Opasnost prekomjernog hvaljenja

Hvaljenje[1] je mahana iz koje vrebaju dvije opasnosti: jedna po onoga ko hvali, i druga po onoga ko se hvali.

Opasnost po onoga ko hvali leži u tome što nema načina da provjeri da je istina to što govori, npr. kada za nekoga kaže da je pobožan (jer samo Allah zna ono što je u srcima). Također, u hvaljenju se može pretjerati, pa da ono pređe u laž, ili da se pohvali neko ko se treba pokuditi.[2]

S druge strane, hvaljenje onoga ko se hvali može ga pokvariti i u njemu izazvati oholost i uobraženost. Zato je Vjerovjesnik ﷺ rekao čovjeku koga je čuo da hvali drugog čovjeka: “Teško tebi, posječe vrat čovjeku!” (Muttefekun alejhi)

Ovo je zato što onaj koga hvale može da pomisli da je postigao svoj željeni cilj, pa se, zbog toga, može opustiti u trudu i činjenju dobrih djela. Od ovakvih mahana nema drugog spasa, nego da čovjek sam sebe upoznaje i da mu je stalno na umu, da je kojim slučajem onaj ko ga je pohvalio, o njemu znao ono što sam zna od svojih nedostataka, da ga sigurno ne bi pohvalio.

[1] Pokuđeno je u lice hvaliti onoga kome će to izazivati uobrazilju, dok je to u suprotnom – dozvoljeno.

[2] Ovakvo hvaljenje je naročito zastupljeno od strane ulizica.

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

Priredio: Irfan Hajrudin Klica, prof.

Skinite knjigu u PDF-formatu: