Obaveznost namaza u džematu

Naredba Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, istovremeno je i naredba njegovom ummetu, sve dok se dokazom ne potvrdi da se naredba odnosi samo na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj plemeniti ajet ukazao je na obaveznost namaza u džematu, jer nije data olakšica da ga izostave u stanju straha, i kad bih bio neobavezan, najpreče opravdanje bilo bi opravdanje strahom, jer se u namazu u džematu u stanju straha izostavi dosta vadžiba: izostave se neki pokreti i pregibanja, nosi se oružje, prati se kretanje neprijatelja, može se okrenuti u drugom pravcu od kible, a sve to dozvoljeno je izostaviti kako bi se klanjao namaz u džematu. To je od najvećih dokaza i obaveznosti i vrijednosti namaza u džematu.

Uzvišeni Allah kaže: “Namaz obavljajte i zekat dajte i rukū činite sa onima koji čine” (El-Bekara). Nakon što je naredio da se uspostavi namaz, Allah je naredio da se obavlja zajedno sa onima koji obavljaju, tj. u Allahovim kućama, i “i rukū činite sa onima koji čine“, dakle obaveza je muškarcu da mu namaz bude u ovom stanju, sa klanjačima, a ne da klanja u kući, zasebno.

Dokaz koji potvrđuje obaveznost namaza u džematu jeste hadis koji prenosi u Ebu Hurejra, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za munafike nema težih namaza od sabahskog i jacijskog namaza, a kada bi samo znali šta se u njima nalazi, na njih bi dolazili pa makar pužući. Htio sam da naredim da se prouči ezan za namaz, a da onda odem do ljudi koji ne prisustvuju namazu u džematu, pa da popalim njihove kuće.” (Buhari i Muslim)

U ovom hadisu za one koji izostaju iz džemata, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da imaju svojstvo licemjerstva, a tako su opisani i u Kur’anu: “Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu” (En-Nisa, 142); “…što sa predanošću molitvu ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju” (Et-Tevba, 45).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljude koji ne klanjaju namaz u džematu nazvao je licemjerima i, uz to, rekao je da bi takvima zapalio kuće, što jasno ukazuje na to koliki je grijeh izostavljanje namaza u džematu i na veliku kaznu na dunjaluku i ahiretu.

Riječima: “…a kada bi samo znali šta se u njima nalazi, na njih bi dolazili pa makar pužući”, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na to da prisustvovanje namazu u džematu, čuvanje i vođenje brige o njemu proizlazi iz brižnog srca koje je svjesno obaveznosti i vrijednosti namaza u džematu, dok izostavljanje namaza u džematu uzrokuje nemarno srce, koje ne zna vrijednost namaza.

Ebu Kasim el-Asbehani u djelu Tergib ve terhib bilježi od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Pokuđeno je da čovjek lijeno ustaje na namaz, već treba ustati na njega vedrog lica, velike želje, pun sreće, jer se obraća Uzvišenom Allahu, stoji pred Njim, a Allah mu oprašta, odaziva se dovi kad mu je uputi”, a zatim je proučio ajet: “A kada na namaz ustaju, lijeno se dižu.”

Jedan čovjek žalio se kako njegovi sinovi izostaju sa namaza u džematu i kako stalno pokušava da ih privoli na namaz, pa je tom prilikom, između ostalog, pokazujući rukom na srce, rekao: “Sve se vraća na srce. Da oni znaju vrijednost i važnost namaza i da to znaju njihova srca, ne bi ga izostavili, ali ova nemoć i slabost, odlaganje i lijenost, vraća se na slabost i malaksalost srca i to što ne zna vrijednost i važnost namaza.”

