Poziv Istine
Nalazimo se u Damasku. Džumanski je dan, devetog safera, devedeset devete godine po Hidžri. Putevi grada su prazni, radnje zaključane, jedva da ikoga možeš u njemu vidjeti, jer su se ljudi sakupili oko halifinog zamka na poljima koji ga okružuju i na putevima koji njemu vode. Dvorsko dvorište je bilo krcato raznim licima i uglednicima, dok su predvorja i dvorane za sjednice bile ispunjene namjesnicima, glavnim generalima i većinom elite. Na njihovim licima su bili vidljivi znaci strepnje i iščekivanja sa dozom straha i bojazni, zato što je Vladaru pravovjernih, Sulejmanu ibn Abdulmeliku, iznenada došla bolest i puno se pogoršala, tako da se raširila glasina da je pred smrt. Sa njim je bio samo njegov savjetnik.
Unutar dvorca, na mjestu harema, žene umevijskih namjesnika iščekivahu vijesti. U prednjem dijelu njihovog skupa bijahu supruge Jezida, Hišama, Mesleme i ostale halifine braće, od kojih se svaka nada da će ona dobiti muštuluk kako je njen suprug izabran za halifu poslije Sulejmana. Ispoljavale su tugu zbog halife, i strah od njegove smrti, ali je svaka od njih priželjkivala mjesto za svog muža.
Na ivici sijela je bila prelijepa djevojka, izuzetno elegantna, na kojoj je bila odjeća kojoj u skupocjenosti i ljepoti izgleda nije ni blizu odjeća neke od njih. Na njoj je bila vidljiva smirenost i dostojanstvo koje ne posjedovaše nijedna od njih, kao da sa njima ne učestvuje u željama, strahovima i nadama, kao da je zadovoljna onime što ima i ne teži ni za čim više. U stvarnosti, postigla je sve što može poželjeti jedna djevojka, koja ima ljepotu, slavu, odgoj, dobrog i bogatog muža, lagodan i ugodan život. Rođena je na halifinoj postelji u dvorcu Vladara pravovjernih, i odrasla je u zagrljaju ponosa, okrećući se u blagodatima, mada ništa od toga nije tražila i željela. Kada je odrasla postala je prelijepa djevojka i po svom karakteru i izgledu, dostigavši vrhunac u ljepoti i ljudskom savršenstvu. Nailazila je samo na one koji je vole i ugađaju joj, bilo iz ljubavi prema njoj ili želeći se približiti njenom ocu.
A da li znate ko je njen otac? Da li znate sa koliko današnjih država, od krajnjeg zapada do Afganistana je njen otac upravljao? Sve ove zemlje su bile u njegovoj vlasti, i iznad njegove nije bilo druge naredbe, niti je iznad njegove bilo druge vlasti. Ona je Fatima, ćerka Abdulmelika. Kćer halife i sestra halifa. Oči mnogih momaka umevijske dinastije su za njom tragale kada je mladost dostigla, pa joj otac izabra najboljeg od svih momaka u kojem se susrela slava Umevija. Bijaše to umevijski plemić i prvak, Omer ibn Abdulaziz. Ona se tako premesti iz jednog u drugi dvorac, iz jedne vrste ugodnog uživanja u drugu, pa joj život posta još raskošniji i ugodniji, i bi obasuta sa još više blagodati.
Fatima je bila na ivici sijela, bivajući iznad prisutnih time što nije imala nadu koju krije, niti kajanje koje bi je rastužilo zbog neispunjavanje te nade. U tom trenutku dva glasa ispuniše sve strane dvorca: glas u kojem se nalazi nesreća i bola, a to je proglašenje smrti Vladara pravovjernih, i glas u kojem se nalazi rušenje nada nekih i muštuluk za druge ljude, ali i iznenađenje za sve njih, a to je proglas novog Vladara pravovjernih: Omera ibn Abdulaziza! U samo jednom momentu Fatima se premesti sa ivice na prednji dio sijela, mada prije toga bijaše izolovana, gdje je niko nije primećivao. Međutim, sada su svi pogledi bili uprti u nju, i njoj pripade mjesto za kojim srca čeznu. Žene namjesnika se povukoše kako bi naprijed iskoračila supruga halife. Sve ostale izađoše iza nje, premda je, kada su ulazile, ona je bila iza njih.
