Poziv Istine
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Samo Njega hvalimo i samo od Njega pomoć tražimo. Njemu se utječemo od zla naših duša. Koga On uputi, taj je upućen, a koga On u zabludu odvede, niko ga na pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Uistinu, najljepši je govor Allahov govor, i najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda[1]. Uzvišeni Allah zadužio je čovjeka, kao Svoga namjesnika na Zemlji, raznim obavezama. Pokoravanjem volji Uzvišenog i izvršavanjem onoga čime ga je On zadužio, čovjek ispunjava svoju primarnu zadaću zbog koje je i stvoren, a koja se najbolje ogleda u riječima Svevišnjeg Allaha koji je rekao:
”Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Me obožavaju…“ (Ez-Zarijat, 56) Imajući u vidu da je čovjek društveno biće i da uglavnom živi u društvu tj. zajednici, te da je okružen raznim vrstama i tipovima ljudi, počevši od rodbine, komšija, sugrađana pa sve do potpunih stranaca sa kojima će kroz život u većoj ili manjoj mjeri dolaziti u kontakt, bilo je nužno da mu njegov Stvoritelj pojasni načine i pravila ponašanja i ophođenja prvenstveno prema Njemu Uzvišenom, a nakon toga i prema svima onima s kojima je okružen.
Generalno gledano, ophođenje čovjeka na ovom svijetu, tj. njegov odnos prema drugima možemo podijeliti na tri oblasti:
- Odnos prema Uzvišenom Allahu,
- Odnos prema samome sebi,
- Odnos prema svim Allahovim stvorenjima bez obzira radilo se o ljudima, životinjama ili čak i o nečemu što smatramo mrtvom prirodom a što također spada pod pojam mahlukata tj. Allahovih stvorenja.
Što se tiče čovjekove obaveze prema Allahu, ona je vrlo sažeto, ali u isto vrijeme i vrlo precizno definirana u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ”Zaista je Allahovo pravo kod ljudi da Ga obožavaju i da Mu ništa ne pridružuju (tj. da Mu ne čine širk), a pravo ljudi kod Allaha jeste da Allah ne kazni onoga ko Mu ništa ne pridruži.“[2]
Pravo čovjeka prema samome sebi jeste da svojoj duši i svome tijelu ne dopušta ono što im je Uzvišeni Allah zabranio, ali isto tako, to podrazumijeva i to da sebi ni u kom slučaju ne zabranjuje ono što mu je njegov Gospodar dozvolio. O tome je Uzvišeni Allah rekao:
Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela..“ (El-E’araf, 32)
Treća strana prema kojoj je čovjek zadužen određenim obavezama jesu ostala stvorenja poput njega, bilo da se radi o ljudima ili kako smo to već spomenuli, životinjama ili čak i neživoj materiji. Kada je riječ o ljudima, znano je da svi oni nisu u istom rangu te se vjernikove dužnosti i obaveze prema njima razlikuju shodno položaju i mjestu koje im je dodijelio Uzvišeni Allah. Proučimo li pomno šerijatske tekstove, zasigurno ćemo doći do neupitne činjenice da nas Uzvišeni Allah ni prema kome nije više zadužio lijepim odnosom kao što nas je obavezao lijepim odnosom prema našim roditeljima.
Ovaj seminarski rad je skromni pokušaj da na jedna sažet i jezgrovit način ukažem na osnovna pravila, specifičnosti i karakteristike čovjekovog odnosa prema njegovim roditeljima, onako kako su nam to naložili naš Plemeniti Gospodar i Njegov posljednji poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Imajući u vidu da je tema odnosa djece prema roditeljima izuzetno opširna i gotovo neiscrpna, u ovom radu ću se, uz Allahovu pomoć, bazirati na ono što smatram najbitnijim, te ću se, koliko god to budem u stanju, držati principa sažetosti i jezgrovitosti.