Muslim u Sahihu bilježi hadis u kojem se navodi da je jedan slijepac došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Allahov Poslaniče, ja nemam vodiča koji bi me doveo do džamije”, pa je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražio da mu dozvoli da klanja u kući, što mu je on i dozvolio. Kada je slijepac pošao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva ga i upita: “Čuješ li poziv na namaz?” “Čujem”, odgovori on. “Onda mu se odazovi”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada ovog čovjeka, koji je imao opravdanje da ne dolazi na namaz u džematu, Poslanik nije oslobodio obaveze dolaska u džemat, šta je tek sa onim ko ga izostavlja bez opravdanja, a džamijski je komšija i glasovi mujezina prodiru u njegovu kuću sa svih strana!? Poziva se, a ne odaziva se, naređuje mu se, a ne izvršava, griješi, a ne kaje se!

Sličan je hadis u kojem je Ibn Ummu Mektum, radijallahu anhu, koji je bio slijep, rekao: “O Allahov Poslaniče, uistinu u Medini ima dosta otrovnih gmizavaca i zvijeri”, indirektno ovim riječima tražeći da ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodi obaveze dolaska u džemat, međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Čuješ ‘hajje ales-salah – dođite na namaz, hajje alel-felah – dođite na spas’, pa odazovi se i dođi!” (Ebu Davud i Ahmed)

Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik rekao: “Ko čuje ezan pa se ne odazove na namaz u džematu, taj nema namaza, osim ako ima opravdan razlog.” (Ibn Madža) Ovo je jasan dokaz obaveznosti namaza u džematu. Čak su neki učenjaci, uzimajući ovaj hadis i druge, rekli da je ništavan namaz koji neopravdano nije obavljen u džematu, zbog riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selem: “…taj nema namaza, osim ako ima opravdan razlog.”

U tumačenju ovog hadisa, učenjaci navode da namaz nije ništavan, ali da je čovjek grješan i da time izaziva Allahovu srdžbu, zbog neopravdanog izostavljanja namaza u džematu.

Ubejj b. Ka’b, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao nam je sabah-namaz i kada je završio, upitao je: ‘Je li taj prisutan?’ ‘Nije’, odgovoriše. ‘A je li taj prisutan?’, ponovo upita. ‘Nije’, odgovoriše, a on reče: ‘Ova dva namaza najteža su licemjerima. Kad biste znali kakva je nagrada za njih, dolazili biste da ih klanjate u džematu, pa makar na rukama i nogama pužući.’” (Ebu Davud)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, kazuje: “U naše vrijeme klanjanje namaza u džematu izbjegavali su samo licemjeri čije je licemjerstvo bilo očito. U naše vrijeme bilo je slučajeva da čovjek bude vođen između dvojice ljudi dok ne stane u saf.” Dakle, kada neki čovjek ne bi mogao hodati zbog bolesti ili starosti, tada bi se oslanjao na dva čovjeka, koji bi mu pomogli da dođe u džemat. Ovako su postupali zato što su im srca spoznala, potpunom spoznajom, vrijednost i važnost namaza u džematu.

Srce u kojem živi spoznaja o vrijednosti i važnosti namaza u džematu, pokrenut će slabašno tijelo da ode džamiju. U ovo se možemo uvjeriti kada vidimo stare i iznemogle ljude kako s velikim naporom koračaju ka džamiji.

S druge strane, kada vidimo ljude čija su tijela zdrava i u punoj snazi kako ne dolaze na namaz u džematu, to nam neupitno ukazuje na slabost srca i vjerovanja.

Seid b. Musejjib rekao je: “Četrdeset godina nisam propustio namaz u džematu.”

Neka razmisle mnogi ljudi koliko puta u jednom danu ili sedmici propuste namaza u džematu!

U našem vremenu Allah je dao da stari ljudi imaju pokretna kolica kojima ih vode u džamije iako su slabašnog tijela, što nas podsjeća na stanje selefa – prvih generacija muslimana.

Omladina, koja ima zdravlje i jaka tijela, treba da uzme pouku od starih, pa da iskoriste ovu veliku priliku, da osjete vrijednost i važnost namaza, i da otvore svoja srca za ovo veliko dobro i tako psotignu počast i ugled kod Allaha.

