Kabil – prvi ubica u istoriji čovječanstva

Šta ima bjednije od čovjeka kada mu umre savjest, povedu ga strasti, zamrse mu se osjećanja, a skameni srce. On se pretvara u krvoločnu zvijer, u lukavog lisca i okorjelog šejtana, prokleo ga Allah. Njemu savjeti ne koriste, od njega se nikakvo dobro ne može očekivati. Šejtan ga je za uzde uhvatio, prohtjevi njegovi su ga nadjačali. Utječemo se Allahu od toga.

Kako je počela tragedija

Prije nego li ćemo početi sa pripovijedanjem navešćemo opis dvaju glavnih likova priče. To su Ademovi, alejhis-selam, sinovi.

Prvi je Kabil. Bio je egoista. Samoljublje je njime potpuno vladalo i zaslijepilo mu oči i srce.

Drugi je Habil, njegov mlađi brat. Rodio se u narednom majčinom porodu. Bio je dobar i prijatan i drugima je volio pomagati. Bio je pobožnjak. Mnogo je štovao sve Allahove, dželle šanuhu, naredbe. Po zanimanju je bio stočar.

Šta se zatim desilo

Havva je imala dvadeset poroda i svaki put je rodila blizance, muško i žensko. Tadašnji šeriat je nalagao da se čovjek oženi svojom blizankinjom. To je bilo propisano iz nužde. Havva je rodila Kabila i njegovu lijepu sestru Levzu i poslije je rodila Habila i njegovu sestru Iklimiju. [1]

Pod budnim okom majke Havve i oca Adema djeca su rasla i sinovi su stasali u mladiće. Kada se dostiglo doba punoljetstva Kabil i Habil krenuli su u potragu za opskrbom nastojeći da udovolje potrebama života. Kabil, najstariji sin Ademov [2] je bio zemljoradnik, dok je Habil bio stočar. Nakon određenog vremena Kabil i Habil odlučiše da se ožene i da se smire. To povjeriše roditeljima. Allah objavi Ademu da se Kabil oženi Habilovom blizankinjom, a Habil Kabilovom.

Od Seida ibn El-Musejjeba se prenosi da je rekao: “Allah je naredio Ademu da pri ženidbi razdvoji blizance: ovog za tu i tu za ovog. Adem se pokorio Allahovoj odredbi i saopšti Kabilu i Habilu šta mu je Allah naredio. Kabil je odbio ono što mu je prenio Adem i nije bio zadovoljan tim brakom, jer je smatrao da je Habilova blizankinja manje lijepa od njegove. Zavidio je bratu na braku sa njegovom sestrom Levzom i nije se zadovoljio onim što mu bi dato. Otkazivao je pokornost ocu, zlo i pokvarenost su mu obuzeli dušu, a zavist se s njim poigravala kako je htjela.

S druge strane, Habil je sačuvao smirenost i skrušenost pokoravajući se naredbi svoga oca Adema.

Priča o Kurbanu

Adem reče Kabilu: “Ako nisi zadovoljan, onda vas dvojica prinesite kurbane i vaši kurbani će među vama presuditi.” Kabil upita: “Kako će među nama presuditi?” Adem reče: “Čiji kurban bude primljen, ona pripada njemu (lijepa sestra Levza).” [3] Njihov kurban bio je da prinesu žrtvu, da je ostave na zemlji dok vatra ne dođe da je pojede. [4]

Habil je izabrao debelog ovna da ga žrtvuje Allahu, dok je Kabil kao žrtvu izabrao snop loše pšenice. A u drugim predajama stoji da je u snopu vidio veliki klas i okrunio ga trljajući i zatim pojeo. Svaki je uzeo svoj kurban i stavio ga na uzvišenje (brežuljak). Vatra je sišla sa nebesa, uzela Habilovog ovna i gore ga uzdigla. Prenosi se od Ibn Abbasa i drugih da je taj ovan uzdignut u džennet i tu je ostao da pase sve dok nije spušten Ibrahim da ga zakolje umjesto sina Ismaila. [5]

I ponovo je Kabil zavidio Habilu, zloba se probudila u njemu i tada reče bratu Habilu: “Tvoja žrtva je primljena, a moja nije, i zaista ću te ubiti.” A Habil mu odgovori: “…Allah prima samo od onih koji su bogobojazni. I kad bi ti pružio svoju ruku da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju ruku prema tebi da te ubijem, jer se bojim Allaha Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri, a to je kazna za sve nasilnike.” (El-Maide, 28,29).

Ibn Kesir kaže: “Ovaj govor sadrži pouku za njega, ako bi želio da je primi i ukor ako bi joj leđa okrenuo.” [6]

Ibn Abbas kaže: “Plašio ga je vatrom, ali se nije okanio, i nije se osvrtao na ukor.” Na taj način Habil mu je slikovito prikazao svoje strahovanje od zločina, da bi ga postidio, odgovorio od onog na šta ga strast navraća prema svom bratu muslimanu, poniznom i bogobojaznom.” [7]

Uzvišeni Allah kaže: “I strast ga njegova navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade od izgubljenih.” (El-Maide, 30).

FE TAVVE’AT LEHU NEFSUHU (I strast njegova ga navede), odnosno došaptavala mu, uljepšavala i ukrašavala.

KATLE EHIHI FEKATELEHU (da ubije brata svoga i on ga ubi). Navode da ga je udario kamenom ili komadom gvožđa.

FE ASBEHA MINEL-HASIRIN (i postade od izgubljenih). Da, zaista postade od izgubljenih.

Izgubio je svoju dušu i doveo je do puta propasti. Izgubio je brata i tako se lišio druga i pomagača. Izgubio je oca i majku tako da će radi njihove srdžbe Allahova srdžba na njega biti spuštena. Izgubio je ovaj svijet, jer se ubici život ne smiješi. Izgubio je Ahiret učinivši svoj prvi i posljednji grijeh. [8]

Pa, kakva kazna bi?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nijedan grijeh ne zaslužuje Allahovu kaznu na dunjaluku, pored onog što se za njegova počinioca sprema na Ahiretu, osim nasilja i kidanja rodbinskih veza.” [9]

I ubica je svezan za jednu nogu od lista do butine, i od tada je njegovo lice okrenuto suncu. Gdje god da se okrene, i on se okrene. I nad njim je u ljeto ograda od vatre, a u zimu ograda od leda. [10]

Prenosi se od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je rekao: “I mi zaista vidimo da je među Ademovim sinom ubicom i stanovnicima vatre pravedno podjeljeno. Kazna nad njim je dvostruka kazna nad njima.” [11]

Prenosi se od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “I nećeš ubiti ljudsko biće nepravedno, a da prvi Ademov sin neće imati udio u njegovoj krvi, jer je on bio prvi koji je počinio ubistvo.” [12]

Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je govorio: “Od najnesretnijih ljudi je čovjek, sin Ademov, koji je ubio brata, i neće biti prolivena krv na zemlji od kako je ubio svog brata pa do Sudnjeg dana, a da ga neće stići zlo od nje, zato što je on prvi koji je počinio ubistvo.” [13]

Rekao je Ibrahim En-Neha’i: “Ne postoji nijedna žrtva nepravedno ubijena, a da neće prvi Ademov sin i šejtan nositi teret za to.” [14]

I zbog toga je lišen blagodati dunjaluka i Ahireta. Istinu je rekao Uzvišeni i Slavljeni Gospodar: “I tako kažnjavamo one koji laži izmišljaju.” (El-E’araf, 152). A Habil, kao što stoji u predajama, nije bio slabić, nego je bio čovjek koga je Allah obdario velikim znanjem i tjelesnom snagom.

