Nepogrešivost vjerovjesnika

Pod pojmom bezgrešnosti se misli na Allahovo čuvanje vjerovjesnika od grijeha i nepokornosti.

Govoreći o razilaženju po ovom pitanju, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, pojašnjava preovladavajuće mišljenje pa kaže: „Vjerovjesnici su, neka su na njih Allahovi blagoslovi, nepogrešivi kad je u pitanju njihova obavijest o Allahu i njihovo dostavljanje poslanice, i to je tako po konsenzusu ummeta. Zato je vjerovanje u ono sa čime su došli obaveza, kako kaže Uzvišeni:

Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.” Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravome su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On je Svečujući i Sveznajući. (Kur’an, El-Bekara, 136-137.)

…nego je pravo dobročinstvo dobročinstvo onih koji vjeruju u Allaha, u ahiret, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike… (Kur’an, El-Bekara, 177.)

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.” I oni govore: “Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti.” (Kur’an, El-Bekara, 285.)“

Dalje kaže Šejhul-islam: „Ovom bezgrešnošću koju posjeduju vjerovjesnici postiže se cilj vjerovjesništva i poslanstva. Vjerovjesnik je onaj koji obavještava o Allahu, a poslanik je onaj kojeg je Allah poslao. Svaki poslanik je ujedno i vjerovjesnik, ali nije svaki vjerovjesnik poslanik, a njihova bezgrešnost u dostavljanju od Allaha je pritvrđena i tu se ne može desiti greška, tako je po konsenzusu muslimana…“

Također kaže: „Što se tiče nepogrešivosti vjerovjesnika mimo one nepogrešivosti u dostavljanju Objave, oko toga su ljudi podijeljeni na više mišljenja:

– Da li je bezgrešnost u nečemu mimo dostavljanja Objave potvrđena Kur’anom i razumom?

– Da li su vjerovjesnici sačuvani od velikih i malih grijeha?

– Da li su sačuvani samo od nekih grijeha?

– Ili možda nisu sačuvani od upadanja u grijehe, ali su sačuvani od toga da ih Allah ostavi na tome bez upozorenja?

– Ili možda ne mora se smatrati da su sačuvani od pogreške osim u dostavljanju Objave?

– I da li je obavezno da budu sačuvani nevjerstva i grijeha prije nego što im je počela Objava?

Stav većine ljudi, koji ujedno odgovara predajama koje se prenose od selefa (učenjaka prvih generacija), jeste da su vjerovjesnici sačuvani od toga da ih Allah ostavi na grijehu bez da ih upozori i ukori. Kada pogledamo u odgovor onima koji kažu da vjerovjesnici nisu sačuvani ni od ovoga, i u dokaze onih koji potvrđuju bezgrešnost vjerovjesnika, i dobro ih razmotrimo, vidimo da sve to ukazuje na ovu vrstu bezgrešnosti i sačuvanosti. Dokazi onih koji negiraju bezgrešnost vjerovjesnika ne ukazuju na to da se može desiti grijeh na kojem ih Allah ostavi bez upozorenja i ukora. Oni koji potvrđuju bezgrešnost to dokazuju da je ljudima propisano slijeđenje vjerovjesnika u djelima koja im je Allah odobrio, a ne koja im je zabranio ili od kojih su se povratili, kao što je obavezno pokoravati se u naredbama i zabranama koje nisu derogirane, dok, naredbe i zabrane koje su derogirane nije dozvoljeno smatrati nečim što je naređeno ili zabranjeno.

Također za dokaz uzimaju i to da su grijesi suprotni savršenosti, ili da je grijeh, kada se nađe kod nekog kome je Allah dao tako veliku blagodat (vjerovjesništvo), još ružniji, ili da on može dovesti do izmjene Šerijata, i slične razumske dokaze. To bi bilo tačno kada bi oni ostali na grijesima i kada se ne bi vraćali sa grešaka, a iskreno pokajanje koje Allah primi podiže pokajnika na još veće stepene.

