Muslimani su bili pogođeni njegovim ubistvom kao nijednom sličnom teškoćom nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Za vrijeme svoje vladavine revnosno i savjesno obnašao je svoju funkciju. Pravedan je bio prema ljudima, živio je s njima i ostavio lijepa sjećanja na sebe.

Nakon njega, prisega na hilafet data je Osmanu, koji je na funkciji halife ostao sve dok ga nisu ubili buntovnici koji su se pobunili protiv njega. Kada je ubijen, za hilafet nije bilo prečeg od Alije, radijallahu anhu, pa mu je prisega data u potpunosti, izuzev stanovnika Šama, koji su se suzdržali od davanja prisege sve dok im Alija ne isporuči Osmanove ubice. Nakon toga su se odvojili, pa je došlo do sukoba između Šamljana i Iračana. Alijin hilafet bio je prihvaćen u Iraku, Hidžazu, Jemenu, Horosanu, a odbijen u Šamu i Misru (Egiptu) koji su bili pod upravom Muavije sve dok Alija, radijallahu anhu, nije ubijen.

Kada je ubijen, hilafet nakon njega preuzeo je njegov sin Hasan, na samo pola godine, a zatim ga prepustio Muaviji.

U svakom pogledu, ashabi, radijallahu anhum, su najbolja generacija ovoga ummeta. Oni su najpreči da se Allahova milost i zadovoljstvo traži za njih zbog njihova preticanja svih u  islamu, kao i odlika koje neće drugi mimo njih nikada postići. Vjerodostojno se prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ne vrijeđajte moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao vrijednost mudda – pregršta jednog od njih, pa čak ni pola toga. “[8]  Dakle, ukoliko onaj koji bi kao milostinju podijelio zlata koliko je brdo Uhud – i pored veličine ovoga imetka – ne bi dostigao vrijednost milostinje jednog od njih u visini od jednog mudda, koji iznosi četvrtinu sa’a ili čak pola tog mudda, to ukazuje da njihovu milostinju i njihova djela niko nakon njih ne može dostići.

Bez imalo sumnje, onaj koji je vidio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao vjernik i ustrajavao u svome imanu sve dok nije umro kao takav, njemu pripada vrijednost suhbeta, tj. vrijednost druženja sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, svjedočenja njegove poslanice, davanja mu prisege ili vrijednost samog gledanja u njega. Dakle, ashabima pripada ova odlika, vrijednost, i niko mimo njih ne može je postići.

Nakon ashaba dolaze tabiini. Vjerujemo da su najbolji iz ovoga ummeta, nakon njegova Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prva generacija, a to su ashabi, a zatim njihovi učenici i njihova djeca koji su učili od njih i koji su prihvatili islam na njihovim rukama.

Zatim, nakon tabiina dolaze tabi-tabiini. Dokaz tome su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji od moga naroda jesu moja generacija, zatim oni koji su došli poslije njih, a zatim oni koji su došli poslije njih... “[9] Nakon svoje generacije spomenuo je dvije ili tri generacije, a zatim ušutio.

Ovo je dokaz da su prve tri generacije najbolje generacije iz ovoga ummeta.

Zbog svega toga, u njihovo vrijeme istina i sunnet bili su rašireni, sljedbenici sunneta brojni, a novotari poniženi.

Novotari nisu bili u mogućnosti, osim u četvrtom stoljeću i poslije njega, da šire svoje zablude, pa se nakon toga uvećao broj onih koji su odbacivali sunnet. Učvrstili su se mu’tezili, džehmijje i njihovi sljedbenici, također, kaderijje, džebrijje, šiije i ostali novotari slični njima. U tom periodu uspjeli su se proširiti pa je uprava u Iraku prešla u njihove ruke, tj. u vrijeme države Buvejhijjina. U Šamu su preuzeli vlast oni koji su se nazivali Fatimijama, a potjecali su od Ubejdijja. Nisu prestali vladati sve dok Uzvišeni Allah nije oslobodio ljude istih, međutim, njihov utjecaj u tim državama i uvriježena praksa ostala je i do današnjih dana. Ali, Allah, subhanehu ve te’ala, ostavio je i sljedbenike sunneta koji će im odgovarati i pojašnjavati njihove zablude.