Mjesto namaza su džamije “koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime” (En-Nur, 36). Džamije su radost očiju pripadnika imana, utjeha njihovih duša, radost prsa, odmor za čula, smiraj srca, njihov odmor i sreća, sreća vjernika, ljepota i slast je u ovim džamijama koje su najdraža mjesta Allahu. Ovo zna svaki klanjač i svaki koji u džamiju ide radi Allaha iskreno, Njemu se približavajući. Govoreći o osjećaju koji ima kada odlazi u džamiju, skoro svaki čovjek kaže da, kada kroči u džamiju, iščeznu brige i stresovi, a tijelo preplavi smiraj.

Dolazak na namaz u džamije predstavlja jedno od osnovnih obilježja islama i za takve Gospodar svjetova kaže: “U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, muškarci koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni” (En-Nur, 36–37). Ovo su riječi Gospodara svjetova, o kojima treba da razmisle oni koji izostaju iz džemata!

Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Ko istinski razmisli o sunnetu, uvidjet će da je obavljanje namaza u džamiji pojedinačni farz, osim u slučaju kada je dozvoljeno izostati iz džemata.”

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji izdala je fetvu: “Namaz se obavlja u džematu i to je vadžib ajn, a osnova za to su Kur’an i sunnet”, zatim su naveli skupinu dokaza iz Kur’ana i sunneta.

O vrijednosti namaza u džematu govori se u brojnim hadisima, a jedan od njih jeste i hadis koji bilježe Buhari i Muslim, a u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek propisno i potpuno uzme abdest, a zatim ode u džamiju isključivo sa namjerom da klanja u džematu, sa svakim njegovim korakom povećava mu se po jedan stepen i oprašta po jedan grijeh.”

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hoćete li da vas uputim na ono čime će vam Allah pobrisati grijehe i povećati vaše stepene u Džennetu?” “Svakako da hoćemo, Allahov Poslaniče”, odgovoriše oni, a on tada reče: “Temeljito i potpuno uzimanje abdesta u teškim uvjetima, mnogo koraka do džamije i iščekivanje novog namaza nakon tek obavljenog namaza, to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu!, to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu!” (Muslim)

“Ko ujutru ili navečer ode u džamiju, Allah mu pripremi doček u Dženetu svaki put kada ode.” (Buhari i Muslim)

Šejtan, Allah nas sačuvao od njega, ulaže svaki napor da muslimana odvrati od namaza u džematu zato što zna da će musliman, ako napusti džemat, početi napuštati i ostale propise vjere. Jer, zaista nema vjere onaj koji nema namaza i nema udjela u islamu onaj ko ostavi namaz, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zadnje što ćete izgubiti od vjere jeste namaz.”

Šejtan pokušava muslimana odvratiti od namaza na mnoštvo načina, pa ako ga ne odvrati od klanjanja namaza, tada ga pokušava odvratiti od namaza u džematu, zatim da ga ne klanja u njegovo vrijeme, pa ako ga u potpunosti ne odvrati od džemata, napada ga lijenošću i kašnjenjem na dolazak u džamiju, tako da propusti dio namaza i tako ostane bez nagrade za rani dolazak u džamiju i prisustvovanje namazu od početka.

Stoga, da bismo uspjeli i na dunjaluku i na ahiretu, čuvajmo ovo veliko obilježje, obavljajmo ovaj veličanstveni ibadet u Allahovim kućama, u džematu, kao što nam je to Allah naredio u Svojoj Knjizi i kao što vam je naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svom sunnetu!

Molim Uzvišenog Allaha Njegovom dobrotom i plemenitošću, posredstvom Njegovih lijepih imena i uzvišenih svojstava da nas sve učini od onih koji uspostavljaju namaz u džamijama, kao što nam je to naredio Gospodar, i da nas u tome pomogne, zaista je On Uzvišeni, Onaj koji čuje dove, On nam je dovoljan i najljepši oslonac!

Izvor: Tazimul-salat

Autor: Šejh Abdurrezak el-Bedr

Preveo i pripremio: Samir Plojović, prof.