Prvi temelj u Islamu – vjerovanje u Uzvišenog Allaha

U to spada vjerovanje u Allaha, koje je osnova i temelj, a to je čvrsto uvjerenje da je Allah Gospodar svega što postoji, da je jedini istinski Vladar, da je jedini Stvoritelj Koji uređuje i upravlja cijelim svemirom, da jedino On zaslužuje da mu se ibadet čini, bez pripisivanja sudruga u tome, da je sve što se obožava mimo Njega ništavno i da je robovanje tome ništavno. Uzvišeni kaže:

To je zato što je Allah istina, a oni koje oni, pored Allaha, mole – laž, i zato što je Allah Svevišnji i Veliki. (Kur’an, El-Hadždž, 62)

On je opisan savršenim i uzvišenim svojstvima, čist od svih nedostataka i manjkavosti. Ovo je Allahov tevhid (jednoća), koji se dijeli na tri vrste:[1]tevhidur-rububijje, tevhidul-uluhijje i tevhidul-esma’i ves-sifat.

1. Tevhidur-rububijje je potvrđivanje da je Allah Stvoritelj svemira i da je On taj Koji upravlja, Koji život i smrt daje, da je On Opskrbitelj Snažni i Silni. Potvrđivanje ove vrste tevhida je stvar koja je usađena u čovjekovoj prirodi i o kojoj nije raspravljao ni jedan narod. Uzvišeni kaže:

A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: “Allah!” (Kur’an, Ez-Zuhruf,87)

Pa ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni će sigurno reći: “Stvorio ih je Silni i Sveznajući!” (Kur’an, Ez-Zuhruf, 9)

Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar Arša veličanstvenog?” – “Allah!”, odgovorit će. (Kur’an, El-Mu’minun,  86-87)

Allah na puno mjesta u Kur’anu spominje da su mušrici priznavali Allahov rububijjet[2], da samo On stvara, opskrbljuje, daje život i smrt. Tevhidur-rububijje nisu nijekali i suprotstavljali mu se osim iznimni slučajevi, a to su skupine ljudi koje su ispoljavale negaciju Gospodara, iako su u dubini duše priznavali Njegovo postojanje, dok je njihovo negiranje bilo iz oholosti. Takav je slučaj faraona koji je govorio:…ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene… (Kur’an, El-Kasas, 38), njemu se Musa obraćao riječima: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja.” (Kur’an, El-E’araf, 102)

Uzvišeni za takve kaže: I oni ih, čineći zulum i oholeći se porekoše, ali su dušama svojim vjerovali da su istiniti, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (Kur’an, En-Neml, 14)

Oni se u svome suprotstavljanju nisu oslanjali na dokaz, već je to suprotstavljanje bilo iz njihove oholosti, kao što kaže Uzvišeni:

I oni govore: “Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi.” A oni o tome zaista ništa ne znaju, oni samo nagađaju. (Kur’an, El-Džasije, 24)

Njihovo negiranje nije proisteklo iz znanja koje ih je uputilo na to, niti su ih na to uputila čula, niti razum, niti priroda na kojoj su stvoreni.

Kao što čitav svemir i sva dešavanja u njemu svjedoče Allahovu jednoću i gospodarstvo, tako i stvorenje mora imati Stvoritelja, a događaji moraju imati svoga pokretača. Uzvišeni kaže:

Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! (Kur’an, Et-Tur, 35-36)

Poznati pjesnik je rekao: „U svakoj stvari dokaz je, koji ukazuje da On Jedan je.“[3]