Definicija roditelja
Iako se pri spomenu roditelja uglavnom misli na oca i majku po krvi, tj. čovjekove biološke roditelje, šerijatska definicija roditelja je mnogo opsežnija i šira. Iščitamo li pomno šerijatske izvore, pogotovo kapitalna djela islamskih pravnika, naći ćemo definiciju koja otprilike glasi ovako: ”Roditelji su otac i majka, bez obzira radilo se o ocu i majci po krvi ili po mlijeku, bez obzira bili oni muslimani ili nevjernici, od prvog koljena pa naviše po uzlaznoj lozi. Tu, dakle, spadaju i djedovi i nene s očeve i majčine strane, a i tetka po majci se figurativno ubraja u roditelje jer je za nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je na mjestu majke.“ [3]
Pored toga što je pojam roditelja mnogo opširniji od onoga što se u većini svijeta pod njim podrazumijeva, moje istraživanje isključivo se bavi odnosom djeteta prema njegovim krvnim, tj. biološkim roditeljima.
Mjesto roditelja u islamu
Primarni islamski izvori obiluju tekstovima koji ukazuju na veličanstveno mjesto i veliko pravo koje je Uzvišeni Allah dao roditeljima, a na njega svakako najbolje ukazuje vrlo često citirani ajeti iz sure El-Isra:
– “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ (El-Isra’, 23-24.)
Iz ovih ajeta je vidljivo da Uzvišeni Allah najstrože naređuje lijep odnos prema roditeljima i to odmah nakon imperativa da se samo Njemu ibadet čini. To je donekle i razumljivo jer znamo da nakon Uzvišenog Allaha i Njegove milosti, niko osim naših roditelja nije zaslužniji za naš dolazak na ovaj svijet.
Iako je između svih predaja koje govore na ovu temu vrlo teško izabrati samo jednu čija je poruka vrlo jasna i nedvosmislena, možda će nam govor Ibn Abbasa, radijallahu anhu, najbolje ukazati na veličanstveno mjesto koje roditelji zauzimaju u islamu.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: ”Objavljena su tri ajeta i u svakom od njih po dvije naredbe. Izvršavanje niti jedne od njih neće biti primljeno osim ukoliko se uz nju obavi i ona druga. Prvi je ajet:
‘Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!’ (Ali Imran, 32), pa onaj ko se bude pokoravao Allahu, a ne bude se pokoravao Poslaniku, ni njegovo pokoravanje Allahu neće biti primljeno. Drugi imperativ je u ajetu:
‘Klanjajte namaz i dajite zekat…’, (El-Bekare, 43), pa onaj ko bude klanjao, a ne bude izdvajao zekat, takvome ni njegov namaz neće biti primljen. Treći je ajet u kojem Uzvišeni Allah, u kontekstu kazivanja o mudrom Lukmanu, kaže:
‘Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti’ (Lukman, 14), pa onaj ko bude zahvalan Allahu, a ne bude zahvalan svojim roditeljima, takvome ni prva zahvala neće biti od koristi.”[4]
Obaveznost dobročinstva prema roditeljima
Na obavezu lijepog postupanja prema roditeljima i kategoričnu potvrđenost iskazivanja dobročinstava ukazuje Kur’an, vjerodostojan sunnet kao i konsenzus islamskih učenjaka. Što se tiče Allahove Knjige, u njoj je ta obaveznost vrlo jasno i nedvosmisleno naglašena u nekoliko ajeta, a ovdje, pored već spomenutih, citiram još jedan:
– ”Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Lukman, 14-15.)
Što se tiče hadisa na ovu temu, njih je mnogo više i zaista bi ih bilo teško pobrojati. Između ostalog, Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Daleko bio (od Allahove milosti), daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet!“ [5]
Isto tako, postoji konsenzus islamskih učenjaka oko toga da je čovjek obavezan činiti dobročinstvo svojim roditeljima.[6]
Da li u pogledu obaveznosti dobročinstva postoji razlika između oca i majke?