Ibn Džerir, Allah mu se smilovao, navodi u svom tefsiru od Abdullaha ibn Amra da je rekao: “Tako mi Allaha, ubijeni je bio jači, ali se sustezao od grijeha i samo ga je bogobojaznost spriječila da ne digne ruku na svoga brata.” [15]

Pao je u Kabilove ruke. Nakon što mu se slika zločina pokazala u stvarnom obliku, slika nepomičnog tijela kojeg je život napustio, Kabil je sjeo pored ubijenog brata ostavši tako nemoćan pred tijelom brata krvlju umrljanog i pitao se: “Gdje ću s njim? Gdje ću ga sakriti?” Njegov brat je bio prvi čovjek koji je umro na zemlji. Kao što se da zaključiti, ukopavanje mrtvih bilo je nešto do tada nepoznato. Ševkani, Allah mu se smilovao, kaže: “Nije znao kako da ga zakopa zato što je bio prvi mrtvac od Ademovih potomaka.” I dok je tako stajao zbunjen i u nedoumici, tišinu je prekinuo glas gavrana koji se borio s drugim gavranom. Nedugo zatim jedan od gavranova bio je ubijen. Gavran ubica se spustio na zemlju, iskopao rupu, zatim gurnuo mrtvog gavrana u nju i prekrio ga zemljom. I ovdje Kabil otkri svoju slabost i nemoć jer nije razmišljao kao gavran ubica. Uzvišeni Allah kaže: “Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo svoga brata. Teško meni – povika on – zar ja ne mogu kao ovaj gavran da zakopam mrtvo tijelo brata svoga. I osjeti grižnju savjesti.” (El-Maide, 31).

Profesor Ahmed Halil Džuma’ je rekao: “Iz ovog ajeta jasno se vidi da Kabilovo kajanje nije bilo pokajanje (tevbe-i-nesuh) jer bi Allah primio njegovu tevbu, nego je to bilo kajanje koje ga je pogodilo kada je uvidio besmislenost onog što je uradio i onog što je slijedilo iza toga, od umora, patnje, zabrinutosti i jada.”  [16]

Ed-Dumejri, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Hajatul-Hajvan kaže: “Prvi od Ademovih potomaka koji će biti bačen u vatru je Kabil. Uzvišeni Allah kaže: ‘Gospodaru naš, pokaži nam onu dvojicu od džinova i ljudi koji su nas zaveli’.” (Fussilet, 29). A ta dvojica su Kabil i Iblis.”  [17]

Ibn Džuma’a, Allah mu se smilovao, je rekao u svojoj knjizi Garerut-Tibjan da se pod “dvojicom koji su nas zaveli” misli: Iblis od džina i Kabil od ljudi, zato što su oni prvi koji su bili nepokorni prema Allahu.”  [18] Tragedija je okončana, a Kabil je izgubio dunjaluk i Ahiret. Zavist ga je gurnula u propast, a Habil je svojom pobožnošću zaslužio vječne blagodati.

Istinite su riječi pjesnikove:

Pa reci onome što mi osta zavidan, znaš li prema kome ti ne imade edeba. Ti Allahovu dobrotu omalovaži, i misliš ono što mi je dao da ne treba. A mjesto tebe mene dobrim osnaži i tebi put želja zatvori.

Ajeti i hadisi upozoravaju na ubijanje čovjeka bez razloga:

1. Uzvišeni Allah kaže: “Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim, ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.” (El-Maide, 32). Imam Ibn Hadžer El-Hejsemi je rekao: “Izjednačavanje ubistva jednog čovjeka sa ubistvom svih ljudi je krajnje naglašavanje i preuveličavanje odvratnosti prema ubistvu nevine osobe, odnosno, isto kao što je ubistvo svih ljudi ružno i neprihvatljivo djelo bilo kome, tako bi trebalo da bude i ubistvo jednog čovjeka.”  [19] Ibn Abbas je rekao. “Ko ubije poslanika ili pravedna vladara kao da je sve ljude pobio, a ko im pruži ruku pomoći kao da je svim ljudima život sačuvao.”  [20] Mudžahid kaže: “Ko ubije osobu koju je Allah zabranio da se ubije, biće zbog toga bačen u vatru kao što bi bio bačen da je ubio sve ljude. A ko spasi da ne bude ubijena, kao da je sve ljude spasio.”  [21] Sulejman ibn Ali je rekao Hasanu: “O Ebu Seide, je li se ovaj ajet odnosi na nas kao što se odnosi na Israelićane? Rekao je: “Tako mi Onog osim kojeg drugog Boga nema, nije krv  sinova Israilovih Allahu draža od naše krvi.”  [22]
2. Uzvišeni je rekao: “Onaj ko ubije vjernika hotimice kazna mu je džehennem, u kome će vječno ostati. Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.” (En-Nisa, 93). El-Hulud, znači vječnost, odnosno, dug boravak. Ve le’anehu, znači prokleće ga, odnosno, udaljiti od Svoje milosti. [23]
3. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klonite se sedam stvari koje vode u propast.” Rekoše: “O Božiji Poslaniče, koje su to?” Rekao je: “Širk Allahu, sihr, ubistvo nevine osobe osim s pravom, kamata, iskorištavanje imetka siročeta, bježanje s bojnog polja, potvora udatih bezazlenih vjernica.” [24]
4. U hadisu stoji: “Vjernik je jakog imana sve dok ne prolije nevinu krv.” (Prenosi ga Buharija).
5. Prenosi se od El-Bera’a da je rekao: “Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “I propast cijelog svijeta je kod Allaha manja od ubistva vjernika nepravedno.” [25]
6. Prenosi se od Ebu Hurejre da je rekao: Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Da stanovnici Njegovih nebesa i stanovnici Njegove Zemlje učestvuju u proljevanju krvi vjernika, to bi ih sve u vatru odvelo.” (Sahih, prenosi ga El-Bejheki u djelu Eš-Šu’abu, 4/353).
7. Prenosi se od Ibn Mes’uda da je rekao: Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Prvo što će među ljudima biti presuđeno na Sudnjem danu jesu prolivene krvi.” [26]

Islam je propisao osvetu da bi sačuvao živote onih koji su nepravedno ubijeni i naglasio je da je u osveti život, kako kaže Uzvišeni: “A vama je u osveti život, o vi koji pameti imate, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekare, 179).

Odlomak iz knjige “Knjiga o zulumćarima” – Sa’d Jusuf Mahmud Ebu Aziz

[1] Pogledaj u djelima Garerut-Tibjan od Džema’a El-Hamevija, str. 245; El-Itkan, 2/1093; Et-Tabekatul-Kubra, 1/36.

[2] Iz djela Hajatul-Hajvan od Demirija.

[3] Prenosi se od Ibn Abbasa, Ka’ba i Abdullaha ibn Selama, r.a.

[4] Nisaul-Enbijai fi davil-Kur’ani ves-Sunneti, Ahmed Halil Džema’a, str. 55,56.

[5] Tefsir Ibn Kesir, 2/67. Kaže da mu je isnad dobar.

[6] Tefsir Ibn Kesir, 2/71.

[7] Nisaul-Enbija fi davil Kur’ani ves-Sunneti, str. 59.

[8] Ibid

[9] Hadis je sahih. Prenose ga Buharija u El-edebul-meufred, 29; Ebu Davud, 490; Tirmizi i Ibn Madže

[10] Tefsir Ibn Kesir, 2/72.

[11] Ibid

[12] Hadis je sahih. Prenose ga svi osim Ebu Davuda.

[13] Tefsir Ibn Kesir, 2/72.

[14] Ibid.

[15] Tefisirut-Taberi, 6/191; Ibn Kesir, 2/69. Pogledaj Et-Tabekat, 1/37.

[16] Nisaul-Enbija fi davil-Kur’ani ves-Sunneti, str. 62.

[17] Ibid, str. 63.

[18] Ibid.

[19] Ez-Zevadžiru an iktirafil-Kebairi, 2/194.

[20] Ibid, 2/195.

[21] Ibid.

[22] Ibid.

[23] El-Kebairu, sa fusnotama doktora Usame Muhammeda Abdul-Azima, str. 190.

[24] Prenose ga Buharija (5/2766 – Feth) i Muslim, 1/92.

[25] Hadis je sahih. Prenosi ga Ibn Madže, 2/2619. Albani je rekao: Sahih je.

[26] Prenosi ga Buharija 12/6864 i Muslim, 3/1304.