Kako kažu neki učenjaci prvih generacija: ‘Davud, alejhis-selam, je nakon pokajanja bio bolji nego što je to bio prije grijeha.’

Drugi kaže: ‘Da pokajanje nije od stvari koje Allah najviše voli, ne bi grijesima iskušavao najplemenitije robove.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, je rekao: ‘Allah se više raduje pokajanju nekoga od vas nego što se neko od vas raduje povratku izgubljene deve (u pustinji)’“ [1]

Dalje kaže Šejhul-islam: „Kur’an, vjerodostojni hadisi i Objave prije Kur’ana potvrđuju ovaj govor, dok su oni koji odgovaraju na to koristili pogrešna tumačenja poput te’vila džehmija, kaderija i dehrija kada su u pitanju tekstovi o imenima i svojstvima, o kaderu, o Sudnjem danu, a to spada u vrstu te’vila karamita-batinija, za koji se nužno zna da je neispravan i da spada u izvrtanje ajeta. Ovakvi ljudi ciljaju veličanje vjerovjesnika, a u stvari ih utjeruju u laž, žele postići vjerovanje u vjerovjesnike, a upadaju u nevjerstvo.

Zatim, oni se nisu koristili dokazima Šerijata, razuma i konsenzusa, koji ukazuju na bezgrešnost u dostavljanju Objave. Oni nisu potvrđivali ono sa čime su došli vjerovjesnici, već su potvrđivali izraz iskrivljujući mu pravo značenje, ili su bili poput nepismenih koji ne poznaju Knjigu već samo nagađaju. Bezgrešnost koju oni zagovaraju i kada bi bila potvrđena oni od nje ne bi imali koristi niti su u potrebi za njom, jer je ona vezana za nekog drugog, a ne za ono u šta im je naređeno da vjeruju. Tako neki od njih pripisuju vjerovjesnicima ono za šta nemaju dokaz od Allaha, a ostavljaju ono što je obaveza – potvrđivanje iskrenosti vjerovjesnika i pokornost njima, a to je ono sa čime se postiže sreća, dok se sa suprotnim od toga postiže nesreća. Uzvišeni kaže:

…on je dužan raditi ono što se njemu naređuje, a vi ste dužni raditi ono što se vama naređuje… (Kur’an, En-Nur, 54.)

Allah u Kur’anu nije spomenuo ni jednog od vjerovjesnika, a da ga nije spomenuo uz traženje oprosta, poput Adema, alejhis-selam, i njegove žene, koji su govorili:

“Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (Kur’an, El-E’araf, 23.)

Nuh, alejhis-selam, je govorio:

“Gospodaru moj“ – reče – “Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.” (Kur’an, Hud, 47.)

Allahov prijatelj, Ibrahim, alejhis-selam je govorio:

“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Kur’an, Ibrahim, 41.)

Ibrahimove, alejhis-selam, riječi su također:

I koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! (Kur’an, Eš-Šu’ara, 82.)

Musa, alejhis-selam, je govorio:

Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše. (Kur’an, El-E’araf, 155.)

Musa je također kazao:

Gospodaru moj” – reče onda – “ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!” I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. (Kur’an, El-Kasas, 16.)

Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (Kur’an, El-E’araf, 143.)

Za Davuda, alejhis-selam, Allah kaže:

…pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. (Kur’an, Sad, 24-25.)

O Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni kaže:

“Gospodaru moj” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti si, uistinu, Darovatelj obilni!” (Kur’an, Sad, 35.)

Što se tiče Jusufa, alejhis-selam, Allah mu ne spominje grijeh, zato nije ni spomenuo traženje oprosta koje odgovara tom grijehu, već je rekao:

…tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (Kur’an, Jusuf, 34.), pa nas je obavijestio da je On od njega odvratio zlo i razvrat, što ukazuje da Jusuf, alejhis-selam, nije učinio izdajstvo niti blud. Što se tiče Allahovog govora:

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao… (Kur’an, Jusuf, 24.),

Imam Ahmed kaže: ‘Postoje dvije vrste želje:  želja koja čovjeku samo padne na pamet i želja u kojoj je čovjek uporan.’