Tradicionalni islamski učenjaci vodili su polemiku oko ovog pitanja i po njemu zauzeli različite stavove. Većina njih smatra da majci pripadaju tri četvrtine dobročinstva, a ocu jedna, tj. da je majci preče iskazivati dobročinstvo nego ocu.[7] Svoj stav temelje na poznatom hadisu koji se prenosi na ovu temu, a u kojem stoji da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao: “Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jedan čovjek i upitao ga: ‘O Allahov Poslaniče! Ko je najpreči za moje lijepo druženje i ponašanje prema njemu?’ On reče: ‘Tvoja majka.’ Čovjek tada upita: ‘Ko poslije nje?’ ‘Tvoja majka’, odgovori on. ‘Ko poslije nje?’, ponovo upita čovjek. ‘Tvoja majka’, ponovo odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Čovjek ponovo upita: ‘Ko poslije nje?’, a on tek tada reče: ‘Tvoj otac!’“[8]
Kada je riječ o ovom pitanju, pored ovog jasnog hadisa, treba još nešto imati na umu. Naime, imajući u vidu da je majka ta koja nosi dijete, koja ga rađa i doji, a sve troje je i fizički a ponekad i psihički izuzetno teška zadaća, a da u isto vrijeme otac nema gotovo ništa s tim, onda je i razumljivo da njeno pravo kod djeteta bude veće.
S druge strane, kada je riječ o dobročinstvu, neki učenjaci poput Malika b. Enesa ne prave razliku između oca i majke te kažu da u pogledu toga nema nikakve razlike između njih dvoje.[9] Za prethodni hadis tvrde da se njime želi posebno istaći obaveza dobročinstva prema majci jer su djeca zbog majčine urođene slabosti, često u pogledu nje nemarna, te više pažnje posvećuju očevima koji su po prirodi jači, autoritativniji i posjeduju veću fizičku snagu.[10] Veliki islamski učenjak, Ibn Hadžer, rahimehullah, preferira prvo spomenuto mišljenje, te čak navodi i da su neki učenjaci prenijeli konsenzus kako majci pripadaju tri četvrtine dobročinstva, a ocu jedno. [11]
Vidovi lijepog ophođenja i dobročinstva prema roditeljima
Postoji nebrojeno mnogo vidova ispoljavanja lijepog ponašanja prema roditeljima. Ovdje nabrajamo samo one najosnovnije uz navođenje samo jednog dokaza iz šerijatskih izvora ili iz govora prvih generacija muslimana, koje su opet oni izrekli na osnovu poznavanja brojnih šerijatskih tekstova. Generalno, te vidove dobročinstva prema roditeljima možemo podijeliti na dvije skupine:
Dobročinstvo u vrijeme dok su živi
Ove vidove dobročinstva i lijepog ophođenja možemo svrstati u nekoliko sljedećih kategorija:
Pokornost u svemu što je dobro i šerijatski legitimno
U ajetu koji smo već citirali, u prijevodu značenja stoji: ”Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim… A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj…“ (Lukman, 14-15.)
Dakle, pokornost roditeljima je obavezna sve dok oni od djeteta ne budu zahtijevali da učini nešto što je zabranio Uzvišeni Allah. U tom slučaju, ne samo da im nije obaveza biti pokoran, već je obaveza ne poslušati ih. Na to ukazuje i ajet, ali i predaja koju prenosi Nevvas b. Sem’an, radijallahu anhu, a u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nema pokoravanja stvorenju ako to sa sobom nosi nepokornost Stvoritelju.“ [12]
Ipak, čak i u toj situaciji, ostaje obaveza lijepog i velikodušnog ophođenja prema njima, na što ukazuje završetak prethodno citiranog ajeta.
Uzdržavati ih finansijski i brinuti se o njima, ako su tome potrebni
Hasan el-Basri, rahimehullah, upitan je o dobročinstvu prema roditeljima pa je rekao: “Podarit ćeš im ono što posjeduješ i pokoravat ćeš im se u svemu što ti narede osim ako budu zahtijevali nešto što je grijeh i nepokornost prema Allahu.“[13]
Kada islamski pravnici govore o kategorijama osoba kojima se ne smije dati zekat, obavezno tu spominju rodbinu po uzlaznoj i silaznoj lozi, odnosno roditelje i djecu, a kao argument zbog čega im nije dozvoljeno dati zekat navode da je tu vrstu rodbine čovjek svakako dužan izdržavati.