Pošto su morali doći sa nekim odgovorom na ovu činjenicu, poricatelji Stvoritelja su u nedoumici, pa nekad govore da je ovaj svijet proizvod same prirode koja se ogleda u biljkama, životinjama i neživim predmetima. Ove stvari kod njih predstavljaju prirodu i ona je, po njima, sama sebe stvorila. Nekada govore da prirodu predstavljaju svojstva i specifičnosti, poput toplote i hladnoće, vlažnosti i suhoće, glatkoće i hrapavosti, mogućnosti kretanja i mirovanja, rasta, parenja i reprodukcije, i da su, sva ta svojstva i mogućnosti, priroda, koja je, po njihovom mišljenju, stvorila sve. Obje ove tvrdnje su netačne, jer, po prvoj je priroda stvoritelj i stvorenje, pa je Zemlja stvorila Zemlju, nebo je stvorilo nebo i tako u nedogled, što je nemoguće. Ako je nastanak stvorenja iz prirode na ovaj, prvi, način nemoguće, onda je nemogućnost drugog stava još veća, jer ako nešto samo sebe ne može stvoriti, još više je nemoguće da ga stvori njegovo svojstvo, jer je postojanje svojstva povezano za posjednikom tog svojstva o kojem opstoji, pa kako da svojstvo stvori svog posjednika kada je ono samo ovisno o njemu?

Kada je sa jasnim dokazom utvrđeno da je posjednik tog svojstva stvoren, onda je neminovno da mu je svojstvo također stvoreno. Priroda ne posjeduje osjećaje, ona je samo predmet, pa kako je moguće da čini takva veličanstvena djela, koja su vrhunac kreacije bez prethodnog primjera, vrhunac potpunosti, krajnje mudrosti i povezanosti.

Od ateista ima i onih koji govore da su sva stvorenja nastala putem slučajnosti, u smislu, da je slučajnim spajanjem atoma i čestica došlo do nastanka života, bez upravljanja Stvoritelja, Koji upravlja svime, i bez mudrosti. Ovakav govor je ništavan, ne prihvataju ga ni razum ni priroda čovjeka. Doista, ako pogledaš ovaj uređeni svemir, sa njegovim nebeskim tijelima, Zemljom, nebom i kretanjem stvorenja u njemu, sa takvom preciznošću i zadivljujućim skladom, biva ti jasno da je ovo jedino moglo doći od Stvoritelja Mudrog.

Ibn Kajjim je rekao: „Upitaj poricatelja: ‘Šta kažeš o dolapu[4] koji se okreće na jednoj rijeci, a čiji su dijelovi savršeno određeni, napravljeni i sastavljeni, tako da onaj ko gleda u tu spravu ne vidi nikakve manjkavosti, bilo u njenom materijalu ili obliku. Zatim, ta sprava je povezana sa ogromnom baščom u kojoj ima svakovrsnih plodova i sadnica, a koje ova sprava snabdijeva potrebnom vodom. U toj bašči, također, ima neko ko je zadužen da je stalno uređuje i brine o njenim dobrima, tako da joj ništa ne fali. Zatim, nakon ubiranja plodova te bašče, neko na najbolji način raspoređuje vrijednost tih plodova i usmjerava ih na pravu adresu, shodno potrebama ljudi, i svako dobija upravo ono što mu dolikuje, i sve se tako neprestano događa. Da li misliš da je ovo slučajno, bez kreatora koji bira i uređuje? Već je slučajno nastala ta sprava, i ta bašča, i sve ostalo, bez vršioca radnje, bez onoga ko svim tim upravlja i sve to uređuje… Šta misliš, šta kaže tvoj razum na takvu opciju, na šta te navodi?” Ali, od mudrosti Silnog i Mudrog je, da je stvorio slijepa srca, koja ne shvataju, te je njihovo viđenje svega ovoga poput viđenja životinja ili zvijeri, isto kao što je stvorio oči koje ne vide.“

2. Tevhidul-uluhijje je upućivanje svih vrsta ibadeta samo Allahu, značenje uluhijjeta jeste ‘ibadet, AIlah (Bog) jeste ono što se obožava, te se zbog toga ova vrsta tevhida naziva i tevhidul-‘ibade.

Jezičko značenje riječi ‘ibadet je usko vezano za riječ ‘zulle’ koja znači: ‘poniznost’, ‘podložnost’, ‘potčinjenost’, ‘pokornost’… Tako se, primjerice, kaže da je put utrt i dotjeran (tariq mu’abbed),

Što se tiče značenja ‘ibadeta u Šerijatu, definicije učenjaka su različite, s time da im je značenje isto, pa jedni kažu da je ‘ibadet sve što je Šerijatom propisano, a nije običaj niti ono što razum naređuje. Drugi pak kažu da je ‘ibadet potpuna ljubav sa potpunom pokornošću.[5] Šejhul-islam Ibn Tejmijje definiše ‘ibadet ovako: „To je ime koje obuhvata sve ono što Allah voli i čime je zadovoljan, od riječi i spoljašnjih i unutrašnjih djela.“ I ovo je najpreciznija i najobuhvatnija definicija.