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doista, kada čovjek poželi da učini loše djelo ono mu se ne upisuje. Kada ga ostavi piše mu se dobro djelo, a kada ga učini piše mu se samo jedno loše djelo.“ [2]

Ako čovjek ostavi loše djelo, ali iz nekog drugog razloga, a ne Allaha radi, ne piše mu se ni dobro ni loše djelo. Jusuf, alejhis-selam je poželio nešto i ostavio to Allaha radi, zato je Allah zbog njegove iskrenosti od njega odvratio izdajstvo i razvrat.To biva kada se čovjeku, koji namjerava učiniti grijeh, ispriječi iskrenost prema Allahu, koja ga odvrati od činjenja tog djela. Zato Jusuf, alejhis-selam, nije učinio ništa drugo do dobrog djela zbog kojeg će biti nagrađen. Uzvišeni kaže:

Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi. (Kur’an, El-E’araf, 201.)“…

Sve do njegovih riječi: „Ovo bi ujedno bio i odgovor na sumnje onih koji kažu da Allah ne daje da poslanik bude osim onaj koji je bio bezgrešan prije poslanstva. Tako govore rafidije i drugi. Također se odnosi i na one koji govore da poslanikom ne biva osim onaj koji je bio vjernik (mumin) prije poslanstva. Oni misle da su grijesi manjkavost, makar se čovjek i pokajao od njih, i ovo je suština njihove greške. Ko smatra da grešnik biva manjkavim čak i nakon iskrenog pokajanja, takav očito griješi, jer ukor i kazna koja sljeduje grešnike neće sljedovati onoga koji se iskreno pokajao. Ako čovjek požuri sa pokajanjem neće imati ništa od kazne, međutim, ako odgađa pokajanje, između trenutka činjenja grijeha i trenutka pokajanja stići će ga od kazne i ukora shodno njegovom stanju.

Vjerovjesnici, neka su na njih Allahovi salavati i selami, nisu odgađali pokajanje, već su ka njemu žurili i hrlili. Oni nisu odgađali pokajanje niti su ustrajavali na grijehu, već su bili sačuvani od toga. Ako bi neko odgodio pokajanje na trenutak, Allah bi to prikrio iskušenjem koje bi ga zadesilo, kao što je postupio sa Zennunom (Junusom), alejhis-selam. Poznato je da se ovo desilo nakon što je postao vjerovjesnik, a onaj ko kaže da je to bilo prije vjerovjesništva, nema potrebe za tom tvrdnjom.

Pokajnik od nevjerstva i grijeha nekada može biti bolji od onoga koji nije upao u nevjerstvo i grijeh, pa ako bi bio bolji onda bi takav bio preči da bude vjerovjesnik od onoga koji je na manjem stepenu od njega. Allah je spomenuo Jusufovu, alejhis-selam, braću i spomenuo je njihove grijehe, a oni su potomci koje je Allah učinio vjerovjesnicima[3]. Uzvišeni Allah je rekao:

I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: “Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar.” (Kur’an, El-Ankebut, 26.) Lut je povjerovao Ibrahimu, alejhis-selam, a zatim ga je Allah poslao Lutovom narodu.

Pripovijedajući o Šu’ajbu, Allah kaže:

Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: “Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.” – “Zar i protiv naše volje?” – reče on. “Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!” (Kur’an, El-E’araf, 88-89.)

Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati!” (Kur’an, Ibrahim, 13.)

Ako znamo da se u obzir uzima potpuna nagrada i uspjeh naposljetku, a ne manjkavost na početku – a ta se potpunost postiže pokajanjem i traženjem oprosta – onda svaki rob mora činiti tevbu, jer je ona obaveza prvih i potonjih generacija, kao što kaže Allah:

Da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je. (Kur’an, El-Ahzab, 73.)

Allah nam govori o pokajanju Adema, Nuha i o onima nakon njih, pa sve do pečata svih poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i od posljednjih ajeta koje mu je objavio jeste:

Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze –ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.  (Kur’an, En-Nasr, 1-3.)“

Nakon toga Šejhul-islam spominje mnoge predaje o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, traženju oprosta, a zatim kaže: „Puno je kur’ansko-hadiskih tekstova po ovom pitanju i oni su jasni, a također i predaja od ashaba, tabi’ina i islamskih učenjaka. Međutim, oni koji tvrde suprotno tumače ove tekstove na način na koji to rade džehmije i batinije, a jasno je svakome da su ta njihova tumačenja nakaradna i da spadaju u izvrtanje riječi, poput krivog tumačenja ajeta: da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio… (Kur’an, El-Feth, 2.), gdje kažu da se ovo ranije odnosi na grijeh Adema, alejhis-selam, a kasnije na grijeh njegova naroda, što je netačno.“

Također kaže Šejhul-islam: „Većina koja kaže da je moguće da vjerovjesnici čine male grijehe, kažu da su oni sačuvani od toga da ih Allah ne opomene i od toga da ustraju na njima, zato ih ne opisuju osim njihovim savršenstvom, jer djela se mjere prema završnici. Dok govor druge skupine nužno iziskuje da se vjerovjesnici nisu kajali Allahu…“

Ukratko o ovoj temi iznosimo sljedeće stavke:

Što se tiče bezgrešnosti vjerovjesnika, ima stvari oko kojih su složni svi, na početku i na kraju, a ima stvari oko kojih postoji razilaženje na početku, ali ne na kraju, a pojašnjenje toga je:

1. Svi su složni oko njihove nepogrešivosti kada je u pitanju dostavljanje poslanice od Allaha, jer bezgrešnost po pitanju ovoga je nešto čime se dostiže cilj poslanice i vjerovjesništva.
2. Razišli su se po pitanju njihove nepogrešivosti kada su u pitanju grijesi, pa su neki kazali da su bezgrešni bilo da se radi o velikim ili malim grijesima, jer položaj vjerovjesništva je uzvišen od činjenja grijeha i namjernog suprotstavljanja Allahu. Nama je naređeno njihovo slijeđenje, a to je nemoguće ako u njihovim djelima ima grijeha, jer naredba njihovog slijeđenja povlači za sobom da sva njihova djela budu pokornost, pa su krivo protumačili ajete i hadise u kojima se nešto od toga potvrđuje. Većina je na tome da je moguće da se vjerovjesnicima dogode mali grijesi, na osnovu dokaza iz Kur’ana i onoga što je preneseno, međutim vjerovjesnici nisu ustrajavali na grijehu, već su se odmah kajali i odustajali od grijeha, kako smo prije detaljno i pojasnili. Pa su bezgrešni u smislu ustrajavanja na grijehu, a slijeđenje njih biva u njihovom kajanju od grijeha.

[1] Bilježi Buhari.

[2] Bilježi Buhari.

[3] Većina učenjaka je na stavu da Jusufova braća nisu bili vjerovjesnici, a Šejhul-islam Ibn Tejmijje zastupa stav većine, i kaže: „Ono na šta ukazuju Kur’an, jezik i razum jeste da Jusufova braća nisu bili vjerovjesnici. Ne postoji nikakav dokaz iz Kur’ana, niti je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a niti od ashaba prenešeno da ih je Allah učinio vjerovjesnicima. Oni koji kažu da su bili vjerovjesnici to dokazuju ajetima iz sure El-Bekara i En-Nisa „ وَالأَسباط“ (…i unucima…), što se tumači kao djeca Jakubova. Međutim, ispravno je da se ne misli na njegovu rođenu djecu, već na njegove kasnije potomke, isto kao što se za njih kaže „Sinovi Israilovi“, a među njegovim potomcima je bilo vjerovjesnika, pa su unuci sinova Israilovih kao plemena od sinova Ismailovih.“ (Džami’ul-mesa’il li Ibni Tejmijje)

Knjiga: “Vodič u ispravno vjerovanje”