Pokuđeno ih je zvati po imenu, hodati ispred njih i sjedati u sijelo prije njih
Ove zabrane nalazimo u sljedećem hadisu: Aiša, radijallahu anha, prenosi da je jedne prilike Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao neki čovjek u čijem je društvu bio neki starac. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga o kome se radi, a on odgovori da je to njegov otac. Tada mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Nemoj koračati ispred njega, nemoj sjedati prije nego što on sjedne i nemoj ga zvati po imenu…“[14]
Iz ove predaje sasvim nam je jasno kako je ružno pa čak i odvratno roditelje zvati nadimcima koji su prošireni u našem podneblju, poput recimo ”stara, stari, matora, keva” itd.
Na njih ne podizati glas, obraćati im se lijepim riječima te se u starosti brinuti o njima
Sve ove imperative nalazimo u već citiranom ajetu: “…kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim…” (El-Isra’, 23-24.)
U komentaru ovog dijela ajeta ”ne reci im ni: ‘Uh”’, Imam El-Kurtubi rahimehullah kaže: ”To znači da u njegovom obraćanju roditeljima ne smije biti ni najmanja nijansa mrzovolje niti neraspoloženja“, a Mudžahid u komentaru istih ovih riječi kaže sljedeće: ”Kada tvoji roditelji ostare, te više ne budu mogli kontrolirati malu ili veliku nuždu kao što je ni ti nisi mogao kontrolirati onda kada si bio dijete, nemoj da ti se to gadi i u toj situaciji ne reci ni ‘uh’.“[15]
Gdje su današnje generacije islamske omladine u odnosu na ovaj kur’anski imperativ i praksu prvih generacija muslimana? Istini za volju, mnoga omladina danas svojim roditeljima ne govori ”uh”, ali im zato psuju, na njih galame, potkradaju ih i javno sramote, a nažalost, ni udarci, premlaćivanja i maltretiranja nisu rijetkost. Allahu se žalimo na naše stanje, i molimo Ga za spas i uputu.
Dobročinstvo i nakon smrti roditelja
Allahovom milošću, smrću roditelja djeci se ne zatvaraju vrata dobročinstva prema njima već ostaje nekoliko načina da im se i dalje čini dobročinstvo. Veliki broj šerijatskih tekstova govori o tome. Ovdje spominjem samo neke vidove ove vrste dobročinstva:
Doviti i od Allaha tražiti oprosta za njih
Na ovo ukazuje poznati hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada čovjek umre, njegova djela se prekidaju osim u tri situacije: …i dobro dijete koje će doviti za njega…“[16]
Posjećivati njihovu rodbinu, ugošćavati njihove prijatelje
Na sve ovo ukazuje nam sljedeći hadis: Od Ebu Usejda Malika b. Rebi’a es-Sa’idijja, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: ”Boravili smo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu dođe jedan čovjek iz plemena Benu Seleme pa reče: ‘Allahov Poslaniče, da li postoji kakav način da svojim roditeljima učinim neki vid dobročinstva i nakon što su umrli?’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Da, uči im dovu i traži oprosta za njih, izvrši ono što su vasijjetom oporučili, posjećuj rodbinu koja se tiče samo njih i ugosti i na plemenit način postupaj prema njihovim prijateljima.“[17]
Dakle, djeca na nekoliko vrlo jednostavnih a uz to i stopostotno šerijatski legitimnih načina svojim roditeljima mogu činiti dobročinstvo i nakon što oni presele na ahiret. Educirajući omladinu na ovom polju, konačno će se stati ukraj raznim praznovjerjima i novotarijama koje su, kada je o ovome riječ, vrlo proširene kod nas i šire, a od kojih je i ”iznajmljivanje učača Kur’ana” koji za novac uče ”pred duše umrlih”, gradnja skupocjenih nišana ili tome slično.