Vratila se u svoj dvorac koji je igrao od sreće, smijao svjetloću i iščekivao svog plemića uz čiji povratak bi se upotpunio ugođaj i usavršila sreća. Fatima sjede, prisjećajući se svoje lijepe i slatke prošlosti, i dozivajući budućnost, nadajući se da će biti još ljepša i slađa. Sjetila se dana kada se premestila iz dvorca svog oca Vladara pravovjernih, Abdulmelika, u dvorac svog supruga i namjesnika Omera, koji je bio veličanstveniji od halifinog dvorca, nadmašivši ga u svojim posteljama, ukrasima, nakitu i dobrima.
Omer je bio najbogatiji među Umevijama, i živio je najraskošnije. Othranjen je vlašću, odrastao u njenom okrilju, a odjeća u kojoj je izlazio pred ljude mu bijaše vrijedna pet hiljada dirhema. Parfem koji je koristio donošen mu je iz Indije, pa kada bi se pojavio na nekom mjestu, onaj ko ga ne bi vidio prepoznao bi ga po njegovom mirisu. Uglednici su davali puno novca ženi koja pere veš kako bi njihovu odjeću stavila sa njegovom, ne bi li se na njega raširilo nešto od njegovog mirisa. Imao je svoj poseban način hoda kojeg su ljudi zvali omerovski hod, zbog njegove ljepote, pa su i ljepotice pokušavale naučiti taj hod i oponašati ga.
Fatima je bila svjesna svega toga, kao i blagodati koje je dijelila sa njim u životu koji se ni zamisliti ne može. Povezivala ih je najčistija i najjača ljubav. Njegov išaret bi za nju bio zapovjest, a njena želja za njega obaveza. Nije mu se ni u čemu suprotstavljala, niti joj je on odbijao ono što je tražila.
U dvorac su polako počele dolaziti čudne vijesti o novom halifi. Jedan sluga užurbano ulazi obavještavajući da je halifa odbio jahalice hilafeta, ukinuo uobičajenu povorku i pojahao svoju jahalicu. Zatim dođe drugi koji kaže da je halifa proglasio ukidanje proslava koje se održavaju povodom prisege, sa svim njenim veličanstvom i ljepotom. Zatim dođe treći i reče da je odbio uzeti išta od imetka iz riznice! Fatima je slušala ove vijesti i nije mogla vjerovati. Ona poznaje svog supruga, mladića čije je srce otvoreno za ovosvjetska uživanja, koji sav u raskoši, blagodatima, i halal ukrasima… Zašto se sada okreće od dunjaluka koji mu je žurno došao i pred noge mu se sa svim lijepim i veličanstvenim bacio?
Halifa se vrati u svoj dvorac, ali kao drugi čovjek. Sve u njemu se promijenilo. Ljudi su vidjeli veliku blagodat odkad mu je data prisega, ali njegova porodica je od tada vidjela znakove teškoće. Fatima ga srete, ali vidje da su tri dana u kojima je bio odsutan od nje u njemu uradili isto kao da su tri stoljeća! Bio je blijedog lica zbog neprospavanih noći koje je proveo popravljajući stanje ljudi, i bio je smeten od težine emaneta i straha od Allaha, zbog čega se njeno srce smilova i sažali prema njemu. On joj reče: „Fatima, na mene je stavljena ova velika stvar i ponio sam najveći teret. Biću pitan i o bližnjem i daljnjem iz ummeta Muhammedovog. Zbog ove obaveze neće preostati ništa od mene i mog vremena kako bih ispunio tvoje pravo kod mene, niti je ostalo išta od moje želje prema ženama, ali ne želim se rastati od tebe niti na cijelom svijetu ikome dajem prednost nad tobom. Međutim, ne želim ti učiniti nepravdu, i bojim se da se nećeš strpiti na ono što način života kojeg sam odabrao za sebe, pa ako želiš ispratiću te tvojima…“
„A šta ćeš to učiniti?“, upita ona.
„Ovaj imetak kojeg posjedujemo, i kojeg posjeduju tvoja braća i rođaci, je sav uzet iz imetka muslimana, i odlučio sam da im sve to uzmem i vratim ga muslimanima, počevši od sebe. Neću ostaviti ništa za sebe osim parčeta zemlje kojeg sam kupio od svoje zarade. Tu ću živjeti sam, pa ako se ne možeš strpiti na tjeskobi poslije rahatluka, onda idi kući svog oca…“, odgovori on.