Čitava vjera ulazi u pojam ‘ibadet. Oni koji ‘ibadet definišu kao ljubav sa pokornošću, to je zato što potpuna ljubav sa potpunom poniznošću sadrže poslušnost i predanost voljenom. Rob je onaj koga su ljubav i pokornost učinili da bude ponizan voljenom, te shodno ljubavi i poniznosti roba prema njegovom Gospodaru, biva i njegova poslušnost. Ljubav i poniznost roba prema Gospodaru iziskuju činjenje ibadeta samo Njemu Jedinom, Koji sudruga nema.

Naređeni ‘ibadet obuhvata značenje poniznosti i ljubavi i sastoji se od tri temelja: ljubavi, nade i straha. Neophodno je da se sva tri temelja nađu kod čovjeka, jer ko se okiti samo jednim, neće biti rob sa potpunim robovanjem Allahu.

Robovanje Allahu koje u sebi sadrži samo ljubav je put sufija[6]. Robovanje koje je samo zasnovano na nadi u Allahovu milost je pravac murdžija,[7] dok, robovanje samo iz straha je put haridžija[8].

Sama ljubav, odvojena od pokornosti, ne može biti ibadet, jer onaj koji nešto voli a nije mu pokoran, takav nije rob, primjer toga jeste kada čovjek voli svoje dijete ili prijatelja.

Isto tako pokornost bez ljubavi neće biti ibadet, to je poput onoga koji je pokoran vladaru ili nasilniku samo da bi se sačuvao njegovog zla. Zbog toga su ove dvije stvari, ljubav i pokornost, neodvojive kada je robovanje Allahu u pitanju, već je obavezno da Allah Njegovom robu bude draži od svega, i da Allah kod njega bude veći od svega.

Ibadet je ono što Allah najviše voli i čime je zadovoljan, zbog njega je stvorio stvorenja, kao što kaže Uzvišeni:

Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi ibadet čine. (Kur’an, Ez-Zarijat, 56)

To je ono sa čime su došli svi poslanici, kao što kaže Uzvišeni:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu ibadet činite, a šejtana – taguta se klonite!” (Kur’an, En-Nahl, 36)

[1] Ova podjela je rezultat promišljanja islamske uleme, nije jedina podjela ali je općeprihvaćena. Kod ovakvih stvari je najbitnija potpunost, tj. da podjela ili definicija obuhvati sve ono što toj stvari pripada i što podrazumijeva.

[2] Rububijjet je izdvajanje Uzvišenog Allaha u djelima svojstvenim samo Njemu.

[3] Ebul Atahija, poznati arapski pjesnik.

[4] Uređaj (točak) za navodnjavanje.

[5] Ibnl Kajjim,  rahimehullah, je rekao: “‘Ibadet Milostivom je vrhunac ljubavi prema Njemu, koju prati poniznost roba, i to su dva stožera ibadeta. Sa njima krug ibadeta biva potpun, a neće se upotpuniti dok se ova dva oslonca ne uspostave.”

[6] Stoga i njihove riječi: “O Allahu, ako Te obožavam zbog straha od Džehennema, spali me u njemu. Ako Te obožavam zbog Dženneta, Ti mi ga onda ne daj. Ali ako Te obožavam radi Tebe samog, onda mi ne uskrati Tvoju vječnu ljepotu.” Rabija el-Adevijja, jedna od sufijskih “evlija”.

[7] Stoga i njihove riječi: „Grijesi ne utiču i ne škode imanu.“

[8] Oni proglašavaju nevjernikom počinioca velikog grijeha zbog argumentisanja samo onim dokazima koji takvima prijete.

 

Izvor:

Šejh Salih El-Feuzan: “Vodič u ispravno vjerovanje i odgovor sljedbenicima širka i ateizma”