Šerijatski argumenti koji pobijaju ovu praksu su mnogobrojni, ali imajući u vidu da to nije tema ovog rada i da sam prostorno ograničen, neću ih ni spominjati.
Nagrade za dobročinstvo prema roditeljima
Muslimani koji se lijepo odnose prema svojim roditeljima zaslužuju mnogobrojne i raznolike nagrade koje možemo podijeliti u dvije skupine, one na ovom, i one na budućem svijetu. Navodimo neke od njih uz spominjanje jednog dokaza:
Na dunjaluku
Što se tiče ovoga svijeta, osobu koja lijepo postupa prema roditeljima i čini im dobročinstvo očekuju sljedeće nagrade i koristi:
Produžava mu se edžel, tj. životni vijek
Od Sevbana, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kader (Allahovu odredbu) ne mijenja ništa osim dove, a životni vijek ne produžava ništa osim dobročinstva prema roditeljima.“[18]
Povećava mu se opskrba i imat će lijepu smrt
Od Alije, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Koga raduje da mu Allah produži životni vijek, poveća mu nafaku i zaštiti ga od ružne smrti, neka bude bogobojazan i neka čuva rodbinsku vezu.“[19]
Oba ova hadisa treba shvatiti u kontekstu općih pravila koja su, kada se radi o vjerovanju u kader – Allahovu odredbu, postavili islamski učenjaci. Ukratko, Uzvišeni Allah je Svojim sveobuhvatnim znanjem vrlo dobro znao ko će od Njegovih robova činiti dobročinstvo svojim roditeljima, pa je shodno tome i propisao sudbinu.
Dova mu se prima
Na ovo upućuje poznati dugi hadis o trojici ljudi koji su ostali zarobljeni u pećini, pa su ne mogavši izići iz nje od Allaha tražili da ih izbavi iz nevolje u kojoj su se našli, navodeći pri tome neka svoja dobra djela. Kada je prvi od njih spomenuo događaj koji ukazuje na njegovo besprijekorno dobročinstvo prema roditeljima, stijena koja je bila zakrčila ulaz u pećinu, malo se otvorila, što je bio i prvi korak ka njihovom oslobođenju. Ovaj hadis je vrlo jasan dokaz kako su dobročinstvo i lijep odnos spram roditelja uzrok primanja dove.[20]
U zadovoljstvu roditelja je i zadovoljstvo Gospodara
Od Abdullaha b. ‘Amra, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zadovoljstvo Gospodara je u zadovoljstvu roditelja, a Njegova srdžba je u njihovoj srdžbi.“[21]
Djeca će mu biti pokorna
Na ovo upućuje općenitost ajeta u kojem Uzvišeni Allah u prijevodu značenja kaže: ”Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!” (Er-Rahman, 60) Drugim riječima, svojim lijepim ili ružnim odnosom prema roditeljima, pojedinac na neki način oblikuje ponašanje svoje buduće djece i potomstva prema samome sebi.
Na ahiretu
Ako znamo da je svako uživanje i svaka blagodat koja je čovjeku data na dunjaluku vremenski ograničena i prolazna, onda nam je jasno da bi vjernik uvijek i u svim prilikama trebao stremiti ka ostvarenju nagrade koja je vječna. Stoga je Uzvišeni Allah iz Svoje neizmjerne milosti vjernicima pružio nebrojeno mnogo načina da se domognu nagrada na ahiretu, a dobročinstvo prema roditeljima je jedna od njih. Evo nekih od obećanih nagrada za ovo dobro djelo:
To je jedan od najvećih razloga ulaska u Džennet
Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Roditelj je središnja vrata Dženneta, pa ako želiš prihvati se tih vrata ili ih ostavi.“[22]
Opraštaju mu se grijesi
Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio mu se da je učinio neki veliki grijeh i upitao ga o pokajanju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga: ”Imaš li majku?”, ”Ne”, odgovori čovjek. ”Imaš li tetku po majci?”, opet ga upita, a on reče: ”Da, imam”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu reče: ”Čini joj dobročinstvo.“[23]
[1] Ovo je tzv. hutbetul-hadže, odnosno hutba za svaku priliku koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često učio. Bilježi je Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut, 2/592, br. 867.