„Šta te je navelo na to?“, upita ga.
„O Fatima imam čudnu dušu. Poželio sam da se oženim tobom i to mi se ostvarilo. Poželio sam da budem namjesnik Medine, pa sam i to postao. Zaželio sam da postanem halifa muslimana, pa mi se i to ostvarilo. Za čime danas moja duša žudi? Žudim za Džennetom.“
Ako bi bogati trgovac, ili visoki službenik stanovao u velelepnom dvorcu u velikoj ulici, u kojem se nalaze skupocjeni nakiti i kreveti, a zatim poželi da se liši svega toga u ime Allaha, da li vidiš da može naći suprugu koja bi se sa njim složila u tome? Da li bi bila zadovoljna time i živjela sa njim u dvije prazne sobice, u tijesnom kvartu, i sa njim jela običnu hranu, poslije prepune trpeze koju je imala? Ili da hodi na svojim nogama umjesto posebnog prevoza? Ne mislim da bi danas ijedna supruga bila zadovoljna time…
Ali, što se tiče Fatime, koja je bila unikat među svim ženama time što je ćerka halife, supruga halife i sestra četvorice halifa, od kojih svaki vlada prostorom kojeg zauzima dvadeset današnjih država, ona je kazala svom mužu pošto ga je pitala i saznala njegov cilj i povode: „Čini kako misliš, ja sam sa tobom, i ne priliči mi da budem sa tobom u blagostanju a da te ostavim u tjeskobi. Zadovoljna sam čime si ti zadovoljan.“
Tako se iznenada prekinu lagodan život kojeg je malo bogataša iskusilo, i dođe mukotrpan i tjeskoban život kojeg je malo siromaha iskusilo! I to se nije prekinuo zato što su osiromašili poslije bogatstva, ili zato što su ih nesreće i tereti dunjaluka pogodili, već se prekinuo zato što su dali prednost trajnijem, vječnom uživanju, koje ne prolazi, dok će svaki dunjalučki užitak proći. Omer je počeo oslobodivši robove i robinje, otpustivši sluge, i ostavivši dvorac. Sve što je u njemu dao je u državnu blagajnu, i uzeo sebi jednu malu kuću sjeverno od džamije. U dvorcu vlasti bijaše najmoćniji vladar, najodlučniji kralj, najpravedniji halifa, pa kada dođe u ovu svoju malenu kuću bijaše poput bilo kojeg običnog čovjeka iz mase.
Došla jedna žena iz Misra želeći se susresti sa halifom i pitajući o njegovom zamku, pa joj ukazaše na njegovu kuću. Kada je stigla našla je neku ženu na zakrpljenom tepihu, u staroj odjeći, i čovjeka čija ruka bijaše u blatu, koji popravlja zid u kući. Ona upita i bi zapanjena onim što sazna: da je žena na tepihu Fatima ćerka Abdulemlikova, pa je se uplaši. Fatima se prijateljski ponese prema njoj dok je ne smiri, i njeno joj društvo posta prijatno. Obrati joj se: „Gospođo moja, zašto se ne zastreš od ovog grnčara!?“ Fatima se nasmija i reče: „Taj grnčar je Vladar pravovjernih.“
Jedanput u njegov hilafet dođe neki prodavac odjeće i pokaza mu odjeću čija cijena bijaše osam dirhema, na šta on reče: „Lijepa je, ali je previše udobna.“ Čovjek se nasmija i reče: „Došao sam ti kada si bio upravnik Medine sa odjećom koja vrijedi pet hiljada dirhema, pa si mi rekao: „Lijepa je, ali gruba!“
Halifa se jedanput razbolio, a na njemu je bila prljava košulja, pa uđe Mesleme ibn Abdulmelik kod svoje sestre i reče joj: „O Fatima, operite košulju Vladara pravovjernih!“ Ona reče: „Dobro.“ On se vratu sutradan, i vidje da nije oprana pa reče: „Fatima, operite košulju Vladara pravovjernih, jer mu ljudi dolaze.“ Ona reče: „Tako mi Allaha, on nema druge košulje.“ Omer nije ostavio od slugu osim jednog malog dječaka, kojem Fatima jedne prilike postavi jelo, što se slugi smuči jer mu je to dosadilo pa reče: „Sočivo, sočivo, svakog dana sočivo!“ Fatima na to reče: „O sinak, ovo je hrana tvog gazde Vladara pravovjernih!“