Dakle, muslimani su ubijeđeni u vrijednost ashaba, ubijeđeni su da su oni najbolja generacija ovoga ummeta i ovaj ummet najbolji od svih drugih ummeta.

Što se tiče laži koje rafidije pripisuju ashabima, da su radili to i to, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, uradio to i to, da je Omer, radijallahu anhu, uradio to i to – napadaju Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je odobrio postupak Halida, radijallahu anhu, i da ga je nazvao Allahovom sabljom, a Halida, radijallahu anhu, optužuju da je ubio Malika b. Nuvejra, a zatim se iste noći oženio njegovom ženom bez pričeka, zatim optužuju Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je on to sve odobrio i rekao: “Žene nisu više u stanju da rode nekoga sličnom Halidu” – sve ovo govore s ciljem blaćenja Ebu Bekra, radijallahu anhu, a sve je to, doista, jasna laž.

Halid, radijallahu anhu, je čist i visoko od toga da se oženi ženom dok je ona u pričeku i da ubije čovjeka muslimana zbog njegove žene kako bi je oženio. Sve su ovo rafidijske laži koje oni iznose na časne ashabe, radijallahu anhum.

A što se tiče njihovih laži koje iznose na Omera, radijallahu anhu, da je izostao iz Usamine, radijallahu anhu, vojske, mi kažemo da mu je to Ebu Bekr, radijallahu anhu, zabranio, jer ga je smatrao ministrom, pomoćnikom, bez kojeg on nije mogao, a poslao je Usaminu vojsku koja je otišla gdje je trebala, a zatim se vratila zdrava i čitava s plijenom.

Također, optužuju ashabe da su se oni okrenuli od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u bitki na Hunejnu, kako stoji u riječima Svevišnjeg Allaha:  ” … pa ste se u bijeg dali.”[10] Allah, subhanehu ve te’ala, oprostio im je i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, im je oprostio. To se desilo nakon što su ih mnogobošci stali gađati brojnim stijelama, a zatim ih snažno napali. Međutim, nakon što ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao, vratili su mu se. Ne spominje se ko je sve tačno ostao s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne spominje se da je Alija, radijallahu anhu, bio od onih koji su ostali postojani s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Pouzdano se zna za Abbasa i Harisa b. Abdul-Muttaliba da su oni ostali s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga, tvrdnja da su zabludjeli nevjernici i licemjeri svi oni koji su se povukli, nedvojbeno je velika laž na ashabe, radijallahu anhum.

Optužuju ashabe da su ostavili jedne prilike samog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na džumi, kako stoji u riječima Allaha: “…pohrlili su prema njoj i tebe samog da stojiš ostavili…”[11] Mi kažemo da ovo također nije vrijedno napada i optužbe, jer potvrđujemo da su se oni vratili i također ne znamo pouzdano je li Alija, radijallahu anhu, bio od onih koji su ostali uz Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako ga oni hvale. Rafidije ga hvale zbog toga, a i on je bio od onih koji su izašli. Mi tvrdimo da su izašli, a zatim se vratili i upotpunili namaz s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Allah, subhanehu ve te’ala, spominje ih u riječima: “Reci: ‘Ono što je u Allaha, bolje je od veselja i trgovine.”‘[12]

U svakom slučaju, sve su to potvore i laži koje iznose na ashabe, radijallahu anhum, da bi zavarali ljude, a oni su, ustvari, najudaljeniji od istine i Pravog puta.
_____________________________________________________________
[1] Buharija (3655) u “Knjizi o odlikama ashaba”, u poglaviju: “Odlike Ebu Bekra nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem”, na način: “Odabirali smo najbolje za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa smo najboljim smatrali Ebu Bekra, zatim Omera b. El-Hattaba, a zatim Osmana b. Affana, radijallahu anhum.”
Na ovakav spomenuti način u tekstu zabilježio ga je autor (imam Ahmed) u svom “Musnedu” (2/14), lbnu Ebi Asim u “Es-Sunne” (552). Prenio ga je i Ibn Kesir u “El-Bidaje ven-Nihaje” (7/206) i (12/345) na sličan način u El-Bezzarevoj verziji, a zatim je rekao: “Ovaj lanac prenosilaca je vjerodostojan po uvjetima Buharije i Muslima, ali ga oni nisu zabilježili.”
Lanac prenosilaca ocijenio je vjerodostojnim i šejh Albani, rahimehullahu te’ala. Vidi: ” Es-Sunne” od lbni Ebi Asima (1195).
Ahmed Šakir, rahimehullahu te’ala. u svojim opaskama na “Musned” (4626) rekao je: “Lanac prenosilaca je vjerodostojan.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, rekao je: “Ko god bude osporavao hilafet ovih imama, taj je zalutao više od magarca.” Medžmu’ul-fetava (3/153).
Vidi: “Šerhul-akidetit-Tahavijje” (str. 467-489.)

[2] Zbog hadisa Imrana b. El-Husajna, radijallahu anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od moga naroda jesu moja generacija, zatim oni koji su došli poslije njih, a zatim oni koji su došli poslije njih.:.” Buharija (3650), Muslim (2535).

[3] Svevišnji Allah rekao je: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…” Prijevod značenja Et-Tevbe, 100.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne psujte moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao vrijednost mudda – pregršta jednog od njih pa čak ni pola toga.” Buharija (3673), Muslim (2541), od Ebu Seida el-Hudrija, radijalahu anhu. Dokazi koji govore o odlikama ashaba i činjenici da su oni najbolji iz ovoga ummeta brojni su i potvrđeni.

[4] Ovaj hadis govori o ljudima koji će biti otjerivani sa Havda Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa će Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reći: “Moji ashabi! Moji ashabi!” Nakon toga će mu se reći: “Doista, ti ne znaš šta su oni uveli od novina nakon tebe.” Buharija (6576), Muslim (2297) od Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anhu, a već je prethodio njegov izvod.
Nema sumnje da će sa njegovog Havda biti otjerivani oni koji se nisu pridržavali sunneta, nisu postupali po njemu, već su uvodili novine u vjeri, i slični njima koji su se okrenuli od šerijata.
A što se tiče ashaba koji su ostali na sunnetu, postupali po njemu, borili se i pomagali ovu vjeru, nema nimalo sumnje da su oni na istini i Pravom putu, da će oni pristupiti Havdu, piti s njega i neće biti oljerani.
Međutim, rafidije, Allah ih ubio, komentarišu hadise po svojim prohljevima, svome pravcu i ubjeđenjima, kako bi ljude privukli sebi i dokazali im da su oni na istini. Istina je da su oni daleko od istine kao što su nebesa udaljena od Zemlje.

[5] Buharija (664) u “Knjizi o ezanu”, u poglavlju: “Veličina bolesti pri kojoj se prisustvuje džematu”, od Aiše, radijallahu anha.

[6] Prethodio je izvod hadisa.

[7] Ovaj dodatak je vjerodostojan i došao je brojnim putevima koji su spomenuti kod Ibni Ebi Asima u “Es-Sunne” (2/568, 569), (br. 1194- 1197), i kod Taberanija u “Mu’džemul-kebiru”.

[8] Prethodio je izvod hadisa.

[9] Prethodio je izvod ovoga hadisa.

[10] Prijevod značenja Et-Tevbe, 25

[11] Prijevod značenja El-Džumu’a, 11.

[12] Prijevod značenja El-Džumu’a, 11.

_______________________

Iz knjige: Komentar djela TEMELJI SUNNETA od imama Ahmeda b. Hanbela ~ Abdullah b. Abdurrahman el-Džibrin

Knjigu preveo: Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.