[2] Muhammed b. Ismail: Sahihul-Buhari, Daru Ibn Kesir, el-Jamame, Bejrut, 1987. – 1407. h.g., 6/2685, br. 6938.
[3] Grupa autora: Mevsu’atul-fikhijje el-Kuvajtijje, Vizaretul-evkaf, treća štampa, 1983. / 1404. h.g., 1/86 i 6/357.
[4] Muhammed b. Usman ez-Zehebi: El-Kebair, Darun-nedve el-džedide, Bejrut, Liban, 1/39.
[5] Muslim b. Hadždžadž.: Sahihu Muslim, 4/1978, br. 2551.
[6] U mnogim knjigama koje tretiraju pitanje odnosa prema roditeljima, autori navode da postoji konsenzus islamskih učenjaka da je dobročinstvo prema njima obavezno, što uopće nije sporno. Međutim, svi moji pokušaji da u knjigama koje se isključivo bave prikupljanjem i spominjanjem onoga na čemu su islamski učenjaci suglasni pronađem i ovu vrstu konsenzusa, ostali su bezuspješni. Razlog je vjerovatno što je takvo nešto među učenjacima bilo općepoznato, a u isto vrijeme, ta literatura se većinom bavi prikupljanjem fikhsko-pravnih pitanja oko kojih postoji idžma’a, tj. konsenzus, a ne pitanja etike, morala, ahlaka itd., a Allah najbolje zna. (op. a.)
[7] Abdullah b. Ahmed, Ibn Kudame el-Makdisi: El-Mugni, Darul-fikr, Bejrut, prva štampa 1405. h.g., 3/198.
[8] Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 5/2227, br. 5626, i Muslim b. Hadždžadž.: Sahihu Muslim, 4/1974, br. 2548.
[9] Grupa autora: Mevsu’atul-fikhijje el-Kuvajtijje, 8/68.
[10] Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi: El-Džami’a li ahkamil-Kur’an, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut, 1405. h.g., 10/239.
[11] Ahmed b. Alijj, Ibn Hadžer el-Askalani: Fethul-Bari šerh Sahihil-Buhari, Darul-M’arife, Bejrut, 1379. h.g.,10/402.
[12] Husejn b. Mes’ud el-Begavi, Šerhus-sunne, El-Mekteb el-islamijj, prva štampa 1983. / 1403., 10/44. br. 2455.
[13] Ebu Bekr Abdurrezzak: El-Musannef, El-Mekteb el-islamijj, Bejrut, druga štampa 1403. h.g., 5/176, br. 9288.
[14] Sulejman b. Ahmed et-Taberani: El-Mu’džemul-evsat, Darul-Haremejn, Kairo 1415. h.g., 4/267.
[15] Muhammed b. Ahmed El-Kurtubi: El-Džami’a li ahkamil-Kur’an, 10/242.
[16] Muslim b. Hadždžadž.: Sahihu Muslim, 3/1255, br. 1631.
[17] Sulejman b. Eš’as: Sunen Ebi Davud, Darul-Fikr, bez godine štampe, 2/758, br. 5142.
[18] Ahmed b. Hanbel, Musned, Muessesetul-kurtube, Kairo, bez godine štampe, 5/280, br. 22466.
[19] Ebu Bekr Ahmed b. Hasen el-Bejheki: Šuabul-iman, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, prva štampa, 1410. h.g.. l6/219. br. 7949.
[20] Ovaj hadis bilježe: Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 2/821, br. 2208, i Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, 4/2099, br. 2743, od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu
[21] Muhammed b. ‘Isa et-Tirmizi: El-Džami’a et-Tirmizi, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut, bez godine štampe, 4/310, br. 1899.
[22] Ahmed b. Hanbel, Musned, 5/196, br. 21765.
[23] Muhammed b. ‘Isa et-Tirmizi: El-Džami’a et-Tirm, 7/351, br. 2027.