Jednog dana halifa požele grožđe pa reče: „O Fatima, da li imaš koji dirhem da kupimo grožđe?“ „Ti si Vladar pravovjernih, a nemaš jedan dirhem kojim bi kupio grožđe?“, upita ona. On joj reče: „O Fatima, nije mi ostalo ništa osim ovog parčeta zemlje čiji dohoci ne mogu podmiriti moje potrebe, ali je trpljenje ovoga lakše od trpljenja vatre džehennemske.“
Fatimi su ostali samo dijamanti iz perioda njenog blagostanja, pa joj Omer jednog dana reče: „O Fatima, znaš da je ove dijamante tvoj otac uzeo iz imetka muslimana i tebi ga poklonio, a ja mrzim da budu sa mnom u mojoj kući. Izaberi: ili da ih vratiš u državnu blagajnu, ili mi dozvoli da te razvedem.“ Ona reče: „Tako mi Allaha, tebi dajem prednost nad njima, i nad mnogostruko više od toga kada bih toliko imala.“ I vrati ukrase u bejtul-mal. Halifina supruga je živjela životom koji ne bi trpjela ni supruga nekog službenika koji je niži za deset stepeni, ali je ona bila time zadovoljna, slijedeći svog muža i nadajući se nagradi svog Gospodara.“ Sa njim je dijelila njegov strah od Allaha i razmišljanje o ahiretu. Jedne prilike je kod njega ušao neki dobar čovjek od njegovih prijatelja, pa mu Omer reče: „Sinoć nisam mogao spavati razmišljajući o kaburu i stanovanju u njemu.“
Čovjek mu reče: „Šta bi rekao kada bi vidio mejta poslije tri dana, kada crv prekrije njegovo tijelo, pojede mu meso, pošto je bio lijepog izgleda i mirisa, i čiste odjeće?“ Omer zaplaka i pade u nesvijest… Fatima reče njegovom slugi Muzahimu: „Teško ti se Muzahime, izvedi ovog čovjeka!“ Čovjek izađe, a ona uđe kod Omera i poče posipati vodu po njegovom licu i plakati dok se nije osvijestio i vidio je kako plače. Reče: „O Fatima, šta te je rasplakalo?“ Ona mu odgovori: „O Vladaru pravovjernih, vidjela sam kako si pao preda mnom pa sam se sjedila kako ćeš se pred Allahom pasti kada dođe smrt, lišiti se dunjaluka i napustiti ga, te me je to rasplakalo.“ Plakala je bojeći se za njega u toku života, a kada je umro, plakala je od tuge za njim dok nije izgubila vid. Jednog dana kod nje uđoše njena dva brata: Mesleme i Hišam, kako bi je utješili i ponudili joj nešto što bi htjela od imetka, na šta ona reče: „Tako mi Allaha ne plačem zbog imetka ili blagodati, već sam se sjetila jednog prizora u kakvom sam ga nekad vidjela pa me to rasplakalo.“ Upitaše je: „Kakav je to prizor?“ Ona odgovori: „Vidjela sam ga jedne noći kako stoji u namazu i uči: Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani, a planine kao šarena vuna iščupana. (El-Qari’ah, 4-5), pa je toliko zajecao od plača da sam pomislila da mu je duša izašla. Nije se probudio dok ga nisam pozvala na namaz.“
Kada je njen brat Jezid preuzeo hilafet, vratio joj je njene ukrase, na šta je ona rekla: „Ne, tako mi Allaha, nikada! Ne priliči mi da mu se pokoravam dok je živ a da budem nepokorna kad je mrtav. Nemam potrebe za tim. To je podijelio svojoj porodici i ženama, a ona je gledala. Neka je Allahova milost na te ljude, jer, tako mi Allaha, to su bili ljudi…
Priča iz djela ‘Kazivanja iz historije’ – Šejh Ali Et-Tantavi
Prijevod: Muhammed (Ersan) Grahovac
